5. Nema naslova - samo rad i stvaranje

 

(Sada ste već na postu redni broj 5. Ako ste prvi put u posjeti i želite slijediti cijeli tekst monografije pređite na postove pod rednim brojevima 1, 2, 3... koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu...Preporučujem da koristite poveznice-linkove označene žutom bojom. Tamo ćete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.)

Na prozor naših poslovnih prostorija, u subotu, 18.08.2012. godine u 8,15 sati, sletio je veliki, ogroman, nama nepoznat, leptir:

Antherea ymamai - hrastov svilac

Dok sam ga snimao činilo se da je to dobar nagovještaj nastavka uspješne priče o plodotvornom stvaranju i razvoju ovog preduzeća.

Nismo znali koji je leptir, ali zahvaljujući internetu saznali smo da nas je posjetio veliki hrastov svilac -  Antherea yamamai – koji je rijedak kod nas. Na naša područja unesen je u 19. vijeku radi proizvodnje svile. Kako u našim klimatskim uslovima kvalitet njegove svile nije bio dobar odustalo se od daljeg uzgoja ovog svilca. Međutim, leptir je ostao i počeo da pravi štete na našim lišćarskim šumama, posebno hrastovim. Raspon krila može da bude i do 15 cm. Gornja fotografija, na kojoj se u pozadini nejasno nazire plava UNIS-ova Tvornica ležajeva, pokazuje da naš posjetilac ima raspon krila od 14 cm.

Porušeno je trebalo ili popraviti ili nanovo izgraditi

Poratnu 1996. godinu - Gornji Vakuf, jedan dio, i Uskoplje, drugi dio, neprirodno podijeljenoga grada - dočekao je popaljen i razoren. O tome svjedoče naredne fotografije užasa. 

Samoposluga, ulica prema Zečaju...linija razdvajanja...

Zečaj, ulica prema samoposluzi...

Panorama užasa...

Stari hotel - nekadašanja gradska kafana...

Crno-bijela strava...

Materijalna dobra se mogu popraviti i izgraditi...Kako popraviti duše i tijela tolikih stradalnika? Ovaj dječak, s blagim osmjehom nade, snimljen 1995. godine u naselju Odvode u Gornjem Vakufu, svjedoči o ratnim strahotama i nadi za boljim životom sutra

Stanovnici ovoga grada će popraviti ove ruševine. Ako bude trebalo sve će izgraditi nanovo.

Ali koji grad? 

Gornji Vakuf? Uskoplje? Gornji Vakuf-Uskoplje?

Tu, prvu poratnu 1996. godinu, ovaj grad je nastavio da živi podijeljen. Gornju polovinu grada Bošnjaci su i dalje zvali Gornji Vakuf, a donju polovinu grada Hrvati su zvali Uskoplje. Sve je bilo podijeljeno osim gradskog vodovoda, kanalizacije i dalekovoda za napajanje električne energije, jer se to fizički i funkcionalno nije moglo podijeliti. Na podijeljenim dijelovima grada instalisana su dva političko-pravna sistema i svaki je opsluživao svoje građane. U dvije općine sve je bilo dvojno. Podijeljena je i osnovna škola u koju smo, generacijama unazad od 1888. godine, koja je tada bila narodna osnovna škola, išli zajedno...     

Nekadašnja stara zgrada osnovne škole u Gornjem Vakufu-Uskoplju
u kojoj sam i ja završio osnovnu školu, 
u učionici na gornjem spratu na prednjem uglu, 
ispod krova vide se prozori sa kojih smo gledali na ulicu
i ulaznu kapiju školskog dvorišta

Svi pokušaji da se općina, grad, institucije i ustanove ujedine nisu uspjeli. Iscrpljujući pregovori predstavnika dva naroda, Bošnjaka i Hrvata, trajali su danima i godinama, ali bez pomaka. Prijetnja, a zatim i uvođenje sankcija, kao što je onemogućavanje korištenja svih donatorskih sredstava, nisu imali rezultata. Glavne pregovore je osmišljavala, vodila i usmjeravala tzv. međunarodna zajednica, odnosno Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Kada su u pregovorima svi argumenti potrošeni obje strane su ostale na svojim pozicijama: sve se može prihvatiti, ali promjena naziva grada, odnosno općine - nikako! Bošnjaci kažu: isključivo Gornji Vakuf! Hrvati kažu: isključivo Uskoplje!

A međunarodna zajednica, oličena u Visokom predstavniku za Bosnu i Hercegovinu, „koristeci se“, navodim doslovno, „ovlaštenjima koja su mi data članom V Aneksa 10. (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja ovog Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebno uzevši u obzir član II. 1. (d) ovoga Sporazuma, prema kojem Visoki predstavnik 'pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi s civilnom implementacijom'...“ zatim „...konstatirajući da je Sporazum o općini Gornji Vakuf- Uskoplje (Sporazum o Općini) potpisan u Travniku, 02. augusta 2001. godine od strane predstavnika Gornjeg Vakufa, Srednjebosanskog kantona i predstavnika OHR-a i OSCE-a u svojstvu svjedoka, u kojem se pozivaVisoki predstavnik da uspostavi prijelazno općinsko vijeće i imenuje supervizora...“, „...ovim donosim sljedeću Odluku o općini Gornji Vakuf-Uskoplje.“

Odmah na početku Odluke se kaže:

„1. Naziv općine Gornji Vakuf i naziv naseljenog mjesta Gornji Vakuf mijenja se u Gornji Vakuf-Uskoplje.

2. Sjedište uprave Gornjeg Vakufa-Uskoplja bit će u dvije zgrade koje se trenutno koriste. Općinske službe se ne smiju dijeliti, već će se smjestiti ili u jednoj ili u drugoj općinskoj zgradi.

3. Ovom odlukom uspostavlja se Prijelazno općinsko vijeće. Prijelazno opcinsko vijeće će postupati u skladu sa Pravilima i propisima Privremene izborne komisije (''Sluzbeni glasnik BiH'', br. 1/00,2/00, 7/00, 9/00, 11/00, 12/00), osim ako ovom Odlukom nije drugačije predviđeno. Prijelazno općinsko vijeće će također postupati po odredbama Statuta općine Gornji Vakuf-Uskoplje (Aneks 2. ove odluke) i Poslovnika općine Gornji Vakuf- Uskoplje (Aneks 3. ove odluke). Prijelazno općinsko vijeće preuzima mandat Vijeća kako je utvrdjeno od 15.09.2001. godine. Uspostavljanjem Prijelaznog općinskogvijeća i novih organa prestaju da postoje sva postojeća općinska vijeća i organi na teritoriju općine Gornji Vakuf-Uskoplje...“

15. Ova Odluka stupa na snagu 15. 09. 2001. godine i objavit će se bez odlaganja u''Sluzbenim novinama Federacije BiH''. Potpisnik ove Odluke je Wolfgang Petritsch. 
Sporazum za Gornji Vakuf-Uskoplje parafiran je u Bugojnu 23.07.2001. godine, a potpisan je u Travniku 2.08.2001. godine pod pokroviteljstvom Ureda Visokog predstavnika. Potpisnici iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja su bili Dževad Agić i Nikola Milić, predstavnici kantonalnih vlasti su bili Rudo Vidović, predsjednik Srednjobosnanskog kantona i Nedžad Hadžić, zamjenik predsjednika Srednjobosanskog kantona. Svjedoci u ime Visokog predstavnika i OSCE - Misije za BiH bili su Matthias Sonn, viši zamjenik i DieterWoltmann, zamjenik šefa misije Visokog predstavnika.

Do 15.09.2001. godine legalno je bilo dio prostora na kome su živjeli, radili i djelovali Bošnjaci nazivati - Gornji Vakuf, a dio prostota na kome su živjeli, radili i djelovali Hrvati nazivati – Uskoplje. Bilo je to po hercegovačkoj izreci, a koju je kasnije popularizirao general HVO i HV Ljubo Ćesić Rojs: „Ko je šta jamio (uzeo!) – jamio!“ 
      Od 15.09.2001. godine legalan naziv ove općine i grada je Gornji Vakuf-Uskoplje!

Rat se završio – trebalo je početi raditi, proizvoditi i graditi

Ubrzo po prihvatanju Daytonskog mirovnog sporazuma, od 21.11.1995. godine, i njegovog službenog potpisivanja 14.12.1995. godine, o čemu je bilo više govora ranije, Šahbaz Zekotić, načelnik Odjeljenja odbrane Gornji Vakuf, a u sastavu Sekretarijata odbrane Travnik, Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine, Republika Bosna i Hercegovina, dana 08.02.1996. godine, dopisom obavještava pravne subjekte „...da je Vlada RBiH, dana 27.01.1996. godine donijela Odluku o prestanku važanja Odluke o zavođenju radne obaveze (Sl. list RBiH, broj 1/92). Stupanjem na snagu navedene Odluke prestaje RADNA OBAVEZA u svim državnim organima, preduzećima i drugim pravnim licima na teritoriji R BiH.“  

Ranije je detaljnije pojašnjeno da je i u ratnoj, 1995. godini, ovo preduzeće bilo aktivno i da je obavljalo djelatnost u skladu tadašnjim propisima. Za tu poslovnu godinu Poreskoj upravi su dostavljeni iskazani bilans stanja i bilans uspjeha preduzeća. Iskazana oporeziva dobit za 1995. godinu iznosila je 2,340.100,00 BHD (23.401,00 DM), što je bilo više nego iskazana dobit BH telekoma u toj godini. Sada je država imala osnov da se, u skladu s tada važećim propisima, namiri i uzima svoj dio! Na iskazanu dobit obračunato je 36% poreza u iznosu od 842.436,00 BHD (8.424,36 DM), što je bio neshvatljivo visok porez! Zatim, ovako obračunati porez na dobit bio je osnovica za utvrđivanje mjesečne akontacije poreza na dobit koji je, po Rješenju o utvrđivanju porezana dobit, od 18.04.1996. godine, u 1996. godini iznosio je 70.203,00 BHD (702,03 DM). mjesečno. Rješenje je potpisala Indira Bušatlić, šef Ispostave Gornji Vakuf Područnog ureda Travnik Poreske uprave Ministarstva finansija u Republici Bosni i Hercegovini. Akontacija poreza na dobit se morala plaćati bez obzira na stanje tekućeg poslovanja preduzeća. Istina, višak uplaćenog poreza na kraju poslovne godine se preračunavao, ali je povrat bio ili spor ili se nikada nije ni vraćao, što će se vidjeti iz našeg primjera. Istovremeno morala se podnositi poreska prijava za tekuću poslovnu godinu, što je ukupno poslovnu aktivnost preduzeća činilo legalnim. Preuzimanje priložene prijave  od 28.02.1996. godine potpisala Amra Filipović, zaposlenica Poreske uprave.
            Revnost prilikom ubiranja poreskih prihoda od registrovanih poreznih obveznika Poreska uprava je pokazala provođenjem Odluke o opštinskim komunalnim taksama od 28.02.1996. godine. Nama je ubrzo dostavljeno Rješenje za plaćanje komunalne takse za isticanje firme u visini od, čak, 100.000,00 BHD (1.000 DM)! Ovo Rješenje Poreske uprave, Ispostava Gornji Vakuf, od 29.03.1996. godine, koju je potpisala Indira Bušatlić, šef Ispostave, bila je nagovještaj lošeg odnosa svih nivoa vlasti prema postojećim i novoformiranim privrednim preduzećima. Niste ni počeli proizvodnju, a već je trebalo za isticanje firme, koja možda nije ni obilježena na neuređenoj gromili, izdvojiti velikih 1.000 DM! 
         Mi smo odlučili da budemo uporni i ustrajemo i nastavimo pripreme i proizvodnju na pilani u 1996. godini. Interna Odluka o procentu korištenja sirovine na pilani donesena je 16.01.1996. godine. Razlog donošenja ove Odluke je, kasnije se ispostavilo, samovoljno i neutemeljeno tumačenje nekih inspektora, koji su tvrdili da je procenat korištenja jele/smrče, kao osnovne sirovine, preko 85%. Kako se tim procentom utvrđuje prodaja i prihod, odnosno kasniji obračun poreske osnovice, nastaju problemi dokazivanja legalnog rada i legalne prodaje robe. Npr. ako je inspektor tvrdio da je korištenje sirovine 85% tada iz 10 m³ trupaca morate dobiti 8,5 m³ proizvoda, odnosno rezane građe. Stvarno mogući procenat korištenja za ovu vrstu drveta je oko 65%, a to znači da iz 10 m³ možete dobiti samo 6,5 m³. Razlika od 2,5 m³ nepostojećeg proizvoda, koji je nemoguće dobiti iz pomenute količine sirovine, dobra je osnova za „sadržajne“ razgovore i „dokazivanja“ da li ste ili niste utajili porez! Ako niste znali dokazati na stručan način, tada se to može dokazati na drugi...Naša odluka je utemeljena na iskustvenim podacima i bili su nepobitni i tačni. O njima se inspektori najčešće nisu izjašnjavali.

