George Orwell – 1984. (Prvi dio,8):
„RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOĆ“
George Orwell – 1984. (Drugi
dio,8):
„Za šta ćemo ovom prilikom (nazdraviti-op.E.Č.)?...Za
čovječanstvo? Za budućnost?“
„Za prošlost“, reče Winston.
„Prošlost je važnija“, ozbiljno
se složi O'Bryan.
O
ratu su mudri ljudi izrekli mudre misli. Uprkos
strahota koje sa sobom nosi, pojedinci rat doživljavaju kako ga je opisao George Orwell. Neki, pak, nedostatak
vizije nadoknađuju nabojem ostrašćene prošlosti koja je -
za njih - korisnija i važnija od budućnosti. A, koliko je užitka i strasti u stvaranju!
„Rat,
i najduži, samo protrese pitanje zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješavanje
ostavlja vremenima koja nastaju poslije sklapanja mira,“ kaže IvoAndrić.
Stvaraoci
popravljaju staro i pokvareno i prave novo.
Ibrahim
Beba Kasumović je stvaralac. Osjećajući da se besmisleni rat između Bošnjaka i
Hrvata primiče kraju, svako primirje je koristio za nove susrete i širio
poznanstva vršeći pripreme za ponovno pokretanje, pred rat registrovanog,
preduzeća Rose-komerc. Bio je svjestan da samo legalan i zakonit način
poslovanja preduzeća obezbjeđuju sigurnost i dugoročno poslovanje i u ratu,
koji je još bjesnio u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a pogotovo u budućem
neizbježnom miru.
Beba je prikupljao informacije, propise,
protokole, dozvole, odobrenja, ugovore i pripremao legalizaciju buduće poslovne aktivnosti. Zanimljivo je da je jedan od prvih važnih dokumenata, koji je tražio i dobio, bilo Uputstvo SDK
o regulisanju poreza na promet proizvoda i usluga na teritoriji općine Bugojno,
od 09.03.1994. godine, koji je potpisao Ismet Jeleč, direktor, a primjenjivao
se i na područje općine Gornji Vakuf. Uputstvo sadrži 14 stranica, štampano je na
predratnom tvrdom mašinskom papiru i starom Gestetneru, jer za štampanje
nije bila na raspolaganju bolja tehnologija. Detaljno pojašnjenje propisa iz oblasti
poreza i pojašnjenje načina njihove primjene, ukazuje na odlučnost tadašnje
državne vlasti i vojnih organa da se, iako je još bjesnio rat, i u tim uslovima
na području Federacije BiH uspostavi pravni sistem.
Dobio
je Protokol sa sastanka predstavnika Ministarstva obnove i razvitka
Vlade BiH, koje su predstavljali Munever Imamović i Smajo Klarić, i
predstavnika Ministarstva prometa i veza Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koje
su predstavljali Ilija Kožulj i Pavo Boban. Sastanak je održan u Mostaru,
12.04.1994. godine, a „...razmatrana su
pitanja normalizacije stanja u oblasti prometa i veza, kao i pitanja odnosa u
Federaciji BiH.“ Razmatrajući pitanja pošta i telekomunikacija, cestovnog
prometa, cesta, željeznica i Zračne luke Mostar, u dijelu o cestama je rečeno
da je „...razmatrano više pitanja održavanja prohodnosti i obnove cestovne
infrastrukture i dogovoreno je da su sljedeći cestovni pravci od obostranog
inteersa: Kamensko-Tomislavgrad-Prozor-Gornji Vakuf-Novi Travnik-Zenica...“
Istoga
dana, 12.04.1994. godine, u Mostaru je održan, kako se u Protokolu
kaže, sastanak izaslanstava, kome su prisustvovali Arif Smajkić, Munever
Imamović, Sead Kreso i Smail Karić, s jedne strane, i Ivan Čuljak, Ilija
Kožulj, Martin Raguž i Neven Tomić ,s druge strane. Raspravljalo o radu
carinskih struktura, protoku roba, fiskalnom sistemu, organizaciji carina,
carinskim procedurama... Protokol su potpisali Sead Kreso i Neven Tomić.
Tih
dana, najvjerovatnije 08.04.1994. godine, što se iz priloženog faksa,
dostavljenog iz ureda predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jasno
ne vidi, u Mostaru su razgovarali Edib Bukvić, potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovene,
te saradnici: Faruk Smailbegović, Ibrahim Koluder i Smail Klarić, i Jadranko
Prlić, Predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosna, i saradnici: Ilija
Kožulj, Zulfo Robović i Neven Tomić. Tema
je bila protok roba u Federaciji BiH s ciljem „...zadržati postojeće propise iz
oblasti carina i poreza na promet proizvoda i usluga i oporezivanja
visokotarifnih proizvoda...“, te „...obavezno smanjiti broj robnih pravaca izvan
HR H-B i robne transporte upućivati putnim pravcima:
Kamensko-Tomislavgrad-Rama-kontrolni punkt na Makljenu i dalje prema
Srednjoj Bosni...“
Gornja
dokumenta ujedno pokazuju i odlučnost tadašnjih organa i nosilaca vlasti da se
ubrzaju procesi ustrojavanja buduće države.
U
želji da udovolji zakonskim obavezama Beba je od tadašnjeg Izvršnog odbora opštine
Gornji Vakuf, u Republici Bosni i Hercegovini, tražio da se preduzeću Rose-komerc
dozvoli rad u ratnim uslovima. Izvršni odbor je razmatrao zahtjev i dana
29.04.1994. godine, donio Zaključak kojim se „...usvaja zahtjev
Privatnog preduzeća za ugostiteljstvo, turizam, unutrašnju i spoljnju trgovinu
Rose-komerc Gornji Vakuf, u Ulici Bratstva i jedinstva...,te se izdaje
odobrenje za rad u uslovima samnjenih ratnih dejstava.“ Zapisnik je potpisao
Omer Ljubunčić, predsjednik Izvršnog odbora.
Izvršnom
odboru i Ekspozituri SDK Gornji Vakuf, dana 11.05.1994. godine,
samoinicijativno je podnesen Zahtjev za izdavanje rješenja o visini
poreza za preduzeće Rose-komerc. Zahtjev je zaprimio Vahid Bušatlić, direktor
Ekspoziture.
Interesantna
je priča o papiru na kome je ovaj Zahtjev štampan. Štampan-kucan je starom mehaničkom
mašinom za pisanje Biser, koja je proizvedena u Tvornici biro mašina
iz Bugojna. Mašinski papir, u tim ratnim okolnistima i nestašici svega, pa
i najnužnijeg, bio je luksuz. Ovaj papir je reljefni
memorandum hotela Blark Barony - dvorca iz Eddlestona u Škotskoj
dobijen od nekog od vojnika iz Škotske, pripadnika Britanskih kraljevskihsnaga iz sastava UNPROFOR-a, koji su, kako sami kažu u naslovu svoje
web stranice, bili u frusrirajućoj misiji u Bosni i Hercegovini.
Podstaknut
gornjim Zahtjevom preduzeća Rose-komerc da se pojasni pitanje regulisanja
poreza na promet i drugih poreskih obaveza, Vahid Bušatlić, direktor
Ekspoziture SDK Gornji Vakuf, Informacijom, od 30.05.1994. godine, o tome „...upoznaje sva
pravna lica sa podrčje opštine Gornji Vakuf, kojima je dozvoljen rad u uslovima
smanjenih ratnih dejstava...“
Na podneseni zahtjev za novu sudsku registraciju odgovor je uslijedio za nekoliko
mjeseci. Rješenjem Višeg suda u Zenici, kao tada nadležnog suda, sudija Đuro
Globlek, dana 22.08.1994. godine, donosi Rješenje broj U/I-875/94, po
kome „se u sudski registar suda upisuje preduzeće pod firmom: Privatno
preduzeće za ugostiteljstvo, turizam, unutrašnju i spoljnu trgovinu Rose-komerc
Gornji Vakuf, potpuna odgovornost, sa sjedištem u Gornjem Vakufu, Bratstva i
jedinstva 42. Time je izvršena prva i posljednja ratna registracija ovog
preduzeća i legalizovan njegov rad. Iako na pečatima preduzeća stoji naziv Rose-comerc naziv treba uzeti prema zvaničnoj registraciji, a u njoj stoji Rose-komerc.
Prvi pečat
Prvi prijemni pečat
Beba
je stalno tražio mogućnost da se pokrene proizvodnju koja će se moći odvijati
i dati finansijske efekte i u uslovima smanjanih ratnih dejstava, ali i po
završetku rata. Prije rata slušao je mnoge priče i pozitivna iskustva u
opštinama Tešanj, Gračanica ili Gradačac u kojoj su
privatnici - zanatlije sarađivali i udruživali se proizvodeći u svojim
zanatskim radnjama proizvode za automobilsku industriju, vodovodne projekte,
centralno grijanje, proizvode od plastike i sl.
Za podsjećanje i predah preslušaj prekrasnu sevdalinku Sa Gradačca bijele kule koju pjeva
nenadmašni rahmetli Safet Isović.
Proizvodnja
proizvoda od plastike izgledala je moguća i inteersantna. Zato je od Bosiljke
Maravić iz Bugojna, Ugovorom, od 03.05.1994. godine, kupljena mašina za
obradu-brizganje plastike. Ugovor je legalizovan dana 28.08.1995.
godine, kada je u Sekretarijatu za privredu i društvene djelatnosti i opšte
poslove opštine Gornji Vakuf, Abdulah Gekić, ovlašteno lice, ovjerio Ugovor.
Propisana i plaćena taksa iznosila 400 BHD.
Od plastike proizvodila se namjenski
ugovorena proizvodnja za ratne potrebe. Prema potpisivanim ugovorima s
tadašnjim Ministarstvom energetike i industrije Republike Bosne i Hercegovine uglavnom
su se proizvodile razne plastične futrole. Pošto na svim dokumentima, koji se
odnose na namjensku ratnu proizvodnju, postoji oznaka tajnosti - „Odbrana Republike; službena tajna“ - ovdje ih, razmljivo, ne prezentiram. Ova
proizvodnja je posebno bila značajna u ratnoj 1995. godini. Pored ugovornog
legalizovanja proizvodnje, preduzeće je nadležnom Odjeljenja odbrane Gornji
Vakuf moralo periodično podnositi zahtjeve za dodjelu radnika za ratnu radnu obavezu. U sačuvanim zahtjevima su pobrojana lica koja se traže, a koja su
naknadno odobravana, ponekada ne, da se angažuju u radnoj obavezi. Jedan od zahtjeva
podnesen je 04.08.1995. godine. U ovom Zahtjevu traži se da se„dodijele sljedeći radnici na radnu obavezu, odnosno da ih oslobodite obaveza u
Armiji Republike Bosne i Hercegovine, kako bi mogli biti raspoređeni u ovoj
firmi: 1. Idrizović (Salima) Salih, 2. Kasumović (Avdije) Ekrem, 3. Bešić
(Smaje) Abid, 4. Polić (Abdulaha) Muharem, 5. Kasumović (Avdije) Salih i 6. Polić
(Abdulaha) Sejfo. a drugi Zahtjev
20.11.1995. godine. Posljednji Zahtjev upućen je 20.11.1995. i u njemu se traži da se radnici
„...rasporede u firmi koja radi za namjensku proizvodnju, odnosno na
oživljavanju privrede Gornejg Vakufa u RBiH.“ Na popisu su: 1. Kasumović
(Avdije) Salih, 2. Polić (Avde) Sejfo, 3. Tumbak (Zejnelabedina) Erdin, 4.
