2. Kako je počelo?

Za Rose-wood, društvo ograničene odgovornosti iz Gornejg Vakufa-Uskoplja, 2011. je jubilarna godina. Deset je godina kako je Jozo Lagetar, kao sekretar Opštinskog sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti i opštu upravu opštine Gornji Vakuf, dana 24.06.1991. godine, potpisao je Rješenje kojim se utvrđuje da su ispunjeni svi uslovi za osnivanje preduzeća Rose-komerc i navedene djelatnosti kojima će se preduzeće baviti. Nakon podnesenog zahtjeva, Dijana Ajanović, sutkinja tada ovlaštenog Osnovnog suda udruženog rada u Zenici,(p) 15. jula 1991. godine, donosi Rješenje, da se u ulošku broj 1-1714 pod brojem U/I-1209/91 „u registar Suda upiše osnivanje preduzeća u privatnoj svojini i pravo obavljanja spoljnotrgovinskog prometa pod nazivom-firmom:  Privatno preduzeće za ugostiteljstvo, turizam, unutrašnju i spoljnu trgovinu Rose-komerc Gornji Vakuf, potpuna odgovornost, sa sjedištem u Gornjem Vakufu, Bratstva i jedinstva 42.“  Jedini vlasnik i prvi direktor bio je Ibrahim Beba Kasumović.

Po dobijanju Rješenja o registraciji uslijedilo je prikupljanje ostalih dokumenata neophodnih za legalno obavljanje djelatnosti: statističko razvrstavanje kod Republičkog zavoda za statistiku Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), broj: II/05-061.6-52 od 19.07.1991. godine kojim se dodjeljuje prvi matični broj firme 1388738; zatim prva prijava osiguranja kod tadašnje Zajednice penzijsko-invalidskog osiguranja (PIO) Zenica, dana 15.07.1991. godine ovjerena registracija pod broj 1035013463; Rješenjem Službe društvenog knjigovodstva (SDK), od 01.08.1991. godine, otvoren je  prvi žiro-račun broj 11020-601-5192. Ibrahim Beba Kasumović, direktor i tada jedini zaposlenik, prijavljen je  16.07.1991. godine...

            Ibrahim Kasumović, koga su svi znali po nadimku Beba, tada je imao 26 godina.

Ibrahim Beba Kasumović i Mashar Maso Turčinović 
u kafiću Rosé 1991. godine

Sve ovo se događalo u vrelo ljeto 1991. gdine, pred početak rata - genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.                 

Bebina bivša šira domovina, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), preživljavala je dramatične trenutke pred njen skori raspad. Narodi svih šest republika tadašnje federacije, osjećali su da će, nakon dugotrajnih neuspjelih pregovora republičkih partijskih i državnih lidera, koji niočemu nisu mogli da se dogovore, doći teška vremena. (O tim stravičnim i tragičnim, i za istoriju Evrope značajnim događanjima na prostoru Hrvatske, a posebno Bosne i Hercegovine, na internet stranicama nalazi se mnoštvo informacija, članaka, političkih, pravnih i vojnih analiza i mišljenja do kojih se može lako doći i s njima upoznati. Činjenice o agresiji i genocidu su nepobitne. Normalan čovjek i danas zašuti i, u polustrahu za budućnost ovih prostora, ponovo se sjeti Bernard-Henry Lévya: „Poraz Bosne? Ne, propast Evrope.“)

