13. 10. 2012.

6. 1997. godina i naredne – bile su godine gradnje



(Sada ste već na postu redni broj 6. Ako ste prvi put u posjeti blogu i želite slijediti cijeli tekst monografije, pređite na postove pod rednim brojevima 1 - jedan, 2 - dva, 3 - tri..., 4 - četiri, 5 - pet, 7 - sedam,  koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu... VAŽNO: ukoliko koristite mobilne uređaje, za prelazak sa stranice na stranicu koristite poveznice - linkove, dolje, na dnu stranice, označene žutom bojom. Koristeći poveznice u tekstu možete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.) 

Gornji Vakuf-Uskoplje... Kako definisati ovaj grad koji svi neobjašnjivo vole - oni rođeni u njemu, posebno, ali i oni koji u njemu žive ili su nakratko u njemu živjeli?               

Podsjetih se da je o Sarajevu, gradu koji neizmjerno voli, Goran Bregović rekao,: „Sarajevo nije obična selendra. Ono je malo neobična selendra. Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad.“
Goran Bregović

Učini mi se kao da je govorio o Gornjem Vakufu ili Uskoplju! Oprostiće mi, ali poslužiću se Bregovićevom domišljatošću i njegove misli ću prilagoditi:
Gornji Vakuf ili Uskoplje nije obična selendra. On/ono je malo neobična selendra. Gornji Vakuf ili Uskoplje ima sve simptome grada, samo nije grad.
            Taj grad, koji se toliko voli, treba nastaviti graditi... 

Humaniziranje uslova rada u pilani

Svi poslovi u pilani su teški o čemu svjedoče i sljedeće fotografije.
 Ismet Kokić (nosi dasku), Amir Grižić (ispred) i Rešid Ravnjak (iza)
Ismet Kokić, Rešid Ravnjak i Amir Grižić obrađuju - krajče dasku
Amir Grižić slaže dasku

             Bilo je neophodno poboljšati uslove rada, ali i povećanje proizvodnje.
     Ugovaranje radova na izgradnji pilane, započeto u 1996. godini, nastavljeno u 1997. godini. Jedan od najznačajnijih ugovora je bio je Ugovor sa Krivajom iz Zavidovića, od 16.12.1996. godine, o izradi poprečnog transportera trupaca. Vrijednost opreme iznosila 18.016 DM, a potpisnik je bio Šemsudin Skejić, direktor Dobitnog centra Inžinjering. Nedugo zatim, 12.02.1997. godine, sa Krivajom je potpisan jedan od najznačajnijih ugovora u vrijednosti od 162.769 DM, a ugovorena je izrada svih transportera u pilani. Radovi su izvedeni tokom juna i jula 1997. godine, čime su znatno poboljšani i humanizovani uslovi rada na pilani.
Početkom 1997. godine Abid Bešić, brentista, radi na starom balvaništu

Početkom juna 1997. godine Fikret Imširović - Imšir
vodio je radove na ugradnji Krivajinih poprečnih transportera
na balvaništu pilane

Monteri Adil Starčević, Emin Čebić i Fikret Imširović
montiraju poprečni transporter na balvaništu pilane

 Poprečni transporter na balvaništu pilane 
nakon montaže u julu 1997. godine

 Ibrahim Beba Kasumović prati montiranje i ugradnju
Krivajinih transportera u pilani

 Transporteri u pilani su olakšali rad i povećali proizvodnju

Ismet Kokić je nosio dasku na rukama (pogledjate gore)
a ovdje, u julu 1997. godine, dasku "nose" transporteri
 
     Ugovor o izvođenju građevinskih radova na objektu pilana i krojačnica elemenata, potpisan je sa firmom TrCom d.j.l. Gornji Vakuf, dana 21.03.1997. godine, a potpisnik je bio direktor i vlasnik Fazlija - Fazlo Trkić. Ukupna vrijednost izvođenja radova iznosila je 14.500 DM, a ugrađeni materijal je kupovao investitor – Rose d.j.l. Radovi su izvođeni od maja do septembra 1997. godine. Na donjim fotografijama se vidi akcijaški rad na gradnji u kome učestvuju i vlasnici i šefovi i radnici.

Maj 1997. godine - gradnja dijela pilane i upravne zgrade.
S lijeva: Fahrudin Idrizović, Sejdo Džambo, Jasmin Topčić,
Ribić Midhat zv. Pinjo, Nedžad Čaušević, Ismet Kokić
 i Salem Trakić, majstor

 Nastavak gradnje - s lijeva: Salem Trkić, majstor, 
nepoznato lice i Salih Ikan Kasumović

 Temelji objekta su završeni. 
S lijeva: Midaht Ribić zv. Pinjo, Ismet Kokić, Nedžad Čaušević,
Salem Trkić, majstor, Fazlo Trkić, Emin Kico, Ibrahim Beba Kasumović
Izgrađeni objekat u oktobru 2012. godine

 Na neuređenom zemljištu u julu 1997. godine akcijaški je betonirana podloga.
S lijeva: Besim Trkić, Fazlo Trkić, Salih Ikan Kasumović, Kerim (Ikanov) Kasumović
Avdo Zukić, Ibrahim Beba Kasumović, Kasim Kasumović, Salem Trkić, majstor
i Emrah Trkić, majstorov unuk


Predah u toku akcije na gradnji. 
S lijeva: Fahrudin Idrizović, Jasmin Topčić, Salih Ikan Kasumović
Ismet Kokić i Seid Džambo
Ova fotografija Charlesa C. Ebbetsa, koji je, 29. septembra 1932. godine, snimio građevinske radnike tokom izgradnje zgrade u Rockefeller Centru, dok na ručku nesigurno lebde visoko iznad Manhattna u New Yorku, neodoljivo podsjeća na gornju fotografiju
gdje se vidi odmor naših graditelja u predahu gradnje

Novi dan i pauza - s lijeva:
Arif, Fahrudin Idrizović, Jasmin Topčić, Midhat Ribić, 
Kerim Kasumović i Fazlo Trkić

 S lijeva: Salih Ikan Kasumović, Ismet Kokić i Besim Trkić
Majka Esma je posjetila radilište i gradilište da uživa u napretku svojih sinova, Ibrahima Bebe i Saliha Ikana. Sa njima (lijevo) je Armin Pirola, arhitekta iz Prozora-Rame

Priprema za gradnju nove hale i izlijevanje podne betonske ploče.
S lijeva: Salem Trkić, glavni majstor, Avdo Zukić, Nomen Nescio, 

Dijamin Halilović, Kasim Kasumović, Salih Ikan Kasumović, 
na ramenima je Kerim Kasumović, Besim Trkić, 
Ibrahim Beba Kasumović i Fazlo Trkić.


U pozadini fotografije se vidi gusta šikara koju je trebalo čistiti i širiti, gdje će se kasnije graditi novi objekti i širiti fabrika. Radi toga sam uvijek govorio da mi nismo pravili pilanu na ledini već na gromili, jer je cijela parcela bila šikara i kamene gromade sa nizom uvala i neravnina.

           S namjerom da stalno poboljšavamo uslove rada i vodimo brigu o očuvanju čovjekove okoline, sa Krivajom iz Zavidovića, dana 17.05.1997. godine, potpisan je Ugovor o izradi prvog silosa i instalacije za otprašivanje – spremanje piljevine koja se javlja kao otpad u procesu proizvodnje. Potpisnik je Šemsudin Skejić, direktor Dobitnog centra Inžinjering, a vrijednost ovih radova iznosila je 32.277 DM, a tok gradnje silosa, u junu 1997. godine, vidi se na narednim fotografijama.
Osnova silosa
SFOR pomaže u montaži silosa
Ibrahim Beba Kasumović i pripadnici SFOR-a
prate tok montaže silosa
Silos je montiran, gore su
Salih Ikan Kasumović i pripadnik SFOR-a

Prva građevinska i upotrebna dozvola i odobrenje za rad


Procedure oko izdavanja potrebnih dozvola za gradnju i legalizovanje rada, bili su i dalje usporeni, ali  već su se nazirala konačna rješenja. Dijana Hadžijusufović, direktorica Uprave za imovinsko-pravne poslove, geodetsku upravu i katastar nekretnina općine Gornji Vakuf, nakon uplate punog iznosa za zemljište po Ugovoru,  Rješenjem određuje uknjižbu trajnog prava korištenja zemljišta  u vlasništvu 1/1, na površini od 1875 m2, na parceli 1633/5, upisani u zemljišno-knjižni uložak broj 3676 Katastarske opštine Gornji Vakuf, a radi vođenja daljih postupaka, direktorica Dijana Hadžijusufović izdaje Uvjerenje da je Ibrahim Beba Kasumović vlasnik ove parcele. Nakon podnošenja Zahtjeva, dana 16.05.1997. godine, Javno komunalno preduzeće Izvor Gornji Vakuf dalo je Saglasnost za prilkjučak vode, koju je potpisao Bajro Ljubunčić, direktor. Podsjećam da su priključak na vodu u dužini od preko 400 m, kanalizacija o dužini od 200 m i priključni put u dužini od 250 m izgrađeni vlastitim sredstvima i bez ičije pomoći, mada je u cijeni kupljenog građevinskog zemljišta u industrijskoj zoni bila uračunata vrijednost neophodnih  priključaka. Ubrzo, 22.05.1997. godine, Radna organizacija Elektrodistribucija Srednja Bosna Zenica, OOUR Bugojno izdala je Energetsku saglasnost za priključenje potrošača na postojeću mrežu.

Nakon pribavljanja svih potrebnih dokumenata 23.05.1997. podnijeli smo Zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, a dana 04.06. 1997. Općinski sekretarijat za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf  izdao je prvo Rješenje – odobrenje za građenje pilane, čiji je potpisnik Abdulah Burek, sekretar. Time je, napokon, potpuno legalizovana dalja gradnja. U teškim uslovima morali smo proizvoditi i graditi.



Salih Ikan Kasumović sa pripadnicima
mirovnih snaga - SFOR-a


U teškim danima uporedne proizvodnje za izvoz i izgradnje, kontrolišući primjenu propisa, inspekcija vrši redovne preglede. Adnan Adžemović, opštinski inspektor, vrši pregled 24.06.1997. godine i dostavlja Zapisnik na osnovu koga istoga dana pravi Rješenje kojim se nalaže dobijanje opštinske dozvole za rad. 
U međuvremenu ubrzali smo radove na izgradnji objekata. Pored objekata rađenih od betonske konstrukcije, za skladišni prostor, na licitaciji u Zenici od vojske smo kupili, demontirali, a onda postavili vojni hangar, dimenzija 15x25 m.
Konstrukcija hangara spremna za montažu
Osman Bambur je vodio radove na montaži
Hangar je montiran
Ibrahim Beba Kasumović i Enes Čemer u julu 1997. godine 
ispred hangara, koji se vidi u pozadini. Dalje u pozadini se vidi 
šikara koja se postepeno krči, oplemenjuje i pretvara koristan prostor 
 Konačno, nekadašnji vojni hangar je montiran 
i doveden u funkciju novu funkciju - skladišni prostor
       Zahtjev i svu potrebnu dokumenatciju za tehnički prijem pilane, dostavili smo 15.07.1997, nakon čega je Općinska komisija za pregled prostora i postrojenja, koju su sačinjavali Adnan Adžemović, predsjednik i Prijić Senad, Fale Husein i Edin Adžemović, članovi, izvršila pregled izgrađenih objekata i, 28.07.1997, sačinila Zapisnik kojim se potvrđuje das u svi završeni iizgrađeni u skladu s priloženom investiciono-tehničkom dokumentacijom. 
        To je bio osnov da Ibrahim Vukojević, sekretar Sekretarijata za privredu, društvene djelatnosti i opću uparvu općine Gornji Vakuf, 29.07.1997. godine, donese Rješenje kojim se Društvu odobrava obavljanje djelatnosti rezanja drveta.    
Svaku zarađenu marku smo investirali i nastavili graditi objekte radi povećanja proizvodnje, ali i poboljšavanja uslova rada. Slabiji kvalitet nekih fotografija ne umanjuju vrijednost obavljenih radova. 
     
Nazire se konstrukcija nove hale, a u pozadini je stara nadstrešnica
Pošto smo imali vlastitu dasku, krov smo pravili od bindera 
koje smo sami ručno kovali. Ovdje se vide Besim Trkić,
 Saudin Dudo Trkić i Fazlo Trkić, u pozadini, dok skivaju krovne elemente.
Fuad Čaušević skiva bindere.
U pauzi pred ručak, s lijeva, su: Suad Dudo Trkić, Fazlo Trkić, 
Fahrudin Idrizović, Sejdo Džambo, Husein Čehajić i Zuhdo Zulum 
Binderi se podižu na krov
Krovne rešetke izrađene ručno na krovu
Krovni lim polažu Ibrahim Beba Kasumović,
Hasib Idrizović i Salih Ikan Kasumović - karajnji desno 
Pokrivanje zgrade krojačnice
Unutarnji izgled pilane nakon pokrivanja nove hale
i montaže nove opreme
Završni radovi na krovu i nasipanje zemljišta ispred pilane


Ibrahim Beba Kasumović, zet 
i Enes Čemer, punac, prate radove
Krov nove hale, nova stubna 240 kW trafostanica
i silos u pozadini
Novoizgrađena upravna hala do prostora pilane
Druga strana upravne zgrade i novi lager pilane
Panorama pilane s donje strane
Panorama pilane s gornje strane
Zadovoljstvo izgrađenim u septembru 1997. godine
iskazuju ( s lijava) Besim Trkić, Vlado Kostelac iz Brinja u Republici Hrvatskoj,
Ibrahim Beba Kasumović, Ekrem Kasumović i Enes Čemer
Ekrem Kasumović, kao poslovođa smjene
Ajdin Kasumović i Ibrahim Beba Kasumović, sin i otac,
u jednom od obilazaka proizvodnje u septembru 1997. godine.
U pozadini se vidi pokretna mješalica za beton koja ukazuje 
da se u krugu uvijek nešto gradilo i dograđivalo 

Završetkom radova na izgradnji planitranih i, u skladu s  građevinskom dozvolom, izgrađenih objekata, 02.10.1997. godine, Sekretarijatu za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf, podnijeli smo Zahtjev za tehnički pregled i izdavanje upotrebne dozvole, čime se konačno legalizuje proizvodnja u proizvodnim pogonima. Abdulah Burek, sekretar Sekretarijata je Rješenjem, od 10.10.1197, formirao Komisiju za tehnički pregled u sastavu: Sead Kirlić, predsjednik, Abdulah Burek, član, Fale Husein, član i Edin Adžemović, član.

Konačno, Rješenjem, od 15.10.1997. godine, za sve izgrađene proizvodne objekte i prostore pilane data je prva upotrebna dozvola. Time je potpuno legalizovan rad i proizvodnja u Društvu i omogućeno kreditno zaduženje dalje širenje i razvoj.  
Proizvodnja se stalno povećavala, zahvaljujući kvalitetu bila je tražena i sva je bila namijenjena izvozu. Strateški smo se opredijelili da nastavimo usavršanje i specijaliziramo proizvodnju bukve, jer je stalno tražena na svjetskom tržištu, a proizvodnja je zahtjevna i teška, pa se moglo očekivati da u Bosni i Hercegovini neće biti puno proizvođača bukve.
Za bukvu – Fagus sylvatica – koja je rasprostranjena na prostorima Balkana, postoji nekoliko narodnih izreka, koje su proizvođači osmislili iskusivši vlastite probleme u izradi proizvoda od bukve.
Prva narodna izreka glasi: Da je (bukve) nije stid – na putu od šume do kuće bi propala;
Druga izreka je: Samo (bukva) u pepelu miruje;
Treća izreka potvrđuje ranije: Sa njom (bukvom) nikada ne znaš na čemu si!

             Proizvodnja bukve je bio veliki izazov, koji smo skupo platili, jer smo pravili proizvodne i tehnološke greške kako bi izbjegli iskustvo proizvođača, što osmisliše gornje izreke. Znali smo da proizvođačima iz Skandinavije i iz Srednje Evrope ne možemo konkurisati u proizvodnji proizvoda od četinara, radi čega smo se opredijelili za proizvodnju bukve - i nismo pogriješili.
Bukovi elementi - nepareni - bili su traženi
na svjetskom tržištu

Proizvodili smo vrlo kvalitetne elemente od bukve

Bukova neparena daska uvijek je bila vrlo tražena
Ipak, nismo dosljedno poslušali preporuku vlasnika pilane kod Bostona iz SAD, o kome sam govorio u Postu br. 3, a koji mi je tokom posjete Americi rekao da mu ne smeta što je njegov krug pilane bez asfalta, jer to ne pravi pare, već da on ulaže samo u ono što pravi pare i da to preporučuje i nama. Ipak, mi smo u Evropi, cilj nam je prodaja proizvoda u evropskim zemljama, posebno u Njamčkoj, a ovdje su pravila malo drugačija. Zato su se morala izdvojiti sredstva da se asfaltira barem dio kruga. Sa Rudnicima gipsa iz Donjeg Vakufa, 11.10.1997, potpisan je Ugovor o asfaltiranju prvih 600 m2 u krugu pilane u vrijednosti od 17.000 DM, a potpisnik je bio Abdulah Čepalo, direktor. Asfaltiranje je uskoro izvedeno brzo i kvalitetno. Asfaltiranju je prisustvovao i rahmetli Midhat Gekić, Azrin suprug, Kasumovića zet, koji se radovao asfaltiranju i rekao: "Neka vam je Bog na pomoći!" Time je pokazao poštovanje i divljenje i ne sluteći, i ne dočekavši, nažalost, da vidi do kojeg stepena je rasla i narasla nekadašnja mala pilana.    
Asfaltiranje ispod silosa.
Ekrem Kasumović, krajnje lijevo i Fahrudin Idrizović, krajnje desno
Prostor pred pilanom nakon asfaltiranja
U znatno boljim uslovima nastavili smo proizvoditi vrlo kvalitetne polufinalne proizvode, sve od bukve, i povećavali proizvodnju, koja je u odnosu na prethodnu, 1996. godinu, bila veća za 9 posto. Na posao su primljeni i novi radnici: Avdo Zukić, Hasib Zahirović, Midhat Ribić, Suad Zec i Zuhdo Zulum. U Matičnoj knjizi zaposlenih, 01. septembra 1997. godine, Zuhdo Zulum je zaveden pod brojem 17.
Suad Zec  na vertikalnoj tračnoj pili Artiglio ST 110, za koju je već rečeno 
da je ona sve ovo napravila, iz bukovog trupca reže dasku za dalju preradu

Proizvodnja bukove daske na novoj proizvodnoj liniji i u novoj proizvodnoj hali
u kojoj su značajno poboljšani uslovi rada
Ubrzo smo postali jedan o najboljih proizvođača sirovih poluproizvoda
od bukve i prepoznatljivi na svjetskom tržišu