Granić (Hamdije) Ahmed, 5. Čemer (Enesa) Amir, 6. Hadžijusufović (Omera) Mahmut,
7. Ribić (Edhema) Nusret, 8. Čemer (Muharema) Ilijas, 9. Gudić (Fahrije) Ramiz,
10. Gudić (Dževada) Rijad i 11. Demirović (Hamida) Rasim.
Namjenska
proizvodnja je obustavljena odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora.
Pokušaji da se nastavi sa proizvodnjom proizvoda od plastike nisu uspjeli, jer
je trebalo uložiti značajna finansijska sredstva za izradu alata neohodnih za
brizganje plastike. Ponude po zahtjevima za izradu jednostavnih
alata bili su vrlo visoki, što je tu proizvodnju činilo nerentabilnom.
Proizvodnja
plastike je obustavljena, dijelovi mašine korišteni su za opravku hidrauličnih
komponenti na, kasnije izgrađenoj, pilani. Mašina za plastiku prodata je 1999.
godine.
Druga
djelatnost, kojom se pokušavalo ostvarivati stalan prihod, bila je rezanje
stakla i njegova ugradnja u prozore porušenih objekata. Još u ratu građani su, uz novčanu pomoć
svojih najbližih, rođaka i prijatelja iz dijaspore, počeli mijenjati UNHCR-ove
najlone, koje vidite na donjoj slici, i ugrađivali stakla na prozore.
Granatirani zid, prozor, najlon i UNHCR
Prvi isporučioci stakla su bili Alfatec
iz Zagreba i Staklo oprema iz Zenice, ali je najznačajniji isporučilac bio Kristal
iz Viteza. Period obnove, koji je bio organizovan i finansiran uz pomoć države
i stranih donacija, bio je započeo. Prvi Ugovor sa
Sekretarijatom za obnovu, razvoj i saobraćaj Gornji Vakuf, koga je zastupao
Abdulah Burek, o isporuci opreme i instalacija za obnovu objekta Gvožđara u
centru grada, potpisan 07.07.1994. godine.
Staklorezačke
poslove uspješno je radio i vodio Ćazim-Hazim (Alije) Ljubunčić, prvi i posljednji staklorezac u preduzeću.
Ćazim je ugrađivao stakla u prozore i vrata, ali je uspješno izrađivao i jednostavnije staklene
vitrine za novootvorene samostalne trgovačke radnje, ramove za goblene i uramljivao uvećane
fotografije dragih lica. Staklorezačka radionica je zatvorena 31.01.1997.
godine, kada je Ćazim prešao u drugo preduzeće u kojem, još uvijek uspješno i
kvalitetno, radi i danas.
Trgovina
u ratu, uvijek i svugdje, pored smrti, razaranja i drugih strahota, odmah asocira
na nestašice roba, crno tržite, ilegalnu trgovinu, visokecijene i inflaciju, ogroman ratni profit, a uz to i njihove aktere: sitne ratne
trgovce, ratne profitere i mafiju ili građane kao njihove žrtve.
Slijedeći
moju hipotezu pokušaću dokazati da je, tokom ratnih 1994. i 1995. godine, postojala i politička volja i namjere da se na području Federacije Bosne i Hercegovine uspostavi funkcionalan društveni sistem i ustroji
pravna država. Međutim, primjer ovog preduzeća pokazuje kako te namjere nisu imale podršku u provedbi...
Danas
je 11. juli 2012. godine.
Danas
je džennaza za 520 žrtava genocida.
Danas
ništa ne pišem.
Danas
stojim i – šutim.
Spisak žrtava
...
...a
danas, dan poslije, teško je nastaviti...Njima neka je vječni rahmet i la(h)ka
zemlja bosanska...jer „ako ne misliš o budućnosti ne možeš je ni imati“...
...Rješenjem Ministarstva trgovine Republike Bosne i Hercegovine, broj EPSP-3296, od
09.09.1994. godine, koje je potpisao dr Nikola Grabovac, preduzeće Rose-komerc upisano je u
jedinstvenu evidenciju preduzeća upisanih u sudski registar za vršenje
spoljnotgovinskog prometa. Prestankom ratnih sukoba između Bošnjaka i Hrvata,
već u 1994., a posbno u 1995. godini, osjećao se znatno povoljniji ambijent
za nastavak ranijih, ili pokretanje novih privredne aktivnosti na području
cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo preduzeće, kao i mnoga druga, u toj,
još ratnoj godini, pripremili su se i već počeli aktivnosti, uz primjenu zakona,
odluka, direktiva, uputstava i naredbi državnih organa. Da bi se npr. ovo, ili
neko drugo preduzeće, preduzeće moglo baviti uvozom visokotarifne robe moralo je izvršiti doregistraciju, što je
omogućeno Rješenjem o proširenju djelatnosti preduzeća, od
31.01.1995. godine, koje je potpisao Đuro Globlek, sudija Višeg suda u Zenici. Sljedeći
korak je bio podnošenje zahtjeva Ministarstvu finansija RBiH,
nadležnoj carinarnici, da se izda potvrda o izmirenim obavezama prema carini. Zatim
se Ministarstvu trgovine RBiH morao podnijeti zahtjev za uvoz
određene robe iz tzv. kontigenta „K“.
Nakon
razmatranja podnesenog zahtjeva izdaje se Rješenje Ministarstva
trgovine RBiH, od 27.11.1995. godine, kojim se odobrava pravo na uvoz robe iz
kontigenta „K“. U ovom slučaju, za dr Nikolu Grabovca, ministra, koga smatram jednim od odlučnih i, u to vrijeme, veoma aktivnih, na pravilnom ustrojavanju političkog, pravnog i ekonomskog sistema, potpisnik je ovlaštena osoba. Rješenjem je naznačen trgovački naziv robe, tarifna oznaka,
količina, krajnja upotreba, poslovna banka, rok važenja itd.
Gornje
Rješenje, kao primjer, potvrđuje moju tvrdnju da dobre namjere – a to je želja
za ustrojavanjem pravnog sistema - mogu uzrokovati i loše posljedice, odnosno zloupotrebu
položaja i ovlaštenja. Tada se moglo postaviti i nezaobilazno pitanje je: ko, i
po kom kriteriju, je odlučio da se po zahtjevu određenog preduzeća dozvoli uvoz
određene visokotraifne robe u određenim količinama iz tzv. kontingenta „K“? Ubrzo su to činili ovlašteni i povlašteni pojedinci ili manja grupa, čija je obaveza
primjena svih propisa. No, bez obzira na dobre namjere zakonodavnih organa i
tijela i dobre namjere teoretičara sistema da se ustroji dobar i održiv
ekonomski sistem, svi detalji, posebno u provedbi pravnih odredbi, ne mogu se predvidjeti.
Nijanse i pojedini detalji, koji nisu jasno regulisani, omogućuju različita
tumačenja propisa u određenoj oblasti. Podsjećam da je tada, kao i danas, uvoz
visokotarifnih roba bila vrlo atraktivna, profitabilna, tražena i poželjna
djelatnost. Rješenje kojim se odobrava uvoz visokotarifnih roba bilo je
dragocjeno i od njega je zavisilo da li će neko preduzeće raditi, ostvarivati
prihod, razvijati se, a onda postati monopolista i ostvarivati enormne
zarade ili će, nasuprot tome, dobiti male mrvice od kojih se ne može živjeti. Zahvaljujući
selekciji u odobravanju kontigenata uvozom je počeo da vlada monopol, a uvozni lobi
je snažio monopoliste koji su sve više jačali i konačno ovladali ovdašnjim tržištem.
U neravnopravnoj trci mali bi se umarali čekajući odobrenja za uvoz, zastajali
bi, odustajali od ove djelatnosti i nestajali na tržištu ili su pokušavali da
se bave drugim poslovima. I Rose-komerc bio je premali da se suprostavi uvoznim
gigantima, te je ubrzo, krajem 1996. godine, odustao od uvoza roba. Nije mogao
da nađe siguran put i način da pravovremeno dobija rješenja o uvozu
najatraktivnijih roba iz kontigenta „K“, da širi i unapređuje prodajnu mrežu i
veze sa malim privatnim maloprodajnim trgovačkim radnjama. Ubrzo su na slobodnu
scenu nezaštićenog domaćeg tržišta stupile novoformljene fantomske fime
i nelegalnom ponudom i prodajom svega i svačega ostvarivale brzu zaradu i
nestajale preko noći. Posljedice takvog
uvoza i vidljive su i danas. Te nelegalne firme „legalizovali“ su pojedinci, zaposlenici
u institucijama sistema.
Naš
gornji primjer pokazuje da su, u ovom slučaju, i pojedinci Carinarnice u Zenici, Carinske
uprave Republike/Federacije BiH, koja je pokrivala područje opštine Gornji
Vakuf, sve činili da ovom preduzeću otežaju normalno odvijanje procedura pri
uvozu roba. Radi primjera navodim Rješenje broj UP-45/96 od 15.02.1996. godine,
kojim je neosnovano utvrđena visina carinskog iznosa. Rješenjem
Ministarstva finansija, Carinske uprave, broj UP/II-63/96 od 28.03.1996.
godine, koje je potpisao Muhamed Bijedić, direktor, poništeno je prvostepeno
Rješenje i „predmet vraćen na ponovni postupak i odluku.“ Urgenciju za ubrzavanje rješavanja predmeta slali smo Carinskoj upravi RBiH i Carinarnici Zenica. Pravda je napokon
zadovoljena, jer se Rješenjem Carinarnice Zenica, od 04.07.1996. godine,
odobrava povrat nezakonito obračunate i naplaćene carine. Potpisala ga je
Dika Muharemović, upravnik Carinarnice Zenica. Povrat sredstava je trajo dugo! Čak smo kod tadašnjeg Osnovnog suda u Bugojnu, dana 20.12.1996. godine, morali podići tužbu protiv dužnika Carinske uprave R/FBiH. Bilo je očigledno da je ubuduće gotovo nemoguće baviti se djelatnošću, te smo Zapisnikom o sniženju cijena na skladištu visokotarifne robe, od 19.06.1996. godine, snizili cijene, a onda rasprodali sve zalihe i prestali se baviti uvozom.