Znajući da će se u 1996. godini, i narednim godinama, investirati radi proširenja proizvodnje, u dogradnju i popravku pilane, izgradnju nove proizvodne hale, izgradnju sušara i parionice za drvo, te da će se značajan dio radova, radi nedostatka investicionih sredstava, izvoditi vlastitim sredstvima iz obrtnog kapitala i vlastitom radnom snagom, morali smo donijeti internu Odluku o obavljanju djelatnosti u preduzeću: građevinskim, građevinsko-zanatskim, trgovinom i ugostiteljstvom, maloprodajom vlastitih proizvoda i izvozom i uvozom i Odluku o nabavci i ugradnji materijala za investicije. Naravno, sve pobrojene djelatnosti postoje i u Rješenju o registraciji preduzeća, a za investicionu aktivnost trebalo je donijeti internu Odluku o investiranju u preduzeću, što je učinjeno odman na početku godine, 06.01.1996. godine. Interne odluke sličnog sadržaja donesene su i u narednim poslovnim i investicionim godinama.

Yasa - Tvornica odjevnih predmeta TOP snimljena s našeg prozora

(Danas je 29.08.2012. godine, srijeda.

Moram malo zastati! Muka mi je, a ne mogu ništa prduzeti. I u naš grad se jučer spustio dim! Gušimo se i mislimo: kako li je drugima?! Požari su svuda! Sve gori! Cijela Bosna i Hercegovina gori! A, počelo je još od maja. Dok šumska bogatstva nestaju i kućama prijeti plamena stihija – nosioci vlasti se još nisu dogovorili ni ko će, ni kada će, ni čime će, ni kako će, ni gdje će, ni zašto će – gasiti požar! Lideri, i oni koji primaju plaću za ovaj odgovoran društveni posao, se prepucavaju da se konačno utvrdi ko je odgovoran što još nije utvrđena odgovornost za dosadašnju decenijsku neodgovornost i nehaj! Njima – stvarnim krivcima - krivi su, izgleda, samo bosonogi i goloruki vatrogasci i građani!

Kupiće oni svom narodu - juhahaha dogodine - helikoptere, avione, nekakve vatrogasne traktore - da gase, valjda, ovogodišnje požare! Jer – pitanje je šta će ostati da gori iduće godine?) 

  

Ove posuđene fotografije su najbolja ilustracija stanja...

Tužan sam, ali vraćam se temi radi kojeg sam počeo pisati ovaj sadržaj...

Interes lokalne zajednice za obnovu i razvoj

Poslijeratna obnova i dalji razvoj zahtijevao je da se i lokalna – općinska vlast, značajnije uključi i prati procese, te da, u skladu s mogućnostima, doprinese usmjeravanju budućih aktivnosti. Radi toga su nosioci lokalne vlasti nastojali da od nosilaca javnih funkcija i vlasnika privatnih preduzeća dobiju informacije o trenutnom stanju i sugestije za dalji razvoj lokalne zajednice. Poseban interes je bio za zapošljavanje brojnih demobilisanih vojnika. Narvno, sve analize i procjene mogle su se činiti samo na dijelu općine ili grada nad kojim je postojala kontrola vlasti, odnosno samo jednom dijelu: Bošnjaci na dijelu koji se zvao Gornji Vakuf, a Hrvati na dijelu koji se zvao Uskoplje. Nijedna strana, barem zvanično, nije znala šta se dešava na onoj drugoj.

Slijedeći prijeratnu praksu zakazivanja konsultativnih sastanaka sa nosiocima javnih funkcija - direktora, Abdulah Garača, načelnik općine Gornji Vakuf, dana 05.03.1996. godine, dostavio je poziv kojim „Vas (direktora, op.E.Č.) pozivamo da prisustvujete sjednici direktora radnih organizacija i ustanova na području opštine Gornji Vakuf...“ Dnevni red je imao dvije veoma aktuelne tačke: (1) analiza dostignutog stepena razvoja privrede i vanprivrede sa prijedlogom mjera za naredni period i (2) mogućnost zapošljavanja demobilisanih vojnika.

Sjednica je održana 11.03.1996. godine u prostorijama Vatrogasnog društva Gornji Vakuf. Zapisnik je vodio Mustafa Mujo Manjgić, a potpisao ga je Abdulah Garača, načelnik općine Gornji Vakuf. Teme, pristup temama i način na koji su vođene diskusije i usvajani zaključci, odražavali su tadašnje društveno-političko stanje i prilike u općini Gornji Vakuf i stavove pojedinaca koji su kasnije značajno uticali na ciljeve i strategiju razvoja ove sredine. Svi detalji iz Zapisnika mogu se pročitati ovdje, a izdvojeni sadržaji samo naglašavaju detalje koji su i danas interesantni i veoma aktuelni.

Abdulah Garača, načelnik općine Gornji Vakuf, konstatuje da „sjednici prisustvuju i vlasnici privatnih preduzeća, a cilj društva u sljedećem periodu je privatizacija, te na tim osnovama treba graditi i buduću ekonomsku politiku...“

Tahir Mahmutović, direktor Javne ustanove Osnovna škola Gornji Vakuf, bio je prvi učesnik diskusije i obavještava prisutne da „...škola ima 17 učionica sa kompletnim namještajem. Učionice su postavljene u prostore (trgovačkog preduzeća, op.E.Č.) Bratstvo iz Gornjeg Vakufa, a to preduzeće nam traži poslovne prostore...Imamo program i projekat osnovne škole sa 17 učionica (3.140 m²) i fiskulturnom dvoranom (2.140 m²)...čiju će gradnju pomoći gospodin Drino Mehmed...“ Osnovnu školu Gornji Vakuf tada su, a i danas pohađaju, samo učenici Bošnjaci. Komšije i susjedi u Uskoplju, djeca Hrvata, pohađali su, i još sami odvojeno pohađaju, nastavu u predratnim školama.

Javna ustanova Osnovna škola Gornji Vakuf

Učenici Osnovne škole Gornji Vakuf pored spomen obilježja Tahiru Mahmutoviću, koji je bio dugogodišnji direktor škola, i Osnovne škole Gornji Vakuf (slika gore) i Osnovne škole Uskoplje (slika dolje)

Javna ustanova Osnovna škola Uskoplje

Mašić Sulejman, direktor Javnog preduzeća Rudnik uglja Gračanica, obavijestio je da „...je plan proizvodnje u 1996. godini 60.000 tona uglja, što je 10% predratne proizvodnje...da ukupno radi 164 radnika...“ Uglavnom su to bili Bošnjaci, jer je rudnik lociran na prostoru pod kontrolom Armije BiH.

Hamzić Enes, direktor Javnog preduzeća Vranicatrans-prevoz Gornji Vakuf koji je 1996. bio jedan od lokalnih prevoznika kod Bošnjaka, a drugi s istim nazivom, ali Vranicatrans Uskoplje, kod Hrvata. „Mi smo sve svoje radnike koji su radili prije rata zaposlili, te smo na taj način svoju kadrovsku politiku razriješili“, kaže Hamzić na sjednici. „Ekonomska politika koju vodimo je problematična zbog naplate potraživanja. Prevoz uglavnom obavljamo za škole i radne organizacije. Potraživanja naplaćujemo u iznosu od 35% od fakturisanog iznosa. Sportska društva na takmičenja vozimo besplatno...Svojim zaposlenim radnicima isplaćujem lični dohodak u visini od 50-80 DM. Porezi i druge obaveze su veoma visoki i kreću se u iznosu od 160% na isplaćene lične dohotke...Program razvoja i ulaganja u Vranicatrans je predat IFOR  - u. Dogovorena je gradnja autobuske stanice koja bi koštala 800.000 DM...servis za popravku vozila 300.000 DM...drugi rashodi...400.000 DM. Ukupno bi se zaposlilo, po završetku svih programa, 45 radnika.“

Medić Derviš, direktor Javnog preduzeća Tvornica za obradu metala – TOM Gornji Vakuf, pojasnio je da „...u TOM-u trenutno radi 31 radnik - Bošnjak, a u toku ove biće primljeno još 5 do 6 radnika.“ Lokacija ove tvornice, koja je zadržala samo predratno  ime, nalazila se u krugu i prostorima Rudnika lignita Gračanica. Ranija tvornica TOM ostala je na starom lokalitetu u drugom dijelu grada - Uskoplju i u njoj su nastavili da rade Hrvati koji su prije rata bili zaposleni u ovoj tvornici. „Pitanje fabrike TOM i rada u njoj“, pojašnjava direktor Medić, „zavisiće od političkih rješenja sa HVO-om, jer vraćanje u fabriku nije naš problem, nego problem političkog rješenja Gornjeg Vakufa.“

Asim Dugalić, 1996. godine bio je šef Radne jedinice Gornji Vakuf pri Šumskom gazdinstvu Koprivnica Bugojno i na sjednici obrazlaže da na ovom području „...šumarstvo raspolaže sa 24.000 hektara šuma, a da je samo 10% pod kontrolom Armije Republike BiH, a 90% kontroliše HVO. Trenutno u ovoj Radnoj jedinici radi 30 radnika (Bošnjaka, op.E.Č.)...a plan proizvodnje za 1996. godinu je 20.000 m³ ogrijevnog drveta.“ Na preostaloj pomenutoj površini Hrvati su ustrojili vlastiti organizacioni oblik gospodarenja šumama, pripojili ga Šumama Herceg-Bosne. Na drugoj strani postojalo je Javno preduzeće Šume BiH koje je gospodarilo prostorima koje je kontrolisala Armija RBiH. (Direkcija Šuma Herceg-Bosne)

Upravna zgrada - direkcija Javnog preduzeća Šume BiH u Sarajevu

Upravna zgrada - direkcija Javnog preduzeća Šume Herceg-Bosne u Mostaru

Na sjednici koju analiziramo, održanoj 11.03.1996. godine, izlaganje Fahrije Hadžiabdića, direktora i vlasnika privatnog preduzeća Univerzal Gornji Vakuf, bilo je posebno zapaženo i  sadržajno, te mu treba posvetiti i posebnu pažnju. Podsjećajući na stalno rivalstvo Gornejg Vakufa i Bugojna, Hadžiabdić kaže: „Smatram da Gornji Vakuf ne treba biti mjesna zajednica Bugojna...Hitno bi trebalo, po mom mišljenju, formirati agenciju za razvoj i smjestiti je u Vatrogasnom domu. U Gornjem Vakufu bi trebalo, po mom mišljenju, formirati udruženje privatnika, da daju inicijative za razvoj privatnog zanatstva, a prostor za smještaj privatnih radnji obezbijediti u prodajnim objektima Bratstva (trgovačko preduzeće, op.E.Č.)...Smatram da djeci naših šehida i invalida ne treba niko davati pomoć po 50 DM mjesečno, jer ih učimo prošnji, nego ih treba zapošljavati i upućivati na rad. Treba raditi hitno programe razvoja poljoprivrede i ribogojilišta na području Gornjeg Vakufa. Ljude po selima trebalo bi zaposliti na tkanju ćilima i pletačkim radovima. Potrebno je izraditi programe zapošljavanja invalida, a sa tim programima ići u Vladu BiH. Program ovčarstva u Smrčevicama i na planini Vranici treba razraditi. Potrebno je obići naše radnike u inostranstvu, nuditi im programe i tražiti pare.“ I s ove vremenske distance treba reći da su stavovi rahmetli Fahrije Hadžiabdića bili vizionarski, ali i realno postavljeni.Ukoliko želite ponovo da se podsjetite na izvorni tekst zapisnika potražite ga ovdje.