Porezi, destruktivna i destimulativna porezna politika

Porezi i porezna politika su veoma važni i smatram da trebate naći volje i naredno pročitati! Ako nemate vremena sada, vratite se kasnije! Može biti interesantno i, možda, poučno. Vrijeme će suditi o strategiji poslijeratnog razvoja opštine Gornji Vakuf i države u cjelini, i državnim poticajima i pomoći novim privatnim proizvodnim preduzećima, kako bi se pokrenula privredna aktivnost, zaposlili novi ljudi i poboljšali uslovi ukupnog života. Pomenuto je ranije da smo imali podršku i pojedinaca, ali i problema zbog sporosti u dobijanju potrebne dokumentacije za pokretanje proizvodnje. Čini se da su pogrešna  poreska politika u teška poslijeratna vremena, i nesnalaženje, pa i samovolja, u njenom provođenju u najtežim poslijeratnim danima, bili značajna smetnja za otvaranje novih preduzeća i jačanje novoformiranih i da su prve poslijeratne godine nagovještavale stvaranje novih uslova za nenormalno visoku neproduktivnu potrošnju, a time i stvaranje snažnog, neefikasnog i otuđenog državnog birokratskog aparata na svim nivoima vlasti, koji će kasnije postati sam sebi svrhom i nesavladiva kočnica daljeg razvoja. Dakle, slijedite me ili se vratite kasnije.
Proizvodnja se povećava, roba se prosušuje i priprema,
ili za dalju proizvodnju ili prodaju

Primjer prvi: Ispunjavajući sve zakonske preduslove legalizovali smo rad preduzeća. U skladu s Odlukom o opštinskim komunalnim taksama, Poreska uprava, Ispostava Gornji Vakuf, Rješenjem koje je potpisala Indira Bušatlić, načelnica, dana 14. marta 1997. godine, utvrđuje da za komunalnu taksu za isticanje firme treba uplatiti 100.000,00 bosanskohercegovačkih dinara – BHD, što je bila protuvrijednost od 1.000,00 njemačkih maraka – DM! Za taj, tada i uvijek, visoki iznos mogli smo u Italiji kupiti tri polovne mašine, zaposliti trojicu radnika, za njih platiti poreze na platu i time obezbijediti prihod u budžetu za finansiranje racionalno organizovane opštinske birokratije! Ovako je firma morala platiti taksu, za koju, zauzvrat, nismo ništa dobili, preduzeće je uskraćeno za dalje proširenje i povećanje proizvodnje, a društvo za novo zapošljavanje i nove prihode po tom osnovu. Kako god, komunalna taksa je mogla biti niža, a time i stimulativnija!
Dok mi proizvodimo i gradimo nove objekte, u susjedstvu, očuvana u ratu 
i za svaki posao pogodna u miru, zjapila je prazna i bila počela propadati ova fabrika.
Prelijepa duga iznad njenog krova, iznad kruga našeg preduzeća i naših glava,
nagovještava budućnost koja će se, neminovno i pravdom sudbine, uskoro dogoditi

Primjer drugi: Zadovoljavajući sve pravne preduslove legalizovana je privredna aktivnost ovog preduzeća, pa je, zahvaljujući uredno dostavljenim bilansima poslovanja, Poreska uprava, Ispostava Gornji Vakuf, bila u mogućnosti da utvrdi da je dobit u preduzeću, iskazana za poslovnu 1996. godinu, iznosila 36.167,58 DM, i po tom osnovu naplatila je porez od 10 posto. Zatim je, na osnovu te osnovice, Uprava utvrdila mjesečnu akontaciju poreza za 1997. godinu, o čemu je, 29.11.1196. godine, donijela Rješenje o utvrđivanju poreza na dobit u visini od 3.013,96 DM. Jasno, ovaj iznos se morao plaćati svaki mjesec akontativno, unaprijed, i neovisno od toga da li je preduzeće u tom trenutku likvidno, da li ima plasman proizvoda, da li je nastavilo poslovati i u kakvim uslovima. Nije sporan zakonski osnov utvrđivanja poreza, niti njegova naplata, ali je sporan neodgovoran pristup države i političkih struktura koje su odmah „sjele za vrat“ privatnim preduzećima, a koja su mogla, i trebala biti okosnica budućeg razvoja, kako to reče i Fahrija Hadžiabdić na jednom radnom sastanku. Završetkom rata država, državne institucije i vladajuće strukture imali su na raspolaganju sva državna sredstva i državni kapital, sve državne firme u svim granama i djelatnostima, od šumarstva, prerade drveta, rudarstva, električne energije, u javnim prevozima, komunikacijama i telekomunikacijama, sve su imali na raspolaganju, i mogli su njime raspolagati neograničeno, praviti pare i  finasirati neophodnu, ali racionalnu, državnu potrošnju. Nažalost, ogromnom državnom imovinom, zavladalo se nepripemljeno, neodgovorno, nestručno, neracionalno i neplanski, tako da mnoge perspektivne prizvodnje nisu ni pokrenute, a one pokrenute  postale su gubitaši, ili su prestale proizvoditi, pokrenuti su stečajni postupci koji će trajati godinama, čak i deceniju, mnogi radnici su dobili status "na čekanju" ili su ostali na ulici, a ona preduzeća koja su nastavila poslovati bili su gubitaši, dok su uspješnije državne firme postale mjesta za zapošljavanje podobnih, za socijalno zbrinjavanje i amortizovanje nezadovoljstva. Usporen rast, povremeno i pad društvenog proizvoda, nije mogao podmiriti sve veće apetite i zahtjeve neproporcionalne, neracionalne i nepotrebene, a neefikasne, državne potrošnje. Nepravedno je bilo da te, 1997. godine, ova firma na početku rada uplati porez na dobit isto koliko je uplatio moćni i snažni državni BH telekom. Bolje bi bilo da smo bili oslobođeni plaćanja poreza na dobit, da smo ova sredstva reinvestirali, kupili neka od sredstava rada i zaposlili nove radnike. Ubrzo će u oblasti poreza biti promijenjeni propisi , ali o tome, svakako, pročitajte u nastavku.    
Težak i naporan posao u krugu, ispred novih objekata i dograđenih nadstrešnica,
sve je više davao rezultate. Ali bez racionalnih ulaganja, štednje i odricanja 
vlasnika i svih zaposlenih, ništa od ovoga ne bi nastalo i postalo.
Uz redovne obaveze morali smo još uvijek obračunavati i plaćati prez na dobit,
pa ako dobiti bude. Predlažem da nastavite pratiti dalju priču o porezima.

Rezultat i posljedica loše aktuelne porezne politike bila je uočljiva odmah nakon predaje Bilansa uspjeha za 1997. godinu. Poreska uprava Gornji Vakuf  utvrdila je da je naše preduzeće za tu godinu poslovnu godinu, po osnovu poreza na dobit, akontativno uplatilo je više, za nas tada ogromnu sumu, 21.222,00 KM – konvertibilnih maraka, to konstatuje Rješenjem , od 13.03.1998, i u skladu s propisima, nalaže povrat viška uplaćenih sredstava. Usput, podsjećam da je još 07.08.1997. Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine uputio Obavještenje da se "kao dan početka poslovanja u konvertabilnim markama - KM, u svim finansijskim institucijama, preduzećima i ostalim pravnim licima smatra ponedjeljak, 11.08.1997. godine", a da je njemačka marka još uvijek ostala prisutna na finansijskom tržištu i da je BH dinar konačno otišao u istoriju. Odnos KM i DM bio je 1:1.
Prva emisija konvertabilne marke - KM iz 1998. godine

Još analiziram 1997. godinu, ali pošto je važno pojasniti nedostatke tadašnje porezne politike, prezentiraću dokumenatciju iz kasnijih godina, koja potpuno ilustruje odnos države prema poreznim obveznicima.
        Po prijemu gornjeg Rješenja o povratu poreza očekivali smo povrat utvrđenog viška uplaćenog poreza, ali se to nije dogodilo! Radi toga smo, 01.06.1998. godine, Kantonalnom Ministarstvu finansija Srednjobosanskog kantona, dostavili Zahtjev za povrat više uplaćenog poreza, a Zahtjevom, od 20.07.1998., od Federalnog ministarstva finansija i Poreske uprave Gornji Vakuf, tražili smo da nas obavijeste o razlozima zašto povrat nije izvršen i da se postupi po gornjem Rješenju o povratu više uplaćenog poreza. 
Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Filijala Travnik, Ekspozitura Gornji Vakuf, čiji je direktor bio Vahid Bušatlić, na naš Zahtjev, Odgovorom, od 21.07.1998. godine,  obavještava  da je izvršen povrat dijela u iznosu od 8.500,84 KM, da će preostali iznos od 12.721,16 KM biti uplaćan kada bude dovoljno sredstava za povrat, pošto još 8 pravnih subjekata na području opštine čeka povrat, u ukupnom iznosu od 40.134,47 KM. Ljerka Marić, ministrica Kantonalnog ministarstva finansija, reagovala je i Rješenjem, od 22.07.1998,  naložila je povrat 12.721,00 KM, što je učinjano tek krajem 1998. godine, naravno, bez zateznih kamata.

Izmjenom propisa o porezima  omogućeno je reinvestiranje dobiti i oslobađanje pravnih subjekata, preduzeća, od plaćanja poreza na dobit. Znajući da nam predstoje značajne planirane investicije Zahtjevom Poreskoj upravi Gornji Vakuf, od 28.07.1998. godine, tražili smo da se pokrenu procedure i utvrdi osnov za donošenje rješenja o oslobađanju plaćanja poreza na dobit, a onda smo već 01.01.1999. godine, donijeli Odluku o ulaganju cjelokupne dobiti iz poslovne 1998. godine u poslovne investicije. Po utvrđivanju poslovnog rezultata u 1998. i utvđivanja dobiti društva u iznosu od 10.181,00 KM, 23.03.199., Poreskoj upravi Gornji Vakuf, podnijeli smo Zahtjev za povrat više uplaćenog poreza na dobit za 1998. poslovnu godinu. Po tom Zahtjevu, Rješenjem od 24.05.1999, Porezna uprava Travnik, Ispostava Gornji Vakuf, nalaže povratak veće uplata poreza na dobit u traženom iznosu od 10.181,00 KM. Sredstva nisu vraćena, mi smo to pismeno tražili i od Zavoda za platni promet, Ekspozitura Gornji Vakuf, 09.06.1999, dobili Odgovor da „do sada nismo bili  u mogućnosti itvršiti taj povrat (10.181,00 KM op.E.Č.), jer račun poreza na dobit pravnih lica nije imao priliva.“ Odmah po primitku Odgovora, istoga dana, 09.06.1999., Kantonalnom ministarstvu finasija Srednjobosanskog kantona Travnik dostavili smo novi Zahtjev za povrat naših sredstava.
Povrat više uplaćenih sredstava poreza na dobiti nismo nikada dobili od države, ali smo, radi povećanja proizvodnje i zapošljavanja novih ljudi, dojučerašnjih boraca i naših komšija, nastavili investirati i ulagati u nove proizvodne objekte.
Nakon što je započela rasprodaja Agrokomerca iz Velike Kladuše kupili smo jedan od objekata i platili ga legalno preko našeg i njihovog računa. Objekat, površine 504 m smo sami montirali i osposobili za naše potrebe.
Objekat površine 504 mu kratkom vremenu i odmah počeli koristiti
Nadstrešnica se koristila za pripremu materijala za dalju obradu ili prodaju 
Mukotrpan je bio put do obezbjeđenja obrtnih sredstava i investicionog kapitala
Proizvodnja i proizvodne zalihe su sve ljepše izgledale i poticale na dalji rad
Krug je sve češće ličio na svojevrsni mravinjak vrijednih i radišnih ljudi
Enver Čemer, preuzimač i otpremač robe, ispred nadstrešnice 
u februaru 1998. godine

  Primjer treći: Krajem poslovne 1996. godine, u kojoj smo imali iskazanu visoku dobit, višu i od BH telekoma, i nastojali da blagovremeno plaćamo akontaciju na dobit za tekuću godinu, početkom decembra 1996., u inspekcijsku kontrolu obračuna svih poreza, iz Poreske uprave Ministarstva finasija Republike Bosne i Hercegovine, došli su inspektori Begajeta Sitarević i Mirsad Durek. U toku te kontrole ja sam, prvi i jedini puta u svome životu, bez imalo srama, plakao radi posla, plakao sam kao malo dijete, uvidjevši postupke u nastojanju da se iz preduzeća isisa što je moguće više obrtnog kapitala, da se preduzeće finansijski kazni  i uspori ili, svjesno ili nesvjesno, onemogući u daljem razvoju. Detaljnim pregledom  utvrđeno  da smo sve, kako inspektorica Begajeta Sitarević tada reče, „tehnički sve savršeno izveli, ali računski nije tačno i da nisu plaćeni svi porezi.“ Bilo je nevjerovatno s koliko je upornosti  dokazivano da nije dobro obračunat i plaćen porez na promet za kupljene trupce i da se mora platiti razlika i obračunati kamata.
U poslijeratnim godinama mogli su se naći kvalitetniji trupci,
kojih je iz dana u dan sve manje
Husein Bušatlić, šumarski inženjer i šef pilanske proizvodnje 
i Fuad Čaušević, poslovođa, pregledaju kvalitet kupljenih trupaca

Držeći se narodne izreke „da se iz šume uvijek kralo, ali i zbog toga uvijek zatvaralo“, odmah smo se opredijelili da od privatnika kupujemo samo legalno posječene i dovezene trupce, da po tom osnovu platimo poreze i da isplatu u gotovini izvršimo tek nakon uplate poreza, što je obračunavala i ovjeravala Poreska uprava. Po preuzimanju trupaca sačinjavali smo Zapisnik o kupovini trupaca od privatnog lica, sa svim podacima o prodavatelju, zatim Poreskoj ispostavi Poreske uprave u Gornjem Vakufu prilagali svu prateću dokumentaciju, na kojoj su ovlašteni inspektori, u našim slučajevima Amra Filipović, na drugoj strani Zapisnika obračunavali iznos poreza na promet po poreznoj stopi iz Tarife poreza na promet. Utvrđivano je da je stopa za ovu robu 16,67 posto na osnovicu i na istom mjestu je obračunat iznos za uplatu poreza na promet. Nakon toga Zavodu za platni promet smo dostavljali primjerak obračuna poreza, potom uplatili porez, zatim sa našeg računa podizali gotovinu i vršili isplatu trupaca. Sva prateća dokumentacija bila je priložena u arhivi preduzeća i mogla se lako naći i provjeriti.
Isporučioci trupaca nekada šalju vrlo loše trupce, gotovo trulež,
pa je potrebno stalno kontrolisati kvalitet i kupovati na više područja iz
državnih i privatnih šuma

Problem je nastao kada je inspektorica Begajeta Sitarević, po završenom pregledu, tražila uplatu razlike za pogrešno uplaćeni porez, konstatujući da porez na promet za ovu robu, trupce, nije 16,67 posto, već 20 posto i da se mora uplatiti sva razlika s obračunatim kamatama, koja je tih dana iznosila nevjerovatnih 1 posto dnevno! Mislili smo da je to traženje na granici šale, jer smo imali sve obračune i dokumentaciju, ovjerene velikim pečatom Ispostave Poreske uprave u Gornjem Vakufu, koji dokazuju da je porez obračunat i uplaćen po stopi koji su oni utvrdili. Naši argumenti nisu uvažavani, jer je inspektorica Sitarević tvrdala da smo mi napravili tehničku grešku i da smo morali znati koja je stopa poreza, a ako nismo znali za tumačenje propisa morali smo se obratiti  nadležnom organu, a to je Ministarstvo finasija Republike Bosne i Hercegovine, a ne Porezna uprava.
U vremenu kada smo imali teškoće u snabdijevanju trupcima 
i morali ih tražiti na području cijele Bosne i Hercegovine,
tada su brojni izvoznici, trgovci, izvozili trupce - u Evrpu u konteinerima,
a u prekomorske zemlje iz Luke Ploče na otvorenim teretnim brodovima 
Ovi snimci  trupaca u Luke Ploče napravljeni su u vrijeme 
najveće nestašice kvalitetnih trupaca u Bosni i Hercegovini

Po završenom inspekcijskom pregledu odlučili smo da ne potpisujemo nikakve zapisnike, da ne platimo nove obračune poreza i bili spremni da se podnese prijava, jer smo bili uvjereni da nismo napravili nijedan prekršaj. Nakon toga slijedi novi šok! Pregledom je utvrđeno da je preduzeće uvezlo visokotarifnu robu, coca-colu i pivo, i da je po tom osnovu platilo porez u iznosu od 808.466,00 bosanskohercegovačkih dinara - BHD, odnosno 8.084,66 DM. Tehnički, kako reče inspektorica, i to je bilo odlično izvedeno, ali je problem bio što smo porez uplatili u BHD, a ne u DM, što se moralo uraditi, jer je propisima naloženo da se plaćanje poreza za robu iz uvoza vrši u valuti u kojoj je plaćena uvezena roba, dakle, u DM. Uzalud je bila i konstatacija što je uplata poreza izvršena u ekvivalentu i na vrijeme, radi čega smo i vršili konverzuju DM u BHD, bili su uzaludni i svi drugi argumenti. Inspektorica Sitarević je pojednostavila problem tražeći, ili da se platiti utvrđena razlika poreza po utvđenom inspekcijskom pregledu ili će inspektori uplatu poreza za visokotarifnu robu smatrati neizvršenom. A onda će nastati naredni problemi, neće nam se uvažiti uplata poreza, pa ćemo morati platiti ogromne kamate, nestaće nam obrtnog kapitala, nećemo moći proizvoditi, nećemo imati prihode, ugasićemo preduzeće, otpustićemo radnike...
Plakao sam kao malo dijete i pitao: „Šta je cilj? Da se pomogne poreznicima da nastave proizvodnju i nastave plaćati poreze ili da se uništi firma?“
Uprkos svim teškoćama nastavili smo s proizvodnjom
 i pripremali se za dalje povećanje i izvoz

Ucijenjeni prihvatili smo potpisivanje zapisnika. A onda nastaje tehnička procedura po kojoj smo morali napisati Obrazloženje zašto i kako je izvšena uplata poreza u BHD umjesto DM, pa smo pravili Zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava na iznos od 808.466,00 BHD, potom Ispostava Gornji Vakuf Poreske uprave hitno donesi Rješenje o povratu više uplaćenog poreza na promet. Zapisnik o obavljenom inspekcijskom pregledu sačinjen je sa danom 02.12.1996. godine. Svi obračunati porezi i sve obračunate razlike iznosili su 24.054 DM, što je blizu 1.000 DM više nego smo u tom trenutku imali na računu preduzeća kod Zavoda za platni promet. I to nije sve! Uprkos prijateljskim opraštanjima i pozdravima nakon završetka pregleda, odmah nakon izvršenih uplata obračunatih razlika u porezima, doživjeli smo novi šok od iznenađenja kada smo od Opštinskog suda za prekršaje dobili poziv za saslušanje po osnovu istog Zapisnika, a ubrzo, već 04.02.1997., Rješenjem koje je potpisala Melika Gigović, predsjednica Suda, utvrđen je prekršaj, preduzeće je kažnjeno sa 1.000 DM i odgovorno lice sa 100 DM, jer je bilo, navedeno je u obrazloženju, kašnjenja uplate akontacija poreza na dobit od jednoga do 16 dana!
U ovom lijepom, tada, poslije rata, još neuređenom objektu
 u centru grada, u kome je pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka 
bila ambulanta, a nakon toga tu je bila direkcija komunalnog preduzeća,
pa nakon posljednjeg rata ponovo direkcija Javnog komunalnog preduzeća
Izvor Gornji Vakuf, na gornjem spratu bile su takođe i prostorije 
Opštinskog suda Gornji Vakuf  

Sve je izgledalo, i bilo, nevjerovatno, tužno i žalosno. U poslijeratnom vremenu, kada mnogi nisu ni znali šta znače porezi, otvarali fiktivne firme radi brojnih utaja, mi smo ih, teško, ali redovno plaćali i još bili kažjavani za, kako inspektorica reče, tehničke greške i pogrešnu primjenu propisa u oblasti poreza. No, što čovjeka ne sruši – to ga ojača! Uspjeli smo i to prevazići i nastaviti poslovati, iako u teškim i neravnopravnim uslovima.
Onima, koji su nam tih dana zagorčavali, i zagorčali, život, davno smo oprostili! Halalili smo im! Bože, oprosti im – nisu znali šta čine! Ali naš primjer može poslužiti kao primjer drugima, jer je on očigledan dokaz kako je tanka nit do, svjesnog ili nesvjesnog, činjenja zla ljudima, i uništavanja njihovih života, čak!