Ovaj
primjer je, ujedno, i ilustracija ili potvrda da, namjeravana i ovdje više puta
pominjana, uspostava pravnog sistema nije ostvarena. Djelujući unutar sistema,
kao zaposlenici ili odgovorna lica, pojedinci su prikriveno, a ponekada i
otvoreno, komplikujući ionako složene birokratske procedure, gušili privrednu
inicijativu, sužavali slobodan prostor za djelovanje pravnih subjekata, a sve
više su dobijali prostor za opstrukcije, odugovlačenje procedura, neopravdano produžavanje
rokova i samovolju pojedinaca prilikom donošenja odluka i rješenja. Predratni stručni
i kompetentni izvršioci – državni službenici pojedinih državnih organa i
institucija - brzo su shvatili da vlada neznanje, nekompetentnost ili
neodgovornost njihovih pretpostavljenih dužnosnika na svim
nivoima vlasti. Ubrzo su ti isti službenici počeli da nameću pravila,
zapravo „vladaju sistemom“ i da „u ime sistema“, predlažu i donose odluke.
Pojedinci su se ponašali kao izvršna, ali i zakonodavna vlast.
Provodeći propise uzimali su sebi pravo da ih i tumače. Postepeno, ali
studiozno, cijeli sistem prilagođavali su interesima i potrebama pojedinaca ili
raznih interesnih grupa. Sve snažnija i organizovanija birokratska struktura počela
je djelovati i raditi „ispod površine“ i „iz sjene“. Kasnijim Zakonom o državnoj službi svi državni službenici postali su zaštićena društvena grupa
koju će biti teško smanjiti i pripremiti da bude nosilac pozitivnih društvenih
kretanja. Kada je trebalo braniti stavove i objašnjavati pogrešne i
protuzakonite procedure, u javnosti su istupali „odgovorni“ ministri,
zamjenici, načelnici, direktori ili šefovi. Bili su to, u pravilu, istupi bez
konkretnih sadržaja važnih za život i budućnost, ali veoma često nacionalno, pa
i religiozno, ostrašćeni. Konkretni problemi, potrebe i interesi
privrede, privrednika ili dojučerašnjih borca, skorašnjih zaposlenika i
njihovih porodica, najčešće je zamagljivan, navodnim, interesom naroda i nacije.
Kako je poratno vrijeme više odmicalo ove strukture su postajale sve snažnije o
čemu ću ilustrativno govoriti u brojnim primjerima i slučajevima ovog preduzeća.
Umjesto jačanja društva i pravnog sistema, ove strukture su svjesno, ponekada i
nesvjesno, ali s istim rezultatom, sistematski i stalno, urušavale i ono malo
postojećih zdravih osnovnih elemenata društva i pravnog sistema.
Teškoće
kroz koju je ovo preduzeće prošlo će potvrditi metode i alate kojima može da se
guši - i uguši, koči – i ukoči, svaka pozitivna društvena i pojedinačna razvojna
inicijativa. Da bi se odbranili ili ostvarili svoja prava trebate povesti i
voditi dugotrajne sudske postuke s neizvjesnim krajem. A do tada možete ili umrijeti
ili će preduzeće u vašem vlasništvu doživjeti bankrot. Onda počinjete tražite
bolji i brži način da vaš zahtjev, zasnovan na zakonu, riješite na zakonit
način. Ne tražite ništa drugo...U mnogim situacijama oni koji
odlučuju o vama dovedu vas pred tešku odluku: biti legalista i uporno
tražiti dosljednu primjenu zakona ili pristupiti lakšoj metodi, pa korumpirati
i podmićivati. Tražeći prava mi smo se opredjeljivali za teži put i, ako me budete
pratili, vidjeće kroz kakve smo teškoće i administrativne strahote razmrvljenog
i destruiranog sistema prošli. U takvom sistemu nemate se kome žaliti, jer
odgovornost ne postoji. Niko se nikoga ne boji! Teško pada saznanje da to znaju
i nadređeni, a pogotovo podređeni i da niko ništa ne preduzima. Događaji i radnje
u sistemu se odvijaju – valjaju po inerciji.
Bojim
se da je na sceni završna faza tog opasnog procesa i biće još gore ako se ovo
rastakanje društva ne analizira u svakoj sredini i ako se ubrzo ne poduzmu
mjere za njegovo što brže ozdravljenje. Treba stalno nastojati da se stvaralačka
inicijativa podrži i da se svi počnemo baviti životom i budućnošću – a ne samo
sopstvenim interesima i prošloću! Ne zagovaram odricanje i altruizam, već
interese - realno postavljene i na pravu zasnovane.
Vjerujem
da još nije kasno. Jer da mislim da je tako ne bih ovo pisao i objavljivao i pokušavao
da, zajedno sa vama, dam doprinos ponovnom ustroju društva.
Pokazaću
na koji način sam se oglašavao i na ovo stanje, u onim teškim poratnim godinama, ukazivao javno.
(Malo ću se odvojiti od sadržaja i dati napomenu: pišući
i objavljujući prve sadržaje ove monografije mislio sam da će cjelina tekstova
biti jasna i lagana za praćenje i da neće biti potrebe da unosim podnaslove.
Sada mi se čini da svaki od ovih dijelova dobija posebnu dužinu i sadržaj i da
je ove sadržaje teže pratiti u cijeli i odjednom. Da bih olakšao praćenje i
zadržao vašu pažnju, ubuduće ću unositi podnaslove kojima ću pokušati ukazati na
konkretan sadržaj teksta. To će pomoći posjetiocima, mlađim posebno, da odluče
da li će propratiti taj dio monografije ili će potražiti neki drugi tekst.)
On bira tekst
Poslijeratna kritika stanja društvenog sistema
Postoje
brojne objavljene i neobjavljene analize društvenog, političkog, ekonomskog,
socioekonomskog stanja ili stanja u prehrambenoj industriji i ekologiji, pa do analize sadržaja nacionalne grupe predmeta u Bosni i Hercegovini, koje obuhvataju
period od 1995. godine do danas. (Poveznice: prva; druga; treća; četvrta; peta;
šesta; sedma) Najviše je bilo studioznih, stručnih i dobronamjernih. Onih
suprotnih bilo je manje, ali ih je bilo. Stranci su, posebno na početku, pokušavali
da podstaknu pojedinačnu privatnu inicijativu i obnovu i tzv. tranziciju
u cijeloj zemlji. Pri tome su dostavljali svoje pismene analize i davali mnoge
sugestije kako to postići. I taj dio aktivnosti, tokom jačanja ovog preduzeća, zaslužuje
analizu i o tome ću posebno govoriti. Stranci su, uglavnom bili nosioci projekata, a bile su rijetke prilike kada je sa njima dolazilo do
spontanih i nezvaničnih, običnih susreta. Tada se moglo razgovorati
o svakodnevnim temama i sadržajima, koji su u tim poratnim godinama, mogli biti
posebno zanimljivi. Koristila se svaka prilika i tada bismo ih ispitivali, bukvalno,
odakle su, ko su, šta su, zašto su ovdje, šta ih je navelo da dođu ovdje, boje
li se nas, kako nas vide, kako vide naše nacije i narode, kakvi im izgledamo kao građani, jesmo li
im dobri, da li smo pametni ili glupi...Oni su najčešće, dobro istrenirani, izbjegavali da govore o tim temama, dok smo mi uvijek imali svoje stavove i mišljenje o svemu, a posebno kada se nismo
slagali s njihovim mišljenjem. Ostaje zapamćeno da su se u takve spontane susrete načešće
upuštali Amerikanci, rjeđe Britanci, i da je ostalo nekoliko lica kojih se
ovdašnji građani sjećaju i danas. Oni su bili u različitim vojnim i civilnim
misijama i obavljali razne poslove i dužnosti.
Jedno
od tih, meni dragih lica, a kasnije ću pomenuti i neka druga, koje je vezano za
razvojnu aktivnost ovog preduzeća, bio je Eric S. Howard, stručnjak za
zaštitu životne sredine iz Sjedinjenih Američkih Država. Eric je angažovan od
strane USAID-a u realizaciji programa pomoći razvoja malih i srednjih
preduzeća, čije je mišljenje i mišljenje prof. dr. Sulejmana Redžića, o zadovoljavanju ekoloških kriterija, bilo
je ključno za odobravanje investicionog kredita za koji smo ranije bili podnijeli
zahtjev. Naš razgovor, vođen u nekadašnjem restoranu Kod Kiće, nije sniman i ne
mogu ga doslovno navesti, ali ću ga ispričati po sjećanju. O sebi, nama, našoj
državi, ljudima, stanju u društvu, politici i političarima je govorio :
„Prije, tokom i nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu doživio sam tri šoka. Prvi šok sam doživio," kaže Eric, "kada su mi ponudili da dođem u misiju u BiH. Prva moja pomisao bili su rat, strahote, ubijanja, ludaci i divljaci koji se međusobno ubijaju i
bore za teritorije. Odlučio sam, ipak, da dođem. Drugi šok sam doživio," nastavio je Eric, "u
Sarajevu nedugo po dolasku na sarajevski aerodromu. Dok se avion spuštao
ja sam gledao prekrasne krajolike, ali u njima porušena sela i naselja,
popaljene kuće, razrušene stanove i u neposrednoj blizini aerodroma, izrupane
ulice. To nije bio šok, jer sam to i očekivao. U tom trenutku, priznajem, bilo
me strah. Na
aerodromu me dočekao ljubazan vozač i još ljubaznija prevoditeljica. Bio je to moj prvi susret sa Bosancima i ostaće mi u sjećanju. Pošto su stranci,
pripadnici mnogobrojnih mirovnih i humanitarnih misija bili oslobođeni
carinskih formalnosti, brzo smo prošli kroz malu i nespretno renoviranu aerodromsku zgradu. Tokom
vožnje do stana", priča Eric i kretnjama rukom kao da želi pokazati smjer, "razgledao sam posljedice rata koje su bile vidljive svuda u
gradu. Ubrzo, nakon upozanavnja s mojim obavezama, sa kolegama sam počeo
obilaziti grad, sretao sam mnoge nove ljude na poslu ili u gradu, odlazili smo restorane i kafiće, sjedili smo i družili se sa lokalnim stanovništvom. Bilo je
mnogo lijepih i veselih trenutaka neočekivanih za prostor i ljude koji su netom doživjeli i preživjeli
strahote. A bio sam u kontaktu sa mnogo ljudi." Eric je malo zastao i kao da je htio da naglasi riječi koje dolaze: "Slijedio je moj drugi šok! U kontaktu sa
lokalnim stanovništvom upoznao sam prelijepe i uvijek zapadnjački uređene i
našminkane djevojke i žene, prelijepe i vesele mladiće, većina ih govori
najmanje jedan, a mnogi i nekoliko jezika, sreo sam srednju genaraciju koja je
proputovala cijeli svijet, radila i izvozila u cijeli svijet, generaciju koja
je prije rata posjećivala najznačajnije turističke destinacije. Pa, to su normalni ljudi i Evropljani! Taj ugodni šok
me drži još uvijek." Nakon toga Eric je uzdahnuo kao da ne vjeruje riječima koje će izreći: "Treći, i za mene najteži šok, doživio sam kada sam, u
raznim prilikama, upoznao ovdašnje izabrane ili postavljene pojedice zvaničnike,
odgovorne za pojedine oblasti života. Bio sam razočaran, zaprepašten i šokiran:
nije mi bilo jasno kako oni dobri i pametni ljudi, koje sam sretao svuda i u svakom mjestu, biraju
ove neodgovorne i nestručne predstavnike,“ zaključio je ovaj razočarani Amerikanac.