Predah na kafi nakon jednog dogovora

S lijva: Fahrija Hadžiabdić, Edin Adžemović,

Ibrahim Beba Kasumović i Salih Ikan Kasumović

 Rekoh ranije da ovo nije monografija grada, ali na ovom mjestu smatram obavezom da se pomenu dva simbola ovog grada koji se, opet, direktno povezuju s porodicom Hadžiabdić. Prvi je sahat-kula za koju Hamdija Kreševljaković, u eseju Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, na strani 28, navodi da je ova sahat-kula izgrađena u 18. vijeku i da je porodica Hadžiabdić održavala ovaj objekat. Drugi simbol ovog grada su mlinovi za kafu. Predanje kaže da je prvi mlin iz Turske donio izvjesni Hadžiabdić i da je ovaj zanat bio lako prihvaćen od tadašnjih zanatlija. Nakon Drugog svjetskog rata zanatlije, koje su izrađivale mlinove za kafu, formirale su prvo zanatsko preduzeće Univerzal Gornji Vakuf, koje je kasnije preraslo u TOM – Tvornicu za obradu metala. Ponovo napominjem da je detaljno i ilustrativno o tome sve rekao Ismet Dedić u monografiji Gornjeg Vakufa - Sanjajući zavičaj.      

Ismet Dedić: Sanjajući zavičaj - monografija Gornjeg Vakufa-Uskoplja

Abdulah Topčić, tadašnji predsjednik Općinskog odbora Stranke demokratske akcije - SDA Gornji Vakuf, svojim istupom je dao do znanja da postoji sukob lokalnih dužnosnika u vodećoj bošnjačkoj stranci – SDA i dužnosnika u opštinskoj vlasti. On uvodno kaže: „...i ja sam danas ovdje došao kao nepozvan gost.“ Iz pregleda u uvodnom dijelu Zapisnika zaista je vidljivo da Abdulah Topčić, tadašnje predsjednik Općinskog odbora vladajuće Stranke demokratske akcije, nije ni pozvan. Suprostavljajući se stavovima koje je obrazložio i zastupao Fahrija Hadžiabdić, Topčić kaže: „Smatram da od privatne inicijative, koju predlaže gospodin Fahrija Hadžiabdić, neće biti krupnih efekata, a privatnici pokušavaju da prebace svoj problem razvoja na teret opštine. SDA ima sektor za privredu koji će pokušati razriješiti određene probleme na području opštine Gornji Vakuf, ali nema sinhronizovan rad sa opštinom...Napominjem da će SDA ići na reviziju svih postavljenja funkcionera opštine Gornji Vakuf...“ Ovaj stav o tome da „privatnici pokušavaju da prebace svoj problem na teret opštine“ je negiranje karaktera vlasti koja i postoji radi naroda. A narod se, valjda,  organizuje u opštini, kao osnovnoj jedinici samouprave, da bi ostvario svoja osnovna prava i vitalno važne životne potrebe. Tada su, opština, odnosno njeno pravno-političko vodstvo, odgovorni za funkcionisanje svakog segmenta te lokalne zajednice. Otuda je važno shvatiti da privatnici probleme "ne pokušavaju da prebace na teret opštine", već da je dobrobit i blagostanje građana – birača, ako ne jedina, a ono najvažnija obaveza svih struktura opštinske vlasti. Političari od građana dobijaju povremeno mandat i obavezu da obezbijede funkcionisanje te vlasti i ambijent pogodan za normalan život. Uprotivnom... 

Čalkić Salih, direktor Javnog preduzeća Tvornica odjevnih predmeta – TOP Gornji Vakuf, nekadašnja Yasa Gornji vakuf, o kojoj smo već ovdje govorili, bio je naredni učesnik u raspravi i smatra „...da je dosta toga urađeno. „Trenutno“, kaže Čalkić, „u TOP-u radi 120 radnika. Sašili smo 1.700 uniformi, tj. odjevnih predmeta i predali to Armiji RBiH. Zaključen je novi ugovor za 2.000 komada uniformi. Naplata potraživanja ide sporo...“ Od dvije predtarne fabrike tekstine industrije Bošnjacima je ostala ova Tvornica odjevnih predmeta, dok je ranija Tvornica konfekcije u sastavu Konfekcije Borac iz Travnika, prije rata specijalizovana za proizvodnju pantalona za Njemačku  i Holandiju (Hedex), „pripala“ je Hrvatima. Naravno, i ovdje je svako zapošljavao svoje. 

Naš prvi komšiluk - Tvornica odjevnih predmeta - TOP Gornji Vakuf snimljena iz naših prostorija

Glavna kapija Kombinata Borac Travnik

Bajro Ljubunčić, direktor Javnog komunalnog preduzeća Izvor Gornji Vakuf, koje je obezbjeđivalo pitku vodu svim građanima i Gornjeg Vakufa i Uskoplje iz, srećom nepodijeljenog vodovoda, i popravljalo oštećenu, srećom nepodijeljenu kanalizaciju, te odvozilo otpad na, ponovo zajedničku deponiju otpada, kaže na sjednici koju pominjemo da „...trenutno ima zaposlen 21 radnik (Bošnjak, op. E.Č.), a trebalo bi 30 radnika.“ Ova informacija je znakovita: „Jedini izvor prihoda je IFOR, a strah me kada ode šta će biti sa nama.(!?) Vodu i odvoz smeća niko ne plaća. Auto za odvoz otpada nem je stiglo, a uskoro ćemo poraviti i rovokopač. Veliki problem je gradska deponija. Voda je oslabila, jer je slaba kaptaža.“ 

Upravna zgrada Javnog komunalnog preduzeća

Edin Adžemović, šef poslovnice Elektrodistribucije Travnik u okviru Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH, kaže „...da je trenutno zaposleno 8 radnika, dok naša organizaciona šema dozvoljava samo 7. Smatram da su male čaršije na repu događaja kod Elektroprivrede...Potreban nam je jedan skladišni prostor sa garažom. Veliki je problem naplate električne energije na terenu. Doznao sam da 15% od našeg prihoda ide općini, pa predlažem da nam se dio tih para vrati.“ Adžemović je govorio samo elektroprivredi koja je bila i ostala pod kontrolom Armije RBiH. Druga strana – pod kontrolom HVO – bila je i ostala u slopu posebne elektroprivrede Javnog poduzeća Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne.

Direkcija Javnog preduzeća Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne

Muharem Kirlić, direktor u ratu formiranog Javnog preduzeća Polet-komerc Gornji Vakuf, konstatuje „...da svaki dan gubimo na značaju...perspektiva je loša...privatni sektor nam je konkurencija i oni će nas ugušiti. Potrebno je da se mi i Bratstvo dogovorimo o pripajanju.“ Kirlić je dao dobro procjenu: uskoro je Polet-komerc otišao pod stečaj i ugašen.
         Enes Kurbegović, te 1996. godine, bio je direktor Javnog preduzeća Vranica-prom Gornji Vakuf. Na sjednici kaže „...da za proizvodnju hrane treba imati i komercijalnu službu...Stočnu pijacu smo tri puta otvarali, ali ona ponovo ne funkcioniše, jer privatni mesari ne žele kupovinu na pijaci...Predlažem da se odmah imenuje veterinarski inspektor, da Ministarstvo unutrašnjih poslova vrši kontrolu stočnih pasoša, jer se sada stoka prodaje bez pasoša. Problem mljekare je krupan, jer Zenička mljekara još ne vrši otkup.“ Ovo preduzeće je privatizovano i preimenovano u Agrocentar Gornji Vakuf i proizvodi izvrstan jogurt.

Odličan jogurt iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja

             Zekir Milanović bio je šef pošte Gornji Vakuf koja je radila u sastavu bošnjačkog Javnog preduzeća PTT saobraćaj BiH Sarajevo. Ova pošta nija imala svoj prostor, već je radila u prostorijama u vlasništvu trgovačkog preduzeća Bratstvo. U Uskoplju bila je, i još postoji, pošta Javnog poduzeća Hrvatska pošta Mostar. Ako biste tada, a i danas, željeli poslati pismo iz jednog dijela grada u drugi, iz Gornjeg Vakufa u Uskoplje, ili obratno, to bi trajalo najmanje pet dana. Jer, ako predate pismo u pošti u Gornjem Vakuf ono se prvo dostavlja u centar u Javnog preduzeća BH pošte u Sarajevu, tamo se raspoređuje za centar Hrvatske pošte u Mostaru, pa se šalje do pošte u Gornjem Vakuf ili Uskoplju, nakon čega ćete od poštara dobiti pismo. Ako se slučajno desi da u adresi stavite naziv oba dijela grada, što je nakon Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o Gornjem Vakufu-Uskoplju, od 15.09.2001. godine, jedino ispravno, prekrižiće u pošti „njihov“ naziv, vrartiti pismo nazad, a to će trajati novih pet dana. Zato je najbolje uzeti pismo i odnijeti ga direktno primaocu na ruke! Milanović na sjednici kaže „...da smo mi samo jedna ispostava. Imamo žiro-račun, ali nam od naših prihoda pripada samo 10%. Prošle godine je postavljena centrala sa 100 brojeva i 12 izlaznih kanala. Stigla je centrala iz Paić Polja sa 770 brojeva. Potrebna je priključna mreža koja košta 190.000 DM. Veliki je problem zgrade pošte, jer je ona vlasništvo Bratstva.“

Javno preduzeće BH pošta Gornji Vakuf

Javno poduzeće Hrvatska pošta Uskoplje

Midhat Gekić, direktor Javne ustanove Dom zdravlja Gornji Vakuf, konstatuje da su „...već razriješili neke probleme, tako da u svako doba imamo dežurnog doktora i drugo potrebno osoblje. Apoteka je prilično dobro snabdjevena...Strah nas je odliva kadrova, jer su dva ljekara već najavila svoj odlazak.“ Podsjetimo da je tada postojao i drugi Dom zdravlja u Uskoplju.

Javno poduzeće Dom zdravlja Gornji Vakuf-Uskoplje

Vahid Šehić, direktor Javne ustanove Mješovita srednja škola Gornji Vakuf, koja je tada radila u prostorijama, ovdje mnogo pominjanog, starog hotela, odnosno gradske kafane, kaže „...da nam nedostaju neki kadrovi, kao što je profesor engleskog jezika, a s velikim naporom riješeno je pitanje profesora matematike. Ekonomski stojimo loše, kao i drugi, ali sam zadovoljan uređenjem škole...“ U Uskoplju je bila, i ostala aktivna, Srednja škola Uskoplje, koja je bila smještena u nekadašnjim prostrijama Srednjoškolskog centra Jura Mikulić. Danas i ove dvije škole rade pod istim krovom i predmet su stalnih političkih rasprava, društvenih, politoloških  i socioloških analiza.

Stari hotel u kome se održavala nastava Mješovite srednje škole Gornji Vakuf

Hasan Dželmo, direktor Javne ustanove Osnovna škola Paić Polje, dolazi iz sredine u kojoj, kako kaže, „...struja u školu u Paić Polje još nije stigla, dobili smo neki namještaj, ali učila nemamo. Zadovoljni smo prevozom i od septembra nadam se da će situacija biti bolja.
         Sulejman Čajdin, direktor Javne ustanove Osnovna škola Voljevac, kaže: „Ja sam, relativno zadovoljan, a veliki problem u školi je nedostatak centralnog grijanja. Nedostatak kadra je veoma naglašen u Privoru. Potrebno bi bilo vršiti razmjenu kadra škola sa školom.“
          Omer Ljubunčić, direktor Ispostave Filijale privredne banke Sarajevo u Gornjem Vakufu, oduševljen je ovim načinom komunikacije na nivou općine i predlaže „...da se svakih 15 dana održi ovakav sastanak, da se formira servis za knjigovodstvo, da se iznajmi autobus i određen broj ljudi uputi na sajam u Tuzlu...Uskoro će Banka davati i kratkoročne pozajmnice građanima.“ Usput: kredite i pozajmnice privredi niko ne spominje. 
              Salih Ikan Kasumović je prisustvovao sjednici održanoj 11.03.1996. godine, predstavljano naše preduzeće – Rose-komerc Gornji Vakuf, i veoma kratko zaključio: „Smatram da treba što češće kontaktirati.“ 
                   Ispred općinskih organa sjednici je prisustvovao i Ibrahim Vukojević, ali nije učestvovao u raspravi. Odsutni su bili Vahid Bušatlić, predstavnik Zavoda za platni promet Bosne i Hercegovine i Zekir Zekotić, vlasnik privatnog preduzeća Zoneks Gornji Vakuf.
          Analiza ovog Zapisnika je bila prilično duga. Ona se mogla skrartiti ili izbjeći, jer je i ovdje Zapisnik prezentiran kao dokument. Ali analizom je oslikano tadašnje poratno stanje u pojedinim sredinama, oblastima rada i djelatnosti na području općine i ambijent u kome je trebalo početi graditi objekat za proizvodnju, proizvoditi i nastojati da se radom preživi. Ruševine, nestašice i - podjele su bile glavne oznake tog ambijenta. Mi smo nastavili da radimo nastojeći da ga oplemenimo i poboljšamo za sve koji su ostali ovdje da žive i rade.