Investicije, planovi, banke i finansiranje

Za uspješan nastavak proizvodnje bukve i opstanak na tržištu i osvajanje novih kupaca na svjetskom tržištu, bilo je neophodno unaprijediti proizvodnju i podići stepen obrade drveta prema zahtjevima tržišta, ali i u skladu s finansijskim mogućnostima. Od prvoga dana smo znali da vrlo brzo moramo investirati u sušare, parionice za drvo, a prije svega u kotlovnicu, koja će omogućiti korištenje drvnog otpada i proizvodnju potrebne toplotne energije.
U proizvodnji drveta, bukve posebno, pored piljevine,
pojavljuje se značajna količina otpadnog drveta, koja se,
uglavnom koristi za loženje i proizvodnju toplotne energije
Tržišni viškovi otpada bili su izraženi tokom ljetnih mjeseci
i za vrijeme toplijih perioda, te smo sve morali uredno paletizirati 
i čekati period veće potražnje i bržeg plasmana krupnijeg 
drvnog otpada
Plasman krupnijeg otpada u sezoni grijanja bio je riješen,
građani kupovali paletizirani otpad i lagerovali ga 
pod svojim nadstrešnicama ispred kuća i stambenih objekata 

Kako bismo našli najbolja i najjeftinija rješenja za dalje povećanje i unapređenje proizvodnje, morali smo uvažiti, i provesti, određene investicione procedure. Zato smo, odmah nakon početka proizvodnje, Krivaji iz Zavidovića dostavili Zahtjev za ponudu opreme i projektovanje objekata, drugim dobavljačima dostavili malo drugačiju formu Zahtjeva, pripremili Tender za ponude, sa Softić Ibrahimom i Zdenkom Kipetom, projektantima iz Zavidovića, 11.11.1997., potpisali dogovor za projektovanje parionica. Zahtjev za ponude uputili smo u mnoge firme u Evropi, manjem broju u Bosni i Hercegovini, većinom u Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Italiju. Od velikog broja dostavljenih ponuda izdvojiću samo neke iz 1997. godine, iz kojih je vidljivo da su tada cijene bile vrlo visoke i da su mnogi preprodavci, pa i direktni proizvođači opreme, nastojali da ostvare što veći profit na ovdašnjem ratom devastiranom tržištu. Među prvima ponudu je dostavila nekadašnja ŠIPAD-ova projektantska firma Šumaprojekt Sarajevo, a zatim Uniconfort Italija, Ston-Ing Hrvatska, Nardi Italija, Polytechnik Austrija, SOP Slovenija, SECAL Italija, Koimpex Italija, Seting-Inženjering Slovenija i mnoge druge, ukupno 35 ponuda. Vjerovatno neke od njih nisu više aktivne. Povremenim analizama ponuda dolazili smo do traženih podataka i elemenata ponuda i na taj način učili o tehničkim i finansijskim detaljima ponuda, što će nam kasnije veoma pomoći u odabiru bolje opreme, boljih proizvođača i realnih cijena. To iskustvo ćemo kasnije koristiti kod svih narednih investicija i projekata.
Od domaćih preduzeća najdužu i najsadržajniju poslovnu saradnju
imali smo sa Krivajom iz Zavidovića i šteta je za Zavidovićane i
društvo u cjelini što onakav industrijski gigant nije nastavio
proizvodnju sa dugom tradicijom. Pogledaj istoriju Krivaje - ovdje
   Dok smo prikupljali ponude za opremu nastavili smo sa proizvodnjom, sve više i sve uspješnije. Nekim zainteresovanim kupcima morali smo odlagati početak saradnje, kao što se vidi iz dopisa preduzeću Metalis iz Rijeke, u martu 1997. Već 28.05.1997., dobili smo zahtjev za ponudu bukve koji je stigao od Vanjsko-trgovinske komore Italije iz Milana, a potpisnik je bila Patricia Ghirlando.
 Vanjsko-trgovinska komora Italije u Milanu je zatražila ponudu proizvoda,
što je bio značajan podstrek za nastavak proizvodnje, njeno povećanje
i planiranje i osavremenjavanje na putu prema svjetskom tržištu,
jer su Italijani bili, i ostali, mjerilo dizajnerskih rješenja u namještaju

Ugovor  o kupoprodaji s nekadašnjim velikim hrvatskim proizvođačem građevinske stolarije, Industtrogradnjom iz Zagreba, potpisali smo 15.07.1997, a potpisnik je bio Branko Bošnjak. Velike i značajne, usto vrlo vrijedne i svjetski prepoznatljive kompanije u Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, uništene su neznanjem ili nemarom, namjerom ili slučajno. Industrogradnja je, svakako, jedna od njih.
Industrogradnja iz Zagreba, jedan od najznačajnijih proizvođača drvne stolarije,
ne samo u Hrvatskoj, već i u Evropi, od 1997. bila je naš značajan kupac


Katalog Industrogradnje Zagreb iz 1996. godine

 Već u avgustu 1997. sa firmom Primo iz Donjeg Vakufa, proizvođačem industrijskih mašina i opreme, ugovorili smo začajnu količinu građe za krovne konstrukcija u obnovi 500, ratom porušenih, kuća. Ovaj Ugovor je sačinjen na osnovu Ugovora o realizaciji humanitarnog projekta Obnova 500 krovova kuća za opštine Žepče, Maglaj i Zavidovići, koji su potpisali Husein Đulović za Primo, a za Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica potpisnik je bio Rasim Kadić, ministar. Ovaj Ugovor se nalazi u arhivi, ali je, zbog lošeg papira za faks, gotovo izbijedio i postao nečitak i nisam ga mogao priložiti. U arhivi preduzeća nalazi se pod brojem A-6-780. Iz ovog primjera se vidi da, iako smo proizvođač, sa nosiocem realizacije projekata, Federalnim ministarstvom,  nismo mogli direktno ugovoriti posao, već je realizovan preko posrednika.
 I Gornji Vakuf je bio grad koji je, kao i mnoge druge, 
trebalo obnavljati i mnoge objekte iznova graditi.
Ove dvije fotografije najbolje ilustruju strahote razaranja 
Sve je trebalo iznova graditi
 U avgustu 1997. firma Pit Appararate Ges.m.b.H iz Austrije, posrednik  je bio Remzo Vrce, a kasnije i direktor novoformirane firme, dostavila je popis i tražnju raznih vrsta proizvoda od drveta. Ova firma, njen vlasnik i posrednik, biće biti vrlo interesantni u daljoj istoriji razvoja firme, jer smo od njih kasnije kupli proizvodni objekat. 
Naše preduzeće je bilo interesantno tržištu Austrije, jer njihovi
proizvođači namještaja nisu nikada imali dovoljno sirovine od bukve
Austrijske šume su, uglavnom, obrasle četinarskim šumama -
jelom, smrčom, arišom, bijelim i crnim borom. Proizvodili su oduvijek
visoko vrijedne i kvalitetne proizvode

Firma u vlasništvu braće Stipe i Zorana Franjića, porijeklom su iz našeg komšiluka, iz Rame, Franjić Z&S iz Pleternice u Hrvatskoj, dobila je prvi Predračun za robu na 10.150,00 DM. Istovremeno smo počeli proizvoditi firmu Poin iz Sarajeva, Sabit Čeljo, moj predratni poslovni poznanik i prijatelj, tada je bio direktor, pa Eurostil iz Splita.

Firme iz Splita  stalno su pokazivale interes za naše proizvode,
čak i značajne količine i vrijednosti, što će biti prikazano poslije,
ali nikada nismo ostvarili stabilnu dugoročnu saradnju

      Značajan partner postali su nam UNDP  u projektima izgradnje i obnove kuća, kome smo samo, na osnovu narudžbi, isporučivali dio proizvoda i za firmu Turner, koja je tada bila ovlašteni snabdjevač mirovnih snaga SFOR-a u Bosni i Hercegovini.
U tim godinama uspješno smo radili sa mnogim firmama u zemlji i inostranstvu. Od domaćih: Omorika Gornji Vakuf, direktor Ivica Milić, Drimex-Hellas Prnjavor, Siniša Prtljačić, direktor, osamnaestogodišnji mladić, sa kojim sam bio na studijskom putovanju u Americi i bio zadivljen kako je u kratkom vremenu svoga života naučio toliko informacija, zatim Dicco Zenica, direktor i vlasnik Izet Dilaver, koji je prvu firmu osnovao u Gornjem Vakufu i kod koga je moj sin Amir zaradio prvu platu u životu, pa Lijanovići Široki Brijeg, tražili su drvnu galanteriju za svoje mesne proizvode, Saboss Sarajevo, tada veliki izvoznik u Egipat, direktor Azem Mulalić i Ismet Hadžiomerović, direktor, sa kojim smo nešto kasnije potpisali Ugovor o isporukama, Jupiter iz Konjica i Omer Borić, direktor, Larix Konjic, Rukotvorine iz Konjica, koje tada zastupao Orhan Nikšić, mladić sa uspješnom svjetskom karijerom, Branka Marković, direktorica, Oštrelj Bosanski Petrovac i mnogi drugi.
Orijentacija prema izvozu je bila stalna. Robu smo isporučivali firmama: Madalit iz Splita, Republika Hrvatska, Kora iz Izole, Republika Slovenija, Manfred Weisinger iz Austrije, firma Scierie Perrachon iz Francuske, čiji je direktor Alain Perrachon bio u posjeti, firma Wewa Ag Vaduz iz Lihtenštaina, Scheucher iz Mittersdorfa u Austriji, a povremenu saradnju smo imali i sa Danish Refugee Council iz Danske.
Nikada nismo proizvodili, ali smo na traženje, uvijek nudili
palete po cijeni od 8,42 DM po komadu
Cijene ulazne sirovine, trupaca, i struje, stalno su se mijenjale naviše i poskupljivale naše proizvode, pa se morao iznaći brz i praktičan način da se, prvo, proizvodi ekonomično i odmah reaguje na cijene: Radi toga sam, po vlastitom iskustvu i stanju na tržištu, sačinio tabelu iz koje se u svakom trenutku mogla naći orijentaciona cijena elemenata za namještaj, koji su sve sve više tražili. Tabelu smatram važnim dokumentom, jer je meni, a kasnije i drugima, olakšala rad u pripremi mnogobrojnih ponuda.
      Proizvodnju smo prilagođavali tržištu, njegovim potrebama, zahtjevima i pravilima i uvijek smo težili da u iskoračimo još više i bolje, što je i bio razlog da stalno smo planirali da robu prodajemo u prekomorske zemlje, Egipat posebno, te je bilo neophodno, naravno, da koristimo brodski transport. Ostajem pri stavu da je Egipat vječno tržište za cijeli svijet, jer nema drveta, sve uvozi, ali imaju vrsne majstore koji ručno izrađuju prelijep i kvalitetan namještaj.
Ručno izrađena stolica, tipična za egipatske proizvođače namještaja

          O uslovima brodskog transporta dostavili smo upite brodskim špediterima,  a najbrži je bio Jadrošped iz Rijeke, koji 14.08.1998. godine, dopisom pojašnjava osnovne uslove dbrodskim transportom preko Luke Rijeka izvozimo robu, prvo i probno, u Španiju, a onda i u Egipat. Nismo uspjeli organizovati ovaj izvoz, jer su naša tadašnja pozitivna hrabrost i pozitivna poslovna drskost, da izvozimo i izvan Evrope, bila je neutemeljena, pošto smo još bili mali i finansijski nejaki i nismo imali dovoljno obrtnog kapitala da pripremimo dovoljne količine roba. Od nas je traženo da na lučke dokove pripremimo najmanje 1.000 m3 robe, a mi smo za jedan brodski lot mogli obezbijediti samo 500 m3. U odgovoru Jadrošped, potpisnik je Marinac F., na kraju kaže da „...nitko od agenata, niti brodara, za sada, nije prihvatio tako malu količinu.“
       Jedan od utovara rezane građe za Egipat u Luci Ploče   
        Enes Čemer ispred jednog od brodova u Luci Ploče, koji je, 
nakokon 50 godina plovidbi širom svijeta, i za Egipat, naravno,
otišao u kratku mirovinu i ubrzo završio kao željezni otpad

U poslu je kao i životu! Postoje neki periodi i faze života, kao i posla, koji su uspješni, kojih se rado sjećate, ili su neuspješni, pa ih želite zaboravili, što je, najčešće, nemoguće. Kao što nikoga od nas život ne mazi i muči na svoj način, tako je i tržišna konkurencija u svakom poslu nemilosrdna. Isto tako, u našim životima, kao i poslu, postoje  događaji i pojedinci, ili njihove porodice ili firme, koji su značajno uticali na naš opstanak, dalji napredak ili su bili smetnja u životu ili poslu. I u našem poslu je bilo tako!
Italija je bila moje prvo ozbiljno poslovno razočarenje u našem poslu i privatnoj firmi. Zapravo, smatrao sam da potrebe Italije za našim drvetom, njihova tehnologija i tehnološka znanja, dizajnerska rješenja i tradicionalne veze sa mnogim proizvođačima opreme i namještaja iz bivše Jugoslavije, te moguća posrednička veza Slovenaca, koji su znali italijanski jezik i naše južnoslovenske jezike, među njima i bosanski, naši prirodni resursi, očuvana oprema i još nezastarjela tehnologija, naša ovdašnja stečena znanja i iskustva ljudi u preradi svih vrsta drveta, moraju uroditi plodom i dati velike poslovne rezultate u drvnoj industriji i industriji namještaja. To je, smatrao sam, bilo, i još je, u interesu svih proizvođača i naroda i država - Italije i Bosne i Hercegovine.
Italijanski namještaj - nasumice odabrani uzorci,
ali su ilustracija ljepote i dizajna
      Zato smo ubrzo našli zastupnika i njegovim posredstvom tražili odgovarajućeg partnera u Italiji. Sa zastupničkom firmom Goldie iz Buja ugovorili smo zastupanje na Italijanskom tržištu. Zastupnik, Nino Prosen, sa kojim smo imali uspješnu i koirektnu saradnju, ubrzo je našao firmu Italegno S.r.l. iz Cervignana, toj firmi počeli smo proizvoditi traženu robu, Zuhra Vajzović iz Donjeg Vakufa, preuzimala je robu po Ugovoru, potom je kupac dao banci instrukcije za otvaranje bankovne garancije za naplatu, Rolo Banka iz Udina otvara garanciju, Nurija Jašarević i Began Novalić, kamionima, od kojih je jedan vlasništvu Dževada Kirlića, mog kućnog prijatelja, uredno isporučuju robu i, opet!, nastaju problemi! Kupac pravi probleme oko kvaliteta robe, izmišlja greške na proizvodima i čeka našu reakciju, očekujući da njegovu reklamaciju prihvatimo.
Prekrasni istarski gradić Buje 
u kome je naš zastupnik  Goldie d.o.o.
         Nismo htjeli popustiti neosnovanom traženju kupca, pa smo se odlučili da uzmemo naš nezamjenjivi Yugo 45 i otputujemo na reklamaciju u Italiju, što nije bila nimalo laka procedura! U tim poratnim godinama Bošnjaci i Srbi iz Bosne i Hercegovine, za razliku od Hrvata, koji su odranije imali dvojno državljanstvo i hrvatske putovnice i slobodno putovali po Evropi, dakle, Bošnjaci nisu, nažalost, mogli slobodno se kretati i putovati u Evropi, pa ni na poslovna putovanja! Za posjete poslovnim partnerima u Evropi, Bošnjaci, preduzetnici, morali smo tražiti poslovne vize, a za poslovnu vizu morali smo tražiti od partnera pozivno poslovno pismo za posjetu poslovnom partneru! Jedno takvo poslovnopismo - poziv, koje je morala ovjeravati Privredna komora Italije, dobili smo ranije i bile su nam poznate procedure Ambasade Italije oko dobijanja poslovnih viza. To je bila, neponovila se, užasno teška i ponižavajuća procedura molbi za ulazne vize u nepreglednim redovima pred konzulatima i ambasadama drugih evropskih zemalja, a sve to je koštalo i novca, a još više dragocjenog poslovnog vremena. Žalosno je, ali često se dešavalo da su mnogi proizvođači, koji su izvozili za Italiju, često dobijali reklamacije približne sumi koliko koštaju troškovi puta do odredišta u Italiji, gdje se roba, do rješavanja reklamacije, zadržavala na skupim terminalima, svakodnevno povećavajući nepotrebne troškove isporuka.
S bosanskohercegovačkim pasošom nije se moglo putovati u zemlje Evropske unije,
svi, pa i poslovni ljudi, morali su proći isrpne, skupe i ponižavajuće, procedure
za dobijanje ulaznih viza i ostvarenje kontakata sa poslovnim partnerima