Tada
mi se učinilo, a to mislim i danas, da je ova privatna ispovjed Erica S. Howarda,
Amerikanca i iskrenog prijatelja Bosne i
Hercegovine, najjednostavnija i
najjezgrovitija analiza stanja i kritika društvenog sistema od rata do danas. Nevjerovatno je koliko je aktuelna i danas!
Logično je očekivati pitanje, ili ga postaviti drugima, o našem
vlastitom pojedinačnom doprinosu i učešću da se teško ekonomsko i društveno
stanje popravi i prevaziđu problemi i teškoće. Neskromno jeste, ali moram reći da
sam, koristeći i primjenjujući vlastita znanja i iskustva, dao konkretan
dorinos za jačanje ovog preduzeća, njegov stalni razvoj, otvaranjem prostora za
zapošljavanje novih radnika, izvozom i sl. i time direktno i neposredno
doprinio tranzicijskom oporavku države. Kada se učinilo da ni to nije
dovoljno počeo sam i javno istupati dajući kratke analize, iznoseći svoje
stavove o pojedinim problemima i predlažući moguća rješenja. Te prve dvije poslijeratne
godine činile su mi se ključnim za uspješan oporavak zemlje i zacrtavanje
jasnih ciljeva i pravaca budućeg razvoja. Dnevnom listu Oslobođenje, bez prethodnih dogovaranja, počeo sam slati tekstove. Redakcija, u kojoj je MehmedHalilović bio glavni urednik, dala mi je prostor na drugoj stranici u
lijevom gornjem uglu. Tu sam, zavisno od kvaliteta i aktuelnosti sadržaja, objavljivao kratke kolumne pod nazivom Moj ugao. Prva kolumna pod
naslovom "Zagubljena“ istina, objavljena 29.o1.1997. godine, zatim Evropska Palestina, 11.02.1997., pa Batina, 25.02.1997., Moral i zastava,
12.03.1997., Krađa poreza, 14.03.1997., Privatno i javno,
23.03.1997., Agonija povratnika, 27.03.1997., Bosna i Ruanda, 03.04.1997...
Sve je bilo prvi put
Neke
stvari i događaji, koji se dogode prvi put, često se pamte i izdvoje kako
bismo se na njih podsjetili. Teško je u mnoštvu takvih sadržaja ovog preduzeća
izdvojiti najvažnije, ali naredni mogu biti dokaz pokušaja da se ono organizuje,
uspostavi i utemelji kao stabilno preduzeće. Za početak posla bio je bitan prvi račun, od 08.02.1995. godine, pod brojem 1, u poslovnoj 1995. godini, a
izdat je za isporučeno staklo za stakljenje prozora na zgradama općine Gornji
Vakuf. Ovaj račun je urađen na prvom računaru, PC 486 DX2-66, i štampan
na prvom igličastom štampaču, EPSON LX 1170, koji su kupljeni u preduzeću
Proming iz Bugojna, a po izdatom računu od 29.09.1995. Sve je rađeno
na prvom kancelarijskom namještaju, koji je isporučio Economic iz Viteza po računu
od 05.02.1995. godine. Mada je u gradu već ranije bio uspostavljen telefonski
saobraćaj, Javno preduzeće PTT saobraćaja BiH Sarajevo, Direkcija PTT
saobraćaja Jajce-Bugojno, prvi račun za ptt troškove dostavlja za avgust
1995. godine. Prvi telefax aparat, Panasonic KK 130, kupljen u preduzeću
Proming Bugojno i plaćen po računu od 20.11.1995. godine.
 |
| Prvi telefax Panasonic KK 130 |
Prvi kancelarijski materijal isporučila je, i račun ispostavila,
Jasna Hozić iz Bugojna, koja je radila u preduzeću Jump Sarajevo. Prvi upis preduzeća u Poslovni imenik Federacije BiH
ugovoren je dana 06.11.1995. godine...Ostalo „prvo“ biće prikazano kroz opis narednih
događaja i sadržaja.
Gradićemo
pilanu – nećemo, valjda, šećeranu
Gornji
sadržaji i opisani problemi s uvozom visokotarifne robe, nedvosmisleno pokazuju
da je Beba donio opravdanu odluku o potpunom odustajanju od te djelatnosti. Već tada je bilo jasno da se neće biti ravnopravnim u utrci s
malim brojem odabranih i privilegovanih uvoznika. Kako tada, a danas još više,
veliki uvoznici diktiraju pravila, ne samo u trgovini, već i u proizvodnji,
koja sve više ovisi o uvozu svega i svačega. Nezaštićena, ničim, niotkoga i
niotkuda potpomognuta domaća proizvodnja, guši se uvozom u kome domaći proizvođači
ne mogu biti nikakva konkurencija.
Poljoprivreda
je najilustrativniji veliki potencijal i prirodni resurs o kojima
su ispričane i ispisane tolike naučne studije i analize, a koje
se, po rezultatima u konačnici, mogu nazvati – bajke. Isti odnos društva
i vlasti bio je, i još jeste, prema druga dva prirodna resursa – vodi i šumi –
o čemu, direktno ili indirektno, govori sadržaj ove monografije. U jednom prigodnom govoru, 01.12.1995. godine, prilikom puštanja u rad naše prve mini
hidroelektrane, o čemu ću znatno šire i studioznije govoriti kasnije,
definisao sam naše potencijale: „Realno – naša šansa je da svijetu prodamo ono
što mu nedostaje, a mi srećom – i hvala Bogu – imamo: malo vodice, malo
zemljice, malo šumice i čist zrak sa sunčanim danima, gotovo bez magle tokom
cijele godine. Ove umanjenice ne umanjuju vrijednost našeg imanja, već
samo ukazuju da su ti potencijali ograničeni i da se prema njima treba odnositi
kao svetom daru – Božijem daru, koji smo, samo citiram, ,posudili od budućih
generacija'.“
Uvažavajući
gornju istinu bilo jasno da se neposredno poslije rata proizvodnja može odmah
pokrenuti u ovoj grani, a u izvoz ponuditi proizvodi koje svjetsko
tržište traži. Danas su dostupni mnogi sadržaji koji detetaljno, narodski jednostavno
ili krajnje složeno i stručno, pojašnjavaju plan proizvodnje ili investicioni plan npr., a koji mogu biti dobra vodilja za donošenje odluke o početku
nekog posla i njegovo stalno unapređivanje. Tada, 1995. godine, dok još traje
rat, bilo je teško donijeti odluku i preuzeti rizik i najmanjih ulaganja za
neizvjesnu budućnost. Zanemarujući teoriju, ili se njoj priklanjajući, tada je
bilo važno da se odgovori na nekoliko praktičnih pitanja, koja su tražila brze
odgovore:
Prvo
pitanje je bilo: Koji, od gornja tri pomenuta resursa, pokušati iskoristiti?
Odgovor se gotovo sam nametao: drvo! Ovdašnje šumske površine raspolažu
dovoljnim količinama jele (Abies alba), smrče (Picea abies), bijelog bora (Pinus sylvestris), crnog bora (Pinus nigra), nešto malo gorskog javora (Acer pseudoplatanus), manje bijelog jasena (Fraxinus excelsior),
crnog jasena (Fraxinus ornus) i s
dovoljnim količinama bijele bukve (Fagus sylvatica), tzv. bosanske
bukve, kao kvalitetne sirovine za izradu rezane građe i kvalitetnog namještaja.
Drugo
važno pitanje: Ko su kupci? Plasman proizvoda nije bio problem, jer se, pored
izvoza, koji se smatrao strateškim ciljem proizvodnje, tada planirala i skora obnova
ratom porušenih stambenih i drugih objekata diljem cijele Bosne i Hercegovine.
Treće:
Postoje li stručni radnici za predviđenu proizvodnju? Postoje! Tadašnji vojnici
i borci pred rat su bili industrijski radnici. Njihova predratna iskustva u
radu, stečena u proizvodnji mnogih drvnih proizvoda - do namještaja, dobri organizatori
proizvodnje, inženjeri i tehničari, činili su neprocjenjiv ljudski resurs
koji je trebalo iskorititi.
Četvrto:
Koja su sredstva za proizvodnju i oprema? Baveći se ugostiteljstvom, uvozom visokotarifne robe i prodajom
stakla preduzeće je obezbijedilo skromni kapital za nabavku osnovnih sredstava za proizvodnju i opreme. Planirana
je kupovina najjednostavnije polovne opreme koja je jeftinija, a koja se može
brzo instalirati i koja će dati brze proizvodne i finansijske
efekte. Prvobitna ideja je bila da se odmah pristupi rezanju građe za krovne
konstrukcije u obnovi porušenih i popaljenih objekata. Bilo je jasno da će
humanitarne organizacije iz čitavog svijeta, rodbina i prijatelji u dijaspori
pomoći u toj obnovi i da će biti dovoljno sredstava da se proizvedeno proda i
naplati. Radi mobilnosti i mogućnosti rezanja trupaca kod svakog naručioca, bukvalno
u dvorištu, planirana je nabavka mobilne kružne pile Laimet 120 iz firme Laimet Co iz Finske, a posrednik u isporuci trebala je biti firma Cavia OY,
Tampere iz Finske.
 | |
| Pokretna pilana s kružnom pilanom - Laimet Co Finska |
Peto
pitanje: Kako obezbijediti potrebna obrtna sredstva? Odlučujući se za
pokretanje porizvodnje i finansiranje početnih troškova proizvodnje i reprodukcijskog materijala bila su obezbijeđena neophodna sredstva. Pošto nije bilo dovoljno
sredstava da se obezbijede ni kratkoročne zalihe sirovina, odnosno
trupaca kao osnovne sirovine, odmah se planirao brz obrt kapitala po
principu artitmetičke progresije. Pojednostavljeno to znači: uplata
trupaca, proizvod za poznatog kupca, brz prorez i brza izrada proizvoda, brza
isporuka gotovih proizvoda, brza naplata i – odmah po naplati uplata novih, ali
sada nešto većih, količina sirovine. To istovremeno, podrazumijeva efikasnost
svih učesnika u proizvodnom lancu, prepoznatljiv kvalitet i, veoma važnu stavku
– štednju na svemu. Iz skromnog obratnog kapitala ne mogu se kupovati novi i
skupi automobili, ili opremati skupi kancelarijski prostori, trošiti za lagodan
porodični život, opterećivati proizvodnju svim porodičnim troškovima. Sva
ulaganja moraju biti krajnje racionalna, a to znači kupovati samo ono što pravi
pare. Preduzeće i njegov vlasnik imaju svoje vlastite živote, posebno u finansijama,
i oni se ne mogu poistovjećivati.