               Tehnički prijem, urbanistička saglasnost
            i dozvole za rad pilane

             Danas, nakon protoka vremena, od 06.03.1996. godine, može naivno izgledati podneseni Zahtjev inspekcijskim službama općine Gornji Vakuf za tehnički prijem pilane. Ali ako se ima u vidu nastojanje da se sve radnje i aktivnosti oko gradnje pilane, kao i do tada, podvedu pod legalne pravne procedure, postaje jasno da je su zahtjevi podnošeni organima koji su tada postojali i za koje se smatralo da su nadležni po pojedinim oblastima. Smatrajući da, „...na osnovu dobijene saglasnosti i potrebnih dozvola za pilanu...“, ima osnova da se traži proširenje pristupnog puta do pilane, upućen je Zahtjev da to učini Sektor za obnovu i razvoj općine Gornji Vakuf. Po rekaciji organa vidjelo se da je zahtjev naivan, jer se na njega nikada nije odgovrilo niti je išta poduzeto za rješavanje problema pristupnog puta. Zahtjev za pomoć u teškim građevinskim mašinama, kako bi izgradili put do pilane, dostavili smo i IFOR-u, čija je baza bila u neposrednoj blizini u Tvornici valjkastih ležajeva i uručili ga 20.05.1996. godine. Nismo dobili pismeni odgovor, a usmeni je bio da nemaju mogućnosti da pomognu. Uređenje puta, njegovo proširenje i asfaltiranje uradili smo sami bez ičije pomoći u oktobru 1997. godine, što se vidi iz narednih fotografija.

Pristupni put pored Tvornice odjevnih predmeta koji smo 1997. sami izgradili i asfaltirali

Nastavak pristupnog puta koji smo 1997. sami gradili. Ovih dana, septembar 2012., treba početi gradnju puta za industrijsku zonu čija će širina biti tri puta šira od ove sadašnje

 U Rješenju o urbanističkoj saglasnosti, od 19.03.1996. godine, dato od Sekretarijata za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf, podnosiocima zahtjeva date su urbanističke saglasnosti „za pomjeranje četiri table ograde Tvornice odjevnih predmeta – TOP“. Podnosioci su bila tri privatna preduzeća: Diko-Dilaver, Rose-komerc i Vranica-kamen iz Gornjeg Vakufa. U tački dva Rješenja se kaže da se „izgradnja predmetnog objekta dozvoljava pod uvjetom da se smatra privremenim objektom i obavezuje korisnika lokacije da po isteku roka objekat ukloni ili poruši, kada to zatraži nadležni organ, te da vrati u prvobitno stanje bez prava na naknadu.“ Ograda, koja je predmet Rješenja, vidi se na gornjim fotografijama i pomjeranje četiri table nije remetilo proizvonju niti ugrožavalo sigurnost kruga ove državne tvornice. Ovim je nagoviješten novi odnos lokalne zajednice prema granji našeg objekta pilane, ali i prema drugim privatnim proizvodnim probjektima u industrijskoj zoni, jer je korištenje budućih izgrađenih objekata sada je izgledalo nesigurno i neizvjesno. Bez trajnog rješenja pristupnog puta i drugih komunalnih objekata nema sigurnosti u budućim ulaganjima, nema sigurnosti da će se moći proizvoditi, uloženi trud isplatiti, a uloženi kapital vratili. Bez obzira na sve usporenije aktivnosti oko dobijanja dozvola i sve vidljivije rizike daljeg ulaganja, mi smo odlučili da ustrajemo u namjeri da ostvarimo planirane ciljeve – nastavak proizvodnje i utemeljenje stabilnog preduzeća.

Zato je, radi sigurnijeg snabdijevanja trupacima za rezanje, kao osnovne sirovine, od Zorana Nikolića iz Uskuplja, kupljeno je rabljeno vozilo marke Raba. Kupoprodajni Ugovor je potpisan dana 26.03.1996. godine, a porez na promet u visini od 20% na osnovicu plaćen je Poreskoj upravi, Ispostava Gornji Vakuf, dana 28.03.1996. godine, što je potvrđeno ovjerom na poleđini Ugovora.

Prvi kamion za prevoz trupaca marke Raba kupljen od Zorana Nikolića

Formiran je prvi cjenovnik proizvoda i dostavljene prve ponude mogućim kupcima, a sa Privatnim preduzećem ZK Sistem dd Trebižat – Čapljina, dana 17.05.1996. godine, potpisan je prvi Ugovor o isporukama rezane građe. Zdravko Kvesić bio je direktor i potpisnik. Prilog Ugovoru je dinamika isporuka kojom je predviđeno da se isporučuje 75 m³ proizvoda mjesečno, što je omogućilo stalnu proizvodnju i isporuke za sigurnog kupca.

Prve cijene proizvoda iz 1996. godine izražene u DM

Našim kanalima smo saznali da se svi naši proizvodi prodaju u izvozu i da su već tada glavni kupci bili u Republici Hrvatskoj. To je bilo veoma važno saznanje, jer će se ubrzo ispostaviti da to tržište prihvata naše proizvode, da radimo dobro i kvalitetno i da smo na dobrom putu da ostvarimo strateški cilj - izvoz. Podsjećam da smo od početka bili svjesni da je domaće tržište malo i nesigurno za zasnivanje dugoročnih strateških planova i ciljeva razvoja preduzeća. I indirekni izvoz, posredstvom domaćih partnera, tražio je da se prilagođavamo vanjskom tržištu na kome smo morali zadovoljiti tri osnovna kriterija: kvalitet proizvoda, rokove isporuka i prihvatljive cijene. Pri tome je bila vrlo važna naša uspješna i laka prilagodljivost potrebama tržišta. Uskoro će biti prepoznatljivo i pamtljivo geslo preduzeća: „Što drugi ne mogu – Rose može!"
Nove zahtjeve za izdavanje raznih dozvola za izgradnju slali smo tokom cijele 1996. godine i molili da nam se izdaju rješenja kako bismo konačno za objekat dobili upotrebnu dozvolu.
   Dana 07.06.1996. godine podnijeli smo novi Zahtjev Javnom komunalnom preduzeću Izvor za priključak vode na pilani.
    Obnovljeni Zahtjev Sekretarijatu za obnovu i razvoj općine Gornji Vakuf za izdavanje urbanističke saglasnosti dostavljen je dana 13.06.1996. godine. U njemu se traži „da se na parceli katastarska čestica 1633 Katastarske općine Gornji Vakuf, po novom premjeru katastarska čestica 1287 Katastarske općine Bistrica, a na parcelama F,G,H,I i J u Regulacionom planu, izda urbanistička saglasnost za pilanu.“
       Istovremeno i inspekcija radi svoj posao. Općinski šumarski inspektor općine Novi Travnik, u Zapisniku, od 18.06.1996. godine u 18,00 sati, nakon izvršene kontrole teretnog vozila Bu-051-01, koje prevozi trupce za Rose-komerc u masi od 25,40 m³, po otpremnici broj 198/96 Šumskog gazdinstva Lisina Novi Travnik, da „...po mišljenju stručnog saradnika masa odgovara uplatnici."
Trupce smo kupovali uglavnom od državnih preduzeća šumarstva, ali radi nedovoljnih količina za proizvodnju i boljeg kvaliteta trupaca iz privatnih šuma, trupce smo kupovali i od privatnih lica. Ranije sam pominjao da smo se držali principa da sve mora biti legalno i da se uvijek mora imati na umu stara narodna izreka: „Od šume se uvijek kralo, ali uvijek i zatvaralo!“ Radi toga smo sve ponude iz privatnih šuma legalizovali na način koji će biti prikazan u sljedećem primjeru:
           Prvo, vlasnik privatne šume, u ovom slučaju Karač Munib iz Rostova, omogućio je Brljak Nijazu iz Rostova da proda trupce četinara u količini od 11,07 m³, što je vidljivo iz Otpremnog iskaza broj 1/96, serijski broj 00911/B od 21.06.1996. godine. Ovi, kao i drugi trupci, na našu pilanu dopremljeni su uz neophodnu prateću dokumentaciju – otpremnicu. Drugo, Zapisnikom o kupovini od privatnog lica konstatuje se da je „Privatno, prometno i uslužno preduzeće Rose Gornji Vakuf, dana 30.06.1996. godine, kupilo trupce za rezanje, vlasništvo...“, po ovom Zapisniku, „...od Brljak Nijaza iz Rostova – Slimena, Novi Travnik, količina 54 m³, po cijeni od 95 DM po m³, što ukupno iznosi 5.130 DM.“ Prodavac je morao donijeti svoju ličnu kartu radi identifikacije i radi sigurnosti da su trupci legalno posječeni, da nije izvršena bespravna sječa i šumska krađa i da imamo siguran trag u slučaju istrage za nelegalnu sječu. U konkretnom slučaju, Nijaza Brljaka zastupao je Nihad Karač iz Pucareva, sa ličnom kartom broj 866/90. Podsjećam da su se još koristla stare predratne lične, jer nove još nisu bile ustrojene. Treći korak  bio je odlazak u Poresku upravu, Ispostavu Gornji Vakuf, radi pregleda dokumenata i uplate poreza na promet, a s ciljem da se izvrši legalna isplata prodavcu trupaca. Poreska uprava je izvršila kontrolu i izdala uplatnicu za uplatu poreza. Četvrta radnja je bila odlazak u Službu za platni promet i uplata poreza po uplatnici popunjenoj u Poreskoj upravi. Peta radnja je bila povratak u prostorije Poreske uprave i predaja jednog primjerka uplatnice o uplati poreza na promet. Šesta radnja bila je da, na poleđini Zapisnika, u ovom primjeru Indira Bušatlić, šef Ispostave, potpiše sljedeći tekst: „Na osnovu uredbe o plaćanju gotovim novcem (Sl. list BiH broj 11/95 i 26/95) Poreska uprava potvrđuje uplatu osnovnog poreza na promet po Zapisniku broj: 01/60/96 po tarifnom broju 1. Tarife poreza na promet, za kupovinu sirovine za preradu. Osnovica 5.130 DM x 16,67% - 855 DM.“ Žao mi je što je tekst teško čitati, ali se može jasno vidjeti da je Porzna uprava konstatovala stopu poreza na promet od 16,67%, koji je i uplaćen. Identične procedure su bile kod ostalih prodavaca trupaca, a ovdje ću navesti još jedan Zapisnik o kupovini od Sarajčić Agana iz Rostova, općina Novi Travnik od 22.08.1996. godine Potpisnik iznosa poreza na promet je Amra Filipović, inspektor. 
                 Međutim, ta stopa poreza bila je osnov za utvrđivanje prekršaja i kažnjavanja preduzeća i odgovornog lica, a po zapisnicima koje je, nakon kasnije inspekcijske kontrole, napisala Begajeta Sitarević, inspektorica. Kasnije ću detaljnije obrazložiti postupak i procedure tog inspekcijskog pregleda. Zato molim posjetioce da se naknadno podsjete na ovaj dio teksta.
             Zadnja, sedma radnja, bila je odlazak na blagajnu preduzeća i isplata neto iznosa prodavcu - vlasniku trupaca, čime je legalizovano njihovo rezanje i proizvodnja na pilani. 
Prvi radnici prijavljeni u stalni radni odnos 
       Na zahtjev Biroa za zapošljavanje Gornji Vakuf dostavljen je spisak radnika koji su, pored Ibrahima Bebe Kasumovića, direktora, prijavljeni u stalni radni odnos. Na tom spisku nalaze se: Amir Grižić, Sejdo Bešić, Abid Bešić, Ismet Kokić, Rešid Ravnjak, Hasib Zahirović, Nusret Ribić, Fahrija Idrizović, Jasmin Topčić, Kasim Kasumović, Husein Čehajić, Enes Čemer i Mirza Ribić. Ovim je iskazana tadašnja briga društva za zapošljavanje i institucionalno nadgledanje provođenja tadašnjih važećih propisa u oblasti zapošljavanja.