        Koristio sam svaku priliku i o ovome govorio i nekim domaćim i stranim zvaničnicima i diplomatama, i Italijanima, posebno, čak im u detalje prepričavao događaje i loša iskustva i ukazivao na pogešnu poslovnu strategiju naših partnera u Italiji: oni moraju, napokon, shvatiti da su ovo naše privatne firme kao i njihove, da su nam interesi i džepovi isto veliki i jednaki njihovim i da i mi štitimo naše interese kao i oni svoje. Bilo je uzalud, jer je kod mnogih partnera, od kojih su neki samo privremeno uskakali u prazan poslovni prostor, ostalo sjećanje na naše velike gigantske državne kompanije sa čijim predstavnicima su se nekako i lako dogovarali. Na ove jasne i dobronamjerne primjedbe i sugestije nije bilo reakcija – ostajalo je sve na šutnji i bez komentara. 
             Priznajem – smatrao sam da je Italija naše ciljano i buduće veliko tržište i – pogriješio! Žao mi je što je tako moralo biti!
         Mi smo ubrzo prestali da isporučujemo robu u Italiju, jer su stalne reklamacije i sitne prevare, u gotovo svakoj isporuci robe, postale tužne, žalosne, drske i neshvatljive. Navešću primjer da se bolje razumije suština i cilj navodne reklamacije, koji nije imao namjeru da zadrži poslovnog partnera i da mu ukaže na grešku, već prosta i jednostavna otimačina novca. Tada se, za naše prilike pristojno, polovno, korišteno, auto u Evropi moglo kupiti za 5.000 DM. Vaš kupac robe vam uporno, i gotovo za svaku isporuku, dostavlja reklamacije u vrijednosti od oko 500 DM. Vama i u vašoj proizvodnji je to značajan iznos, ali se sjetite maltretiranja dok dobijete vizu, pa gubitak novca za putovanje i dragocjenog vremena, tako da na kraju jednostavno odustanete i prihvatite njegov prijedlog za reklamaciju. To znači da na deset isporuka robe u jednom, ili za dva mjeseca, za taj novac po neosnovanoj reklamaciji vi i vaš sin izgubite, a kupac i njegov sin, dobiju auto u voznom stanju! Istovremeno, ispostavilo se da se tada počela gasiti proizvodnja namještaja u Italiji, a da su mnoge italijanske firme preprodavale robu kompanijama iz Kine, koja je tih godina doživljavala nevjerovatan rast i postala je svjetsko čudo. Uskoro ćemo i mi, bez posrednika Italijana, robu okrenuti za Kinu! O tome ću kasnije govoriti detaljnije. Uistinu žalim što se privredna saradnja naših zemalja, Italije i Bosne i Hercegovine, nije odvijala kako sam očekivao, jer je u drvnoj industriji ta mogućnost bila ogromna, a mi smo uskoro sa Italijom prekinuli sve poslovne odnose i počeli izvoz u Kinu.
Jedan od Kineza, Ryki Kwok, a mnogo ih je u Kini s istim
imenom i prezimenom, bio je naš prvi partner kome smo isporučili prvu robu u Kinu,
zemlju navjerovatnih prirodnih ljepota i djela ljudskih ruku
Sa Ryki Kwokom radili smo samo godinu dana, 
on se vratio u svoju zemlju i od tada nam e-mailom povremeno šalje 
prelijepe fotografije svoje zemlje i vrijednih ljudi

        Poštovali smo i cijenili velike tržišne igrače u našem poslu i pokušavali da ih dostignemo kvalitetom i količinama. Cedar iz Rijeke i Sherif iz Zagreba ili Saboss iz Sarajeva, koji je kasnije osnovao firmu Luxor za proizvodnju nahttp://www.slovenijales-trgovina.si/mještaja, u našoj branši bili su najbolji na prostoru bivše Jugoslavije, a oni su, nakon naših tragičnih ratova, ubrzo i na svjetskom tržištu drvetom djelomično nadoknadili nestanak nekadašnjih svjetskih kompanija, kao što su ŠIPAD iz Sarajeva, Export-drvo iz Zagreba, Slovenijales iz Ljubljane ili Jugodrvo iz Beograda.
Čuvena zgrada ŠIPAD-a, iznad čuvenog Oslobođenja,
pored još čuvenije Gradske kafane, u čuvenoj Titovoj ulici u centru Sarajeva, 
uvijek plijeni pažnju izgledom, ali još više svojim položajem
 i komercijalnom vrijednošću, i koja više nema nikakve veze s proizvodnjom, 
šumarstvom i drvnom industrijom, niti sa preduzećem koje je nekada, 
u 239 proizvodnih cjelina zapošlavalo 84.500 radnika 
(Ne žalite vrijeme i primite ove informacije o ŠIPAD-u!)

        Cedar i Sherif su postali lokomotive razvoja drvne industije u Hrvatskoj na koje smo se, prvenstveno, ugledali, sa njima sarađivali, dogovarali i ugovarali poslove, a kasnije i isporučivali robu. I danas izražavamo poštovanje prema ovim konkurentima sa kojima smo se, jedan period, takmičili na svjetskom tržištu, ali smo uvijek imali vrlo korekte poslovne i lične odnose. Sa Cedarom i porodicom Prodan, vlasnicima, nikada nismo ugovorili posao, ali smo na njihove upite za robu uvijek korektno odgovarali, jer Luka Rijeka lokacijom i daljinom nije odgovarala. Nastojali smo se pripremiti i izvoziti preko Luke Ploče, koja nam je znatno bliža i u kojoj smo već poznavali neke firme i ljude, a poznato je da je dugo vremena Bosna i Hercegovina objekte u ovoj Luci smatrala vlasništvom jer su ih gradile ovdašnje državne kmpanije – željeznica, željezara, naftni terminali i sl. o čemu je sa republikom Hrvatskom potpisan Sporazum o slobodnom tranzitu. Sa firmom Sherif i porodicom Pašić, vlasnicima, radili smo jedno vrijeme vrlo uspješno, primali narudžbe i slali im robu u Luku Ploče, a onda razmjenjivali čestitke za 1000-tu isporučenu paletu proizvoda. Kasnije su, kao i mi, oba ova preduzeća počeli proizvodnju električne energije o čemu svjedoči i ovaj članak o firmi Sherif.
Cedar iz Rijeke - proizvodni objekti. 

       Sa Sabossom i Azemom Mulalićem, vlasnikom, nismo imali nikakvih tajni u poslu, sarađivali smo u odabiru kupaca, dopuni isporuka i zajedničkom istupu na tržištu kako bismo dobili najbolje cijene i najbolje uslove. Nešto manje od našeg preduzeća, ali vrlo dobra i korektna domaća kompanija, bilo je preduzeće Hulio Sarajevo sa čijim smo vlasnicima, braćom Pašić, bili i partneri i konkurenti i ostali dobri prijatelji. Gornje priče o našim odnosima sa svim našim partnerima mogu mladima poslužiti kao primjer kako međusobna konkurecija može uzajamno oplemeniti konkurente novim saznanjima, znanjima i poslovnim uspjesima, ali i ličnim prijateljstvima.
Jedno od poslovnih neuspjeha i ličnih razočarenja bila je neuspjela saradnja sa Internatiomal Rescue Commitee Kosovo, koji je pripremao obnovu ratom porušenog Kosova. Izvinjavam se posjetiocima na veoma slabom kvalitetu dokumenata, koji su izblijedili sa papira za telefaks, ali se na njima naziru osnovne naznake svakog teksta koji želim da ostavim kao dokaz i za istoriju. Nadam se da ovaj loš kvalitet skeniranih dokumenata neće uticati na ukupan dojam i informativnost teksta, odnosno da neće biti razlog da odustanete da pratite i naredne tekstove. Dakle, ovaj Međunarodni komitet za spašavanje Kosova - skraćeno IRC, imao je sjedište u Splitu. Taj centar nam je, 01.09.1999. godine, poslao fax, potpisnik je Lada Karninčić, u kome je traženo da se uključimo u ponudu rezane građe za obnovu ratom porušenih kuća na Kosovu. Pripremili smo se vrlo ozbiljno, dostavili smo osnovne podatke o nama i našim mogućnostima i detaljno pripremili ponudu sa svim dnevnim detaljima isporuka, jer je čitav projekat, od preko 2.000 m3  rezane građe, vrijedio blizu 2,1 milion DM,  a sve je trebalo završiti  za samo 30 radnih dana. Iz naše proizvodnje smo mogli isporučiti polovinu, a preostalu polovinu smo planirali i dogovarali da zajednički isporučimo iz Pilane ŠIPAD-Janj Dornji Vakuf. Projekat je propao, jer su partneri u državnoj pilani u Donjem Vakufu tražili cijene koje nisu bile konkuretne. Tražiocu IRC iz Splita samo blagovremeno javili, zahvalili na ponudi i odustali od projekta koji nam je mogao obezbijediti skokovit rast i suguran nastavak proizvodnje.

 ŠIPAD Janj Donji Vakuf - dio nekadašnjeg kruga 
      
Svijetli i dragi primjeri uspješne poslovne saradnje su Nurija Čelik i njegova firma Celik iz Frankfurta. saradnja je trajala godinama i nastavila se i nakn Nurijine smrti. Zahtjev za ponudu od firme Celik dobili smo 01.07.1999. godine, uhodavanje posla bilo je postepeno, ali sigurno i traje još i u trenutku kada pišem ove redove. Naši počeci su bili prvi iskorak i prve isporuke roba za Njemački, koja će ubrzo postati naše najznačajnije tržište, a Nurija Čelik naš najznačajniji zastupnik.
 Ibrahim Beba Kasumović, Nurija Čelik i Enes Čemer,
tokom jedne od Nurijinih godišnjih posjeta našoj firmi

U tim godimnama nismo ulagali u reklamu, jer naprosto nismo imali dovoljno sredstava. Zato smo sve učinili da kvalitet proizvoda, blagovremene isporuke i zadovoljstvo kupaca, koje prenose od usta do usta, postanu najbolja reklama za proizvode, koje smo prodavali pod sloganom Što drugi ne mogu - Rose može! Jedini puta platili smo reklamu na Radio televiziji Bosne i Hercegovine, koja je, 26.04.1999., emitovana u terminu revijalne utakmice nogometne Reprezentacije Bosne i Hercegovine i selekcije novinara, a TV spot od 10 sekundi, u tri emitovanja, koštao je ukupno 319,00 KM.
Radio televizijski dom - RTVD je prostor u kome samo platili samo jednu 
reklamu u programu Radio televizije Bosne i Hercegovine

Tržište nas je brzo upoznalo, pa su nas mnoga lica, ozbiljna i poslovna, ali i neozbiljna i neznalice i varalice, posjećivali gotovo svakodnevno. Isto tako, doživljavali smo samo pokušaje, ali i uspješne prevare. Naše povjerenje u ljude i nastojanje da udovoljimo svima, dovodili su nas u bezizlazne situacije i u jednom poslovnom trenutku koštale nas velike sume novca. Kupci su nas prevarili za velike iznose, preuzimali su robu, a nisu je plaćali. Naša dobrota graničila se s naivnošću. I jednom smo morali platiti cijenu! U arhivi preduzeća postoji sva dokumentacija, ali o prevarama, prevarantima, iznosima, firmama i licima neću govoriti. U jednoj analizi  finansijskog stanja u 2001. godini,Vahid Bušatlić, zaposlen u tadašnjoj Travničkoj banci, utvrdio je da je, od ukupno akumuliranih 658.141,41 KM, sporno, ili nenaplativo 491.656,79 KM! I jakim kompanijama u našoj državi to je bio ogroman iznos i nikada ga nismo naplatili. Bio sam dugo u dilemi kako pristupiti nečemu što nam je nanijelo velike finansijske štete, ali i uticalo na naše živote i živote naših porodica i, napokon, odlučio da te ljude ne pominjem. Prebolili smo njihove neposlovne i neljudske postupke i neću ih pominjati! Ne želim da pominjanje imena i firmi njihovoj djeci, unucima ili njihovim porodicama, nanese poteškoće i neprijatnosti, jer nasljednici i mlađi naraštaji tome nisu nimalo krivi. Naprotiv, želim im uspjehe u živou i radu i želio bih da sa našom djecom, nikada se ne zna, postanu dobri poslovni partneri i još bolji lični prijatelji.
       Uprkos teškoćama, uz mnoga odricanja, proizvodnja se odvijala bez zastoja. Potrebe za osnovnom sirovinom, trupcima, obezbjeđivali smo iz državnih šuma i manji dio iz privatnih isporuke, o čemu sam ranije govorio, objašnjavajući način na koji smo to radili i postali predmetom inspekcijskog nadzora i bili,čak, bezrazložno kažnjeni. U prvim godinama poslije rata najznačajniji isporučioci trupaca bili su Šumsko privredno preduzeće Koprivnica iz Bugojna, Ugovr je potpisao Semin Ždralović, direktor, zatim Javno preduzeće Risovac Novi Travnik, potpisnik ovog Ugovora je nečitak, sa Šumarstvom Srednje-neretvljansko iz Mostara Ugovor smo potpisali 1998., a potpisnik je bio Muhamed Zajmović, direktor. 
Bukva - daje moućnost da se uživa u njenoj ljepoti,
da se reže i prerađuje i od nje živi 

Naredni sadržaj je važan i treba da se pročita i upozna! Jer u oblasti prerade drveta ubrzo su nastali i mnogi ekološki, tehnološki i društveni problemi, pošto su mnogi građani, što je bilo i razmljivo, uvidjeli mogućnost da nakon rata, pokretanjem proizvodnje za preradu drveta, obezbijede preživljavanje svojih porodica. Najčešće su kupovali i instalisali kapacitete za rezanje, pilane, sa ograničenim tehnološkim kapacitetima, kao što smo, uostalom, i mi započeli, kupujući samo jednu polovnu brentu i najosnovniju opremu. Novinski članci su tvrdili da je nekoliko godina nakon rata bilo preko 1.700 nelegalnih pilana. Čak i u 2001. godini Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u radnom materijalu Makroekonomska vizija razvoja Federacije BiH, na stranici 32, zvanično konstatuje da „...od 710 pilana u FBiH preko 50% radi bez odgovarajućih odobrenja...“ i da su „....radom inspekcije (tržišna, radna, šumarska, građevinska i dr.) izdata rješenja za obustavu rada 250 pilana, koje nemaju odobrenje za rad.“ Novine su tvrdile da vlasnici pilana kradu šumu, pa sam, u ljeto 1997. godine, u Oslobođenju reagovao odgovorom, koji, nažalost, nisam sačuvao, da pilanari ne kradu šumu, već da to rade organizovani pojedinci uz prećutnu podršku onih koji su od države zaduženi da je čuvaju. Država je imala mehanizme i mogla zaustaviti rad svih nelegalnih pilana, ali pilane su zapošljavale značajan broj stanovništva, kome je to, opet, bio jedini izvor za preživljavanje, a pa su vlasti, zbog socijalnog mira stanovništva i svojih glasača, uglavnom, okretali glavu i odgađali rješavanje ovog, kasnije će se ispostaviti, velikog i značajnog državnog i društvenog problema.
Mi smo stalno ulagali u opremu kako bismo ostali konkurentni
na tržištu i obezbijedili kvalitetnu proizvodnju

       Nama je odgovaralo da država uvede red u ovoj i svim drugim oblastima. U ovu, kao i u svaku proizvodnju, trebalo je stalno ulagati, a to su uvijek rizici i za vlasnika legalnih proizvodnih postrojenja i objekata, a posebno za one koji to rade ilegalno, jer zabranom nelegalnog rada vlasniku propadaju sva uložena sredstva. Uvijek smo upozoravali da nije korektno da se nekom vlasniku, koji ilegalno radi, ne kaže na vrijeme da to neće više moći, kako bi se prilagodio pravnom stanju ili odustao od neizvjesnih ulaganja i pokušao se organizovati u drugoj oblasti i djelatnosti. Pojedinačna šteta, ali i društvena, je ogromna, jer  propada ulaganje više stotina hiljada maraka u opremu i objekte, koji nemaju mogućnost njihove legalizacije.
Još dugo poslije rata koristili smo polovnu opremu,
kupovali smo je u Italiji ili u proizvodnim pogonima državnih firmi,
koje su bile pod stečajem, pred zatvaranjem ili su već obustavile
proizvodnju

         Nakon što je Vladimir Šoljić, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, dana 28.11.1997. godine, donio Ukaz o proglašenju Zakona o uslovima i načinu obavljanja djelatnosti rezanja drveta, a nakon usvajanja u Zastupničkom domu, predsjedavao Enver Kreso, i Domu naroda, presjedavao Mariofil Ljubić, Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, mi smo već 12.12.1997. godine Kantonalnom ministarstvu šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede, Mustafi Zečeviću, ministru, dostavili Upit za tumačenje tek usvojenog Zakona. To je bilo znatno prije nego je Željko Bajčetić, tadašnji ministar Kantonalnog ministarstva industrije, energetike i rudarstva, koji je, 11.02.1998. godine, načelnicima općina uputio Upozorenje o provedbi ovog Zakona, a nakon čega su u akciju krenuli inspektori i dostavili nama Upozorenje, od dana 13.03.1998., a koje je potpisao Adnan Adžemović, šef inspekcije. Nakon tog Upozorenja morali smo podnijeti novi Zahtjev za izdavanje odobrenja Kantonalnom ministarstvu industrije, energetike i rudarstva, što smo učinili 24.03.1998. godine. Pošto ni tada nisu preduzete tražene radnje za izdavanje odobrenja, tek po zahtjevu od 12.12.2000. godine.
Polovna i korištena oprema u proizvodnji elemenata bila je
u dobrom stanju i omogućavala je povećanje proizvodnje do količina
koje su tražili naši kupci 

       Kantonalno ministarstvo privrede imenovalo je Komisiju za ponovni tehnički pregled izvedenih radova i postrojenja i uslova za obavljanje djelatnosti za rezanje drveta čiji predsjednik je bio Mirsad Delić, dipl.ing.maš. i članovi: Bahtija Sivro, dipl.ing.el., Miroslav Mišanović, dipl.ing.šum., Vladislav Vavra, dipl.ing.arh., Jasminka Krehić, dipl. prav. i Petar Soldo, dipl.ecc. Na kraju Zapisnika Komisija konstatuje da „...se može donijeti rješenje o odobravanju djelatnosti rezanja drveta.“ Konačno, Mirko Batinić, tadašnji ministar Kantonalnog ministarstva privrede, dana 19.02.2002. godine, potpisao je Rješenje o davanju suglasnosti za obavljanje djelatnosti rezanja drveta, a koje je kasnije, 16.09.2005., potvrđeno Rješenjem  ministra Boška Barišića.
Alem i Selman Dizdar rade na oštrenju radnih testera i alata,
brušenju i održavanju alata i opreme, a u slobodnom vremenu
lijepo i rado zapjevaju