Šesto:
Da li legalizovati svaki dio aktivnosti preduzeća? U normalno uređenim državama
i sistemima ovo pitanje je besmisleno! Ali u vrijeme rata, pred njegov
završetak ili u tranzicijskom periodu, koji još prolazi ova zemlja, mnogi
zagovaraju, a često se tako i ponašaju, da treba „loviti u mutnom“ i da treba
čekati bolja vremena za legalan rad. Takvo razmišljanje je kratkoga daha i kad-tad
neće dobro završiti! Legalan rad ovog preduzeća je bio osnov za pokretanje
privredne aktivnosti.
Svi gornji
elementi bili su osnov za sljedeći kratak dijalog:
Beba:
„Šta ćemo praviti?“
Odgovor
(moj): „Pilanu – nećemo, valjda, šećeranu!“
Bila je to aluzija na činjenicu da je nama raspoloživi resurs drvo, a ne šećerna repa ili šećerna trska.
Bila je to aluzija na činjenicu da je nama raspoloživi resurs drvo, a ne šećerna repa ili šećerna trska.
Odluka
da se gradi pilana je brzo donesena, ali je prije toga trebalo razjasniti, i uvažiti
kao svoje manire poslovnog ponašanja, još neka pisana ili nepisana pravila o kojima se u
narodu zdravorazumski razmišlja i tradicionalno generacijski prenosi.
Prvo,
u narodu postoji izreka: „Od šume se uvijek kralo, ali uvijek i zatvarlo.“
Tom
izrekom daje se do znanja je šumokradica uvijek bilo, ali i da su oni uvijek
bili gonjeni, hvatani, osuđivani i zatvarani. Malo je poznato da je krađa samo
jednog kubnog metra dveta u šumi, u svim ranijim državama na ovim
prostorima, od Austro-Ugarske, Kraljevine, Srba Hrvata i Slovenaca,
Kraljevine Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije,
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, tretirana kao krivično djelo i strogo sankcionisana. Po novim propisima u Federaciji BiH krivično
djelo je 2 kubna metra. Princip je da, neovisno od toga što je još trajao rat,
ukradeno drvo se ne smije preuzimati, kupovati niti prerađivati.
Elvedin Duvnjak mjeri trupce bukve iz okoline Jajca (posjeti galeriju)
Drugo
- sva plaćanja moraju se vršiti preko žiro-računa. Ukoliko računi budu
naplaćivani u gotovini – kešu (cash), i novac se bude nosio po
džepovima, neće biti ni novca ni planiranih poslova. Razlog nije samo u
opredjeljenju da se primjenjuju važeći propisi, već i praktičan u čuvanju novca.
Naime, radi potpune nestašice i teškog siromaštva mnogima, rodbini i
prijateljima, tada je trebao novac, tražili su da im se posudi, a teško, ili nikako,
nisu ga vraćali. Kada novac držite u džepu, na zamolbu nekoga da ga posudite, u
tim okolnostima bilo je teško lagati da ga nema. S novcem na računu je
drugačije. Novac sa računa se nije mogao podizati bez uplate poreza, čime je
bio „zaštićen“ od davanja mogućih pozajmnica „tetki i strini“ koje, i pored
najbolje volje, ne mogu vratiti pozajmnicu. Podsjećam da je u tom periodu, pred
kraj rata i neposredno nakon njega, plaćanje gotovinom bio uobičajen način izmirenja
dospjelih obaveza, što su podsticali i prisutni stranci plaćajući isključivo u
njemačkim markama (DM) kao dominantnoj i sveprihvaćenoj valuti.
Treće
– u narodu postoji još jedna praktična izreka: „Račva ne može u zemlju.“ To
znači da nigdje, pa ni u preduzeću, ne mogu odlučivati dvojica. Ova istinita arhaična
izreka postala je temelj i princip poslovne filozofije ovog preduzeća. Neovisno o tome koliko neko
iz porodice imao materijalnog i drugog uticaja, koliko se o nekom pitanju u
poslu slagali ili ne, o odlukama dugo raspravljalo, odluke ne mogu donositi
svi. Razgovarati, raspravljati i dogovarati se može o svemu,
ali odluke u preduzeću donosi samo jedan čovjek. Bio je to - Beba.
Četvto
– ovo preduzeće je 100 posto u privatnom vlasništvu. No, to ne znači
apsolutnu slobodu u ponašanju i odlučivanju mimo ekonomske logike i pravila , neodgovornu slobodu u raspolaganju
imovinom i kapitalom ili opravdanje za moguću rastrošnost njegovog vlasnika. Ukoliko želi očuvati imovinu i kapital, proširivati i povećavati njihovu vrijednost, vlasnik mora štediti i misliti o svakom uloženom pfenigu. Privatno
vlasništvo, doduše, dozvoljava raspolaganje i podjelu svakog dijela vlastite imovine, raspoložive
sirovine ili gotovih proizvoda prema slobodnoj volji vlasnika. Ali to treba
evidentirati. Pa i ono što vlasnik uzme za sebe, a ne plati. Od prvoga dana svi
izlazi roba ili sredstava su evidentirani kroz otpremnice i drugu dokumentaciju. Povremeno je zbrajan finansijski efekat učinjenih, a neplaćanih,
davanja i poklona. Tek tim naknadnim pregledom zbira stavki postane jasno
koliko su veliki novčani iznosi na taj način poklonjeni sebi, rodbini i
prijateljima i nepovratno neopravdano izvučeni iz obrtnog kapitala. Ovdje ne govorim o
poklonima i davanjima koja su humanitarnog i sponzorskog karaktera. O
njima ću govoriti kasnije pošto je tih davanja bilo i treba ih činiti stalno, jer preduzeće djeluje
u okruženju u kome treba međusobna pomoć i podrška lokalnog stanovništva.
Peto
– ovo je i porodično preduzeće. Sva braća i sestre, s Bebine ili moje strane,
njihova djeca, najbliži rođaci ili njihova djeca, radili su, ili još rade, u ovom preduzeću.
Rodbinske veze zaposlenih mogu imati prednosti, ali i nedostatke. Prednosti su
što rodbina najčešće ima osjećaj privrženosti preduzeću, osjeća ga kao
svoje, za njim ga, narodski rečeno, „boli i srce i duša“. Ali može imati i
suprotno dejstvo: da neko od rodbine to preduzeće smatra svojom-našom-svačijom
imovinom i da se može ponašati kako hoće, najčešće neodgovorno. Ukoliko se
dogodi da u preduzeću ima takvih zaposlenih rođaka, a da mu se, iz nekih
razloga, ne može dati otkaz, najbolje ga je poslati kući, odrediti mu platu, uplaćivati je na
njegov konto i ne dozvoliti da dolazi u preduzeće. To je jeftinije nego se
suočiti sa nerješivim problemima koje to lice stalno prouzrokuje i vrlo
negativno utiče na svoje okruženje. Zato smo odmah po početku proizvodnje u
preduzeću dali do znanja da svi mi imamo svoje vlastite privatne živote, a
preduzeće svoj poseban specifičan život i da se to dvoje ne može miješati.
Šesto
– važan princip, koji smo uvažavali od prvoga dana, je zaštita naziva i logotipa
preduzeća, što podrazumijeva rad u skladu s propisima. U tom periodu, poratnom posebno,
mnogi pojedinci i grupe pokušavali su da pokreću preduzeća i bave se svim i
svačim, ali većina njih nije mogla da legalizuje radnje i postupke.
Sedmo
– jedna narodna izreka kaže: „Ljenost je najgora bolest“. Lijeni ljudi su
najopasniji za svako preduzeće! Neznanje, neukost i nestručnost mogu se
prevazići učenjem, radom i zalaganjem. Ali – lijenom čovjeku ne možete nikako
pomoći. On je, nažalost, najopasniji po sebe, svoju porodicu, ali i preduzeće u
kome radi. Zato smo nastojali da se okružimo vrijednim radnicima i odstranimo
lijenčine. To nam je, srećom, uspjelo!
To
su bili pojednostavljeni praktični principi menadžmenta ovog preduzeća u
zadnjoj ratnoj i kasnijim poratnim godinama.
Dakle, prvobitna deja
o proizvodnji i preradi drveta je osmišljena. Trebalo ju je provesti u djelo.
Kako
je provedena ideja o gradnji pilane?
Izvršnom
odboru opštine Gornji Vakuf preduzeće Rose-komerc, dana 22.01.1995. godine,
podnijelo je Zahtjev za davanje mišljenja – stava u vezi s nabavkom
i puštanje u pogon pilane, čime se u startu pokazala namjera potpuno legalnog
rada i rezanja drveta. Nakon pojašnjenja koja oprema se planira instalisati,
navedeni su razlozi podnošenja Zahtjeva, a radi značaja ovog dokumenta treba
navesti najvažniji dio sadržaja: „...u našoj opštini pilana (je) neophodna
obzirom na potrebe tržišta za rezanom građom...(pošto) sada ne postoji nijedna
pilana. Već je započela intenzivna obnova porušenih i oštećenih stambenih i
drugih objekata, koja će trajati nekoliko godina. Stoga smatram da postoji
opšti interes za opštinu Gornji Vakuf za nabavku i puštanje u rad jedne ovakve
pilane. Također smatram da je od posebnog značaja rad pilane sa stanovišta oživljavanja
privrednih aktivnosti...“
Izvršni
odbor opštine Gornji Vakuf ubrzo je razmatrao Zahtjev i Zaključkom,
od 04.02.1995. godine, koji je potpisao Omer Ljubunčić, predsjednik, u tački 2.
se izjasnio da „Izvršni odbor smatra, obzirom da na području opštine Gornji
Vakuf ne postoji druga pilana, te potrebe tržišta za rezanom građom u uslovima
obnove i izgradnje, da je nabavka i puštanje u rad pilane od opšteg interesa za
opštinu Gornji Vakuf i od posebnog značaja sa stanovišta oživljavanja
privrednih aktivnosti...“ Posebno se naglašava u da „Izvršni odbor obavezuje
preduzeće Rose-komerc da se rad i poslovanje pilane odvija u skladu sa
postojećim zakonskim i drugim propisima kojima se reguliše oblast eksploatacije
i zaštita šumskog bogatstva, kao i propisima koji regulišu rad privrednih
subjekata u skladu s društvenim interesom.“
Gornjim
Zaključkom Izvršnog odbora legalizovano je pokretanje aktivnosti na izgradnji i
puštanju u rad prve pilane. Odmah je zatraženo razvrstavanje preduzeća po
djelatnostima. Ubrzo, 02.05.1995. godine, Republički zavod za statistiku
Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Mostaru, kao još legalna državna institucija,
donijelo je Obavijest o razvrstavanju preduzeća po djelatnostim po
kome je preduzeće Rose-komerc Gornji Vakuf, Ulica bratstva i jedinsta 42, oblik
vlasništva - privatno 100%, s matičnim brojem 110077951, svrstano u djelatnosti
012201 – proizvodnja rezane građe. Potpisnik je bio Marijan Vlaho, direktor.