Kniga zaposlenih

                      Stalno povećanje proizvodnje, ugovor o zastupanju i prvi izvoz 
  U prvim mjesecima 1996. godine nastojali smo povećavati proizvodnju da zadovoljimo sve veću potražnju naših proizvoda od kupaca iz Republike Hrvatske. Tragom informacija o kvalitetu naših proizvoda, korektnim rokovima isporuka i našoj prilagodljivosti tržištu, posjećivali su nas mnogi trgovački posrednici i domaći kupci, koji su preuzimali robu i preprodavali je u izvozu. Bilo nam je jasno da oni uzimaju značajan dio profita i da je vrijeme da počnemo razmišljati o provedbi strateškog cilja - direktnom izvozu. Međutim, da bi se to ostvarilo potrebno je bilo obezbijediti dva bitna preduslova: Prvi je bio da se ima dovoljno obrtnog kapitala za pripremu izvoza kako bi se odgovorilo potrebama kupaca u traženim količinama i finansijski izdržalo angažovanje obrtnog kapitala u odgođenom plaćanju, koje je uobičajeno kod svih većih kupaca. Drugi preduslov je bio da se pronađe korektan i odgovoran tragovački zastupnik, koji će nas zastupati na tom tržištu i obavljati poslove, koje, doduše, mi poznajemo, ali nemamo vremena za njih, jer smo se morali baviti nabavkama sirovine, proizvodnjom i mnogim drugim problemima oko gradnje pilane. Odabrati zastupnika nije bilo nimalo lako.  Bilo je to poratno vrijeme u kome su na tržištu i u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj, „igrali“ svakavi „igrači“, nije se znalo koji od njih „puca lijevom, a koji desnom“. Prevaranti su „kupili kajmak“ i moralo se biti oprezno s kim se stupa u konatkt, a posebno s kim ugovara posao o zastupanju. Zatim, trebalo je ugovoriti takve odnose u kojima će zastupnik znati i moći obavljati sve predugovorne i ugovorne radnje, trgovačke, finansijske, stručne i sve operativne poslove do trenutka naplate isporučene robe. Tek nakon toga mogla se izvršiti uplata zastupničke provizije. Nismo mi bili zahtjevni, već je zastupnički posao, uistinu, odgovoran i složen i on čini značajan dio lanca u proizvodnji i plasmanu svakog proizvoda. Naravno, moglo se postaviti i pitanje: Ko će nama vjerovati da ćemo platiti proviziju posredniku nakon uplate isporučene robe? Tragajući za rješenjem ova dva preduslova za direktan izvoz, uporno i naporno smo radili, sve više proizvodili i tražili priliku da ostvarimo zadati cilj - samostalan izvoz.
           Ubrzo smo s Vakufskom bankom dd Sarajevo stupili u kontakt, ugovorili i riješili  prvi preduslov - ugovorili kredit za pripremu izvoza. To nam je u jednom periodu naše proizvodnje i razvoja znatno pomoglo, ali o tome ću kasnije govoriti detaljnije u dijelu u kome pojašnjavam iskustvo s bankama, bankarskim sistemom i finansijskiminstitucijama. 
           Nedugo zatim posrećilo nam se: riješen je i drugi preduslov – budući zastupnik je došao sam! Po informacijama koje je dobio o nama došao je da nas posjeti i da se informiše da li ima mogućnosti da ugovorimo posao. Ivan Međugorac, vlasnik i direktor Društva za graditeljstvo, trgovinu i usluge Obercom iz Zagreba, Maretićeva 2 c, posjetio nas je dana 29.06.1996. godine i iskazao spremnost da nas zastupa na području Republike Hrvatske. Nakon detaljnih razgovora, radi početka realizacije već mogućih dogovorenih količina za izvoz, isti dan smo potpisali Predugovor o trgovinskom zastupanju, a Ugovor smo pitpisali 29.08.1996. godine.  
             Ivan Međugorac, naš zastupnik u Republici Hrvatskoj, ugovorio je prvi posao sa preduzećem Industrogradnja dd iz Zagreba, tada jakim dioničarskim društvom, koje je i prije rata bilo poznato po proizvodnji veoma kvalitetne tzv. građevinske stolarije – vrata i prozora. Nažalost, kasnije je ovo društvo doživjelo sudbinu sličnu sudbinama mnogih dobrih proizvođača na ovim prostorima. 

           Utovar i otprema prvog kamiona za izvoz izazvao je oduševljenje, uzbuđenje, ali i krvave ozljede tokom utovara (Ilijas Čemer), jer se sve, pa i teška rezana građa, tada tovarilo ručno, pošto je, pominjani bager Palazzani, kupljen nešto kasnije. Postupalo se po tada važećim izvoznim procedurama i, ukoliko smatrate interesantnim, sva se dokumenta mogu pogledati skenirana. Po Računu-otpremnici broj 90/96, od 25.07.1996. godine, za kupca Industrogradnju dd, Savska cesta 66, Zagreb, utovareno je 34,00 m³ rezane stolarske građe jele/smrče, po jediničnoj cijeni od 405 DM, što ukupno iznosi 13.770 DM. Vozilo registarskih oznaka RA 303 AA; RA 019 PA, vlasništvo Privatnog trgovinskog i uslužnog poduzeća Žutić iz Prozora-Rame, vlasništvo Ivana Žutića iz Prozora-Rame. Nakon toga privatno poduzeće VID, Međunarodno otpremništvo Zloćo iz Tomislav Grada, radilo je špediterske usluge na graničnom prelazu Kamensko kod Tomislav Grada i ispostavilo Račun broj 88-7/96 na iznos od 188 DM. U tome su troškovi dokumenta EUR-1, koji je bio dokaz bosanskohercegovačkog porijekla robe, bili 138 DM! Špediter je naplaćivao troškove u visini od 50 DM. Radi uporedbe: u 2012. godini troškovi špeditera za iste usluge iznose gotovo isto -  57 DM. Izvozna carinska deklaracija broj 460,  primljena je u Carinarnskoj ispostavi Livno, dana 25.07.1996. godine, ovjerena od strane Dražena Petričušića, međunarodnog otpremnika i ovjerena zvaničnim pečatom Ministarstva finansija Bosne i Hercegovine, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Carinska uprava Mostar, Carinska ispostava Tomislav Grad. Nakon toga, morao se, od nadležne Granične inspekcije za zaštitu bilja u okviru Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Hrvatske Republike Herceg-Bosna, pribaviti fito-certifikat o zdravstvenom stanju robe koja se izvozi. O tome je izdat Račun broj 05182 koji je iznosio 340 hrvatskih kuna, odnosno 92 DM. Špediterske poslove na drugoj strani granice, u Republici Hrvatskoj, uradilo je Međunarodno otpremničko društvo Trast d.d. iz Splita i ispostavilo Račun broj 97136-7/27 na iznos od 237 hrvatskih kuna ili 64 DM. Međunarodni tovarni list – CMR, broj 0002159 izdat je i na njemu stoji potpis lica koje je preuzelo robu. Napokon, Proizvodno prometno i uslužno poduzeće Žutić Prozor-Rama, izdalo je Račun broj 7/7-96 od 27.07.1996. za prevoz robe za Idustrogradnju dd Zagreb, na relaciji Gornji Vakuf-Zagreb u iznosu od 1.800 DM. To je znatno više od cijene koja bi bila danas, u septembru 2012. godine, i iznosila bi oko 1.000 DM.

Ivan Žutić, iz Prozora-Rame, prevozio je prvu robu za Industrogradnju dd Zagreb

                Angažovanje preduzeća Žutić, vlasništvo Ivana Žutića, za prevoznika robe za Industrogradnju dd, razlog su da ispričam dvije naredne priče. Smatram ih društveno važnim i interesantnim, a na posjetiocima je da odluče da li će ih pratiti ili preskočiti.

      Jedna se odnosi na pojašnjenje razloga angažovanja Ivana Žutića, Hrvata, pripadnika naroda sa kojim su Bošnjaci ratovali, a druga pojašnjava zašto se izvoz robe za Republiku Hrvatsku usmjeravao preko graničnog prelaza Kamensko kod Tomislav Grada, jer se izvoz robe mogao organizovati brže, jednostavnije, a i bliže je, preko graničnog prelaza Izačić kod Bihaća. Važno je napomenuti da se granični prelaz Kamensko tada smatrao "hrvatskim", a prelaz Izačić "bošnjačkim". Odabir Bošnjaka i bošnjačke firme da im, u to poratno vrijeme, prevoz robe u izvozu vrši Hrvat, i još preko "hrvatskog" graničnog prelaza, neki Bošnjaci su smatrali gotovo nacionalnom izdajom.

 Pripremajući se za prvi izvoz bilo je neophodno upoznati se s propisima, a onda pripremiti odgovarajuću dokumentaciju kako bi se izvezla roba. Objašnjenja i pojašnjenja potrebnih procedura nazvao sam „bošnjačku“ Carinarnsku upravu Carinarnice u Zenici. Žao mi je da nisam zapisao, niti zapamtio, ime veoma poslovnog i ljubaznog službenika Carinarnice koji mi je strpljivo i detaljno pojasnio sedam obaveznih stavki u proceduriza izvoz roba u Republiku Hrvatsku. Jedna od navedenih obaveznih stavki bila je pribavljanje fito-certifikata o zdravstvenom stanju izvozne robe, koji sam već pomenuo u gornjem tekstu. Izvozno carinjenje tada se moglo obavljati u Carinskoj ispostavi Bugojno, ali fito-certifikat, jedan od najvažnijih izvoznih dokumenata, morao se pribaviti od ovlaštenog inspektora, koji je jedini bio nadležan i ovlašten za naše područje. No, on je živio i radio u Zenici. Po uputstvu ljubaznog službenika Carinske uprave u Zenici, nazvao sam telefonom broj i zamolio za razgovor i pojašnjanje o proceduri izdavanja fito-sertifikata. Javila mi se nadležna gospođa – inspektorica. Žalim, nemam njeno ime, ali bih veoma rado ovdje zabilježio o kome se radi, jer je njeno ponašanje bilo toliko neposlovno, arogantno i nekorektno i činilo se da sve u državi, ovaj narod i ova država, postoje radi nje! Telefonski razgovor je otprilike tekao ovako: „Da, vi pripremite robu“, kaže inspektorica, „utovarite je na kamion, uplatite propisanu taksu i troškove moga dolaska, zatim me pozovete telefonom da se dogovorimo oko termina dolaska, pošaljete auto po mene...“ Ja sam tada upitao: „Oprostite, šta to znači? Znači li to da mi treba da utovarimo kamion i da roba na kamionu čeka dan, dva ili tri dok Vi nađete vremena, dođete i pregledate robu...?“ „Naravno“, odgovorila je inspetorica. „Nema nas dovoljno, a vi ako hoćete izvoz postupite kako Vam ja kažem!“ gotovo je uzviknula. Bio sam iznerviran i neljubazan, ali poslovno jasan: „Pa, Vi niste normalni!“ odgovorio sam. Inspektorica mi je tresnula telefonsku slušalicu i prekinula vezu. Sjedio sam i zabezeknuto zurio u prazan prostor. Nisam mogao vjerovati da je država tako organizovala da o jednoj ovako važnoj oblasti – izvozu – odlučuju pojedinci i da od njihove dobre volje i samovolje zavisi sudbina izvoznika i sudbina deviznog priliva ove države! U tom trenutku je bilo jasno da se izvoz, radi inspektorice i „njenog“ fito-certifikata, ne može obavljati preko „bošnjačke“ carine. To jedan dio priče.