Mnogi Bebini sugrađani, kao i mnogi građani  Bosne i Hercegovine, naivno su vjerovali da na ovom prostoru do rata ne može i neće doći. Izgledalo je suludo da ijedan, od  tri ustavotvorna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, tada Muslimani, započnu rat, jer bi to, mislili su, vodilo u vlastitu propast i samouništenje. Gotovo da nije bilo nacionalno čitog teritorija, sela i zaseoka, grada, naselja, ulice ili zgrade. Stanovništvo različitih nacionalnosti bilo je toliko teritorijalno izmiješano, da se sintagma o etničkoj karti Bosne i Hercegovine, kao tigrovoj koži, činila veoma stvarnom. Značajna zastupljenost miješanih brakova bili su jedan od pokazatelja etničke izmiješanosti. Godinu dana ranije, 1990. godine, provedeni su prvi demokratski izbori, srušena je prethodna dugogodišnja komunistička vlast i u novom demokratskom poletu nastaje nova nada za bolju budućnost. Prevladavalo je mišljenje: ako je neminovan nestanak Jugoslavije, neka se to desi što prije. Vjerovalo se da će rat u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji, brzo završiti, da se neće preliti u Bosnu i Hercegovinu i da će na njenom prostoru nastati nova nezavisna država koju, prema rezultatima referenduma od 29. februara i 30. marta 1992. godine,  želi većina njenih građana.

Bosna i Hercegovina je tada imala 2400 USD BDP po glavi stanovnika, ostvarivala je suficit u trgovinskoj razmjeni, gradila nove puteve...svrstana u srednje razvijene u svijetu, značajno je učestvovala u ukupnom proizvodu bivše SFRJ.

Gornji Vakuf ima dugu istoriju, a po popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gornji Vakuf-Uskoplje, na površini od 402,7 km² i 52 naselja imao je malo više od 25 hiljada stanovnika, pretežno Muslimana (Bošnjaka), zatim Hrvata, znatno manje Srba i tzv. ostalih. Ovdje nema potrebe činiti posebnu prezentaciju i analizu svih privrednih pokazatelja, jer to nije predmet ove monografije. Ali da bi se donekle ilustrovao optimizam stanovnika ove sredine i odlučnost da se nastavi sa ulaganjima i vlastitih sredstava u vremenima kada je prijetio predstojeći rat, neophodno je naznačiti neke osnovne pokazatelje. Na području cijele općine ukupno je bilo zaposleno 5.300 radnika od čega oko 4.000 u privredi. Oko 100 radnika u šumarstvu, kao strateškom resursu, dopremalo je kvalitetnu sirovinu bukve, jele, smrče i bora, kako bi 800 drvnoprerađivača proizvodilo kvalitetan namještaj, uglavnom od punog drveta, za SAD i više zemalja Zapadne Evrope i Australiju. Preko 600 vrijednih radnica u dvije tvornice tekstila proizvodile su i oblačile probirljive kupce nekadašnje Savezne Republike Njemačke, Holandije i Austrije. Čak je i čuveni modni lanac Hugo Boss Evropljane „oblačio“ u, ovdje šivene,  pantalone. Gotovo 1000 zaposlenih metaloprerađivača izrađivalo je metalne konstrukcije svuda po Evropi, posebno u Čehoslovačkoj, a opruge su izrađivane u veličinama namijenjenim za olovke, automobile i teške željezničke vagone. Program proizvodnje opruga za vozila njemačkog giganta proizvođača automobila – Volkswagen (VW) i opruga za tada čuveni tenk T-84, bili su ponos i proizvođača opruga, ali i svih stanovnika ove sredine. Preko 500 rudara je kopalo lignit sa površinskih kopova koji su imali odnos rude i jalovine, rijedak i u svijetu - 7:1 u korist rude. Proizvodnja u  termoelektrani u Kaknju, fabrikama celuloze u Banja Luci i Maglaju često je ovisila o isporukama ovdašnjeg lignita. Oko 100 rudara u drugom rudniku su kopali kvarcit i otpremali ga u Jajce gdje se proizvodio i uglavnom izvozio strateški značajan ferosilicij, a na obroncima planine Radovan kopana je niskomanganska željezna ruda za oplemenjivanje proizvodnje čelika u tadašnjim željezarama u Varešu i Zenici i time je eliminisan skupi uvoz rude iz Brazila. Trgovina je zapošljavala preko 150 radnika i uglavnom zadovoljavala osnovne potrebe stanovništva, a za neke atraktivnije odjevne predmet išlo se u shoping do Italije, Austrije ili, tada već ujedinjene, Njemačke. Ugostiteljstvo, sa oko 50 zaposlenih, raspolagalo je hotelom Raduša koji je izvanredno osmislio jedan od najboljih bosanskohercegovačkih arhitekata Zlatko Ugljen. Konobari i ostalo osoblje ovog hotela ugostili su mnoge najpoznatije političke, kulturne i javne ličnosti tadašnje države. Još se pamte i prepričavaju događaji vezani uz neke od njih, jer su postali dio istorije ovoga grada. Posjete i lov na medvjeda, Josipa Broza Tita u planini Raduša i Jovanke Broz u klancu Suhodolu, zabilježeni su kao tada značajni događaji. Krzno medvjeda, kojeg je u Suhodolu ustrijelila Jovanka Broz, dugo godina, do pred početak rata, ukrašavalo je zidove hotela Raduša. Medvjed kapitalac, kojeg je Tito ustrijelio na Raduši, na teritoriju tadašnje općine Gornji Vakuf, a ne kod Bugojna, kako se uobičajeno govori, dugo godina je bio prvak svijeta.