Odabir
i kupovina prve brente – tračne pile i njena ugradnja
Ubrzo
se odustalo od prve ponude kružne pile Laimet 120 iz Finske, kao neracionalnog
rješenja, jer proizvodi velike količine piljevine - otpada. U skladu s
projektnom dokumentacijom odlučeno je da se kupi racionalnija tračna pila.
Posredstvom Izeta Dilavera iz Gornjeg Vakufa Beba
je stupio u kontakt i, sa suprugom Amrom, posjetio firmu Bole d.o.o. iz
Pivke, Republika Slovenija. Ova firma je, 28.03.1995. godine, poslala Predračun broj 15/95 za odabranu tračnu
pilu (tračna žaga hlodarka – slov.) Artiglio - (Artiljo – izgovor) - kandža, prev. - Mod. 110 (
prečnik točka 1100 mm) i pripadajući vagon, na iznos od 20.150 DEM – njemačkih maraka. Pila je kupljena u Italiji, a firma Bole d.o.o. bila je samo posrednik. Tada je to bio jedini način da se kupi oprema pošto se u
Republiku Sloveniju nekako i moglo putovati. Za putovanje u Italiju i
druge zemlje Evropske unije bilo je
teško, gotovo nemoguće, dobiti vizu. O tome ću govoriti kasnije i detaljnije.
Ubrzo, 29.04.1995. godine, roba je isporučena kamionom registarskih oznaka TR 173 FA, TR 007 AP, a Račun broj 02/95-I bio je uvećan
za tračnu testeru Centauro 800 (Ćentauro – izgovor) i iznosio je 24.870 DEM.
I
na ovom primjeru, kao i ranije pominjanim propisima o uvozu visokotarifne robe,
može se ilustrovati tadašnja priličito dosljedna primjena carinskih i poreznih
propisa u toj ratnoj 1995. godini. Kod legalnih uvoza, o njima govorim, procedura
je bila veoma birokratizovana, ali je, ujedno, temeljila pravni sistem s ciljem
da se ubuduće obezbijedi efikasno ubiranje poreskih prihoda. Dakle, nakon
predaje Carinske prijave broj 52, od 04.05.1995., a radi oslobađanja od
plaćanja poreza na promet, ovo preduzeće, kao uvoznik, moralo je dati izjavu
„pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da će strojna pila za obradu
drveta...služiti kao osnovno sredstvo (oprema)...i da se ne može upotrijebiti u
druge svrhe.“
Neki
od ovdje pomenutih događaja zaslužuju da se naglase i pišu masnim slovima. Montaža i postavljanje ove brente je poseban događaj
i prema njemu uvijek imam poseban osjećaj, jer
je sve od nje počelo. Ova brenta i bager Palazzani 7280, nešto
kasnije kupljen kao polovan, također,
u Italiji, napravili su sve što ovdje
postoji danas, a osnova je za ono što će se praviti ubuduće. Ove dvije mašine (nadam
se da će me mlađi poslušati) treba
staviti na postolja na vidnom mjestu u krugu preduzeća i ostaviti ih da
svjedoče o njegovom postanku i razvoju. Mašine još uvijek rade.
Brenta Artiglio proizvedena 1983. godine
Pločica proizvođača brente Artiglio
Bager Palazzani, tip 7280
Na lokalitet industrijske zone u Batuškom
lugu, gdje je dozvoljena gradnja buduće pilane, brenta je iz Italije dovezena
10.05.1995. godine
Bio
je to prostor šume šikare i potpuno neuređene sablasne kamene gromile. Čak je i narodni naziv parcele bio Gromila.
Od komunalne infrastrukture nije postojalo ništa: ni put, ni voda, ni kanalizacija, ni struja, a
telefonsku vezu tada niko nije ni pominjao!
 |
| Gromila u industrijskoj zoni |
 |
| Kratki predah tokom gradnje pilane - maj 1995. |
Gornje
fotografije veoma ilustrativno pokazuju početak proizvodne aktivnosti ovog preduzeća: na neuređenoj kamenoj gromili (ne ledini!) prvo su
izbetonirani temelji brente i vagona za trupce; zatim je postavljena tračna pila s vagonom,
što je osnovno sredstvo za rad; nije
postojala proizvodna hale, jer nije bilo novaca za njenu gradnju ili kupovinu objekta; tokom montaže pila i vagon su prekriveni kamionskim ceradama za da se zaštite od kiše dok se napravi kakva-takva nadstrešnica – buduća pilana.
 |
| Montaža - kraj maja 1995. |
 |
| Nastavak montaže |
Gradnja nadstrešnice – objekta pilane, počela je odmah nakon montaže brente. Beton je miješan klasičnim mješalicama koje je okretao benzinski motor,
a voda je u plastičnim buradima i kanisterima dovožena u putničkim automobilima .
Mješalice
Prva
nadstrešnica – pilana završena je početkom juna 1995. godine. Ove radove, kao i
većinu drugih građevinskih radova, izvodio je Salem Trkić, iskusni samouki majstor
građevinac.
Izgled prve nadstrešnice - pilane - juli 1995. godine
Salem Trkić, majstor građevinac
Priključak
električne energije je tražio posebnu proceduru. Na podneseni zahtjev Abdulah
Garača, načelnik općine Gornji Vakuf, kao ovlaštena osoba, dao je saglasnost „za
priključenje novoizgrađene pilane na lokalitetu Gromila neposredno uz objekat
Tvornice Yassa u Gornjem Vakufu na električnu mrežu i priključenje na
trafostanicu tvornice Yassa, sada JP TOP Gornji Vakuf“, koja je, dana 28.09.1995. godine, dostavljena Elektrodistribuciji Zenica, Pogon Elektro Bugojno, Poslovnica
Gornji Vakuf. Nastavak teksta saglasnosti interesantan, pa ću ga prenijeti, a
original vi možete pogledati ovdje. Dakle, autentični nastavak je:
„...U slučaju nekih nejasnoća i sumnji molimo Vas da se obratite lično
pošiljaocu ovog akta. Ističemo da se ovim priključkom privremeno rješava
problem snabdijevanja električnom energijom spomenutog objekta, te iz tog
razloga i ova saglasnost je privremenog karaktera do momenta iznalaženja
kvalitetnog rješenja napajanja električnom energijom ovog lokaliteta.“ Nakon priključka
električne energije proizvodnja je pokrenuta početkom juna 1995. godine. Prvi
rukovalac – brentista bio je Abid Bešić, koji je potrebno iskustvo dobio radeći
na istom poslu u predratnoj ŠIPAD-ovoj Tvornici namještaja u Gornjem Vakufu.
Pilana u radu i Abid Bešić, prvi brentista - juli 1995.
Prva vlastita stubna trafostanica snage 250 kW
Sejdo Džambo i "sistem otprašivanja"( iza) - avgust 1995.
Nakon dvije godine, 07.10.1997. godine, Elektroprivreda BiH, Elektrodistribucija Zenica dostavila je
Ponudu i završila priključak prve stubne trafostanice snage 250 kW.
 |
| Prvi trupci - avgust 1995. godine (iza se vidi Tvornica Yasa) |
Na donjoj fotografiji se vidi tadašnji način odlaganja piljevine. Prvi
silos za piljevinu napravljen je kasnije. Do tada je korišten primitivno urađeni sistem otprašivanja, a za odlaganje svih otpada korišteno je obližnje gradsko odlagalište smetlja.
Tako
je počela mukotrpna proizvodnja na pilani, prostoru ispod prmitivne nadstrešnice,
koja je nazvana Bebina pilana. Možete zamisliti koliko je bilo radosti i ponosa kada
su izrezani prvi trupci jele i smrče i kada je, u blato i prašinu, jer nije bilo
asfalta, složena prva daska kao gotov proizvod.
.JPG)
Nadam se da ćete predahnuti na postu broj 4, a zatim preći na post broj 5 i nastavite pratiti pisanje monografije...
Naravno
da je svaka izvršena usluga ili isporučena oprema tokom gradnje pilane bila
plaćena. Previše bi uzelo vremena i prostora za pokazivanje i dokazivanje
svakog plaćenog računa, ali ukoliko vas zanima možete poveznicama pogledati naredne
pobrojane račune. Tako su npr. Rudnici gipsa Dodnji Vakuf, 22.07.1995. godine, ispostavili
su Račun za rad teške mašine ULT 160 na ravnanju zemljišta za
montažu pilane, koji je potpisao Abdulah Čepalo, direktor. Za ove radove morao se
prethodno platiti avans u visini od 50%. Šumsko privredno preduzeće „Koprivnica“
Bugojno, odnosno Semin Ždralović, direktor, podnijeli su Račun za trupce
dana 30.08.1995. godine. Pored računa u dokumentaciji je otpremnica i, radi oslobađanja
plaćanja poreza, izjava kojom se izjavljuje da je roba za reprodukciju, a ne za
dalju prodaju. Avansna uplata je bila 100%. Preduzeće Univerzal Gornji Vakuf izdalo je Račun
za cement tek 11.09.1995. godine koji je potpisao Enes Karamustafić, fakturista
i Edib Hadžiabdić, direktor. Po Okončanoj situaciji, od 14.09.1995. godine,
Javno preduzeće Elektroprivreda BiH Sarajevo, Elektrodistribucija Zenica, dana
30.12.1995. ispostavlja konačan Račun za izvršene radove na
izgradnji kablovske mreže za pilanu. Po ranijem predračunu plaćeno je više od fakturisanog
iznosa...
(Danas
je 08.08.2012. godine.
Jučer
smo svi čuli najnovije vijesti o najnovijoj svađi naših lidera.