Oprema se postepeno i zanavljala, kupovana su i nova transportna sredstva
kako bi se osigurala brza i sigurna manipulacija u krugu i proizvodnim
pogonima preduzeće. Enes Brljak, kome sam bio i profesor u školi,
koristi jedan od viljuškara

           Od svih dokumenata, koje sam izradio od početaka rada preduzeća, najdraži mi je Organizaciona strktura preduzeća i za njega sam posebno vezan, jer sadrži sve neophodne elemente za rad i funkcionisanje preduzeća: sva radna mjesta, opis poslova i zadataka, unutrašnju organizaciju, hijerarhijski položaj, šifre radnih mjesta, , potreban broj radnika i svih izvršilaca, obrasce za izradu dokumentacije, obrasce za izradu evidencija, obrasce za izradu neophodne dokumentacije za sve faze proizvodnje i njihovu međusobnu uvezanost, obrasce radnih naloga, popis sredstava na radu za svako radno mjesto, potreban pribor i sredstva rada za svako radno mjesto, obračunski sistem, koeficijente vrijednosti radnih mjesta, izrađena satnica za svako radno mjesto, evidencije radnika i sati radasati, obračunske liste, obrazac za nagrade i kazne za štetu i na kraju platna vrećica, jer se tada plata plaćala u kešu, na kojoj je pisalo: „U skladu s aktima preduzeća obavezni ste na čuvanje poslovnih tajni. Vaša plata je jedna od njih. Podaci na vrećici i sadržaju u vrećici su SAMO ZA VAS!“ Radi lošeg i već požutjelog papira, koji je važan doumenat u arhivi, skenirani prilog je lošeg kvaliteta, ali ga preporučujem da se pogleda, jer će i on potvrditi koliko smo ozbiljno pristupali utemeljenju i sigurnom jačanju preduzeća!
 Za dolazak na posao 
radnici su sve više koristili vlasitite automobile,
što se vidi i na parkingu pred ulazom u preduzeće. 
Kasnije je parking preuređenen i u smjeni je
parkirano desetine automobila

Ekrem Kasumović koristio svoj motor


Autobusi Vranicatransa prije rata bili su nezamjenjivi
u prevozu radnika na posao, a polazili su veoma često
ispred nekadašnjeg starog hotela, kasnije Gradske kafane

Podsjećam da je u prvim poratnim godinama u ovom gradu bilo sve podijeljeno. Hrvati i Bošnjaci su živili živote svako na svojoj strani – Bošnjaci u Gornjem Vakufu, a Hrvati u Uskoplju.  Preduzeća, ili poduzeća, čak i ustanove, zapošljavale su radnike samo jedne nacionalnosti: Hrvati – svoje, Bošnjaci – svoje! Tek je 02.08.2001. godine, potpisan Sporazum o jedinstvenom nazivu općine Gornji Vakuf-Uskoplje, odnosno Odluka o općini Gornji Vakuf-Uskoplje.
Slijedeći stvarno stanje i logiku državnog i političkog ustrojstva države, privrednici Bošnjaci , u dijelu opštine, koji je zadržao stari naziv Gornji Vakuf, pokušavali su da se organizuju i pokrenu zajedničku aktivnost. Imali su informcije da je još u julu 1994. održan je Utemeljiteljski sabor, odnosno formirano je Bošnjačko udruženje privrednika Bosne i Hercegovine, a 28.11.1996. godine, podnesen je prvi Izvještaj o radu i izabran Izvršni odbor Udruženja, usvojena su Pravila i Programski zadaci i  donesena Odluka o visini i rasporedu godišnje članarine Bošnjačkog udruženja privrednika. Za predsjednika izabran je Hašim Salčinović, iz DD Vranica Sarajevo, a u radna tijela Bošnjačkog udruženja privrednika izabrani su i privrednici, koje sam lično poznavao i s kojima sam sarađivao prije ili poslije rata, kao npr. Mehmed Čorhodžić, direktor iz Borca Travnik, dopredsjednik Izvršnog odbora Udruženja ili Edhem Bičakčić, direktor Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH, član.
Nastojeći da aktivno doprinesemo jačanju postojećih i otvaranju novih stabilnih privatnih preduzeća u oblasti prerade drveta, 1997. godine, aktivno smo se uključili u formiranje i rad udruženja Drvo BiH, čiji je prvi predsjednik bio Adnan Čaušević, a Alija Remzo Bakšić, prvi sekretar i aktivan organizator i pokretač aktivnosti udruženja. Kasnije je, 21.07.2000. godine, u okviru projekta Obnova, Rekonstrukcija drvne industrije u BiH, Industrial Development Programme for Bosnia i Herzegovina, čiji je koordinator bio Remzo Bakšić, u Sarajevu održana Osnivačka skupština Asocijacije industrije drveta i namještaja Drvo BiH, kojoj su prisustvovali Jurgen Engels, predsjednik UEA – Evropske asocijacije prerađivača drveta i proizvođača namještaja i Bart Turk, sekretar, te Mirsad Kurtović, ministar trgovine i ekonomike Ministarskog vijeća BiH, zatim Petar Ravlija, zamjenik ministra industrije i energetike u Vladi Federaciji BiH, kao i predstavnici članova tadašnjeg aktivnog udruženja Drvo BiH: Ramiz Grapkić, Jadrina, Gračanica, Marošević Stjepan, Konjuh, Živinice, Gadžo Alija, Ans-Drive, Sarajevo, Ramić Sulejman, Hidroinžinjering, Ilijaš, Vasić Petar, Drvoprodukt, Mostar, Hajrović Ljutvo, Dallas, Sarajevo, Čaušević Adnan, Standard, Sarajevo, Ibrahim Kasumović, Rose, Gornji Vakuf, Elvir Kulenović, Una-Om, Bosanska Krupa i Taib Bjelopoljak, Beta, Kakanj. Kasnije su usvojeni osnivački akti i Statut Asocijacije u čijem radu smo aktivno učestovali, prateći aktivnost sve dok Alija Remzo Bakšić nije, 12.03.2001. godine, imenovan za zamjenika ministra trgovine u Vladi Federacije BiH.
Uništavanjem i neplanskim gazdovanjem šumama 
kažnjavamo buduće generacije 
Stravične posljedice neodgovorne sječe šuma

U udruženju Drvo BiH bili smo aktivni u cijeloj 1998. godini, a posebno tokom javne rasprave o Prijedlogu zakona o šumama Fedracije Bosne i Hercegovine. Pripremio sam se dobro za raspravu, smatrajući da je veoma važno i za državu, građane ove zemlje i nas proizvođače, da se pripremi dobar zakon, koji će obezbijetiti sigurnost u snabdijevanju sirovine, ali i očuvanje svih društvenih i posebno bioloških funkcija šume. Nažalost, to se iz ponuđenog Prijedloga zakona nije moglo očekivati, radi čega sam na pet stranica dao obrazloženje u pisanoj formi, izrazio neslaganje sa tekstom i, „u ime svoja dva unuka, Ajdina i Jasmina, tvrdio da je ovaj prijedlog besmislica i da neće biti proveden, jer ima mnogo sadržajnih i formalnih  propusta.“ Posebno mi je zasmetalo prenos gazdovanja šuma na kantone, zapravo kantonalno čerečenje i cijepanje šume kao biloške cjeline, jer je bilo očigledno da predlagačima zakona nijedna funkcija šume nije važna, osim da svaki kanton ima svoju šumu iz koje će se samo izvlačiti dobit. Bilo mi je neshvatljivo da se iz šume sve uzima, ništa ne vraća stanovništvu koje u njoj žive i kojem, rekao sam, „ništa drugo ne preostaje nego da brste šumu.“ Ispostaviće se da sam bio u pravu, jer je Ustavni sud federacije BiH,  na zahtjev Općine Konjic i Saveza općina i gradova FBiH, ovaj Zakon o šumama proglasio neustavnim, što je bilo dosljeno provođenje konvencije o lokalnoj samoupravi. Nažalost, i nakon toga Federacija BiH nije donijela zakon kojim bi se legalno koristio i zaštitio najznačajniji resurs ove države. Podsjetiću da Republika Srpska ima Zakon o šumama kojim je politika gazdovanja šumama ista na cijelom teritoriju ovog entiteta.
Silos za bukovu sječku koja se koristi u Elektrobosni N
u procesu proizvodnje ferosilicija

U stalnom nastojanju da poboljšavamo korištenje drveta, 10.08.1999. godine, sa Elektrobosnom N iz Jajca, prije rata svjetski poznatim proizvođačem veoma traženog ferosilicija, potpisali smo Ugovor o isporuci bukove sječke, koja se koristi u tehnološkom procesu proizvodnje ferosilicija. Potpisnik je bio Zlatan Ištvanić, direktor. Posebnim Ugovorom je precizirano da Primo iz Donjeg Vakufa isporuči sjekirostroj 1220/3 za sječenje sječke oddrveta, po cijeni od 35.000,00 DM,  i silos, po cijeni od 25.000,00 DM, a da Elektrobosna N vrši uplate prema proizvođaču opreme Primu, a da mi isporučujemo sječku, čime bi se zatvarale međusobne finansijske obaveze i potraživanja. Nažalost, Elektrobosna N je zapala u finansijske teškoće, ostala je dužana za nas značajan iznos, a mi smo direktno plati isporučiocu opreme. Sa Elektrobonom N, direktor je bio Petar Rajević, 10.05.2001. godine, potpisali smo posljednji Ugovor o kupoprodaji sječke, po cieni od 33,00 KM po toni. Nakon toga nije došlo do nastavka saradnje, jer su nastali mnogi problemi oko Elektrobosne N, nije nam izmiren nagomilani višegodišnji dug, mi smo isporučiocu platili opremu, a isporuka sječke je obustavljena.
Podsjećam da je u prvim poratnim godinama u ovom gradu bilo sve podijeljeno. Hrvati i Bošnjaci su živili živote svako na svojoj strani – Bošnjaci u Gornjem Vakufu, a Hrvati u Uskoplju. I privredna preduzeća, ili poduzeća, čak i ustanove, zapošljavale su radnike samo jedne nacionalnosti: Hrvati – svoje, Bošnjaci – svoje! Tek 02.08.2001. godine, podsjećam, potpisan je Sporazum o jedinstvenom, ali dvojnom nazivu općine Gornji Vakuf-Uskoplje,  Odluka o općini Gornji Vakuf-Uskoplje.
        Slijedeći stvarno stanje i tadašnju logiku državnog i političkog ustrojstva države, koja se, uglavnom, organizovala jednonacionalno, Bošnjaci privrednici, u dijelu opštine, koji je zadržao stari naziv Gornji Vakuf, pokušavali su da se organizuju i pokrenu zajedničku aktivnost privrednika. Još u julu 1994. održan je Utemeljiteljski sabor, čime je formirano Bošnjačko udruženje privrednika Bosne i Hercegovine. Po završetku rata, 28.11. 1996., podnesen je prvi Izještaj o radu i izabran Izvršni odbor Udruženja, za predsjednika izabran je Hašim Salčinović, iz DD Vranica Sarajevo te izabrana radna tijela Bošnjačkog udruženja privrednika, usvojeni su Pravila, Programski zadaci i  Odluka o visini i rasporedu godišnje članarine.
 
Za formiranje Bošnjačkog udruženja privrednika u Gornjem Vakufu trebalo
dobiti pristupnu saglasnost tadašnjih rukovodilaca privrednih subjekata 
koji su djelovali na dijelu općine gdje su Bošnjaci u većini.
Potpisala je većina - njih 51. Interesantno je pogledati imena i nazive 
tadašnjih rukovodilaca državnih i privatnih firmi.  

Uključujući se direktno u aktivnosti formiranja lokalnog udruženja učestvovali smo u pripremi radnih dokumenata za održavanje Osnivačke skupštine Bošnjačkog udruženja privrednika Gornji Vakuf, zakazane za 17.02.1997. godine. Organizacionu aktivnost vodio je Sabahudin Imamović, tadašnji predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka Preporod Gornji Vakuf, Ibrahim Kasumović Beba bio je predsjednik Inicijativnog odbora, a Stranka demokratske akcije je pomogla u kopiranju dokumenata o čemu Abdulah Topčić, predsjednik Izvršnog odbora, uredno dostavlja Obavještenje za 230 kopija.
Preporuka o zapošljavanju u općini Gornji Vakuf, posebno visokoobrazovanih lica, koju je, 25.08.1997. godine, svim aktivnim subjektima poslao Abdulah Garača, tadašnji općinski načelnik, najbolje ilustruje poratnu zabrinutost i potrebu za zapošljavanjem sve većeg broja evidentiranih nezaposlenih radnika. 
Nešto ranije, 13.03.1997. godine, načelnik Abdulah Garača  uputio je Obavještenje o seminaru u Bugojnu o privatizaciji u Bosni i Hercegovini, koji je organizovala Vlada Srednjobosanskog kantona, predsjednik je bio Uzeir Mlivo, a seminar su vodili Mihret Dizdar i dr Esad Vilogorac. Bila je to prilika da se uspješnom privatizacijom aktiviraju ratom umrtvljeni privredni resursi i pokrene proizvodnja i zapošljavanje nezaposlenih, a posebno demobilisanih boraca. Ovaj proces i model privatizacije  izrodio se u svojevrsnu obmanu, koju su kasnije kritikovali čak i njeni kreatori, mađu njima i dr Hasan Muratović. Ali ova tema traži sadržajniji i ozbiljniji pristup i o tome ću detaljniju analizu dati kasnije. Ovdje samo pominjem, i to smatram važnim: mada smo imali brojene ponude za prodaju certifikata, koje su građani, demobilisani borci posebno, nudili, po, za njih ponižavajuće iznose, nismo kupili nijedan certifikat, jer smo smatrali da je to ljudska sramota, društvena nepravda i Božija grihota, da s privatizacijskim certifikatima građani i borci prodaju svoj ratni znoj, krv i suze, i da u tim certifikatima, i njihovim vrijednostima, nema, niti će biti, ljudske sreće i poslovne nafake! I nismo pogriješili i radi toga smo danas, poslovno i ljudski, zadovoljni.
Internet počinje, ili već vlada, našim poslovnim i ličnim životima. Prvi Ugovor o priključenju na internet mrežu BiHNET sa Javnim preduzećem Poštanskog i telefonskog saobraćaja Bosne i Hercegovine, čiji je direktor bio Hajrudin Šumanpotpisali smo 22.02.1998. godine. Prva internet adresa je bila rose@bih.net.ba, prvi naziv pretplatnika Rose, a prva šifra je bila Jasmin.
Na slici se vidi moj prvi mobilni telefon, izlizan i star, Nokia 3310.
Čuvam ga kao uspomenu na početke korištenja GSM mreže.


Gornji model Nokia 3310 bio je najprodavaniji i nekada najpopularniji mobilni telefon proizveden u čuvenoj  firmi iz Finske, mada su mnogi mislili da je to japanski proizvod. I mi smo imali i koristili ove telefone, a prvi Ugovor o priključenju na mrežu GSMBiH za korištenje privatnog paketa usluga, na tri rate, po cijeni od 495,00 DM, sa Tarikom Čaršimanovićem, generalnim direktorom Javnog preduzeća poštanskog i telefonskog saobraćaja BiH, potpisali smo 17.06.1999. godine. Taj broj se nikada nije promijenio i Beba koristi i danas  Na traženje mnogih nostalgičnih korisnika ovaj telefon će se, vjerovatno, ponovo proizvoditi u istom dizajnu.
Nakon uspješnih telefonskih i drugih povezivanja, druga poslijeratna, 1997. godina, bila je toliko sadržajna i intenzivna da preporučujem čitaocima, posebno onima koji su rođeni u ovoj općini ili tvrde da vole ovaj grad, da ostanu na ovim stranicama i imaju strpljenja i pročitaju ponuđeni tekst i priložena dokumenta. Neće se pokajati – obećavam! Vidjeće dio poslijeratne istorije, koja se može analizirati, kritikovati, odbaciti ili prihvatiti, ali ona se dogodila onako kako je zapisana. Ukoliko budete preskočili ovaj dio priče o našoj firmi i našoj sredini u kojoj živimo i radimo, ostaće sve zabilježeno za istoriju, koja će najbolje suditi o vrmenu, ljudima i događajima.
U trenutku dok pišem ove redove februar je 2016. godine Topli, pretopli februar u nenormalno toploj zimi. Temperatura bi ovdje trebala biti minus 20, a ona je plus 20 stepeni. Nenormalna promjena klime!
 Tmuran, ali izuzetno topao dan, 18.02.2016. godine, plus je 20 stepeni C.
Čak se obavljaju i voćarski radovi.

A sada uživajte u ljepoti februarskog dana, 08.02. 2012. godine, tipičnog dana kakvi su bili na ovim područjima i u ovim periodima svake godine:
Krug preduzeća se ne vidi od naslaga snijega

Trupci pod snijegom

Stari silos za sječku okružen naslagama snijega

Proizvodna hala i sibirska zima, 08.02.2012. godine, na minus -17 stepeni C.

Stara kola pod snijegom

Snježni nanosi zatvorili su prilaze jednoj od proizvodnih hala

Naši ljepotani i miljenici, plemeniti psi tornjaci, otac Lav - ispred, i sin mu Lavić,
u snježnoj bjelini, 08.02.2012. godine, obilaze krug i čuvaju objekte

Dok traju ove nenormalne temperature, ovih dana istovremeno se dešava jedna normalna, naoko bezazlena, nekima, možda, i nevažna, ali ja mislim da je društveno veoma važna, promjena, koja ukazuje na početak drugačijeg međusobnog odnosa ovdašnjih žitelja. U vrijeme kada je još puno podjela, ovdašnje ljude, Hrvate i Bošnjake, pored raznih materijalnih i ekonomskih interesa za života, nakon njihove smrti, na svojevrstan metafizički način, ujedinile su i – osmrtnice. Jer, ovih dana, nakon gotovo 25 godina, ponovo su osmrtnice postavljene jedna uz drugu, nalijepljene su na istom mjestu, i što je važno napomenuti, to nikome ne smeta. Dugo vremena to, što je nekada bilo normalno, ovdje nismo mogli vidjeti, jer su oba naroda, pored toga što imaju svoj dio grada u kome odvojeno žive i umiru, imaju i odvojen javna mjesta na kojima živi obavještavaju prijatelje i rodbinu da su njihovi najmiliji napustili ovaj i preselili na Bolji Svijet. Nekada su se osmrtnice, što obavještavaju o iznenadnim ili očekivanim umiranjima i sahranama, lijepile na stablima starih bagremova kod parka u centru grada i bile zajedno, jedna ispod druge ili jedna pored druge. Ovih dana se to počelo činiti ponovo, prvo na jednom stubu kod semafora, a onda i na improvizovanoj tabli na nepostojećoj granici kod Pumpe, kod fontane, u centru grada, koja nepriznato dijeli ovaj grad. Kao što je ovdašnja fontana simbol nevidljive podjele grada, tako su osmrtnice postale simbolom međusobnog zbližavanja, jer sve nas naši životi, ma kakvi oni bili, neminovno vode istoj neumitnoj i posebnoj i, ipak, zajedničkoj konačnici pred Istog - Zajedničkog Jedinog Svemogućeg i Svevišnjeg.