 Josip Broz Tito s ulovljenim medvjedom kapitalcem

Ovo nije monografija Gornjeg Vakufa-Uskoplja, već jednog preduzeća u njemu. O ovom gradu, njegovoj istoriji, vrijednim žiteljima i nizu interesantnih događaja i doživljaja s velikom ljubavlju i znanjem ispisao je Ismet Dedić. Svoje najljepše snove o rodnom gradu pretočio je u monografiju Sanjajući zavičaj. Uistinu bi bilo bi teško ponoviti jezgrovitost, punoću sadržaja i liriku koja, kao da odzvanja tim tekstom i zato ću ovdje nastojati izbjeći tu vrstu opisa.

 Branko Mikulić i Džemal Bijedić sa Titom

         A sve što se u privrednom, kulturnom, političkom i svakom drugom životu ovog grada i opštine dešavalo u međuratnim godinama, bilo je posredno ili neposredno vezano za učešće i aktivnost, ovdje rođenog, Branka Mikulića.

 Mnogi događaji, čak i u godini pred sam rat, pokazuju da se u ovom gradu živilo i razmišljalo kao da ovdje ne može i neće početi rat. O tome svjedoče i mnogobrojne predratne zabave, druženja i događaji, koji su bili organizovani u hotelu Raduša. Veselih događaja, šaljivih doskočica i anegdota bilo je napretek. Sljedeći događaj, koji želim pokušati prepričati s ciljem da se ne zaboravi, jedan je od mnogih, moj je subjektivni izbor, a mnogi mještani ga prepričavaju kao da su i sami bili njegovi svjedoci. Govori o tome kako je jedne noći nastao originalan gornjovakufski koktel pića nazvan Bosanska tuga, a kasnije tražen i u zagrebačkim kafićima. Dakle, jedna pozanata pjevačica zabavne muzike iz Zagreba, nakon nastupa na jednoj od zabava u hotelu, „navratila je malo“ do šanka, gdje je posluživao konobar Hasan Haso Verem. Kada je zatražila da joj ponudi neki koktel, Haso se, prvo preznojio, a onda brzo snašao i pomiješao nekoliko pića bez reda i recepta. Oduševljena prvom čašom koktela, pjevačica je tražila još jedan, pa još jedan...Kada je, već „umorna od koktela", pjevačica upitala kako se taj izvrsni koktel zove, Haso je spremno odgovrio: „Bosanska tuga!“  Naravno, on je jedini mogao znati, a pitanje ostalo i do danas da li je i tada znao, sastav i način pripreme tog koktela kojim se oduševila poznata estradna umjetnica. Haso je kasnije, s užitkom prijateljske zlobe, pričao kako je, navodno, ujutro pjevačica ustala još „pospana“ i od Hasinog kolege, Grge Pilića, koga je zatekla da poslužuje za šankom, tražila da joj pripremi koktel Bosanska tuga koji ju je prethodne noći oduševio i „slatko uspavao“. Znajući da Haso može samo napraviti vragoluk-šeretluk–šejtanluk-đavoluk, a nikako dobar koktel, Grgo je domišljato smislio i našao rješenje i, kao i Haso, bez reda i recepta, pomiješao razna pića, i pjevačici ponudio svoju verziju Bosanske tuge. Već prvim gutljajem pjevačica se uvjerila da se Grgin koktel, bojom, mirisom i okusom, nije mogao porediti s Hasinim i preporučila  Grgi, to je Hasina verzija, da od kolege Hase traži recept. Bila je to, kako je Haso pričao, još jedna njegova "pobjeda" u trajnom šeretskom rivalstvu sa Grgom,  prijateljem, školskim i radnim kolegom. Konobar Haso tvrdi da je tajnu spravljanja koktela Bosanska tuga sačuvao do danas i da će je za buduće generacije odati nekom ovdašnjem konobaru koji bude veći šeret od njega i njegovog Grge.
             U hotelu Raduša 15. novembra 1990. godine gostovao je i popularni Mladen Vojičić Tifa. Akif Agić je ovjekovječio ovaj trenutak. Kliknite i pogledajte.

Ibrahim Beba Kasumović sa društvom
na Tifinom nastupu (od 5,26 do 5,37 minute)

  Omer Pobrić i Hanka Paldum (Kliknite)

                   Hanka Paldum i rahmetli Omer Pobrić bili su stalni gosti u Gornjem vakufu, i uvijek na tradicionalnoj zabavi organizovanoj povodom 15. januara, tadašnjeg Dana vozača. Pripremu i organizaciju te proslave dugo je vodio rahmetli Šahseman-Sema Šabanović - stariji.

          Radi ilustracije zdravog i veselog duha ovoga grada poslužiće još jedna anegdota dvojca Haso-Grgo. U starom hotelu, kasnije gradskoj kafani, Haso i Grgo - konobari, školske i radne kolege i prijatelji, u životu i na poslu u hotelskom restoranu,  jednoga dana imali su "susret bliske vrste" sa Brankom Mikulićem i njegovim prijateljima. Desilo se to tokom jedne od niza posjeta koje je, iako na visokim društvenim položajima, Branko Mikulić često činio obilazeći svoje susjede i komšije. Toga dana Haso i Grgo radili su u istoj smjeni, svaki u svome tzv. reonu ili rajonu restorana. Branko je sa prijateljima ušao u reon u kome je posluživao Haso. Ne prepoznavši visokog gosta, ležerno kao i uvijek, nezainteresovano i s šeretskim osmjehom na licu, mašući platnenom salvetom da otjera muhe s uprljanog stolnjaka i bez pozdrava gostima koji su čekali da ih posluži, samo je promrmljao: "Šta ćete?" Iznenađeni, gotovo zaprepašteni gosti, pogledali su se međusobno. Prvi se snašao Branko Mikulić i kratko odgovorio: "Kulturnijeg konobara." Haso je još jednom udario salvetom po stolu, okrenuo se, napravio korak nazad i pozvao kolegu Grgu: "Grgo, ovi zovu da ih poslužiš!" Nervozan, kao i obično, Grgeo se okrenuo prema novopridošlim gostima i iz sveg glasa uzvratio: "Šta je u p...u m......u?! Nije to moj rajon! Imate tamo konobara!" Prisutni su pričali da je u prostoru prvo nastao tajac, a onda kratka teška tišina. Potom je odjeknuo glasan smijeh koji se čuo do glavne ulice ispred hotela. Ni prisutni gosti nisu mogli da se uzdrže od smijeha, Grgo se začuđeno pitao zašto se toliko smiju, a Haso se šeretski ponovo približavao stolu gostiju da ih uljudno pozdravi i pita šta žele za piće. Kako bi napakostio Grgi, Haso je kasnije pričao da se izvinjavao Branku za prostakluk njegovog kolege Grge, te da je to bio povod da Branko obeća da će se graditi, kasnije sagrađeni, novi hotel, jer to, kao, ovi dobri konobari zaslužuju.  