Stanimo pred ogledalo, kao i mali šestomjesečni Edah Filan, miljenik porodice, i odgovorimo svim mališanima - šta činimo da im bude bolje.)
...Preduzeće
Kordun iz Karlovca, Republika Hrvatska, isporučio je Račun za
uvezene tračne pile. Njihove pile su dugo korištene dok se nisu javili konkurentniji
isporučioci.
Dobre
namjere i izmjena regulacionog plana
Dobre
namjere državnih organa i nosilaca zvaničnih funkcija, s ciljem da se pokrene
privredna i društvena aktivnost u ovoj sredini, u 1995. godini, vidljive su u
govotovo svim dokumentima. O nekima sam govorio ranije. Posebno je ilustrativna
Odluka Ratnog predsjedništva opštine Gornji Vakuf o pristupanju
izmjene i dopune Regulacionog plana industrijske zone Batuški gaj Gornji Vakuf
od 07.08.1995. godine. Odluku i njeno obrazloženje, koju je potpisao Abdulah
Garača, predsjednik Ratnog predsjedništva općine Gornji vakuf, najbolje je
pročitati (ovdje), ali sadržaj je toliko konkretan u pokušaju i
namjeri političkih aktera da se pokrene privredna aktivnost, pa je dobro navesti
neke njene dijelove. Na početku obrazloženja Odluke navodi se da su „povod za
donošenje ove Odluke zahtjevi tri privredna preduzeća, Diko-Dilaver,
Rose-komerc i Vranica-kamen, da na prostoru Batuškog luga, za koji je donesen
regulacioni plan industrijske zone još 1987. godine, grade objekte „male
privrede“. Naziv „mala privreda“ autor obrazloženja je stavio pod znake navoda
iz njemu znanih razloga i u ovom tekstu treba ga pratiti. U obrazloženju se
dalje navodi da nema drugih parcela u industrijskoj zoni osim parcela
namijenjenih za tzv. veliku privredu, kao što su UNIS-ova Tvornica ležajeva i
Tvornica tekstila Yasa. Regulacionim planom bilo je predviđeno da se na tom
lokalitetu gradi 8-9 novih velikih firmi. Ponovnim čitanjem obrazloženja postaje jasno zašto su pojedini službenici općinskih organa u 1996. godini i
dalje tvrdili da je bolje da se na tom prostoru gradi još jedna velika firma
kao što je Coca-cola npr.. Takvom nerealnom mišljenju nije trebao komentar tada,
a ne treba ni danas. Zato je autor obrazloženja Odluke, o kojoj još govorimo, s
pravom tvrdio – doslovno navodim: „Komisija je razmotrila mogućnost i šanse, i
uslovno nazvane „Velike privrede“ i uslovno nazvane „Male privrede“, i svjesna
je činjenice da je Plan parcelacije reg. plana industrijske zone za 8-9 novih
lokacija „Velike – privrede“ veličina „UTL“ i
„Jasse“, megalomanski i
neostvariv, vjerovatno i u narednih 50 godina, i mišljenja je da se pojedine
parcele „Velike-privrede“ mogu preparcelisati u više manjih lokacija
„Male-privrede“, a da se ne naruši osnovni koncept rješenja i konstrukcija
finansiranja komunalnog opremanja potrebnom infrastrukturom...“ Ponavljam:
tekst je autentičan (pogledaj original), a boldirani tekst pokazuje realno
sagledavanje stanja i realno usmjerenu aktivnost tadašnjeg predlagača Odluke, Stručne
službe Sekretarijata za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf. Dakle,
umjesto iluzija o razvoju tzv. „velike privrede“ buduću pažnju, sugeriše autor
obrazloženja Odluke, treba usmjeriti realnijim programima – razvoju tzv. „male privrede“.
Zahtjevom za dodjelu građevinskih parcela mala preduzeća su tražila da im se
omogući kupovina parcela od 1.500 do 3.000 m2 građevinskog
zemljišta, što se navodi i u obrazloženju. Po tada još važećim regulacionim
planom za velika preduzeća bilo je planirano, megalomanskih, od 10.660 do čak 40.110
m2 s neizvjesnim budućim projektima i investitorima. Može se zaključiti: u avgustu 1995. godine realnost
je prevladala, parcelacija industrijske zone nanovo je izvršena, parcele su umanjene i izlicitirane, o
čemu će biti riječi i nešto malo kasnije. Tzv. „veliki“ su ili propali ili
nikada nisu ni došli. Sljedeće slike, urađene s prozora našeg objekta, ilustruju današnje stanje tih napuštenih objekata u kojima sada raste korov i koji izazivaju uzdahe uz nostalgično sjećanje na rad, proizvodnju i zaposlene. Dok smo mi morali graditi nadstrešnice ovi objekti, uz našu ogradu, zjape prazni i propadaju...
 |
| UNIS-ova Tvornica valjkastih ležajeva - avgust 2012. godine |
 |
| Prvo Yasa - vlasništvo VIS Varaždin, pa TOP - Tvornica odjevnih predmeta, zvali su je i Jassa, pa Jasa - avgust 2012. godine |
Kako
„praviti pare“?
Dobre
namjere za izmjenu Regulacionog plana, i realno pojašnjenje dato u obrazloženju
Odluke, kao da su svjesno i namjerno onemogućeni objavljivanjem Preovedbenih odredbi Regulacionog plana industrijske zone Gornji Vakuf od 01.10.1995. godine. Autri, odnosno
predstavnici lokalne vlasti, ovim aktom bez potpisa, pokazuju da su, svjesno
ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, opterećeni megalomanijom u gradnji
novih industrijskih objekata, da treba graditi velike objekte, kao što su Yasa
i UNIS-ova Tvornica ležajeva (UTL) (vidite slike gore), da se, citiram, „nadstrešnice
ne računaju u izgrađene površine“, te da se „objekti – na industrijskoj parceli
priključuju na sve objekte komunalne infrastrukture podzemnim priključcima, kao
što je to označeno u dokumentaciji plana“. Ovdje se samo može postaviti
pitanje: Koja, zaboga, komunalna infrastruktura? Pogledajte gore slike gromile
na kojoj nam je dozvoljena gradnja prve nadstrešnice za pilanu! Na ovoj parceli
tada nije ni kamenje iskrčeno, nije doveden ni pristupni put! Nažalost, ove Provedbene odredbe
Regulacionog plana postale su kočnica za dalje investicione aktivnosti svih
koji su željeli započeti neku privrednu aktivnost. Jer, svaki od investitora
prvo je trebao uložiti u komunalnu infrastrukturu, zatim napraviti velelepni
građevinski objekat, pa urediti prostor oko objekta i tek nakon toga, ako nešto
preostane, kupiti opremu i početi proizvodnju. Pročitajte ponovo Provedbene odredbe!
Ovo razmišljanje bilo je neodrživo i mi smo
odmah, na početku 1996. godine, uporno ukazivali da je taj akt svjesna ili nesvjesna
opstrukcija poratne obnove i razvoja ove sredine. Iz našeg preduzeća smo zagovarali
i predlagali da se – naravno privremeno, na 10 godina, recimo, izdaju
privremene dozvole svim zanatlijama i poduzetnicima da na uređenom zemljištu u
krugu državnih tvornica ili, čak, u državnim objektima, koji su zjapili prazni,
a zjape i danas, proizvode i „prave pare“! Treba, govorili smo, omogućiti časnom
kovaču npr., a njih je u Gornjem Vakufu uvijek bilo, da napravi objekat
privremenog karaktera i da u njemu kuju i skivaju motike, lopate ili – konjske
potkovice - grifovi. Jer, jedino je važno saznanje da svi trebamo preživjeti i da
zato trebamo raditi! A kada se pokrene posao, kada se stekne nešto kapitala,
vlasnik će sam ući u novu fazu, i nakon desetak godina rada na privremenoj
lokaciji, vjerovatno uložiti vlastita sredstava za proširenje. Ako mu se
omogući dobijanje kredita izgradiće i novu „velelepnu kovačnicu“ u kojoj će
prehranjivati porodicu sa brojnim potomcima i nasljednicima kovačkog zanata.
Časni kovački zanat započet je u skromnim prostorima
Priča o ovom našem kovaču gore je kao u priči o brijaču,
brici - berberinu. Recimo da brici besplatno date porušeni objekat, dimenzija 3 sa 2
metra, kako bi otvorio brijačnicu, on je za sva vremena „rob“ sistema! Kako? Pa, prvo
mora urediti prostor, a to podrazumijeva postaviti pod, pa uvesti vodu, pa
struju, zatim mora urediti zidove, pa urediti strop, pa okrečiti zidove, zatim
mora unijeti namještaj, mora kupiti stolice, ogledala, mora kupiti pribor za
šišanje i brijanje, kupiti papir i ubruse, razne pjene i mirise...Sve mora
platiti, a u svemu su uračunati porezi...Zatim mora legalizovati obrt i plaćati
osiguranje i doprinose na svoju platu...To je samo za početak i tome kraja
nema, jer kada počne posao sve se mora obnavljati do beskraja. A država ne
gubi. Naprotiv, država profitira iako se u prvi mah nekome tako činilo.
Ili – pokušali smo sugerisati lokalnoj vlasti
ovako: dajte stolarima i majstorima prerade drveta, a njih je u Gornjem Vakufu
oduvijek bilo i sada ih ima, mogućnost da na ovom lokalitetu, kao privremeno
rješenje, naprave bolje uređenu nadstrešnicu, a vi (lokalna vlast) im uredite pristupni
put, dovedite struju, vodu, kanalizaciju i telefon. U uređeni prostor oni će unijeti vlastitu opremu za proizvodnju, nekorisno uskladištenu u podrumima
porodičnih kuća, kupiće s naše pilane dasku ili elemente, počeće praviti vrata,
prozore, podove, krovnu konstrukciju za porušene i popaljene objekte, zatim dijelove za namještaj i polako
se širiti pretvarajući ovaj prostor u industrijsku zonu! Specijaliziraće se i
neće im trebati mnogo opreme, a radeći ili
jednu fazu obrade ili jedan dio proizvoda postaće specijalisti. To će im omogućiti
da kooperiraju i da za svjetsko tržište ponude konkurentne proizvode od drveta.