Drugi dio priče je logičan nastavak prvog. Jer - rat je bio i stao! Ovdje su Bošnjaci i Hrvati ratovali i prestali. Odmah nakon prestanka sukoba nastale su podjele – ali i poratna bolna tišina. Nepotrebni sukobi prouzročili su najteže tragedije, koje su zapamćene – i urezane duboko u duše. I -  šta sada? Život se morao nastaviti dalje! S tim brojnim bolnim ranama u duši – i Hrvati i Bošnjaci nastavili su da žive, da se dalje dijele, ali i da kontaktiraju, susreću se, pozdravljaju, da međusobno trguju, poslovno sarađuju i pripremaju zajedničke nove poslovne planove...Pokazalo se da je narod – obični građani – bolji od svojih lidera. Stara poznanstva, raniji komšiluk i susjedstvo, te novi interesi povezivali su ljude. U takvim okolnostima naše preduzeće je posjetio Ivan Žutić iz Prozora-Rame. Došao je da se, kao stari predratni prijatelj, sretnemo, da se vidmo i da sazna više o ratnoj sudbini nas i naših porodica. Takvih posjeta i susreta poslije rata, s obje strane, bilo je mnogo. Naravno, razgovor se vodio o svemu, p i o poslu. Saznavši da je fito-certifikat naš nerješiv problem da se pripremi izvoz za Republiku Hrvatsku preko „bošnjačke“ carine, Ivan Žutić je predložio: „A, da ja to organiziram preko „naše“ carine na prelazu Kamnesko? Daćete mi novac u gotovini, ja ću sve troškove plaćati, donijeti račune i razdužiću zaduženje na blagajni. Naravno, ja ću prevoziti robu. Dobro i vama – dobro i meni!“ zaključio je Žutić. Prihvatili smo njegov prijedlog i tako je počeo naš izvoz. Prepričavanje događaja je objašnjenje kako i zašto je Ivan Žutić postao naš prevoznik i zašto se izvoz obavljao preko prelaza Kamensko.

 Ubrzo, nakon nekoliko izvoza, uslijedio je carinski inspekcijski pregled izvoza i izvozne dokumentacije. Preduzeće su posjetila dva carinska inspektora, koji nisu pravili zapisnik, već se pregled i razgovor o izvozu vodio opušteno i više informativno. Carinici su bili zadovoljni pokazanom dokumentacijom i evidencijama o izvozu, ali su stalno prevrtali izvozne carinske deklaracije na kojima je bio pečat: Ministarstvo finansija Bosne i Hercegovive, Hrvatska Republika Herceg-Bosna, Carinska uprava Mostar, Carinska ispostava Tomislav Grad. Jedan od inspektora je otvoreno upitao: „Zašto radite preko „njih“ i time novčana sredstva i troškove uplaćujete „njima“?. Ispričali smo im probleme sa inspektorom - fitopatologom i da je nemoguće i ekonomski neracionalno da se organizuje sanitarni pregled robe na način kako to traži inspektor: „Utovari robu na kamion, pa čekaj!“ Naš odgovor carinskim inspektorima je bio: „Neka država razriješi problem fitosanitarnog inspektora na graničnom prelazu na Izačiću i mi ćemo odmah preći na carinjenje kod „naših!“ Ne tvrdim da je to naša zasluga, ali problem fitosanitarnih pregleda na svim graničnim prelazimanak uskoro je kvalitetno riješen. Tako je još jedan naš pionirski posao – izvoz roba – započet uz teške proceduralne i birokratske probleme.

 Firma Žutić je vršila prevoz robe sve do kraja 1997. godine. Radi povećanja proizvodnje i većih količina robe u izvozu, uključen je i kamion Mercedes, vlasništvo Franje Vrljića zvanog Barba iz Bugojna. Ovaj kamion smo kupili sredinom 1997. godine. Plaćen je kompenzacijom za našu robu - rezanu građu.

Prvi kamion Mercedes kojim smo kupili i prevozili robu

Ugovorom o zakupu, od 22.02.1999. godine, ovaj Mercedes tip 2435 L, proizvodnje 1989. godine, registarskih oznaka 747-A-381 i prikolica marke Kumlin tip AP, proizvodnja 1980. godine, registarskih oznaka 319-E-615, dati su u zakup Dževadu Kirliću iz Gornjeg Vakufa uz mjesečnu naknadu od 500 DM, a onda Protokolom o preuzimanju, od 24.02.1999. godine, i predati. Dogovorena vrijednost bila je 35.000 DM.

Projektovanje, pa gradnja pilane, krojačnice, proizvodne hale

Dalja gradnja objekata pilane i pratećih objekata za proizvodnju, koja je bila sve potrebnija, jer se proizvodnja povećavala, zahtijevali su njeno planiranje i prilagođavanje mogućnostima prostora, a povećanje kapaciteta zahtjevima tržišta. Time je izbjegnuta stihija u gradnji i pravljenje grešaka koje su u kasnijoj fazi nepopravljive. A  da onemogućimo monopolističko ponašanje tada rijetkih ponuđača i izvođača svih budućih radova i kako bismo izbjegli brzoplete odluke u odlučivanju, na više adresa, uglavnom ozbiljnijim projektantskim preduzećima,  dostavili smo projektni zadatak i tražili da ponude za izradu projektne dokumentacije i izvođenje svih radova na objektu pilane, stovarištu-balvaništu, krojačnici elemenata, sistemu otprašivanja, nadstrešnici za prosušivanje građe i elemenata za namještaj, unutrašnju komunikaciju i transport, proizvodnu halu za izradu elemenata za namještaj, mokri čvor, dvije kancelarije, garderobe, priručno skladište, oštračnicu i druge prateće objekte. Projektni zadatak je bio za buduću pilanu kapaciteta 15.000 m³ proreza trupaca godišnje, od čega polovina lišćara, te kapacitete za preadu daske u količini od 10.000 m³ godišnje.
                Na naše oglase ili direktne pozive za ponudu, najčešće se javljalo i ponude slalo Industrijsko preduzeće Krivaja iz Zavidovića, odnosno Dobitni centar Inženjering, čiji je direktor tada bio Šemsudin Skejić. Prve kontakte sa našim preduzećem ostvario je Sulejman Starčević, vrijedan i veoma uporan komercijalista. Zahvaljujući njemu najveći dio ugovorenih iznosa, tada za nas veoma značajnih, ostvaren je zahvaljući upornosti i pregovaračkoj vještini ovog komercijaliste. IIP Krivaja je, dana 19.09.1996. godine, poslala Ponudu za projektovanje krojačnice, nadstrešnice, pilane kotlovnice i infrastrukture u visini od 34.135 DM. Ponuda, od 18.09.1996. godine, na iznos od 71.624 DM, ili 159 DM/m², trebala je da omogući ugovaranje izgradnje nove proizvodne hale. IP Krivaja šalje sljedeću Ponudu za izradu poprečnog transportera za 18.000 DM.   Ponudu poslao je Athens d.o.o. iz Sarajeva, direktor je bio Esad Osmić, zatim Ponuda Globus-M iz Zavidovića, čiji je direktor bio Muminović Zehrudin, a stručni konsultant Zdenko Kipet, dana 23.09.1996. godine, nudi idejna rješenja po cijeni od 17.710 DM. Tvornica za obradu metala Gornji Vakuf – TOM, onaj bošnjački o kome smo ranije govorili, dana 06.09.1996. godine, dao je Ponudu za izgradnju silosa za piljevinu kapaciteta 13,2 m³, za 4.500 DM. Ovu ponudu je potpisao Derviš Medić, direktor, a ponudu izradio Enver Ćemer, komercijalista. Nešto kasnije, 08.11.1996. godine, Fabrika transportnih sistema i mašina – FTM Sanski Most, ponudila je transportere za ukupan iznos od 38.300 DM, a potpisao je Irfan Džaferagić, direktor. Italijanska firma Centauro iz Modene nudi opremu, male brente, po pristupačnim cijenama. Rujnica d.o.o. iz Kopra u Republici Sloveniji je slala ponude veom brzo efikasno – ručno ispisano i faxirano. Po dobijanju ponuda obavezno su rađene detaljne uporedbe i njihove analize, što se činilo na različite načine u različito vrijeme i u različitim uslovima. Dio tih analiza i uporedbi je prikazano ovdje. Nismo donosili brzoplete odluke, jer je najbolja ponuda morala sadržavati kvalitetne elemente - kvalitet, rokove, iskustvo ponuđača i odgovarajuće cijene. Pri tome je bilo veoma važno ugovoriti nama prihvatljiv način plaćanja, jer mi nismo raspolagali kvalitetnim investicionim kapitalom. Odgođenim plaćanjem nastojali smo da uključimo izvođača i ponuđača u realizaciju naših planova i projekata, čime smo indirektno angažovali dio njihovog obrtnaog kapitala za našu investiciju, a svoj obrtni kapital koristili za finansiranje tekuće proizvodnje.

 Kupovina polovne opreme u Sloveniji i Italiji bilo je jedno od racionalnih i isplativih rješenja za koje smo se opredijelili odmah na početku investicionih ulaganja. Traženje i odabir takve opreme u početku smo obavljali preko, ranije pominjane firme, Bolé iz Pivke u Republici Sloveniji. Ova firma je, naš zahtjev, ponovo ponudila opremu koju smo trebali pregledati. Ali da bi se došlo do partnera u Sloveniji ili Italiji trebalo se danima mrcvariti u konzulatima i udovoljiti složenim procedurama za dobijanja viza za ulazak u ove zemlje, kao i sve zemlje Zapadne Evrope. Ponekada smo bili izloženi i neprijatnostima, pa i maltretiranja na granici, kao što je to bio slučaj u septembru 1996. godine. U Rupi, na carinskom prelazu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, nama pozvanim – Ibrahim Kasumović, Enes Čemer i Nedžad Čaušević - nije dozvoljen ulaz u Republiku Sloveniju, jer policajac, koji svuda i uvijek na granicama, ima nedefinisano diskreciono pravo za sumnju, navodno, nije znao šta piše u Poslovnom pozivu pošto nije bio napisan na slovenačkom jeziku. „Ne vem!“ ponavljao je učestalo i vratio nas je u Republiku Hrvatsku iako smo, naravno, imali uredne vize. Tek nakon povratka u Rijeku, pa zatim traženje da poslovni partner iz Pivke lično dođe na granicu, pa uvjeravanja da je Poslovni poziv uredan, jer je ovjeren od Gospodarskezbornice Republike Slovenije u Območnoj zbornici Postojna, dana 27.09.1996. godine, da mi nismo krivi što poziv nije na slovenačkom jeziku, te višesatnog čekanja, dozvolili su nam ulazak u Republiku Sloveniju i nastavak puta za Italiju. Ni viza, ni Pozivno pismo, ni korektno poslovno partnerstvo sa firmom iz Slovenije tada nije bio dovoljan razlog za korektan tretman na granici. Strah ili nepovjerenje – šta li?

Pozivno pismo poslovnom partneru - preduslov za dobijanje poslovne vize

Žalbe i molbe za ubrzavanje postupaka izdavanja dozvola

  

Uzalud je postojala želja da se prošire proizvodni kapaciteti, kupi oprema i poveća proizvodnja ako nadležni organi još nisu bili donijeli odgovarajuća rješenja i dozvole, što je bilo nagoviješteno prvim dozvolama i odobrenjima izdatim još u toku rata, a o njima sam ranije detaljno govorio. Ni reklamacija za trupce Javnom preduzeću šumarstva Risovac Novi Travnik, od 06.09.1996. godine, na količinu od 19,75 m³ trupaca jele/smrče, neće dati efekte ako se ne legalizuju objekti za sigurnu proizvodnju ubuduće. Trebalo se temeljito pripremati za proizvodnju i stvaranje u novoj državi - Bosnji i Hercegovini, pošto je nekadašnja država nepovratno nestala. Obavještenjem, od 15.09.1996. godine, Direkcija Bosne i Hercegovine za sukcesiju bivše SFRJ, koje je potpisao Džemal Fako, traži se da „...sva pravna i fizička lica...podnesu prijavu o svojoj imovini...koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ, kao i svojim imovinskim pravima i potraživanjima, koja imaju prema pravnim i fizičkim licima, koja imaju sjedište, odnosno prebivalište na teritoriji tih republika..."

 Bez odgovora ostao je i obnovljeni Zahtjev Sekretarijatu za obnovu i razvoj, od 13.06.1996. godine, kojim smo tražili izdavanje urbanističke saglasnosti i koji smo pominjali ranije. Zato smo, dana 12.09.1996. godine, podnijeli Zahtjev Sekretarijatu za obnovu i razvoj općine Gornji Vakuf za ubrzavanje rješavanja predmeta. S namjerom da upoznamo sve političke lidere i nosioce lokalne vlasti kopiju smo dostavili nadležnom ministarstvu Srednjobosanskog kantona u Travniku, Klubu poslanika Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Gornji Vakuf, načelniku općine Gornji Vakuf i Općinskom odboru Stranke demokratske akcije Gornji Vakuf, jer se znalo da politika i politički lideri odlučuju o mnogim stvarima državnog i lokalnog nivoa.

Tek nakon tri mjeseca od podnošenja Zahtjeva, dobili smo odgovor od Sekretarijata, 19.09.1996. godine, kojim se traži dopuna našeg Zahtjeva, bolje rečeno traži se uplata takse i za pripremu urbanističke dokumentacije u visini od 1.540 DM, što je, u želji da se ubrzaju procedure, plaćeno odmah, 23.09.1996. godine. Uz ovaj akt od Sekretarijata smo dobili i izvod izdokumenata kojim se utvrđuju planirani prihodi od lokacija male privrede u industrijskoj zoni. Za lokacijsku parcelu oznake F, na kojoj je nama ranije dozvoljena gradnja i na kojoj smo već počeli gradnju pilane, za zemljište je trebalo platiti 7 DM po m², zatim za infrastrukturu koja pripada parceli novih 7 DM po m² i za uređenje građevinskog zemljišta – komunalije 66 DM po m². Ukupan iznos koji je trebalo uplatiti bio je 47.820 DM za parcelu ukupne površine od 2.000 m² ili gotovo 24 DM po m². Taj iznos je bio šokantan! Ni u Sarajevu nisu bile tolike cijene za neizgrađeno građevinsko zemljište. Podsjećam da je ova parcela bila neuređena gromila, da na njoj nije bilo ništa, da nije bila dovedena ni voda, ni struja, ni kanalizacija, ni put! Tada smo vodili razgovore o opravdanosti plaćanja  tolikog iznosa novca za nepostojeću infrastrukturu s neizvjesnim rokom za uređenje parcele. Predlagali smo tri moguća ugovorna rješenja: da sami gradimo infrastrukturu i da nam se to prizna; da općina gradi, ali da se utvrde rokovi završetka radova, a plate kamate ako se probiju rokovi; da mi uplatimo traženi iznos, ali da nam, ukoliko općina ne izgradi ugovoreno, sredstva vrate s obračunatim kamatama. Podsjećam da je tada dnevna zatezna kamata bila 1%. Odgovor je bio: „A od čega ćemo mi živjeti!“ Naravno, mislio je na državnu administraciju. Ubrzo nam je dostavljen i oglas o javno raspisanoj licitaciji za ustupanje zemljišta za gradnju privrednih objekata u Gornjem Vakufu, po kome je naša parcela F naznačena da početno vrijedi 47.820 DM. 
             Dok smo mi urgirali i molili Sekretarijat za obnovu, izgradnju i saobraćaj općine Gornji Vakuf, da nam se izdaju dozvole i odobrenja, urbanističko-građevinski inspektor istog Sekretarijata, vrši inspekcijski pregled i, dana 09.10.1996. godine, dostavlja Zapisnik o inspekcijskom pregledu, a narednog dana, 10.10.1996. godine, donosi Rješenje kojim se „...nalaže...da PPUP Rose iz Gornjeg Vakufa, kao investitor odmah obustavi dalje radove na izgradnji pilane, koju gradi u Batuškom lugu na k.č. 1633/1, bez prethodno pribaljenog odobrenja za građenje.“ U obrazloženju se dalje navodi je utvrđeno da „...investitor gradi pilanu bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje dimenzija 16,40 x 10,0 m, a do momenta pregleda sagrađena je pilana sa nadstrešnicom i puštena u pogon u januaru 1996. godine.“ Naš šok je bio potpun: dozvole nam da priključimo i struju, uložimo značajna investiciona sredstva, počnemo raditi, nađemo kupce, izvozimo robu, unosimo devize, zapošljavamo nove radnike – dojučerašnje borce, molimo za ubrzanje procedura i izdavanje dozvola po zahtjevima, a u istom nadležnom organu - Sekretarijatu, donesu Rješenje o zabrani dalje gradnje. 
           Nama, koji smo vodili pilanu, pripremali i organizovali proizvodnju, bilo je veoma teško. Trebalo se nositi sa svim obavezama i nebrojenim problemima, posebno s birokratskim opstrukcijama. Hoćemo li izdržati ili stati? Odgovor je bio jednostavan: Ma, koga to zanima?!
      Morali smo tražiti neko rješenje, jer povratka, nakon svih uloženih sredstava i toliko truda, nije bilo. Moralo se ići do kraja! Novom Urgencijom, koju smo dostavili  Sekretarijatu dana 31.10.1996. godine, kao i Abdulahu Garači, načelniku općine Gornji Vakuf, Ismetu Mišiću, predsjedniku Kluba poslanika Stranke demokratske akcije u Općinskom vijeću Gornji Vakuf, te Abdulahu Topčiću, predsjedniku Izvršnog odbora SDA Gornji Vakuf, iskazali smo naše nezadovoljstvo sporošču procedura za izdavanje odobrenja, pravnom šutnjom i molili „...ili riješite zahtjev ili odgovorite pismeno ili uvažite zahtjeve naših navoda u ovom zahtjevu.“
           Legalizacija gradnje i dobijanje potrebnih dozvola, do upotrebne dozvole, postalo nam je neophodno, jer smo već imali planove za tražimo bankarske kredite za ulaganja u gradnju objekata i nabavku opreme. Nismo mogli da dobijemo veće iznose povoljnih bankarskih kredita za pripremu izvoza, jer nismo imali legalizovane proizvodne objekte. Zahtjev potencijalnim kreditorima za povoljnije investicione kredite nije se mogao ni dostaviti ako nije bilo moguććnosti davanja hipoteke, odnosno ako nije postojalo vlasništvo legalno izgrađenih objektata. Ali koga je to zanimalo!? Samo nas!
                   Nemoćni da ubrzamo izdavanje dozvola bili smo primorani da se žalimo Aliji Izetbegoviću, predsjedniku Stranke demokratske akcije, jer smo smatrali da će on svojim autoritetom i uticajem, prije svega u stranci koja okuplja i usmjerava Bošnjake, pokrenuti i ubrzati tražene aktivnosti.

Alija Izetbegović

             Gospodinu Aliji Izetbegoviću smo poslali pismo, 16.11.1996. godine, u dvije verzije. Prva, kraća, bila je namijenjena njemu, a u druga, duža sa pratećim dokumentima,  imala je opširnije obrazloženje. U pismo smo napisali: „...Molimo da nam pomognete...mi ništa drugo ne tražimo osim da se postupa po zakonima ove zemlje...hoćemo da naš narod počne da živi od vlastitog rada, ali da pojedinci, u čijim je rukama skoncentrisana vlast, čine sve da omalovaže i Vaše napore i pokušaje da se otrgnemo siromaštvu i bijedi, te se okrenemo radu...ukazujemo na ponašanje koje postaje sistem i institucija u Gornjem Vakufu u kome zakoni ne vrijede ništa, a riječ „moćnika“ je zakon koji poslušnici i poltroni provode, ne ukazujući na nezakonitosti i ne nastojeći da provedu ono što je zakonito. Time rade direktno protiv ove sredine i vlastitog naroda...nismo se borili kako bi neodgovorni pojedinci vladali bošnjačkim narodom kao „vlastitim podanicima...A kada pokušamo raditi, kada u našem preduzeću radi dvadesetak demobilisanih boraca, invalida i članova šehidskih porodica, kada izvozimo i ubiremo devize toliko važne za našu zemlju, ONI pokušavaju sve to spriječiti i nastoje i dalje narodu prodavati zjale od kojih spopada strah za budućnost bošnjačkog naroda. Molimo Vas pomozite!“ Bio je to vapaj nemoćnog, ali hrabrog i odlučnog!    

Nažalost, ovaj vapaj u pismu gospodinu Aliji Izetbegoviću, bilo je i upozorenje da se guše i nestaju ranije pominjane dobre namjere društva – sistema – institucija – partija – stranki – intelektualaca – grupa – pojedinaca, da se brzo, efikasno i legalno radi i gradi. Ovdje postaju očigledni elementi sistema u nastajanju, a koji se temelji na mitu i korupciji. „Dođi mi da ti riješim problem!“ Ili sve popularniji - IMT: „Ima li Mene Tu!?

Istoga dana, 16.11.1996. godine, žalbu na pravnu šutnju po našim zahtjevima uputili smo i nadležnom Sekretarijatu za obnovu, izgradnju i saobraćaj općine Gornji Vakuf, nadležnom Ministarstvu obnove Srednjobosanskog kantona Travnik, Predsjedniku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine, Izvršnom odboru Stranke demokratske akcije Gornji Vakuf, kao političkom subjektu za koga se tada smatralo da može, uz intervenciju, gospodina Alije Izetbegovića, pokrenuti rješavanje naših zahtjeva. Tražili smo samo da, citiram, „naložite donošenje rješenja u skladu sa Zakonom.“

Ako ponovo pažljivo pročitate prethodne dvije žalbe uvjerićete se koliko smo bili u pravu predviđajući koje i kakve društvene deformacije ovom, i u ovakvom, društvu mogu se desiti ubuduće. Mnoga naša i iskustva drugih, bila su identična situacijama koja smo prolazili tada, ali i u narednim godinama.

Izvršni odbor Stranke demokratske akcije Gornji Vakuf, odgovarajući na naše žalbe, dana 17.11.1996. godine, donosi Zaključak koji je potpisao Abdulah Topčić, predsjednik. U njemu se kaže da „...prema našim saznanjima Vaš predmet već se nalazi u fazi rješavanja, a to se vidi i iz Vašeg akta. Mi, nažalost, nemamo potpunu dokumentaciju da bi zauzeli konačan stav, jer Vi opisujete tok događaja, a vješto izbjegavate opisati suštinu problema.“ Nikada nam nije pojašnjeno koje probleme smo „vješto izbjegavali“.

Na inicijativu grupe iz Kluba odbornika-vijećnika SDA u Općinskom vijeću Gornji Vakuf, dana 18.11.1996. godine, pokrenuta je inicijativa za rješavanje problema oko izdavanja dozvola i donošenje odluka za koje je nadležno Općinsko vijeće. Istoga dana inicijativa je dostavljena Ismetu Mišiću, predsjedniku Kluba. Ona je bila neophodna da bi se s Klubom Hrvatske demokratske zajednice dogovorilo i održala sjednica Oćinskog vijeća Gornji Vakuf, jer je praksa pokazala da se dva kluba u Općinskom vijeću o mnogim pitanjima veoma teško dogovaraju. Ova inicijativa dala je malo efekata.

Među institucijama, kojima smo se žalili, konkretno je reagovao Kabinet Hsana Muratovića, tadašnjeg predsjednika Vlade Bosne i Hercegovine, koji je žalbu proslijedio Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša na postupanje. Ibrahim Morankić, ministar, u dopisu, naslovljen Sekretarijatu za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf, dana 11.12.1996. godine, ponavlja naše navode i konstatuje „da su, od podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti pomenutog objekta, istekli svi zakonski rokovi“ i traži od Sekretarijata da „donese odgovarajuće rješenje i o tome obavijesti podnosioca zahtjeva radi zaštite svojih prava i zakonom zaštićenih interesa.“ Raniji telefonski pozivi iz ovog Ministarstva vjerovatno su ubrzali aktivnosti tako da je Abdulah Garača, načelnik, dana 06.12.1996. godine, donio Zaključak kojim se „nalaže Sekretarijatu za obnovu, razvoj i saobraćaj da izvrši parcelaciju i prodaju lokacija za privatne industrijske kapacitete u tzv. industrijskoj zoni Batuški lug.“ Zatim: „Prodaja se ima izvršiti putem javne licitacije.“ Te: „Kupci su dužni odmah uplatiti cjelokupan novčani iznos za kupljeno zemljište.“ I na kraju: „Sekretarijat za obnovu, razvoj i saobraćaj će kupcima izdati urbanističku saglasnost i građevinske dozvole.“ Ovaj Zaključak je, pored PPUP Rose, dostavljen i preduzećima Dico-Dilaver i Vranica-kamen.