Neka je vječni rahmet Nuri Demirović i Emini Zec i vječni pokoj dušama Slavke Kelava i Zlatka Kartalića, čije su osmrtnice ovdje pokazane i, uz nadu sam uvjeren, postale vrijedan istorijski pokretač pozitivnih društvenih promjena u životima budućih generacija. Primjera se moglo navesti još, jer ih je, srećom, sve više. Zahvalnost zaslužuju i njihove porodice za iskazanu ljudskost. Bože, nevjerovatno je kako iz današnje perspektive ovaj čin izgleda grandioznim, veličanstvenim i ljudskim, a ne tako davno. bio je sasvim normalan! O tome se mogu pisati romani i psihološke studije, a ja za to ovdje nemam vremena ni prostora. Neka to ostane dug nekima drugima, koji to znaju bolje i mogu ljudskije.
Gornji grafiti dokaz su duhovitosti, ali i kapricioznosti građana ovoga grada - Gornjeg Vakufa-Uskoplja. 
Pumpa - fontana u centru grada, mjesto je nevidljivih i nepriznatih podjela, 
ali i povremenih opreznih dodira ljudi i kultura dva naroda, Hrvata i Bošnjaka,
čiji je usud da na ovim prostorima žive zajedno.  

Pokušavajući da doprinesemo oživljavanju privrede, razvoju sredine i jačanju naše firme, stalno smo bili aktivni u strukturama društvenog, manje političkog, života i pokušavali da damo doprinos, naravno, koliko smo to znali i bili u mogućnosti, jer nam je bio cilj da se pridružimo poslijeratnoj obnovi i, kako to u uvodu dokumenta Polazne osnove za obnovu i razvoj privrede općine Gornji Vakuf, iz decembra 1997. godine, reče Sulejman Mašić, predsjednik Komisije za privredu, kojim „...pozivamo sve ljude dobre volje da nam se pridruže u nastojanju da što prije počnemo živjeti od svoga rada“, stoji na strani 4. Smatram da su ove polazne osnove značajan poslijeratni izvorni dokumenat i svojevrsna strategija tadašnje općine Gornji Vakuf, koja je naznačila buduće pravce daljeg razvoja i predložila mjere za njihovo ostvarenje. Njen značaj je veći ako se zna da su sadržaj samostalno osmislili ovdašnji domaći kadrovi i da je sačinjen po mjerilima tadašnjih svjetskih zahtjeva i metodologija bliskim mjerilima svjetskih bankarskih institucija i nevladinih organizacija, a koji su ovdje slali emisare da nas uče osnovnoj terminologiji često nas smatrajući neobrazovanim i nesposobnim da pokazano provedemo u praksi. Nije problem bio u našim ljudima, njihovim znanjima i dobroj volji pojedinaca da se potrude, pripreme i nauče još više, i  njihovoj želji da pokušaju provesti ono što je moglo obezbijediti poboljšanje života i standarda ljudi, već je problem bio, i čini se još ostao, u jednonacionalnom konceptu vlasti zasnovanom na strategijama, uglavnom, jednonacionalnih oligarhija, pri čemu je vladajućima bilo jedino važno da se, pod krinkom nacionalnih, ostvare vlastiti pojedinačni interesi. Kada je ponestalo prostora za ostvarenje pojedinačnih interesa u jednoj, uglavnom bazičnoj nacionalnoj stranci,  svako je u svome narodu formiaro svoju novu, navodno malo drugačiju stranku, koja je, opet, zagovarajući, navodno, iste nacionalne interese tog istog, svoga naroda, tražio se način da poveća društveni uticaj novih grupa i pojedinaca, koji parazitiraju na nejakom tijelu i organizmu vlastite nacije.
Tužna je spoznaja da su to stranci znali i tome, činjenjem i ne činjenjem, nevidljivo pripomagali ili, čak, direktno pomagali. Sklon sam mišljenju da je jedan od važanijih ciljeva onih koji imaju moć i odlučuju o subdini svijeta, u vremenu naše predratne, ratne i poratne agonije, bio urušavanje ove višenacionalne zajednice i dokazivanje da su one neodržive! Ponoviću šta  Bernard-Herny Levy, koji, govoreći o Bosni i Hercegovini u svom dnevniku, kasnije svojoj knjizi, Ljiljan i pepeo, kaže da je "rat u Bosni, međutim, (mjesto, op.E.Č.) gdje se suprostavljaju jedan nacionalizam i jedan kosmopolitizam, koji je čast Evrope." Levy dalje pita i daje, ubijeđen sam, tačan odgovor: "Poraz Bosne? Ne, propast Evroep." Rasatakanje višenacionalnih država i, što je mnogo gore i opasnije, razaranje višenacionalnih društava je već poduga na sceni i postaje prijetnja uništenju čovječanstva.
        Jednonacionalna je bila i općinska Komisija, u decembru 1997. godine, koja je izradila Polazne osnove, sastav na strani 2, a članovi su bili: Mašić Sulejman, predsjednik, Ekrem Polić, koordinator, Mustafa Salihić, Nedžad Čaušević, Enes Čemer, Abdulah Burek, Edib Hadžiabdić i Omer Ljubunčić, članovi. U izradi uvodnih tekstova pomogli su: Asim Dugalić, Enes Hamzić, Salih Čalkić, Dževad Agić, Bajro Ljubunčić, Adnan Adžemović, Sejo Kirlić, Mahmut Drino, Zekir Milanović i Edin Adžemović.
Tada se smatralo normalnim, a danas već djeluje nestvarno, da se konstatuje i prihvati kao politička i društvena realnost, izrečena na strani 4: „Specifična privredna situacija Gornjeg Vakufa je u tome što se gotovo sva postojeća industrija nalazi u hrvatskom dijelu grada, tako da radnici bošnjačke strane moraju nalaziti rješenja za nova radna mjesta, što iziskuje dodatna ulaganja.“
Halid Hadžiabdić je autor fotografije Gornjeg Vakufa iz 1958. godine.
Praveći fotografiju s Kamenica, autor, kao ni njegovi sugrađani,
tada nisu ni slutili da će, 35 godina kasnije, 
užasni rat podijeliti grad, ovdašnje ljude, 
njihove međusobne živote i zajedničke uspomene.
  
Odmah iza te konstatacije uvodničar pominje planiranje industrijeske zone u kojoj se već „...grade neki manji industrijski objekti, bez većih ulaganja u infrastrukturu“, mislilo se na početke naše gradnje. Tadašnje stanje i prijedlozi mjera dati su po djelatnostima: za rudarstvo, strana 5, metaloprerađivačka djelatnost, strana 8, šumarstvo, 10, drvnoprerađivačka djelatnost, 12, poljoprivreda, 16, tekstilna industrija, 20, građevinarstvo 22, elektroenergetski sektor, 23, komunalna infrastruktura, 25, saobraćaj, 27, pošta-telefon-telegraf, 29, a ekologija i turizam, strana 31.

       Uz izvinjenje za kvalitet ovog dokumenta, napominjem da je o drvnoprerađivačkoj industriji na, strani 12 Polaznih osnova, gore, tada zapisano da je prije rata, citiram, "...u ovoj djelatnosti bila Tvornica namještaja G.V. MEBL u Trnovači. Trenutno se nalazi u hrvatskom dijelu grada i u njoj trenutno nije zaposlen nijedan Bošnjak." I ovaj dio teksta govori o tragičnon podjeli teritorija, prirodnih i proizvodnih resursa, što će, ubrzo nanijeti katastrofalne štete gradu, općini, radnicima i svim stanovnicima, pripadnicima oba naroda. 
Analiza pominje se dalje da je tada bilo šest pilana, da da je "...Trenutno najrazvijeniji subjekat u ovoj djelatnosti preduzeće Rose, koje se procjenjuje na milion DEM i zapošljava 14 radnika...u narednom periodu ima plan proširiti proizvodni asortiman i to: liniju parketa i brodskog poda, postaviti sušare i parionice za bukvu i liniju za izradu bukovih i jelovih elemenata, odnosno kompletirati krojačnicu...čime bi se broj zaposlenih povećao na 32 radnika."

          Na sljedećoj, 13 strani, gore, vidi se da je Step-Polex, preduzeće u formiranju u vlasništvu Ismeta Polića i Pavela Pavelke, planiralo proizvodnju masivnih ploča od drveta, zatim je planirana serijska izrada košnica za pčele, čiju su proizvodnju započeli Halid Gekić i Hamid Dželilhodžić, a unikatni namještaj u malim serijama već je bila počela raditi privatna firma pod nazivom ZIH, što su prva slova imena vlasnika (Z)ijada Mašića, (I)brahima Trkića i (H)use Dželilhodžića. Nažalost, projekti su imali slabu, ili nikakavu finansijsku podršku, pa su, ili ugašeni, ili nisu nikako startali s proizvodnjom, a gore navedeni stručnjaci i nžinjeri kasnije su postali naši zaposlenici, čime smo stvorili nove osnove za dalji razvoj naše firme i jezgro za proizvodnju finalnih proizvoda.  
  Interesantno je da je Komisija već tada, te poratne 1997. godine, na strani 32, predlažući neke manje programe, pod tačkom 3 predlagala projektovanje i izradu malih hidricentrala, a kasnije smo mi postali pioniri u Bosni i Hercegovini u gradnji mini hidroelektrana, ali o tome ću govoriti kasnije i biće, uvjeravam posjetioce, veoma interesantnih sadržaja. Pored toga Komisija je predlagala investicije u otkupu ljekobilja i proizvodnju jagodastog voća, te povrća u plastenicima. 
       Na strani 33 data je struktura zaposlenih i nezaposlenih, podsjećam, samo Bošnjaka, a za zapošljavanje 443, od 2008 evidentiranih nezaposlenih Bošnjaka, trebalo je uložiti preko 9 miliona DM ili oko 20.000 DM po jednom radnom mjestu.   

UMJETNOST - LJEPOTA I TOPLINA DRVETA

Dio svog radnog vijeka u drvnoj industriji, proveo sam u nekadašnjoj Šipadovoj Tvornici drvne ambalaže i suvenira u Trnovači kod Gornjeg Vakufa, radio i sarađivao, povremeno putovao i družio se sa arhitektima i dizajnerima, zapravo umjetnicima koji su bili zaljubljenici u drvo, obrađivali ga i oplemenjivali, ugrađujući mu svoju dušu. 
Zlatko Ugljen, akademik-arhitekta-profesor-umjetnik-virtuoz, urezao mi se duboko u pamćenje, jer sam uvijek pozitivno strepio šta li će profesor reći dok sam, sa Ejubom Sušićem, spretnim modelarom u tadašnjem preduzeću, nosio nanovo obrađivan dio namještaja od drveta, koji će uskoro biti postaviljen u hotelu Kalin u Bugojnu. Profesor bi, šuteći, posmatrao obradak i ponovo je imao novo rješenje, dok mu je prethodno, ono već urađeno i doneseno na pokaz, bilo novo polazište, ili nova umjetnička nula, u kretanju ka obradi detalja do savršenstva. Naravno, profesor je uvijek korektno pitao da li nove zahtjeve možemo tehnički, kvalitetno i na vrijeme izvesti. Bilo je to ljeto 1986. godine.
Kao da akademik Zlatko Ugljen zabrinuto posmatra
ruševine nekadašnje Titove vile Gorica kod Bugojna,
koju je  projektovao i udahnuo joj bogat život, 
prebogat i za našu ostrašćenu istoriju

Tito, Hamdija i Branko sa suprugama u šetnji ispred Vile Gorica 1977., 
 a desno je Vila nakon Titove smrti i prije posljednjeg tragičnog rata

Drugi arhitekta, dizajner, koga sam dobro upoznao i sa njim sarađivao, bio je Rodoljub Roćko Mikulić, prerano preminuli sin Rajke i Branka Mikulića, student, a kasnije i asistent kod profesora Zlatka Ugljena. Roćko je bio spoljnji saradnik u tvornici koju sam vodio, dizajnirao je drvnu galanteriju i suvenire izrađene od drveta, a zarada se dizajneru trebala isplaćivana u tantijema. Nikada nije naplatio nijedan dinar! Stalno i neumorno je radio, najčešće sam, vrlo često i noću, u radionici ispod očeve kuće, tako da su mu ruke uvijek bile prljave od smole i laka i poderane od brusnog papira za drvo. Od ovdašnjeg bijelog javora izrađivao je prekrasne suvenire, uglavnom u malim serijama ili unikatne predmete, prodajući ih diljem Evrope i SAD. Jedna serija njegovih, snježno bijelih javorovih suvenira, bila je poklonjena košarkaškoj Reprezentaciji SAD. Bio jesamozatajan i nije volio javnost, izbjegavao je zvanične skupove i formalne prijeme, radi čega nemam nijednu zajedničku fotografiju, a nijednu njegovu nisam našao ni na internetu.
Naša saradnja trajala je od 1985. do 1988. godine, Roćko je pripremao dizajnerska rješenja, mi smo proizvodili i proizvode prodavali u Italiju i Austriju, a jedan dio proizvodnje prodavali smo u Atlasovim galerijama Sebastian  u Dubrovniku, Korčuli, Šibeniku i Herceg Novom. Umjetničku vrijednost ovog programa prva je prepoznala Ljuba Gamulin, tadašnji rukovodilac umjetničkog programa i svesrdno je pomagala na promociji i plasmanu naših proizvoda.
Ljuba Gamulin i njena posjetnica 1987. godine.
Prepoznala je umjetničku vrijednost dizajna Rodoljuba Mikulića
i svrsrdno pomagala na promociji i plasmanu proizvoda


Tih godina, od 1986. do 1989., Branko Mikulić je bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, Vlade SFR Jugoslavije. Više o njemu govorio sam u postu broj 2. Već tada su bile počele pripreme i aktivnosti za desrabilizaciju Bosne i Hercegovine, a onda rasturanje zajedničke države, pa je blaćen i neopravdano napadan je sa svih strana, posebno od nacionalista iz svih sredina. O tome najbolje piše i govori njegov dugogodišnji saradnik profesor Mile Lasić. On tvrdi da je Branko Mikulić najveći bosanskohercegovački političar svih vremena i da je bio osoben i neponovljiv, a obični građani pišu i govore da je bio Veliki Bosanac
Branko Mikulić i profesor Mile Lasić, poslovni saradnici, 
pa nerazdvojni prijatelji do posljednjeg trena Brankovog života

Beogradski Svet, tadašnji Politikin sedmičnjak tada je pisao seriju članaka i neistina o porodici Mikulić, a njihov novinar Zoran Jovanović, bez najave, me posjetio u je u zgradi Skupštine opštine, gdje sam radio, i tražio da razgovaramo o Rodoljubu Mikuliću, s ciljem da dozna detalje o porodici Mikulić i proizvodnji u kojoj je Brankov sin bio dio projekta. Cilj je, zapravo, bio da se oblati porodica Mikulić, čak i  Brankov otac Jura, proglašavajući ga ustašom, da se dokaže da i djeca, kćerka Planinka i sin Rodoljub, žive životima kraljevskih porodica. Nenajavljeni i nepripremljen razgovor sam odbio, rekao novinaru da nema smisla pisati onakve laži i ponudio sam, da uz  kafu, razgovaramo o drugim temama. Jovanović je odbio i, bukvalno, pobjegao iz kancelarije i zgrade bez riječi objašnjenja. Uskoro je pokazao i zašto.
Vizit-karta, posjetnica, koju mi je u novembru 1988. godine
dao Zoran Jovanović, novinar Politikinog Sveta

Osjećam potrebu da i ovdje kažem da su se u ta, već predratna vremena, o mnogim ljudima iz Bosne i Hercegovine pisale teške i opasne laži, radi čega sam, 28.09.1988. godine, poslao jedno, kasnije se ispostavilo, utopističko pismo beogradskim Nedeljnim informativnim novinama, NIN-u, koji je bio čitan i na prostorima Bosne i Hercegovine. Uz izvinjenje što je pismo lošeg kvaliteta, jer je štampano na starom Remingtonu i veoma lošem tankom papiru, preporučujem da ga pročitate, jer se u njegovom sadržaju naslućuje nadolazeće vrijeme naših podjela i sveopšteg razaranja. Usput, tu mašinu čuvam i danas.
S ove vremenske distance pošteno je reći da, uprkos političkoj moći, društvenom položaju i raspoloživim privilegijama i raznim drugim mogućnostima zloupotreba položaja, porodica Branka Mikulića živila je skromno i časno. Čak je i životna sudbina jedne od preostalih članova porodice postala tužna i tragična o čemu nemam snage govoriti.
 Naslovnica sarajevskog studentskog lista Valter

O porodici Branka Mikulića u Valteru, listu Saveza socijalističke omladine Univerziteta u Sarajevu, broj 2, od 03.11.1988. godine, novinar Nihad Đozić piše članak s nadnaslovom Childern of the revolution, ili u prevodu: Dijete revolucije, naslovom Rodoljub u službi režima i podnaslovom Mikuliću kupiću ti kiću, trebalo je, valjda, kuću, a SlavkoErić, o kome toplo pise Dario Džamonja, uradio je fotografiju porodične kuće Branka Mikulića. Naravno, tu je i moja fotografija, kao ilustracija saradnje sa Brankovim sinom, ali se ne sjećam kada i kako je napravljena ova fotografija, pošto u tami oveće biroktarske kancelacije predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Gornji Vakuf, nije sjevnula munja fotografskog blica. Ne znam koja osoba sakriva lice od fotografa. Pročitajte članak, preporučujem to, i sami donesite sud o sadržaju. 
Članak o porodici Branka Mikulića, i mojoj malenkosti, u Valteru od 03.11.1988. godine

Na pitanje šta mogu reći o Rodoljubu Roćku Mikuliću, odgovorio sam, ne poltronski, jer Branko u tom trenutku više nije bio moćan, već tada su mu dobro uzdrmali premijersku stolicu, i uskoro će je prepustiti Anti Markoviću, pa sam rekao iskreno: „Volio bih da sam ja ili moje dijete kao Roćko.“ Bio sam svjestan i tada, a i danas sam, da gornje riječi zvuče podanički i patetično, ali je bilo iskreno i istinito. I u tim trenucima imao sam pred očima  njegove zamazane i kvrgave ruke, koje su pravile čiste male bijele drvene suvenir-dragulje.
Prvi katalog naših zajedničkih proizvoda, a ponižavajuće loš, 1988. godine, uradila je Privredna štampa u štampariji Oslobođenja u Sarajevu. Pogledajte, uvjerićete se. Drugi, mnogo kvalitetniji katalog, uradila je firma Compensa iz Beča, kojoj smo prodavali proizvode, ali najbolji katalog, baš onako italijanski!, uradio je kupac iz Italije, sa obala jezera Lago di Garda, čije sam, nažalost, ime zaboravio, a katalog i druge tragove zaturio. 
Dio  kataloga firme  Compensa koji je kvalitetno prikazao
proizvode koje dizajnirao Rodoljub Roćko Mikulić