Prostora je bilo za sve koji žele proizvoditi. Bolje je da na ovom lokalitetu ima njih desetak, nego da smo mi sami. Zašto? Pa, potencijalnim kupcima iz drugih zemalja
je interesantnije doći na prostor na kome ima više proizvođača nego samo jedan. Kome
smo mi sami interesantni? Pored toga, to će učiniti našu proizvodnju i
konkurentnom, jer će svaki od proizvođača imati priliku da vidi kako radi njegov konkurent
i usvajaće bolja i naprednija rješenja. Prostor za ideje u preradi drveta je govotovo neograničen. Ne mogu se sjetiti imena autora jedne studije iz Finske koji tvrdi da je od drveta
i svih njegovih dijelova, kroz istoriju čovječanstvo je koristilo, ili još koristi, preko 11.000 raznih predmeta od drveta - od dugmeta od kore do drvenog šporeta. Vjerujmo, jer od drveta sve je moguće - pa i
drveni šporet. Naredne ilustracije pokazuju šta je sve moguće od drveta:
 |
| ...drvene kante za vodu... |
...drvenog pribora za jelo...
 | |
| ...drvenog češlja... |
...drvene šnale...
...drvene dugmadi...
...čak i drveni šporet....
...ne isključujući i drveni električni šporet....
...uz lijepi drveni fenjer...
...udoban drveni bicikl..
...znatno brži drveni motocikl...
...i još brži i udobniji drveni automobil...
...ali najbrži drveni avion.
Molim da pažljivo pregledate sljedeće fotogragije i vidite šta je od drveta napravio stolar iz Venecije.
Tako
bi, smatrali smo, mogao početi uvezani proizvodni ciklus
prerade drveta čije bi dalje širenje i jačanje na ovom lokalitetu bilo neminovno.
Relativno mala sredstva za infrastrukturu mogla su se obazbijediti iz stranih donacija
koje su u to vrijeme još bile aktuelne. Nažalost, to se nije dogodilo iz više
razloga: prvo, donacije su ubrzo za ovu
sredinu obustavljene, jer su nastali politički problemi oko naziva općine – da
li je Gornji Vakuf ili Uskoplje, a drugo, za početak proizvodnje postavljan je
bitan preduslov - prvo izgraditi velelepni proizvodni objekat, pa tek onda u
takvom objektu pokrenuti proizvodnju. Znam mnoge koji su o tome razmišljali i imali
namjeru započeti proizvodnju u skromnom proizvodnom objektu koji zadovoljava
minimum uslova, jer nisu imali sredstava za gradnju kvalitetnog objekta. Primjer
su Halid Gekić i Hamid Dželilhodžić iz Gornjeg Vakufa, koji su 1995. godine
zajedno počeli proizvoditi stolariju i košnice za pčele u podrumskim
prostorijama Hamidove kuće. Očekivali su mogućnost da im se pomogne u
industrijskoj zoni kako bi proširili proizvonju i zaposlili nekoliko radnika.
Ali pomoć je izostala... I danas, u avgustu 2012. godine, na ovoj strani
industrijske zone u Batuškom lugu, gdje su bile planirane i zamišljane velike
tvornice, naša pilana još uvijek je jedina i sama! Usput - koju godinu kasnije Hamid Dželilhodžić je obustavio proizvodnju, zaposlio se u našem preduzeću i nedavno otišao u zasluženu penziju!
Ostali smo dosljedni utvrđenoj poslovnoj strategiji i ciljevima razvoja: iskoristili smo mogućnost da se legalno dobije lokacija,
izgradi nadstrešnica, kupili polovnu opremu i počneli proizvodnju...Uvijek smo
kupovali samo ono što „pravi pare“! Slijedili smo vlastitu intuiciju i primjere
drugih. U Sjedinjenim Američkim Državama, o okolini Bostona, država Massachusetts, imao doživio susret sa vlasnikom
odlično opremljene pilane, ali smještena u blatnom krugu po kome se nije moglo
hodati! Oprezno sam pitao vlasnika: „Zašto to malo ne urediš?“ „Šta?“, umjesto odgovora
slijedilo je kontrapitanje. „Pa,...to...ovo blato, krug pilane...zašto ne
asfaltiraš?“ gotovo da sam mucao zbunjen njegovim pitanjem. „Je li to pravi
pare?“ uputao me je još direktnije. „Ako hoćeš hodaj, ako nećeš sjedi! Ja
investiram u ono što danas pravi pare! Kada bude sredstava za asfalt –
asfaltiraću!“ Pokazao mi je i šupu u kojoj je počinjao proizvodnju prije 30-tak godine. Shvatio sam poruku, te smo se ove filozofije investiranja u našem
preduzeću držali tokom svih proteklih godina.
Istina, tradicija i redosljed
ulaganja tokom investiranja u Evropi je drugačija. Ovdje se, posebno u
Njemačkoj, najčešće sve lijepo isplanira, pa obezbijede sredstva, pa izgradi
objekat, pa „ušminka“ prostor...Sve je to lijepo, dobro i korisno ako se ima obezbijeđen
investicioni kapital! A, ako ga nemaš, a trebaš živjeti i pokušati nešto raditi
i „praviti pare“ - šta tada? Odustati ili, ipak, pokušati „praviti pare“? Korak
po korak? Naravno! Hrabro početi, malo uložiti, puno raditi i preživjeti, pa
opet...malo uložiti..., ali ponovo u ono što „pravi pare“. Zaboga, pa tih
godina poslije rata moralo se pokuati raditi ono što će obezbijediti da se
preživi....Otuda je tih poratnih godina strancima bilo neshvatljivo da se ne
ulaže, recimo, u marketing i istraživanje tržišta!? Mislili su da smo mi tolike
neznalice i da ne znamo ni šta znače te troškovne stavke u investicionim programima
i poslovnim bilansima. Koji crni marketing i koja ulaganja od nekoliko procenata
iz prihoda koji jedva obezbjeđuje prostu reprodukciju!? U preduzeću,
koje je već počelo s radom, bilo je neophodno da i dalje ulažemo u opremu i
mašine koje će praviti pare! To smo i činili! Ponekada je bilo nerezonski i opasno,
recimo, putovati po Evropi u predratnom, ranije pominjanom, crvenom Yugi! Ali
drugog izbora nismo imali, nismo imali sredstava da kupimo auto marke Mercedes,
Audi ili Ford! A, posao se marao raditi. Pješice bi bilo predaleko, sporo i naporno...
Zahvaljujem na dosadašnjem strpljenju i interesu za sadržaj.  |
| Vlasnik pilane u okolini Bostona - Massachusetts - SAD (maj 1998.) |
 |
| Pilana u državi Massachusetts - SAD - maj 1998. godine |
|
| Naša pilana iz maja 1995. neodoljivo podsjeća na gore prikazanu iz SAD |
Yugo 45 bio je dobar pomagač da se uspješno urade i završe
mnogi oslovi. U njemu smo proputovali Evropu
Gornji, često pominjani okument, Provedbene
odredbe Regulacionog plana, zauzele su ovdje veliki prostor s razlogom, jer je
skoro vrijeme je pokazalo neprovodivost ovog dokumenta, njegovu „nespretnu“
provedbu, pa i zloupotrebu.
Podsjećam
ponovo da i u ratnoj 1995. godini ovo preduzeće posluje legalno i po, čini se
krutim, propisima. Kao ilustraciju ovakvog stava treba pomenuti još dva
primjera.
Prvi
primjer je zapošljavanje radnika posredstvom tadašnjeg Ureda za zapošljavanje
Sarajevo, Biro Gornji Vakuf, a koji je tada bio organizacioni dio Ministarstva
za izbjeglice i socijalnu politiku Republike BiH. Dopisom od
25.10.1995. godine, Drino Mahmut, šef Biroa Gornji Vakuf, dostavlja spisak prijavljenih
radnika koji su se javili po osnovu oglasa za zapošljavanje od dana 09.10.1995.
godine. Na spisku je 18 prijavljenih: Enes Zukić iz Batuše, Rasim Grižić iz
Gornjeg Vakufa, Rešid Ravnjak iz Gračanice, Adis Drino iz Gornjeg Vakufa, Smajo
Mršić iz Gornjeg Vakufa, Azra Kadić iz Bistrice, Alija Zahirović iz Gornjeg
Vakufa, Haris Ramić iz Gornjeg Vakufa, Mustafa Šljivo iz Gornjeg Vakufa, Ramiz
Gudić iz Gornjeg Vakufa, Rijad Gudić iz Gornjeg Vakufa, Mujo Lelak iz Voljevca,
Ahmet Gurić iz Hrasnice, Rea Jašarević iz Gornjeg Vakufa, Hasan Gafić iz
Gornjeg Vakufa, Fazila Milanović iz Boljkovca, Mujo Duvnjak iz Batuše i Nihad
Tihak iz Lužana. Nakon toga je novoformirani Zavod za zapošljavanje Bosne i
Hercegovine Sarajevo, Biro Gornji Vakuf, slao uputnice za rad na kome se
nalazio spisak radnika i potvrda o izvršenom poslu. Kao primjer navodimo Uputnicu
za rad od 01.12.1995. godine, koju je potpisao Drino Mahmut, šef Biroa za rad
Gornji Vakuf, po kome je na posao od 01.12. do 30.12.1995. godine bilo upućeno 23
radnika. To su: Mulo Polić, Nedžad Eminović, Besim Dželihodžić, Ekrem
Kasumović, Sejfo Polić, Salih Kasumović, Salih Idrizović, Zijad Topčić,
Sabahudin Behlo, Derviš Bušatlić, Hajrudin Duvnjak, Midho Zajmović, Ado Drino,
Amir Čemer, Kasim Kasumović, Ilijas Čemer, Midho Verem, Senad Heljić, Fatima
Kasumović, Biba Heljić, Amra Kasumović, Dženana Polić, Fale Suada.
O
namjeri da se nezaposleni u ovom preduzeću zapošljavaju preko Zavoda za
zapošljavanje Bosne i Hercegovine, Biroa u Gornjem Vakufu, najbolje svjedoči Ugovor
broj 2. o poslovnoj saradnji za 1995. godinu, koji su, 14.12.1995. godine,
potpisali Ibrahim Kasumović, direktor i Mahmut-Mahko Drino, šef Biroa za
zapošljavanje Gornji Vakuf.
Drugi
primjer pokazuje ažurnost države u legalizovanju privredne ektivnosti, ali i
ažurnost u ubiranju prihoda. Rješenjem, koje je donijelo
Ministarstvo finansija Republike Bosne i Hercegovine, Pordučni ured Poreske
uprave Travnik, Ispostava Gornji Vakuf, od 28.11.1995. godine, a koje je
potpisala Indira Bušatlić, šef Ispostave, za 1995. godinu naloženo je plaćanje komunalne takse
za isticanje firme u visini od 30.000 BHD. Naravno, za objekat na neuređenoj gromili
morala se plaćati komunalna naknada...
Rat i ratna 1995. godina su prošli. Dolaze poratne godine u kojima je trebalo raditi i graditi...
Rat i ratna 1995. godina su prošli. Dolaze poratne godine u kojima je trebalo raditi i graditi...
Nadam se da ćete predahnuti na postu broj 4, a zatim preći na post broj 5 i nastavite pratiti pisanje monografije...