  Šala i doskočica bili su jedno od obilježja života ovoga grada. Pored, još živih, Hase i Grge i mnogi drugi mještani ostali su upamćeni kao nezaboravni šereti ili narodni filozofi. Jedan od njih bio je i pokojni Ivo Cvrtak, za koga se govorilo da je šeret, ali i poštenjačina i gornjovakufski David Štrbac. Ivo zaslužuje da ga pomenem i ovdje, ali je zaslužio i da se o njemu napiše posebno podsjećanje.   

            U tom predratnom vremenu, te 1991. godine, radile  su mnoge zanatske radnje u kojima su zanatlije činili različite usluge: pravili čuvene ručno izrađene mlinove za kafu, brijali, šišali, pravili predivne frizure, popravljali cipele, satove, pravili željezne ograde, izrađivali građevinsku stolariju, pokrivali krovove, pravili kuće i zgrade, pekli hljeb i peciva, sjekli svježe meso, pravili odlične ćevape i ukusna jela, bosansku ka(h)vu...

U osnovne škole išlo je preko 1300 učenika, koje je učilo više 150 učitelja i nastavnika, a srednju školu je pohađalo blizu 1300 učenika, kojima su predavači bili preko 150  profesora.

U zemljama Zapadne Evrope na, tada nazvanom, privremenom radu, po zvaničnim podacima, bilo je 1.300 građana, a nezvanično je bilo i preko 2.000. Oni su slali novac porodicama, školovali djecu, gradili nove kuće, ali i štedili. Mnogima od njih štednja je propala u domaćim bankama koju i danas uzaludno potražuju.

Poljoprivreda, posebno stočarstvo, čiste rijeke, jezera i planine bili su pretpostavke za planinski, zimski i lovni turizam koji je počeo da se razvija. Planinari, lovci, turisti i ljubitelji snijega počeli su posjećivati ovo područje donoseći sve više novaca.

U tadašnjoj općini Gornji Vakuf posebno se intenzivno gradilo u  selima. Građeni su vodovodi, asfaltirani putevi, instalirana telefonska mreža. Izdvajajući sredstva u visini od 3-5% na vlastita neto-primanja, kao samodoprinos u izgradnji lokalne zajednice, građani su pomagali u obezbjeđenju sredstva za izgradnju neophodnih zajedničkih infrastrukturnih objekata. Jedan od najznačajnijih infrastrukturnih objekata na području cijele općine - gradski vodovod iz Crnidola, koji je trebao da posluži narednih 70 godina - izgrađen je iz sredstava samodoprinosa građana.

Poduzetničke inicijative pojedinaca rezultirale su registracijama novih privatnih preduzeća.
Podsjećanje na predratno stanje i opis privrednog i društvenog ambijenta nije s ciljem da se glorificira - veliča jedno prošlo vrijeme i okolnosti u njemu. To je neophodno da bi se pokušalo dočarati raspoloženje ovdašnjih građana i njihov odnos prema ratnoj opasnosti, koja su već bila nastupila i izazvala agresiju i rat u Hrvatskoj. U tom društvenom stanju prividno obećavajućeg mira u ovoj općini je uticalo da Ibrahim Beba Kasumović, i drugi, i u toj predratnoj 1991. godini, osnuje vlastito preduzeće.    

Saučeastvovalo se s patnjama i stradanjima građana Hrvatske koja je su već vodili odbrambeni domovinski  rat. Dobrovoljci su odlazili na ratište i priključivali se jedinicama u Hrvatskoj, ali je, mora se stalno podsjećati, prevladavalo mišljenje da taj rat neće trajati dugo i da se sigurno neće preliti u Bosnu i Hercegovinu.

Nadanja da će cijeli svijet, Evropa posebno, radi vlastite sigurnosti i istorijske odgovornosti, spriječiti divljanje ratnih kreatora, promotora i izvršilaca, bila su velika i, ispostavilo se, bez osnova.

Još jedna vrlo bitna istorijska činjenica doprinosila je tadašnjem optimizmu ovdašnjih stanovnika: u viševjekovnom suživotu muslimana i katolika, Muslimana, Bošnjaka i Hrvata, na ovim prostorima nisu zabilježeni ratni sukobi! Istorijsko sjećanje i podsvijest pripadnika oba naroda kao da je ulijevala sigurnost i očekivanja da će svi učiniti sve da se sukobi izbjegnu i spriječi rat na ovom prostoru.

U zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini uništeno je mnogo bogomolja, nadgrobnih spomenika i grobalja. Na ovim prostorima ostali su svijetli primjeri koji govore da je istorijsko sjećanje na suživot očuvalo poštovanje prema mjestu posljednjeg počinka komšije ili susjeda. Muslimansko i katoličko groblje u selu Jelići kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja nalaze se jedno do drugog i ostala su nedirnuta.
     

 Katoličko groblje u selu Jelići kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja

   Muslimansko groblje u selu Jelići kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja

Opisane predratne okolnosti čine razumljivim da je Ibrahim Beba Kasumović, mada još vrlo mlad, osjetio priliku da oslobodi vlastitu kreativnost i poduzetničku inicijativu, odlučio da osnuje vlastito preduzeće i pokrene vlastiti posao i time obezbijedi ekonomsku samostalnost.

Nakon odluke da pokrene posao pred njim su se našla tri osnovna važna preduzetnička pitanja koja su tražila jasne odgovore ukoliko se želi čvrsto utemeljiti buduće preduzeće : 1. koji  posao? 2. kojim kapitalom? i 3. u kom prostoru?

Bio je svjestan je da u višečlanoj radničko-penzionerskoj porodici, u kojoj je rođen kao najmlađi od devetero braće i sestara, koji su još išli u srednje škole ili studirali na fakultetima, ne može tražiti veliku pomoć, posebno finansijsku. Zato je morao sam naći odgovor na postavljena pitanja. Posložio je odgovore koji su bili logični:

 1. Kaffe-bar ili popularni kafić dobar je početak. Kao gosti posjećivaće ga prijatelji, poznanici, starija i srednja generacija, mladi i zaljubljeni, đaci i studenti. Džeparac, namijenjen svakodnevnim dnevnim ili noćnim izlascima, koji dobiju od roditelja ili izdvoje od vlastite zarade, siguran su izvor prihoda i zarade budućeg kafića.

2. Za početak oprema može biti skromna i jednostavna, ali prostor mora biti udoban, ugodan i lijepo arhitektonski riješen. I prijatelji će pomoći u uređenju i opremanju objekta. Tako će potrebna sredstva za investiciju svesti na minimalni iznos. Uložiće svu studentsku ušteđevinu zarađenu u inostranstvu. Ako bude potrebno dio novca će posuditi od prijatelja.

 3. Odgovarajući prostor za kafić predstavljao je najveći problem. Gradnja namjenskog objekta bila je nemoguća, a zakup tuđeg prostora je preskup, vremenski ograničen i nesiguran. Ideja da se dogradi porodična kuća bilo je najjeftinije, najbrže, najjednostavnije i najbolje rješenje. Prostor za kafić se može „nalijepiti“ na postojeći objekat i urediti ga prema rješenjima, opet prijatelja, arhitekte.

Mada je to značilo da će nestati kućni mir i da se svi članovi uže porodice moraju pripremiti za privikavanje na glasnu muziku i noću galamu u kasne noćne sate, roditelji su dali saglasnost za njeno preuređenje i početak radova na dogradnji i uređenju prostora za kafić. Po pribavlju svih potrebnih saglasnosti, odobrenja i dozvole za gradnju, kafić je uređen i opremljen i za kratko vrijeme otvoren.

Naziv kafiću je dao vlasnik po francuskoj riječi Rosé, a novoosnovana i registrovana firma dobila je naziv Rose-komerc.
Tako je počelo!

Porodična kuća Kasumovića u kojoj je bio kafić Rose

od koga je sve počelo

 A početak je bio težak! Beba je morao raditi i po 16 sati dnevno. Bio je vlasnik, menadžer, snabdjevač, vozač, a po potrebi zaštitar, konobar i perač sudova. Vodio je brigu o svakom tadašnjem dinaru, a štedio u njemačkim markama (DM), koja je, pored dinara kao tadašnje domaće valute, radi njene valutne stabilnosti, bilo omiljeno platežno sredstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Osnovna znanja i odnos prema investiciji, radu, štednji  ili dobiti je veoma važno za sve početnike u poslu, a mlade posebno. Bez namjere da se banalizuju značajne ekonomske kategorije poslovanja, mogu se naznačiti glavne greške, koje se čine na početku posla, a moraju se izbjeći: investiraju se prevelika sredstva i u startu se preduzeće prezaduži; upošljavaju se nepotrebni izvršioci, a vlasnik ne radi ništa i oponaša „velikog menadžera“; ne štedi se i ne ulaže u proširenje proizvodnje, već se i obrtni kapital troši na lične potrebe (skupa odjeća i obuća, luksuzna putovanja i provodi, skupi i nepotrebni automobili); ako se ostvari poslovne dobiti ona se pogrešno posmatra isključivo kao dobit koju treba što prije potrošiti. Takva poslovna politika je kratka daha. Za takve vlasnike narod kaže da im je „samo važna tašnja i mašnja.“    

Kada se danas analizira način vođenja kafića i rezultate ovog malog, za vlasnika tada ogromnog predzeća, može reći da je to Beba činio vrlo uspješno, znalački i mudro, mada često i intuitivno. Brzo je učio i naučeno brzo primjenjivao. Nije otkrivao svoje slabosti niti je govorio o njima. Ljubazan osmijeh dijelio je i onda kada se trebao mrštiti. U nekim prilikama i situacijama, a bilo je teških i opasnih, imao je i sreće. Ali – sreća prati hrabre!        

Kafić Rosé je postao prepoznatljivo mjesto za zabavu mladih svih uzrasta, socijalnog statusa i nacinalnosti, ne samo iz Gornjeg Vakufa, već i okolnih mjesta.

            A onda je počeo rat i ratne strahote.          

Bosna i Hercegovina je paljena, razarana, ubijana, progonjena.

Želje i nadanja su ostali bez osnova. Strahote rata nisu mimoišle ni ovu sredinu. Prvi ratni sukob između vjekovnih susjeda i komšija, Muslimana i Hrvata, dogodio se 23. oktobra 1992. godine...Grad je (još uvijek) neprirodno podijeljen na Gornji Vakuf i Uskoplje...Otada jedni pišu istoriju-historiju, a drugi povijest grada i općine...

Beba, kao i mnogi drugi, još golobradi mladići, morao je u rat, a kafić Rosé je morao biti zatvoren. Otvaran je povremeno i pokušaji da se tokom rata ustali njegov rad nisu uspjeli. Kratkotrajna ratna primirja nisu dozvoljavala opuštanje, provode i zabave. Onima koji su se borili za preživljavanje nije bilo do zabave.

Washingtonski sporazum, potpisan 18. marta 1994. godine, zaustavio je rat između Bošnjaka i Hrvata, Splitska deklaracija, potpisana je 22. jula 1995. godine, je uspostavila specijalne veze Federacije BiH i Republike Hrvatske. Dejtonski sporazum, od 21. novembra 1995. godine, potpisan u Parizu, 14. decembra 1995. godine, zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini.

Nastanak nesigurnog mira u ovom dijelu države omogućio je ponovno aktiviranje kafića. Ali sada, u periodu rata i nestašice novca, bilo je teško ostvarivati planiranu prodaju. Prodaja pizze, kao nove usluge, bio je neuspješan pokušaj da se poboljša ponuda kafića. Klasična usluga, koja je podrazumijevala samo prodaju napitaka, bila je nedovoljna da obezbijedi prihod i plaćaju visoki troškovi, plate i razni porezi. Na dvije strane podijeljene Federacije Bosne i Hercegovine, bošnjačkoj i hrvatskoj, pokušavala su se ustrojiti i uspostaviti dva paralelna sistema državne uprave, jedan pod kontrolom Armije Republike BiH, a drugi pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Dok je u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine još bjesnio rat, na ovom prostoru Federacije, u jesen 1995. godine, bio je uspostavljen mir, što je bila prilika da inspektori Finansijske policije Ministarstva finansija tadašnje Republike Bosne i Hercegovine vrše nadzor i kontrolu rada poreskih obveznika.
Prvi Zapisnik o izvršenoj kontroli kafića Rose od strane Ismeta Velagića i Enesa Mehića, inspektora, vršen je dana 29.05. 1995. godine, još dok su se vodile ratne operacije u pojedinim dijelovima BiH, Zapisnik o izvršenoj kontroli pokazuje da je Ismet Velagić, inspektor, uskoro ponovio pregled dana 30.09.1995. godine, a prisutno lice bio Edis Mavraković, konobar. Učestalost inspekcijskih kontrola najbolje ilustruje odnos prema prvim jezgrima buduće poratne ekonomije. Po oba zapisnika revnosno su popisane količine ulaza i izlaza pića, konstatovano stanje, te izvršen obračun poreza na promet po odredbama članova 26., 27. i 28. tadašnjeg Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (Službeni list RBiH 11/95). Po prvom Zapisniku pogrešno je uplaćen porez na promet u visini od 44.460 BHD (bosanskohercegovački dinara), što je bila protuvrijednost od 444,60 DM (1 DM vrijedila je 100 BHD), koji je odmah uplaćen. Po drugom  Zapisniku visina pogrešno obračunatog poreza je 28.251 BHD. Kamata je obračunata u visini od 12.362 BHD. Svi argumenti kojima se dokazivalo da naplata kamate nema osnova nije dalo rezultat, te su obračunati iznosi plaćeni 26.09.1996. godine.

Stalne inspekcijske kontrole, mali promet, puno truda oko organizovanja rada i poslovanja kafića, te potreba da se preduzeće Rose-komerc organizuje za aktivniji rad u drugim poslovima, razlog su odjavljivanja ove djelatsnosti iz preduzeća. Nakon izmirenja svih obaveza, Poreskoj upravi Gornji Vakuf i inspekcijskim službama iz djelatnosti preduzeća Rose-komerc odjavljena je ugostiteljska djelatnost, a Elektrodistribuciji Bugojno odjavljen  je priključak kafić Rose sa električne mreže.

Kafić Rose nije zatvoren. Bebina porodica je nastavila ugostiteljski posao i registrovala kafić kao uslužnu djelatnost. Zahvaljujući kratkom, ali uspješnom radu, kafić je stekao ugled i još uvijek prima goste. U njemu se i danas priča o prvim počecima današnjeg preduzeća.   

Ovdje ste dobili osnovne naznake početaka. Ukoliko želite da saznate šta se dalje dešavalo pozivam vas da ovdje nastavite na postu broj 3.

Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje

Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?

Prelazak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje

         Prelazak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje!
         Prelazak na post br. 4. - Muzički predah

Prelazak na post br. 3 - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šećeranu!

Povratak na post br. 1 - Prvi dani na blogu