Po ovom Zaključku objavljen je oglas za javnu licitaciju za ustupanje zemljišta za gradnju privrednih objekata u Gornjem Vakufu, po kome je početna cijena naše parcela za gradnju – F, povećana na iznos od 55.020 DM, umjesto ranije predviđene cijene od 47.820 DM. Obavijest o javnoj licitaciji za lokacije tzv. male privrede u Batuškom lugu u Gornjem Vakufu, Sekretarijat za obnovu, izgradnju i saobraćaj općine Gornji Vakuf, dostavljeno je dana 20.12.1996. godine. Licitacija je zakazana i održana dana 26.12.1996. godine u 12 sati na kojoj je izlicitirana parcela F. Konačno, kupoprodajni Ugovor za ovu parcelu potpisan je kasnije, dana 17.03.1997. godine, a potpisnici si bili Ibrahim Kasumović za kupca i Dijana Hadžijusufović za prodavca.
      Nešto kasnije, Ugovorom, od 01.04.1997. godine, o regulisanju učešća u troškovima uređenja građevinskog zemljišta u svrhu izgradnje privrednog objekta (pilane), predviđeno je da se za troškove uređenja građevinskog zemljišta za korisnu površinu parcele k.č. 1287 u Katastarskoj općini Bistrica, od 1875 m², uplate troškovi u iznosu od 24.750 DM. Ovim je upotpunjena nelogična obaveza plaćanja uređenja zemljišta koje smo mi počeli i nastavili uređvati sami izgrađujući pristupni put, vodovod, kanalizaciju, trafo-stanicu i druge infrastrukturne objekte.
  
                    Napokon!

          Rješenje o urbanističkoj saglasnosti „za gradnju pilane na k.č. 1287 - kasnijim premjerom utvrđena kao parcela 1633/5, Katastarske općine Bistrica, opština Gornji Vakuf, na lokaciji F, prema Izmjenama i dopunama Regulacionog plana industrijske zone Batuški lug, Gornji Vakuf“, Sekretarijat za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf donio je uoči Nove godine, dana 30.12.1996. godine. Time je općinski organ, zapravo, samo legalizovao ranije odluke državnih organa, a koje su ovdje date na uvid, da se na lokaciji Batuški lug dozvoli granja objekta pilane.

 Promjena organizacionog oblika u društvo jednog lica – d.j.l.

Vama koji pratite pisanje ove monografije, nije bitan podatak kada je preduzeće preregistrovano u društvo jednog lica – d.j.l., jer to nije promijenilo položaj ovog preduzeća na tržištu i društvenom okruženju. Ali važno je saznanje da je time ponovo legalizovan rad ovog preduzeća i da se stalno nastoji djelovati i raditi u skladu s propisima, te ću ukratko opisati tok i sadržaj te preregistracije. Zatim, nakon ove preregistracije u terminologiju je uvoden i naziv - društvo, što će u narednom periodu biti osnov za prepoznavanje pravnog oblika djelovanja ovog i drugih privrednih subjekata. Dakle, Zijada Alihodžić, sutkinja Višeg suda u Zenici, dana 16.12.1996. godine, pod brojem 1-1714, donijela je Rješenje o promjenama statusa preduzeća tako da je preduzeće tada imalo puni naziv: Proizvodno, prometno i uslužno preduzeće Rose d.j.l. Gornji Vakuf, skraćeno PPUP Rose d.j.l., sa sjedištem u Gornjem Vakufu, Bratstva i jedinstva broj 42. Ibrahim Kasumović je direktor društva i, kako stoji u Rješenju, „jedini zastupa i predstavlja Društvo bez ogranićenja ovlaštenja u obavljanju upisane djelatnosti i poslova vanjskotrgovinskog prometa.“ Nedugo zatim Zavod za statistiku Bosne i Hercegovine, dana 14.02.1997. godine, dostavio je Obavještenje o statističkom razvrstavanju poslovnih subjekata, po kome je PPUP Rose d.j.l. Gornji Vakuf - društvo jednog lica – 57, oblik vlasništva privatni -2, šifra podrazreda 20.101, šifra podgrupe 012201, te da se subjekt vodi u Registru poslovnih subjekata pod brojem 1388738. Potpisnik ovog Rješenja je Hasan Zolić, direktor. Ministarstvo vanjske trgovine i međunarodnih komunikacija Bosne i Hercegovine, dana 28.02.1997. godine, donijelo je Uvjerenje kojim je Rose d.j.l. Gornji Vakuf upisano u Jedinstvenu evidenciju preduzeća upisanih u sudski registar za obavljanje spoljnotrgovinskog prometa pod brojem EPSP – 8064/97, a potpisnik je Neven Tomić, ministar. Potvrdu o upisu u Registar carinskih obveznika pod brojem 1388738, od 12.03.1997. godine, izdala je Carinska uprava Ministarstva finansija Bosne i Hercegovine, a potpisao je Drago Bagarić, direktor. Tek po dobijanju svih pobrojanih potvrda i uvjerenja kod Zavoda za platni promet mogao se dobiti Karton deponovanih potpisa, što je učinjeno dana 10.03.1997. godine, a jedini oblašteni potpisnik za dinarska i devizna sredstva bio je Ibrahim Kasumović, direktor. Promjenom podataka u preregistraciji promijenio se i pečat društva.

                Odluka o daljem investiranju i pripreme za gradnju

          Dobijanjem urbanističke saglasnosti za gardnju objekta pilane omogućeno je dalje investiranje i njeno proširenje i osavremenjavanje proizvodnje. Odluka o investiranju u preduzeću za 1997. godinu donesena je 06.01.1997. godine. Njome je predviđena izgradnja nove pilanske hale, krojačnice elemenata, sušare, parionice, trafostanice, nadstrešnice, uređenje kruga i nabavku neophodne opreme. Još u prethodnoj godini prvi puta se stupilo u kontakt s firmom Futura iz Ljubljane, za koju Boško Pejnović, direktir i zastupnik, po prvi puta traži isporuku bukove neparene daske samice. Bio je to Zahtjev, od 27.11.1996. godine, za isporuku za Italiju, ali  na destinaciji Luka Kopar u Republici Sloveniji i prvi prijedlog cijena proizvoda bukve. Potražnja neparene bukve robe bila je prihvatljiva, jer tada još nismo imali parionice za drvo. Time je počeo da se ostvaruje naš strateški cilj – proizvodnja bukve i proizvoda od bukve. Preorijentacija na proizvodnju bukve i izvoz bukve, umjesto proizvoda od jele/smrče, bio je uzrokom umanjenja poslova u Republici Hrvatskoj, a time i umanjenje poslova preko zastupnika Obercomom d.o.o. iz Zagreba. To je bio osnovni razlog da smo, dana 04.12.1996. godine, dostavili Obavijest da otkazujemo ranije sklopljeni Ugovor o zastupanju i „otkazujemo dalju poslovnu saradnju." 
           Dok smo pokušavali da rješavamo probleme dozvola i održimo „pravilan kurs“ u daljem razvoju preduzeća, državne institucije su marljivo tražile, i redovno dobijale, informacije iz pojedinih oblasti. Marljivi Mahmut Drino, šef Biroa za zapošljavanje Gornji Vakuf, koji je djelovao u sastavu Ministarstva za izbjeglice i socijalnu politiku BiH, odnosno u Zavodu za zapošljavanje BiH, dana 26.12.1996. godine, dopisom traži da se „dostavi spisak zaposlenih radnika, kao i plan potreba za radnicima u 1997. godini.“ Na dopis je odgovoreno odmah naredni dan, 27.12.1997. godine, sačinjen je spisak tada 12 zapislenih radnika: 1. Ibrahim Kasumović, 2. Amra Kasumović, 3. Hazim Ljubunčić, 4. Salih Kasumović, 5. Zijad Topčić, 6. Sejdo Bešić, 7. Husein Čehajić, 8. Abid Bešić, 9. Jasmin Topčić , 10. Ismet Kokić, 11. Zijada Kasumović i 12. Enes Čemer. Dostavljen je plan po kome je u 1997. godini bilo planirano zapošljavanje novih 20 radnika od čega 15 stolara, jedan električar, jedan bravar i troje ostalih zvanja. 

Dok pišem ovaj dio monografije, subota, 22.09.2012., još uvijek su mi u mislima višemjesečni požari i ogromne štete koje su nastale neodgovornim odnosom svih nivoa vlasti. O tome sam već ranije nešto rekao, pogledajte ovdje gore,od 29.08.2012. godine, izražavajući svoju gnjev i nezadovoljstvo. A, pratite sada kako se društvo još pripremalo i organizovalo za protivpožarnu zaštitu: Iako smo od početka bili 100% privatno preduzeće sa 100% privatnom imovinom, dana 11.11.1996. godine, u inspekcijski pregled došao je Almir Haračić, inspektor i pregledao stanje protivpožarne zaštite u preduzeću. Nakon pregleda Zapisnikom  je konstatovao šta jeste urađeno, ali i da „...nije izvršena obuka radnika iz oblasti protivpožarne zaštite, nije izvršeno ispitivanje ispravnosti elektro-instalacija, nisu atestirani aparati za gašanje požara...“ Naravno, inspektor je nakon toga, dana 14.11.1996. godine, donio Rješenje kojim se nalažu mjere, uz propratno pismo s potpisom Osmana Filana, načelnika Policijske uprave, Detašman u Bugojnu. Novi Zapisnik o inspekcijskom pregledu Almira Haračića, inspektora protivpožarne zaštite, od 24.02.1997. godine, konstatuje da su izvršene obaveze po gornjem Rješenju. Mi smo i tada u preduzeću morali imenovati odgovorno lice za protivpožarnu zaštitu, što je učinjeno Rješenjem o posebnim ovlaštenjima za Saliha Kasumovića, odgovornog lica za protivpožarnu zaštitu, pazite – u privatnom preduzeću sa privatnim vlasništvom - još od 24.09.1996. godine. A, država još nije utvrdila sistem odgovornosti za očuvanje državne – čitaj narodne imovine – posebno šumskog bogatstva! O obučenosti potvrđivao je Spisak obučenih radnika, koje su obučavali Ismir Meškan i Mehmed Ridžal, iz Vatrogasnog društva u Bugojnu, od dana 21.03.1997. godine. Ni  tada se nije sve svodilo na represiju, jer je društvo blagovremeno upozoravalo na opasnosti od predstojećih požara, kao što je to u Upozorenju za pojačane mjere zaštite od požara dostavljene od Almira Haračića, tadašnjeg republičkog inspektora za zaštitu od požara i eksplozija, dostavljenog 06.08.1996. godine. Ova kratka hronologija pokazuje koliko je tada bila veća odgovornost i odlučnost sistema da se zaštiti od požara nego što je to bilo u proljeće i ljeto 2012. godine. Kako vrijeme od rata sve više odmiče - odgovornosti je sve manje!?

Bilansi stanja i uspjeha u 1995. i 1996. godini

Ranije je pominjano, a ovdje ću ponoviti, da je još tokom rata, 1995. godine, preduzeće obavljalo kakvu-takvu aktivnost i da je bilo obavezno da Zavodu za platni promet, Ekspozitura Gornji Vakuf, dostavi podatke kojima je ozvaničena legalna privedna aktivnost. Za tu poslovnu godinu Poreskoj upravi su dostavljeni iskazani bilans stanja i bilans uspjeha preduzeća. Podsjećam da je iskazana oporeziva dobit za 1995. godinu iznosila je 2,340.100,00 BHD (23.401,00 DM), što je bilo više nego iskazana dobit BH telekoma u toj godini. Na iskazanu dobit obračunato je 36% poreza u iznosu od 842.436,00 BHD (8.424,36 DM), što je bio neshvatljivo visok porez! Zatim, ovako obračunati porez na dobit bio je osnovica za utvrđivanje mjesečne akontacije poreza na dobit koji je, po Rješenju o utvrđivanju poreza na dobit, od 18.04.1996. godine, u 1996. godini iznosio je 70.203,00 BHD (702,03 DM). mjesečno. Rješenje je potpisala Indira Bušatlić, šef Ispostave Gornji Vakuf Područnog ureda Travnik, Poreske uprave Ministarstva finansija u Republici Bosni i Hercegovini. Ponovo podsjećam da se akontacija poreza na dobit uvijek morala plaćati bez obzira na stanje tekućeg poslovanja preduzeća. Po bilansu uspjeha (162)  za 1996. godinu ukupan prihod iznosio je 73,632.000 BHD (ili 736.320 DM), a po bilansu stanja(163) za 1966. godinu stalnasredstva iznosila su 15,250.000 (ili 152.500 DM). Ovi podaci su bitni, jer pokazuju početke rasta ovod gruštva i osnovu koja je gotovo neuporedima u trenutku kada pišem monografiju.

        

Zahvaljujem na dosadašnjem strpljenju i interesu za sadržaj. 

Nadam se da ćete preći na post broj 6 i nastavite pratiti pisanje monografije...

Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje
Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?

Prelazak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje
Povratak na post br. 4. - Muzički predah
Povratak na post br. 3. - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šećeranu!
Povratak na post br. 2 - Kako je počelo?
Povratak na post br. 1 - Prvi dani na blogu