         Rodoljub i ja smo putovali u Italiju, na sajam namještaja u Milano, a prvi zajednički odlazak bio je 10.11,1987. o čemu svjedoči Odluka Radničkog savjeta Tvornice, tada se to tako moralo, koju je, umjesto Pere Juričića, predsjednika Radničkog savjeta, potpisao Nedžad Čaušević, njegov zamjenik. U Milano nas je vozio Husein Sinan.
 Konačno, pored Ljube Gamulin, pomenute vrsne galeristice, zatim suptilnog tržišta Italije i racionalnog potrošačkog tržišta Austrije, Rodoljubu Roćku Mikuliću odato je i stručno priznanje uvrštavanjem njegovog rada u publikaciju, monografiju Dizajn u Bosni i Hercegovini, koju je izdalo Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine, ULUPUBIH, o čemu je, 03.05.2007. godine, topao osvrt u Oslobođenju napisao profesor dr Sulejman Bosto. Fotografija Rodoljubovog rada objavljena je pored autorskog rada njegovog učitelja-mentora-profesora Zlatka Ugljena.
Osvrt koji je u Oslobođenju, 03.05.2007. godine, 
o knjizi o dizajnu u BiH napisao profesor dr Sulejman Bosto.
Time je Rodoljub Roćko Mikulić, makar i posmrtno, 
dobio društvenu i ljudsku satisfakciju.
Kao što je Rodoljub Mikulić, po ocu Branku, iz Trnovače, Podgrađa, uskopaljski i gornjovakufski i naš, tako je Salih Teskeredžić, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, treći dizajner o kome ovdje rado govorim i sa kojim sam radio, već je postao poznat, i svjetski priznat dizajner, gornjovakufski i uskopaljski, a naš. I Teskeredžić je bio student profesora Zlatka Ugljena i sa njim je neposredno sarađivao. Dobro je poznavao i družio se i sa Rodoljubom Roćkom Mikulićem i ponešto sa njim radio. Biću ličan i reći da dobro poznajem cijelu Teskeredžićevu porodicu, posebno oca sa kojim sam i radio, a Saliha sam pratio od još malih nogu, u vrijeme kada je bio dječačić, pa mlađahni, a strastveni ribolovac, fotografisao sam ga sa trofejnom mladicom iz Vrbasa, pokazivao je ljudskost kada se družio i išao u isti razred sa svojim crnoputim prijateljima dječacima iz Zaira, bio je naš stipendista.
Salih Teskeredžić, mlađahni ribolovac,
s ulovljenom mladicom u Vrbasu, 1973. godine i 
Salih Teskeredžić, profesor, četrdesetak godina kasnije 

Radovao sam se kada je prije rata Salih, kao mlađahni i perspektivan dizajner, prije rata dobio prvi Zlatni ključ na Sajmu namještaja u Beogradu, stalno sam pratio njegov rad i kasnije napredovanje. To su i razlozi da smo, odmah nakon rata, u našoj privatnoj firmi podržali njegov rad i bili sufinansijeri njegovih promotivnih izložbi u Austriji, gdje je profesor Teskeredžić jedno vrijeme živio i radio. Potom smo bili i sufinansijeri njegove izložbe u Galeriji Mak u Sarajevu, održane od 13. do 27. septembra 1977. godine.
Plakat sa izložbe profesora Saliha Teskeredžića koju smo finansijski pomogli

Bio sam veoma obradovan kada je 2015. godine profesor Salih Teskeredžić dobio pobjedničku svjetski vrijednu nagradu Red Dot za 2015., u kategoriji Product dizajn. 
Za svjetski vrijednu nagradu Red Dot za 2015. godine,
(i ovdje potražite) popored profesora Saliha Teskeredžića, zaslužni su i 
Mustafa Čohadžić, asistent, te Kenny Van Halderen,
Zlatko Tanović i Enes Kurzović,  prototip je uradio Goran Čopelj,
a fotografije je uradio Eldin Hasanagić

 Saradnju ćemo vjerovatno nastaviti, jer postoje obostrani interesi i potrebe kako bi se uspješno spojili bosanskohercegovački dizajn i proizvodnja namještaja.
I za kraj o priči kako je praćenje posao dizajnera neophodan za razvoj i jačanje firme, što smo stalno podržavali, moram pomenuti i naše naredno poslovno i partnersko zadovoljstvo i primjer kada naši partneri postignu uspjeh i smatramo ga zajedničkim. 
Sa stolarijom Kraljevići iz Tomislavgrada sarađujemo godinama, od nas kupuju materijal i elemente za izradu namještaja. A onda se dogodilo zadovoljstvo, jer su dobili povjerenje da dušom i rukama doprinesu svečanom dočeku i ugodnom boravku pape Franje, tokom njegove posjete Sarajevu i Bosni i Hercegovini. O tome se govorilo i pisalo danima, a ovdje prenosim članak koji detaljno govori kako Božo Marinčić Dado i Ivan Marinčić Piko vode fine radove kako bi na vrijeme isporučili oltar i ambon za Papin dolazak, a po rješenjima kipara Ilije Skočibušića, također Duvnjaka.
Lijevo su Božo i Ivan Marinčić pored ambona i oltara 
u stolariji Kraljevići, a papa Franjo
govori na stadionu Koševu u Sarajevu, 06. juna 2015. godine


POMOĆ UDRUŽENJIMA, INSTITUCIJAMA I POJEDINCIMA

Radeći u ratom opustošenom i osiromašenom okruženju, i nastojeći da radom poboljšamo životni standard nas i naših porodica, i svih zaslenih, radeći  pokazali smo solidarnost i društvenu odgovorinst i finansijskim donacijama ili materijalnim poklonima, kao što su ogrijevno drvo, elementi ili dijelovi namještaja, pomagali smo i aktivno učestvovali u različitim društvenim aktivnostima lokalnih zajednica. U prvoj poslijeratnoj, 1996. godini, na pismene zahtjeve finansijski smo pomagali i pojedincima i institucijama, sportu, vjerskim institucijama i kulturi. Interesantno je da je prva donacija uplaćena za projkat iz oblasti kulture, a bilo je niz različitih zahtjeva, koji su ovdje pobrojani redosljedom kako su oni pristizali, brzo smo ih razmatrali i odlučivali, pa potom uplaćivali donirana sredstva. U ovom dijelu monografije govoriću o donacijama do 2000. godine, a o ostalim govoriću nešto kasnije.

Dakle, Zahtjev za sponzorstvo za snimanje filma Nasrudin hodža, već 30.03.1996. godine, dobili smo od firme Exlusive Zenica, potpisnik je bio Nakib Abdagić, glumac, Donjovakufljanin, koga smo poznavali odranije. 

Film Nasrudin hodža je snimljen po scenariju Emira Fazlića, koji je bio i režiser firma, Nasrudina hodžu glumio je Ibrahim Ćustović, Nakib Abdagić je glumio efendiju, Faketa Salihbegović-Avdagić, bila je hodžinica, Vahidin Kantić, kadija Jevrej, a Mugdim Avdagić, prolaznik. Zemira Fazlić potpisuje dramatizaciju, Denis Demša bio je iza filmske kamere, dok su asistenti bili Haris Abdagić i Adnan Fazlić.
Nakon doniranja sredstava za film Nasrudin hodža, sljedeći Zahtjev došao je  iz Osnovne škole Gornji Vakuf, potpisnik Odbora za organizaciju posjete Mostaru je nečitak, a potpisan je 24.05.1996. godine.
          Tahir Demirović, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida Gornji Vakuf, 03.06.1996., potpisuje Zahtjev za pomoć u učešću na Prvim sportskim igrama Srednjobosnakog kantona, od 08. do 09. juna 1996. godine. 
           Amila Muminović-Šoše je, 27.07.1996. godine, tražila, i dobila, pomoć za štampanje svoje prve knjige.
Knjiga Amile Muminović-Šoše, Djeci pjeva Bosna slavujeva, 
objavljena je 1998. godine. Velimir Milošević,
jedan od recenzenata knjige kaže:
"Amila piše onako kao što diše."
Knjigu ćete naći na ovoj poveznici.
  
       Rukometni klub Sloga bio je u našem preduzeću naša slabost, jer su u njemu igrali mladići iz porodice Kasumović. Prvi zahtjev ovog Kluba za finansiranje takmičarskih troškova u Prvoj saveznoj rukometnoj ligi, s nečitkim potpisom, dobili smo 10.08.1996. godine.
Rukometni klub Sloga 1982. godine. Na slici su: 
s lijeva, stoje: Ivo Radić, Šljivo Hasan, Salih Ikan Kasumović, Midhat Ribić,
NN, Meho Kićin i Smail Mašetić, a čuče, s lijeva: Ahmet Duratbegović, 
Milenko Ikanović, Mirsad Mašetić , NN i Fuad Mahmutović  

          I nogometaši su, opravdano, tražili pomoć. Dževad Agić, tadašnji predsjednik Nogometnog kluba Sloga, 17.09.1996., potpisao Zahtjev za pomoć u finansiranju troškova takmičenja. Podsjećam da su, nažalost, tada u oba sporta u gradu postojala po dva kluba, rukometni i nogometni, i bili jednonacionalni, bošnjački u Gornjem Vakufu, a Hrvati su  finansirali svoje sportske klubove pod istim imenima, Sloga, samo sa predznakom hrvatski.
         Istorija sporta u ovom gradu, prije i nakon posljednjeg rata, veoma je bogata, ali i tragična, nažalost, i o tome trebaju pisati i  posebnu priču ispričati oni koji bolje poznaju prilike i u sportu, u proteklom tragičnom ratu, ali i u ovom gradu. Tragične podjele primorale su građane u dijelu grada u kome su živili, i još žive - Bošnjake, da se organizuju, sagrade igrališta i stvore kakve-takve uslove kako bi se mladima omogućilo bavljenje sportovima. To je bio razlog pa su sportski aktivisti krenuli u akciju da se od svih preduzeća i pojedinaca prikupe sredstva za pomoć u izgradnji terena za rukomet i nogomet. Jer, prvih poratnih godina, u zanosu tragičnih podjela, podijeljeno je sve što se dijeliti moglo. Na onoj, drugoj strani, kako se i danas u narodu pojašnjava stanje podijeljenog grada i prostorni raspored i položaj stanovnika, institucija i građevina. Dakle, u ovom slučaju, na onoj drugoj strani pod kontrolom Hrvata, ostali su nogometni stadion Košute, školsko rukometno igralište i jedina školska fiskulturna sala u gradu, namijenjena učenicima osmoškolcima, sportski objekti koje je prije rata koristio čitav grad.
Osnovna škola Uskoplje, lijevo, uz koju je fiskulturna sala i 
pomoćno nogometno izgralište, koje koriste nogometaši Sloge.
Na tom prostoru, 1973. godine, Sloga odigrala je obnoviteljsku utakmicu
 sa Radnikom iz Donjeg Vakufa, a kasnije, 1978. godine, izgrađen i otvorenaje
tadašnja Osnovna škola Ivo Lola Ribar, izgrađena u velikoj društvenoj
akciji Hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. 
Desna fotografija prikazuje moj članak u Oslobođenju povodom otvaranja škole.

             Stadion Košute, na kome je nogometno igralište Sloge sa, još uvijek nedovršenom atletskom stazom, posebna je priča. Nakon što je na nekadašnjem igralištu Nogometnog kluba Sloga, još 1970. godine, izgrađena Tvornica konfekcije Borac, jer nije bilo sredstava za kupovinu druge slobodne lokacije, nogomet se prestao igrati u ovome gradu.
Koliko je za ovu sredinu bila važna Tvornica konfekcije Borac Gornji Vakuf,
a izgrađena je na nekadašnjem Sloginom nogometnom igralištu, 
radi čega je klub prestao s radom početkom gradnje, 1989. godine,
najbolje ilustruje da je Tvornicu, 1975. godine,  posjetila Jovanka Broz.
Na fotografiji se još vide Halima Granić, Salih Čalkić, direktor,
a u pozadini su Rajka Mikulić,Kaja Hrćan i Ivica Grubeša, 
Enis Granić i Omer Šarentica

           Tek 1973. godine, ranije aktivni nogometaši, sportski amateri aktivisti i ljubitelji nogometa  reaktivirali su rad Sloge i na ledini, bukvalno na ledini, gdje je kasnije izgrađena školska zgrada Osnovna škola Uskoplje,  ogradili su igralište običnim kanapom, i opet bukvalno, oivičili teren krečom u prahu, postavili dva gola od drvenih greda i ponovo započeli takmičenje u najnižem rangu.
       Na tom igralištu, bolje reći ledini, djelomično i blatnjavom travnjaku, odigrana je i prva važna utakmica sa Radnikom iz Donjeg Vakufa, vječitim i žestokim međugradskim rivalom. Sloga je pobijedila, ali je utakmica zapamćena po žestokoj tuči navijača oba tima, a batine je dobio i Tihomir Zrile, tadašnji gradonačelnik Donjeg Vakufa, sportski aktivista i vječiti čelnik ili dočelnik općine Donji Vakuf. Domaćinima je cijeli događaj, ponovne utakmice Sloge i pobjeda nad velikim rivalom, pričinilo zadovoljstvo, ali su Donjovakufljani bili ogorčeni, teško im je pao poraz, pa još i dobijene batine. Zrile bi otrpio bol i narodni podsmijeh, ali nije mogao podnijeti društvenu sramotu, jer ga je, u nekontrolisanom metežu palicom udario onaj koji je, po dužnosti, morao da ga zaštiti - ovdašnji milicioner. Srećom, Zrile je bio, i koliko znam i ostao, i dobra raja i ljudina, tako da mladi milicioner kasnije nije imao posljedica.
Tihomir Zrile je pratio sve derbije Sloge i Radnika iz Donjeg Vakufa i na jednom, 1973. godine, dobio batine od milicinera, 
a Fahrija Faćo Dautbegović, koji je započeo karijeru u Radniku iz Donjeg Vakufa, 
pa odatle prešao u Rudar iz Kaknja, bio je vrsni golman Dinama iz Zagreba, 
i zapamćen po bravuroznim golmanskim intervencijama
na ovdašnjim derbijima. Faćo je imao sjajnu golmansku karijeru, 
ali je u svakom razgovoru sa novinarima uvijek naglašavao
da mu je u karijeri najopasniji bio Hasan Demirović, neuhvatljivi lijevokrilni napadač
Sloge, igrač snažnog šuta, koji je Faći redovno zabijao golove.
   
Hasan Demirović, nogometaš koga se Fahrija Faćo Dautbegović
bojao i onda kada je branio za Dinamo iz Zagreba, na fotografiji je krajnji desno,
u sredini je Reuf Ajanović, a lijevo je Mustafa Mutata Pokvić.
Fotografija je snimljena 1961. godine.

            Te, 1974. godine, na novoj, današnjoj lokaciji, i u današnjim konturama, počela je izgradnja novog stadiona. Sredstva su izvojila tadašnja preduzeća, veliki dio sredstava bio je od samodoprinosa građana, a ljubitelji sporta, nogometa posebno, koji su to želili, učestvovali su u radnim akcijama, radeći poslove polaganja cijevi za drenažu, rasipanje šljunka i pijeska, razgrtanje završnog sloja humusa i polaganje zelenih rolni busenja potpuno nove trave, koju je pripremilo i stručno postavilo tadašnje komunalno preduzeće iz Jajca.
Stadion Košute izgrađen je doniranim sredstvima i radnim akcijama 1974. godine.
Žao mi je što se zagubio moj izvještaj sa te utakmice, ali ovdje pokazujem
izvještaj od 10.11.1976. godine, kada je na stadionu Košute odigrana utakmica
između Sloge i Lašve iz Doca, koju je Sloga dobila s visokih 8:0.
To je bio period kada se igrao najbolji nogomet, tim je trenirao Vladimir Miklaušević,
a u sastavu su tada bili Bobetić, Gavranović, Smoljić, Bašinac, Vuković,
Prodanović (Karamustafić), Demirović Čajić, Granić, Kalajdžić (Babić) i Milić.
Tadašnjih 400 gledalaca za Slogu je bio sroman broj, ali je za mnoge današnje
ligaše Premijer lige to nedostižan broj.

         Nisam skroman, pohvaliću se, učestvovao sam u tim radnima akcijama i sportu tada, zajedno sa mnogim entuzijastama, starijim i mlađim, darivao desetak slobodnih dana i pomogao u ugradnji stotina metara šupljikavih cijevi za drenažu ispred gola prema Paloču, pa to igralište, s razlogom, osjećam i svojim. Ako drenaža nije dobra krivo je ili proteklo vrijeme ili majstor iz Jajca, koji nam je pokazivao kako ćemo postaviti cijevi. Naravno, ovo je mala satirična ili šaljiva opaska na vrijeme za koje još govore da treba zaboraviti. Može se sve prešutiti, ali posljedice toga vremena su i danas vidljive, jer je tada, te 1974. godine, izgrađen, za ono, ali i današnje prilike, prelijep stadion i zavidno kvalitetna travnata zelena površina. Zapisano je negdje, ali su navijači Sloge sigurno upamtili prvu utakmicu na otvaranju stadiona, koja nije bila uspješna, jer je pred nekoliko hiljada gledalaca, tu takmičarsku i svečarsku utakmicu na otvaranja stadiona, Sloga izgubila. Dobra i jaka Sloga izgubila je od Zeničkog sportskog kluba-ZSK iz Zenice, rezultatom 0:1, pobijeđena je od tima koji je, zapravo, bio drugi tim Čelika, zeničkog prvoligaša.
         Dok su nakon rata sportski objekti i tereni u jednom dijelu grada ostali iskoristivi i mogli se  ubrzo osposobiti za korištenje, dotle u drugom, bošnjačkom dijelu grada, sve je izgledalo stravično i nije bilo nijednog sportskog terena, osim onog ispred nekadašnje Bebare, skučenog i neuslovnog, nikakvog i prostora unutar nekadašnjeg gradskog bazena za kupanje. 
Fotogafija pokazuje ratne strahote pored Vrbasa u dijelu grada, zvanom Iza mosta,
lijevo je naselje Bililo, a desno su ostaci barake Građevinskog preduzeća Bosna iz Sarajeva,poklonjene gradu nakon izgradnje dijela magistarnog puta prema Prozoru 1972. godine. 
Kasnije je objekat renoviran i pretvoren u Lovački dom sa restoranom i kafanom u kojoj su odigrane nebrojene partije karata, igrao se pišpil, manje, ali partijama remija nema broja. Prostor su građani zvali Mehka ćuna, asocirajući na potenciju korisnika i posjetilaca. Molim mlađe, dame posebno, da mi oproste, ali prećuati naziv ovog prijeratnog kultnog mjesta bilo bi neopravdano i nepravedno. Desno se vide i ostaci gradskog bazena, koji je, sredstvima za uređenje ovog dijela grada, čini se 1976. godine, izgradio Edhem Haso Filipović.    
Na prostoru ruševina, 1997. godine, država Malezija poklonila je školsku zgradu.
O novoj školi Amila Muminović-Šoše, na 54. strani svoje knjige
Djeci pjeva Bosna slavujeva, piše: 
"Poslije pet godina danas smo, 6.10.1997. godine, prvi put čuli zvuk školskog zvona.
Od 1992. godine učenici iz Gornjeg Vakufa idu u školu, a školu nemaju. 
Podrumi, poslovni prostori, bez učila i pribora. Poslije punih pet godina
jutros smo čuli ponovo školsko zvono. Neki učenici prvi put čuju zvuk zvona. 
Zahvaljujući malezijskoj vladi i narodu izgrađena je lijepa nova
škola kraj obale Vrbasa." Pročitajte i prigodnu pjesmu.

Pored novoizgrađene zgrade škole škole uređen je prostor za otvoreno rukometno igralište na kome je Rukometni klub Sloga igrao sve utakmice do trenutka kada su sve utakmice morali biti igrane u dvorani. Od tada je Sloga domaćin u sali Kulturno-sportskog centra u Bugojnu i biće dok se ne dovrši izgradnja započete gradske dvorane.
Nogometaši iz oba dijela grada  morali su igrati utakmice nacionalno podijeljenih liga, na hrvatske i bošnjačke. Hrvatski nogometni klub Sloga igrao je na stadionu Košute, bošnjačka Sloga igrala je na Lukama, navrh grada, na ledini nekadašnje Zemljoradničke zadruge Gornji Vakuf. Ponovo je kanapom ograđivan teren, linije igrališta obilježavane su običnim krečom, a svlačionice sklepane od drvenih dasaka.
Aktivnost ove sredine za obezbjeđivanje bilo kakvih uslova da se mladi mogu baviti sportom i počnu zaboravljati dojučerašnje ratne strahote, morali smo podržati i to smo radi sa zadovoljstvom, naravno, koliko smo to mogli. Tema ovog teksta nije sport, ali uz priznanje svima koji su pomagali na izgradnji kakvog-takvog igrališta za nogomet na zadružnoj ledini, želim da izdvojim Fahriju Hadžiabdića, koji je našao načina i smogao snage da, uprkos starosti, ljubav prema sportu i mladima osmisli i opredmeti u tom projektu izgradnje nogometnog terena. Pismom, od 09.10.1997. godine, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora Nogometnog kluba Sloga Gornji Vakuf, obraća se građanima, privrednicima i institucijama da pomognu u realizaciji postavljenih zadataka, u kome piše: "Osposobiti igralište i druge objekte kako bi se igrale utakmice na istom," a zatim podsjeća da su Slogine "...utakmice igrane u Bugojnu kao domaćini." Odmah ambiciozno postavlja zadatke da treba "...ući u viši rang takmičenja", čak i za igrački kadar ima rješenje: "Igrački kadar ojačati, tj. vratiti igrače koji su napustili Klub i posuditi igrače od NK Iskra Bugojno." U prilogu dostavlja Spisak zaduženih lica za obilazak donatora i daje svakome zaduženja: Javno preduzeće Izvor - zaduženi Adnan Adžemović i Hidajet Redžić; Dioničarsko društvo Univerzal - Meho Gudić i Boris Smoljić; JP Vranicatrans - Avdo Kirlić i Hidajet Redžić; JP Vranicaprom - Adnan Adžemović i Hidajet Redžić; Privatno preduzeće Uniprogva - Hamdija Granić i Fahrija Hadžiabdić; PP Rose-komerc - Dževad Agić i Fahrija Hadžiabdić; PP Mali komerc - Salih Čajdin i Meho Gudić; Proizvodno i prometno preduzeće Bratstvo - Reuf Ajanović i Hamdija Granić; JP TOM - Ibrahim Kasumović i Fuad Gavranović; PP Džemat - Fahrija Hadžiabdić i Adnan Adžemović; Javno preduzeće Tvornica odjevnih predmeta-TOP - Fuad Gavranović i Sulejman Ridžal; PP Tehnometal -Huso Fale i Salih Čajdin; PP Metalija - Senad dr Mašetić i Meho Gudić; Rudnik lignita Gračanica - Nijaz Duvnjak, Fahrija Hadžiabdić i Mahmut Drino; PP Eko-petrol - Hamdija Šabić i Fahrija Hadžiabdić; PP Zlata - Hamdija Šabić i Boris Smoljić; PP Aga-kula - Fuad Gavranović i Boris Smoljić; PP Raduša-drvo - Adnan Adžemović i Boris Smoljić; PP Privor-komerc - Fahrija Hadžiabdić i Meho Gudić; PP Komerc 3 - Fuad Gavranović i Adnan Adžemović; Rudnik Smrčevice - Jusuf Bašinac i Fuad Gavranović i PP Demus - Dževad Agić i Reuf Ajanović.
       Kasnije je Fahrija Hadžiabdić inicirao i Ugovor o sponzorstvu, reklamiranjem na stadionu, na reklami veličine 100x70 cm, kao sigurniji i dugoročan način finasiranja, koji smo mi prihvatili i potpisali, a sredstva uplaćivali po mogućnosti i prema dogovoru.
Napokon, desilo se nešto radi čega oči uvijek suze: dva odvojena kluba, koji su se takmičili u različitim ligama i pod istim nazivom, Sloga, samo što je jedan bio bošnjački, a drugi hrvatski, u jesen 2013., knačno su se ujedinila.
 Mladi nogometaši Sloge treniraju zajedno na zajedničkom pomoćnom terenu
pored zajedničkog stadiona Košute, sa zajedničkim trenerima koji ih ne razdvajaju

Ovi dječaci u dresovima omiljenih igrača, Edina Džeke i Luke Modrića, na tribinama stadiona Košute, lijevo, i Edina Džeke i Eduarda da Silve, na pomoćnom igralištu, desno, 
postali su medijske zvijezde.
Nadamo se i, naravno, želimo da ostanu ovako zagrljeni!

  Spajanje odvojenih klubova opravdno je izazvalo  veliku medijsku pažnju. Svi su se trudili da nešto lijepo napišu o ujedinjenju dva kluba, ali i zbližavanju nepravedno zavađenih i razvojenih ljudi ovoga grada.
Košarka je bila moja slabost, pa smo, naravno, pomagali i ovaj sport! Do pred rat bio sam predsjednik Košarkaškog kluba Sloga, imali smo mušku i žensku ekipu, ali je muška ekipa bila uspješnija. Košarka se igrala u onoj sali sadašnje Osnovne škole Uskoplje, tu je, 1990., odigrana finalna utakmica Kupa Bosne i Hercegovine između Bosne iz Sarajeva i Čelika iz Zenice, što je, nama entuzijastama, bilo priznanje za rad ovog Kluba, išli smo u Split na utakmice Jugoplastike, organizovali smo večeri košarke na kojima nam je bila gošća i pjevala Neda Ukraden, družili smo se i radovali zajedničkim uspjesima.
Ova fotografija je snimljena 1990. godine u sali danšnje Osnovne škole Uskoplje.
Stoje: Enes Čemer, predsjednik Košarkaškog kluba Sloga, Samira Demirović-Begović,
Ivana Zeko, Darija Jurleta-Juričić, Helena Šenda-Oreč, Mustafa Mujo Demirović, igrač i kapiten muške ekipe, ali po napuštanju stručnih trenera, preuzeo je treniranje ženske ekipe i dao nemjerljiv doprinos košarkaškom sportu u ovom gradu. 
Čuče: Samira Ćelić, Dragana Ljubos-Berišić, kapiten i Amra Čemer-Kasumović.

Muška ekipa Košarkaškog kluba Sloga bila je uspješnija ekipa. Ova ekipa je 1990. ušla u viši rang takmičenja, kada smo u sali sadašnje Osnovne škole Uskoplje pobijedili prijatelje, ali i vječite rivale, Radnik iz Donjeg Vakufa. Mujo Demirović je tada bio igrač, kapiten i trener tima, jer su nas bili ostavili stručni treneri, a ja sam, ni kriv ni dužan,
ostao predsjednikom Kluba i postao tehniko na klupi, vođa tima i pomoćni trener.
Stoje, s lijeva: Muzafer Begović, Mustafa Mujo Demirović, igrač, kapiten, trener i gornjovakufska i uskopaljska košarkaška legenda, Ivica Pilić, Dragoljub Marčeta, Enes Čemer, predsjednik i prisilno pomoćni trener, Anto Zeko, Damir Cvrtak, Miroslav Mićo Kubat i Adnan Ado Dizdar.
Pavel Pavelka , nastavnik fizičkog odgoja, dao je doprinos u početku rada Kluba.
Znatno veći doprinos u organizaciji Kluba i stručnom radu obje ekipe dao je  Ismet Bašinac, profesor.

Mustafa Mujo Demirović, ponoviću,  igrač, kapiten, trener i gornjovakufska i uskopaljska košarkaška legenda, 1990. godine, od predsjednika Košarkaškog saveza Zenica prima prigodan pehar, dar za ulazak u viši rang takmičenja. Na prigodnoj košarkaškoj večeri, koju smo sami organizovali, pjevala je Neda Ukraden, a ispred Košarkaškog kluba Bosna iz Sarajeva, čestitke je prenio njen igrač Rođeni Krvavac. 
Nažalost, Mujo je prerano preminuo igrajući svoju posljednju utakmicu basketa, koju je odigrao sa Ivicom Pilićem, svojim saigračem i prijateljem. Veliko srce Muje Demirovića nije izdržalo neukrotivu košarkašku strast i ljubav prema prijateljima. 
Preminuo je 03. jula 2014. godine.

Bože, koliko samo suza isplakah dok ispisah ovaj tekst o košarci, svima nama i Muji. Još nam fali Anto Zeko. Stradao je u proteklom tragičnom ratu. Ostali su, koliko ja znam, svi živi, povremeno se viđamo ili čujemo ili od drugih saznajemo nešto jedni o drugima. Rat, životni putevi, udaje, ženidbe, djeca, iseljenja, izbjeglištva i različite životne sudbine su nas rastavili. Sa nekima sam ostao poprilično dugo u kontaktu, traje to i danas, i niko zna koliko će to još trajati. Ja i Ado Dizdar smo u istoj firmi, radimo zajedno. Nekada sam Adi bio predsjednik, a sada sam mu direktor. 

   Vatrogasni dom u Gornjem Vakufu-Uskoplju

I Vatrogasno društvo, kojim je tada rukovodio Fikret Hindić, dana 07.12.1996., podnosi Zahtjev, i dobija, finansijsku pomoć za redovne aktivnosti. 
    Opštinska organizacija ratnihvojnih invalida Gornji Vakuf traži pomoć u opremanju prostorije, a Zahtjev je, dana 03.12.1996., potpisao Besim Ohran, predsjednik.
Prvi Zahtjev Odbora Islamske zajednice Gornji Vakuf za doniranje sredstava za sanaciju centralne džamije u Gornjem Vakufu, 09.12.1996., potpisao je Redžif efendija Meštrovac. Tada je uplaćeno  500,00 DM.
Općinski odbora Stranke demokratske akcije dostavio je Zahtjev da, kao uspješno preduzeće, finasijski pomognemo aktivnost stranke, a 17.12.1996. godine, potpisnik je Abdulah Točić, predsjednik.
Nogometni klub Sloga, i Dževad Agić, u ime udruženja građana, 03.03.1997., traži, i dobija, pomoć za opstanak Kluba o čemu sam već detaljno govorio.
Početkom naredne godine, dana 14.03.1997., Odbor islamske zajednice Gornji Vakuf dostavlja Zahtjev za finasiranje uvođenja grijanja u donje prostorije Gornje džamije u Gornjoj Mahali, a ispred Džematskog odbora potpisnik je Redžif efendija Meštrovac.
       Vahid Šehić, direktor Mješovite srednje škole Gornji Vakuf, 02.04.1997., potpisao je Zahtjev za pomoć maturantima u organizaciji maturskih ispita i maturske zabave.
         Džematski odbor Vrse dostavio je zahtjev dana 13.05.1997. godine, potpisao ga je Muhamed Bešić, predsjednik Građevinskog odbora za izgradnju džamije u selu Vrse, Nusret ef. Abdibegović, muftija, u ime Muftijstva travničkog, dana 23.03.1997. godine, potpisao je preporuku za donaciju izgradnje džamije u selu Vrse, a 07.03.1997., Besim Hadžijusufović, direktor Građevinskog preduzeća Gorica iz Bugojna, dostavlja ponudu za izgradnju objekta džamije u više varijanti.
Džamija Vrse za čiju izgradnju smo izdvojili novčanu donaciju

Ismet Gekić, predsjednik Kulturno-umjetničkog društva Halil Mršić Gornji Vakuf, 01.06.1997., potpisao je Zahtjev za pomoć u finansiranju aktivnosti. Ismet Bašinac, voditelj i koreograf, značajno je zaslužan za stručan i kvalitetan rad ovog Društva. Uvjerite se pregledom: Igre i pjesme skopaljske doline, Posjeta Švedskoj, Igre i pjesme iz Sarajeva i šire okoline, Igre i pjesme s Kosova. Nažalost, kontakti ovog društva i Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Uskoplja tada nisu postojali. Tek mnogo kasnije uspostavljena je kakva-takva saradnja, a mi smo donirali sredstva za organizaciju tradicionalne kulturne manifestacije Uskopaljske jeseni, čiji je predsjednik Organizacijskog odbora najčešće doktor Tvrtko Krajina i koji je najčešće potpisivao Zamolnice za donaciju. 
       Javna ustanova Dom zdravlja, i ova institucija tada nacionalno podijeljena, traži pomoć za nabavku sanitetskog vozila, a Rasema Mršić, direktorica, Zahtjev je potpisala 19.07.1997. godine.
Dom zdravlja Gornji Vakuf
       Neposredno poslije rata u prostorijama tadašnjeg Doma zdravlja bile su smještene prostorije i studio radija Javnog preduzeća Radio-televizija Gornji Vakuf, Radio Gornji Vakuf. Program je uređivao i aktivno i uspješno kreirao Ešef Karamustafić, a rukovodilac i administrativni operativac bio je Hajrudin Mršić, koji je imao vrlo ambiciozne planove da, pored radija, koji je već emitovao program, Gornji Vakuf dobije i lokalnu televiziju. Zapravo, ambicije su se djelomično zasnivale i na iskustvu koje je imao Senad Hadžimehanović Pujka, vlasnik tada skupe amterske kamere, koji je napravio mnoge, korištene i nekorištene, ratne snimke, koji su bile podloga za ratna reporterska javljanja Akifa Agića, koji se često i srčano javljao u radijske programe, posebno program Radio Sarajeva. Poslije rata sa svoga improvizovanog kućnog predajnika Pujka je emitovao lokalni televizijski program, šaljući programski sadržaj po svom odabiru, uglavnom preuzimajući druge programe, što su građani plaćali simboličkim naknadama. Ubrzo je i Radio Gornji Vakuf prestao s emitovanjem programa, Pujka je prestao slati televizijski signal, a naše donacije, kao ni ona uplaćena po Zahtjevu od 28.07.1997., nisu bile dovoljne da se sačuva ovaj radio.
Radio antene - amaterska, za lokalni radio i satelitska

          Istovremeno s programom Radija Gornji Vakuf, samo na drugoj frekvenciji, emitovan je program Radio Uskoplja.
          Novinarstvo, a posebno radio novinarstvo, bili su i ostali moja ljubav i slabost. Niko se više nije približio meni u objašnjenju moje unutarnje potrebe za javnim govorenjem o mom doživljaju stvarnosti i njenom opisivanju, kao što je to učinio novinar Mirko Jeleč, koji je pišući, zapravo, sjetno goreći o svome kolegi Feridu Ćehiću, kolegi novinaru i njegovih pedeset godina rada, napisao da "Ferid Čehić boluje od novinarstva." I ja sam, priznajem, bolovao, i još sam bolestan, od te profesije, mada se novinarstvom nisam nikada bavio profesionalno. Radio sam i sarađivao sa redakcijama koliko sam mogao i kako sam znao, uglavnom na zadovoljstvo urednika i kolega novinara, ali i korisnika vijesti i informacija, uvijek sam nastojao da pomognem radom, znanjem ili operativno pomažući da se napravi dobra reportaža i prilog, a ako je bilo prilike, ona se ukazala u ovoj privatnoj firmi, pomagao sam i finansijskim sredstvima.
Procvjetali narcisoidni narcis

         Ovdje ću, za kratko, postati ličan i samoljubivo, narcisoidno govoriću o sebi i novinarstvu, mojoj velikoj ljubavi! Ukoliko ne želite učestvovati u mojim iskazima samohvale i samozadovoljstva, ovaj dio možete i preskčočiti i preći na naredne sadržaje, ali uvjeravam posjetioce, da će sve rečeno biti dio istorije Gornjeg Vakufa-Uskoplja. 
        Dakle, počeću od početka, a svaka ljubav, pa i moja ljubav prema novinarstvu i pisanoj riječi, morala je negdje, i nekako, početi. Počela je od moje prve učiteljice Fadile Jahić, koja me naučila prva slova, pa onda me preuzeo, ali vojnički disciplinovano preuzeo, Vitomir Vito Đikić, pa zatim...Kada uskoro uredim tekst donijeću ga ovdje i ispričati detalje...A, do tada nastavljam sa pričom o zahtjevima za finasijsku pomoć i donacije...
           Prije toga moram se prebaciti na naredni blog broj 7, jer je ovaj prepun i već, i meni i vama, pravi tehničke teškoće. Prelaskom na naredni blog imaćete priliku da nastavite pratiti dalja događanja, koja će posjetiocima pokušati dati pojašnjenja zašto je ovo Bijela mrlja. Pređite ovdje na sljedeći blog: Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?

   
Nastavlja se...

Povratak  na post br. 1 - Prvi dani na blogu
Povratak na post. br. 2 - Kako je počelo?
Povratak na post br. 3 - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šećeranu!
Povratak na post br. 4 - Muzički predah
Povratak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje
Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje