4. Muzički predah

      (Sada ste već na postu redni broj 4. Ovdje možete predahnuti slušajući lijepu muziku i nastaviti pratiti sadržaj. Ako ste prvi put u posjeti, ili želite samo slijediti tekst monografije, odmah pređite na postove - pod rednim brojevima 1, 2, 3... koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu...Preporučujem da koristite poveznice-linkove označene žutom bojom. Tamo ćete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.) 

Ovim muzičkim predahom pokušavam da zadržim vašu pažnju, ali i da uživate uz muziku. Nemam muzičko obrazovanje i ne mogu dati stručna uputstva i savjete, ali volim muziku od malih nogu i u društvu volim da zapjevam i meraklijski zasviram. Izdvojene muzičke numere pokazuju moj ukus i muzički „razvoj“ od malih nogu do danas. Nevjerovatno je koliko lijepih i muzičkih detalja iz rane mladosti i djetinjstva ostalo zabilježeno u mome sjećanju!
    Prvu naučenu i zapamćenu pjesmu čuo sam od svoje majke Habibe. Bila je to pjesma Svi dilberi samo moga nema. Majka se ne sjeća od koga ju je ona zapamtila, ali je s velikim uživanjem pjevala ovu pjesmu dok je, sjedeći, radila neki od kućnih poslova. Ovu pjesmu majka je kasnije slušala na Radio-Sarajevu u izvođenju Bebe Selimović, prve dame bosanske sevdalinke.

Harmonika i sevdalinka su nerazdvojni

   Druga pjesma, koja se duboko urezala u moje sjećanje, bila je Harmoniko moja. Bio sam dječačić kada sam je prvi puta čuo na jednoj seoskoj svadbi u Oborcima, selu kod Donjeg Vakufa, u kome sam rođen. Nepozvan, kao i mnoga druga djeca, otišao sam na svadbu i tražio način da se sa drugom djecom zabavim. Odjednom se iz sobe, u kojoj su, po starom običaju, odvojeno od muškaraca sjedile žene, začula sjetna melodija harmonike. A onda je iz nježnog dječačkog grla počela pjesma: „Harmoniko moja, suzom zalivena...“ Koliko sam mogao od gužve, i koliko su mi stariji dozvolili, privirio sam u sobu da vidim to što čujem: na sećiji  je sjedio, možda desetogodišnji dječak, sa velikom crnom harmonikom, većom od njegovog trupa. Vidilo se da s naporom, ali i užitkom, razvlači crni mijeh harmonike. Svirka i pjesma razlijegali su se u maloj sobici vesele svadbarske kuće. Uspio sam da se probijem u sobu i između nabijenih tijela svatovskih zvanica vidio sam da su svi pažljivo slušali malog pjevača, netremice gledajući u to malo njezno biće i veliku crnu harmoniku. Mali svirač i pjevač pjevao je uzdignute glave, koja je jedva virila iza velike harmonike i gledao tupo, negdje visoko, u suprotni ugao na plafonu sobe. Do njega je sjedila mršavna žena, kasnije sam saznao njegova majka, i zadovoljno gledala i slušala svog svirača i pjevača. Dok je završavao posljednje riječi pjesme, „...ostali smo sami, harmoniko moja/još me samo tješi tužna pjesma tvoja“, svi su plakali...Tada mi nije bilo jasno zašto plaču. Saznao sam kasnije - dječak pjevač i harmonikaš - bio je slijep...Mnogo godina kasnije saznao sam da je autor ove prelijepe pjesme Kragujevčanin Dragiša Nedović, koji je napisao preko 800 pjesama i Bosnu i Hercegovinu opjevao u najljepšim pjesmama.

Jedan od malih harmonikaša iz 1953. godine 

     Početak odrastanja moje generacije bio je bez televizora i tv programa. Pjesme smo slušali na radiju, uglavnom Radio-Sarajevu i Radio-Beogradu, Radio-Zagrebu rjeđe, jer se nije dobro čuo. Lokalne stanice bile su rijetke i imale su vrlo slab srednjetalasni domet. Dok smo mi mlađi pokušavali smo da „budemo u trendu“, stariji su, uglavnom, slušali narodnu muziku. Bilo je mnogo emisija narodne muzike, a ja sam zapamtio radio emisiju petkom u 15,15, iza popodnevnih vijesti. Zvala se Pjesme i igre naroda Jugoslavije. Zahvaljujući tim emisijama naučili smo mnogo pjesama od Triglava do Đevđelije(Gevgelije)...

Iz Slovenije smo slušali slične pjesme

Crna Gora je imala nenadmašnu Kseniju Cicvarić
koja izvodi Milica jedna u majke

Srbija - Zbonko Bogdan - Imam jednu želju (tekst))

...Esma Redžepova - Biljana platno Beleše (tekst) i

Biserka kolo

Moj otac Muharem, volio je Biserka kolo u izvođenju Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ovo kolo je veoma često emitovano u jutarnjem programu Radio-Sarajeva. Tokom očevog jutarnjeg brijanja i umivanja Šerbo je svirao...Uvijek rado slušam ovu lijepu i sjetnu melodiju.

Radio Luksemburg

Mi mlađi, rekoh, pokušavali smo da „budemo u trendu“ i „imamo svoj đir“. Od straijih smo krili dok smo na tranzistorima tražili Radio Luksemburg. Kradomice smo koristili tranzistore, jer su se tako trošile tranzistorske baterije, a bile veoma skupe. Mi smo u porodici imali tranzistor Slavuj proizveden u fabrici „Rudi Čajavec“ u Banja Luci.

Naše komšije imali su tranzistor RR Niš proizveden u Elektronskoj industriji u Nišu.

 

A moja porodica je imala tranzistor Slavuj, proizvod fabrike Rudi Čajavec iz Banja Luke. Ovdje, dolje, prikazan je zeleni oklop, a naš je imao crveni. Nžalost, u ovom ratu je nestao, ali i ova pozajmljena fotografija, oprostiće mi njen autor što sam je pozajmnio, budi na lijepe uspomene, lijepa sjećanja i lijepe pjesme.

Slušali smo Bitlse (The Beatles - Revolution). Malo kasnije Tom Džonsa (Tom Jones - Green Green Grass of Home...

Tom Jones - Delilah

Išli smo u kino i plačući gledali filmove malog Joselita (Hoselita)...

Joselito - Granada

...kupovali ploče s pjesama u meksikanskom stilu koje je pjevao Slavko Perović...

Slavko Perović - Ja pijem čašu gorkih suza (tekst)

   

Ali kako od tolikih prelijepih sevdalinki izdvojiti najdraže. Ipak, postoje dvije pjesme. Prva je Prođoh Bosnom kroz gradove...

Safet Isović - Prođoh Bosnom kroz gradove (tekst)

  Ovo je moja omiljena pjesma i uvijek je rado pjevam, u društvu ili sam. Moja supruga dugo je bila ubijeđena da me pjesma podsjeća na neku od prošlih mladalačkih ljubavi ili neku djevojaku iz Višegrada. Ali nije tako! Ovu pjesmu prvi puta sam čuo 1967. godine, tokom posjete prijateljima u mjestima oko Višegrada – u Međeđi, Kaošticama i Dobrunu.

Međeđa kod Višegrada danas. Ovdje sam dolazio u posjete
kod Ferida Gazibare, mog srednjoškolskog kolege i prijatelja  

Pogled na Drinu iznad koje je selo Kaoštice i u kome je
odrasla djevojka Samija, a kasnije supruga Ferida Gazibare,
mog srednjoškolskog kolege i prijatelja

  Ferid Gazibara iz Međeđe, Mikailo Lukić iz Prelova i Enes Čemer, godina je 1996.
u učionici prvog razreda Šumarske tehničke škole na Ilidži kod Sarajeva

U Dobrunu kod Višegrada rodio se i odrastao Enver Hajdarević,
školski kolega i prijatelj

Drina, Višegrad i Bikavac

        Poslije jedne cjelodnevne zabave na seoskim sijelima i prelima, u kasne poslijeponoće sate, bolje reći u tri sata ujutro, došli smo u Višegrad i na Bikavcu ušli u neku malu neuglednu kafanu da popijemo ranojutarnju kafu. U sobičku, načičkanom stolovima i stolicama, i nesrazmjerno velikim šankom, kao iz prizora sa nekih slika starih slikarskih majstora, kroz gusti duhanski dim vidio sam likove, ali likove nismo mogli i razaznati.

Slika Diskusija u pariskom kafeu, 1870,
Frederick Barnard Paris-Cafe-diskusija
na kojoj se vidi atmosfera međusobnog dokazivanja 

     Sjeli smo za slobodan stol, naručili piće, a onda je za stolom pored nas, mladić naših godina, sa poda uzeo staru crnu harmoniku i počeo pjesmu: “Prođoh Bosnom kroz gradove/al’ ne nađoh srcu mira...” Čuvši prve tonove harmonike i prve riječi pjesme ukočio sam se i istovremeno topio od miline. U kafanskom dimu svi su horski pjevali, pjesma se u ranojutarnjoj tišini sigurno čula dolje do Drine, samo sam ja šutio i slušao, jer nisam znao tekst. Prvu puta sam čuo tu prelijepu melodiju, zurio sam u svirača i gledao u njegovu staru crnu harmoniku, diveći se kako je vješti, očigledno priučeni svirač, vješto i meraklijski razvlači, prebire crne i bijele dirke i izvlači najljepše tonove sevdalinke. Biti tu noć na Bikavcu, na Drini u Višegradu i slušati tu pjesmu o djevojci koje više nema i ljubavi koja je nestala, ali negdje duši, i u Bosni, je ostala, trenutak je koji se ne zaboravlja! Taj trenutak nikada nisam zaboravio.

Dragiša Nedović je autor pjesme Prođoh Bosnom kroz gradove

   Dok sam ja sazrijevao u meni je sazrijevala i ova pjesma, sve dok nisam shvatio koliko je ona univerzalna i koliko snažno govori o svakoj ljubavi koja se zapalila, rasplamsavala, trajala i gasila dok se, nažalost, nije konačno ugasila. Dragiša Nedović je napisao tekst i komponovao i drugu pjesmu o Višegradu, koja se može smatrati himnom Višegrada. Ali pjesma Višegrade grade, zapravo, je ljubavna pjesma i u njoj autor Nedović govori o svojoj velikoj ljubavi Kiki. Bolji poznavoci njegovog stvaralaštva tvrde da je ovu pjesmu Nedović napisao još 1936. godine pod naslovom Jutros rano slušam i da je prvi javno pjevao Himzo Polovina.

Bilo bi nepravedno biti zaljubljen u toliki broj pjesama Dragiše Nedovića, a ne pomenuti da je on, pored meni najdražih, i autor nezaboravnih pjesama: Negde u daljini pogled mi se gubi, Karanfil se na put sprema, već pomenute Harmoniko moja suzom nakvašena, Jutros mi je ruža procvjetala, Stade se cvijeće rosom kititi.

Mile Petrović je međuprvima snimio pjesmu Prođoh Bosnom kroz gradove

Pjesmu Prođoh Bosnom kroz gradove ubrzo sam našao među pločama kod moga dajdže Mustafe Džanana. Dajdža Mustafa je bio istinski amaterski zaljubljenik knjige, lijepe pisane riječi, starih pjesmarica i lijepih narodnih pjesama, posebno sevdalinki. U vrijeme kada mi u porodici nismo imali ni struju on je u Bugojnu imao gramofon i mnogo gramofonskih ploča. Među njima je bila jedna mala ploča Mile Petrovića, poznatog interpretora sevdalinki, a koji je ovu pjsmu 1960. godine snimio za zagrebački Jugoton. 

Omotnica ploče Mile Petrovića

   Dajdža mi je poklonio tu ploču, ali u prevelikoj želji da je sačuvam kao dragu uspomenu, vjerovatno sam je sam od sebe sakrio, negdje sam je zaturio i nikada je kasnije nisam našao.

O ljubavi prema pjesmi i sevdalinkama često sam pričao sa Midhom Gekićem, mužem Bebine sestre Azre, također zaljubljenikom u lijepu pjesmu, ali i dobrim interpretatorom, posebno sevdalinke, koji mi je poklonio svoju ploču, istu onakvu kakvu mi je bio dao dajdža Mustafa. Nažalost, i na svoju sramotu, i tu sam ploču izgubio, bolje reći sakrio sam je od sebe. Bilo me stid, a kada sam to rekao Midhi on se našalio i šeretski me utješio: “Pa, ja ću ti pjevati bolje od Mile Petrovića!”

Midho Gekić je krajnji desno, pa nalijevo su Vinko Raić,

Đuro Hrćan, Ismet Polić i Branko Juričič, snimljeni 1976. u hotelu Raduša,

oni su činili su Vokalno-instrumentalni sastav Prijatelji

Midho je prelijepo pjevao. To su znali brojni posjetioci naših domaćih gradskih zabava u hotelu Raduša, koji su uživali u njegovoj pjesmi i svirkama domaće grupe Prijatelji, čiji je Midho bio član, a koju je vodio Đuro Hrćan. O Đuri sam pisao u jednom osvrtu u Oslobođenju i podsjetio se da je bio i moj nastavnik muzičkog, koji me pokušao muzički obrazovati, natjeravši me da napamet naučim notni zapis narodne pjesme Razgranala grana jorgovana, znam ga i danas, miiiii, sool, fa, mi, reeee, sol, fa, mi, reee, do, re, miiii, i čovjek koji je od rane mladosti do zadnjeg, bukvalno, zadnjeg dana života učio mlade, i naučio ih, da sviraju, pjevaju i igraju i, pazi sad', naučio ih da igraju i rukomet, pa im je, prije 60 godina, uz pomoć drugih entuzijasta radoholika, osnovao Rukometni klub Sloga.

Đuro Hrćan: Monografija Muzički život Gornjeg Vakufa između dva rata 

- od 1945. do 1992. godine (Preuzmi)

    Đuro je pred kraj života napisao monografiju Muzički život Gornjeg Vakufa između dva rata – od 1945. do 1992. godine i detaljno opisao koliko su ljudi u ovom gradu volili muziku – i zajedno pjevali i svirali. Ajša Kirlić, supruga Avde Kirlića, koji je svirao i družio se sa ovdašnjim muzičarima amaterima, dala mi je elektronsku verziju monografije, koju je Đuro podijelio najbližim prijateljima. Nadam se da će uskoro biti moguće da se monografija štampa, a do tada ovdje objavljujem originalnu verziju, ništa, čak nijedan zarez nije promijenjen, nijedna pravopisna ili gramatička greška nisu ispravljena, ništa izbačeno ili dopisano. Monografija je ovim postala javna i dostupna širokoj čitalačkoj publici, građanima Gornjeg Vakufa-Uskoplja, posebno, jer je njima namijenjena, što je bila i Đurina želja. Naravno, ovim osporavam pravo korištenja i komercijalizacije monografije.

Drugu pjesmu koju volim napisao je Jozo Penava, veoma plodan muzički stvaralac, rođen u Paležu kod Kiseljaka.

         Ostaće zabilježeno da je Penava jedan od osnivača Radio Sarajeva i da je napisao oko 300 pjesama od kojih su mnoge postale toliko poznate i popularne da ih je narod počeo smatrati izvornim narodnim pjesmama. Njegove pjesme su izvodili i drugi izvođači, ali najčešće i, po meni, najuspješnije ih je interpretirao Safet Isović.
        Od brojnih pjesama izdvojiću još neke: Sve behara i sve cvjeta, Mene moja zaklinjala majka, Ismihano, dušo moja, Cvati, ružo moja, Sarajevo, behara ti tvoga, Gledala sam sa prozora, Na mezaru majka plače i nišane ljubi, Golube, poleti, Pokraj kuće male, Sarajčice, hajdemo, a svome Kiseljaku je ostavio Pjesma Kiseljaku. 
     Sjetuje me majka je meni jedna od najdražih pjesama, a mi smo je proglašili našom himnom preduzeća Rose-wood d.o.o. Poslušajte kako nenadmašni Safet pjeva prelijepu pjesmu Sjetuje me majka...

Safet Isović - Sjetuje me majka (tekst)

Safet Isović je neponovljiv!

Safet Isović je često bio drag gost u ranije pominjanom hotelu Raduša. Dok su dame volile da se slikaju s Kemalom Monetenom, mi, uglavnom sevdalije, slikali smo se sa  Safetom. Gore vidite fotografiju iz januara 1974. godine. Stoje (s lijeva): Hasan Polić, Avdo Kirlić, Hidajet Burek, Amir Dedić, Hasan-Haso Verem (konobar i junak anegdota o Grgi, koktelu Bosanska tuga i Branku Mikuliću u ranijem tekstu), Safet Isović, Šahseman-Semo Šabanović, Dževad Kirlić, Hasan Mišić i Muharem-Hajo Dedić, a moja malenkost, Enes Čemer, u donjem redu.

Enes Čemer - Zbirka najljepših pjesama, gdje su i sevdalinke, možete preuzeti i ovdje

      Koliko još lijepih sevdalinki ima?! To, vjerovatno, niko ne zna. Tražite ih, slušajte, učite melodije i riječi i prenosite budućim generacijama. U pokušaju da se očuva sevdalinka i lijepa pjesma priredio sam jednu zbirku tekstova i dao joj naslov Najljepše pjesme. Štampao sam je u više primjeraka i podijelio prijateljima i svima koji vole lijepu pjesmu, naravno, besplatno, odričući se prava i osporavajući pravo njene komercijalne prodaje. Ovdje možete naći Zbirku pjesama,, naslove pjesama, poruku prijateljima i naslovnicu. Kliknite na poveznice - linkove, preuzmite, štampajte ili proslijedite dalje.
      No, ovo nije priča o sevdalinkama, već o preduzeću čiju ste himnu upravo čuli...Sjetuje me majka...Ali životnu priču Safeta Isovića pročitajte ovdje, ali poslušajte i njegovo izvođenje pjesme Moj konjiću mili, iz 1973. godine.

Nadam se da smo se sprijateljili, da ćete slušati muziku po vašem izboru i nastaviti pratiti pisanje i objavljivanje ove monografije.

Nikad nije kasno! I zato sam se i vratio na ovaj tekst, 16.05.2016. godine, u želji i namjeri da ga dopunim, pokušam učiniti sadržajnijim, životno i muzički, više ljudskim. Naprosto, na to me je primorala muzička emisija beogradske Grand produkcije pod nazivom Nikad nije kasno. Dugo sam razmišljao kako da jednostavno ispričam običnu priču o tome kako sam, opet, lično doživio jednu običnu televizijsku emisiju s jednostavnim muzičkim sadržajem i jednostavnim i običnim ljudima, a da ne budem neukusno patetičan, neosnovano i dosadno nostalgičan ili, još gore, podilazeći propagator emisije koja budi emocije, nagovara, reklamira, a sve s namjerom da ubire pare.

Saša Žika Jakšić i Anđelka Mandić

Ali, nikad nije kasno! Shvatio sam to, napokon! Ova emisija, koju je grandiozno osmislio Saša Žika Jakšić, sigurno uz pomoć inventivne ekipe beogradske Grand produkcije, postala je kulturološki i sociološki fenomen ovih prostora, koje smo nekada nazivali zajedničkom državom. Nekima se diže kosa, a nekima se ježi koža, kada se i pomene bivša nam zajednička država, pa je zato i ne treba pominjati, kako bi jednima ostala uredna frizura, a drugima koža ravna. Ali ova emisija, kao nekada kultne televizijske serije, privlači toliku pažnju gledalaca da prazni gradske ulice i kafane i niko od nas pred malim ekranima ne ostaje ravnodušan. Neprestano nasmiješenih lica ili suznih čiju, poluotvorenih ili otvorenih usta, zagledani smo u ekran i zatečeni u naizmjeničnim trenucima divljenja, oduševljenja, radosti i ushićenja, tuge i nostalgije, smijeha i sjetnog plača, dobrote i milošte, ponosa i skrušenosti, vjere i nade, zajedništva i privrženosti, kosmopolizma i lične sudbine, muzičke sjete i pjesničke raskošnosti. Svaka emisija je svojevrstan seminar i svojevrsna oda muzičkom obrazovanju i znanju, interpretatorskoj snazi i nježnosti, scenskoj nespretnosti i neskrivenom koketiranju s publikom, duhovitoj iskrenosti i iskrenoj sramežljivosti, iskreno ispovijedanje samopokajanja i neskriveno samopoštovanje, radosno sjećanje na prošlo i nada da će nam ubuduće svima biti bolje, ali samo ako se volimo i pri tome pjevamo. Emisija je dokaz da uz pjesmu možemo da pjevamo i plačemo dok slušamo kako život može biti okrutan, ili dobar, ali treba ga nastojati promijeniti i uljepšati za sebe i sve druge oko nas. Dok traje emisija iz ekrana izbija neobjašnjiva čudesna pozitivna energija i  snaga ljudskog sjedinjavanja i uzajamnog prožimanja dobrotom i ljubavlju onih koji su tamo, na pozornici, oko pozornice, u publici i nevine duhovitosti koju im uzvraćamo dok gledamo glavne aktere, izvođače, kako pjevaju ili govore, stapajući se s njihovim dušama, životima, sudbinama, njihovim tijelima i njihovim krajevima u kojima su rođeni ili sada borave. Ništa nam njihovo nije strano, sve njihovo postaje i naše, sve je pozitivno, terapeutski je poželjno i zdravo. Samo nas tuga razdire u trenutku kada, na kraju emisije, neko od aktera mora otpasti iz takmičenja i nestati, vratiti se nekuda u svoj život, a mi bismo najradije da ostane sa nama, pa poželimo da mu damo dio našeg života da ga ponese, da još barem malo budemo skupa.

Nikad nije kasno činiti, i učiniti, dobro, ili se  potruditi da omogućite ljudima da ostvare svoje snove, nade i želje, kao što je Grand produkcija učinila ovom emisijom, koja je, nema sumnje, imala osnovnu namjeru da postane komercijalna. Ali emisija je postala i društveno ogledalo u kome svoj odraz vide milioni onih koji sjede ispred ekrana, raznih uzrasta, u raznim mjestima i na raznim stranama ovih prostora, suznih očiju i smiješeći se istovremeno, s neskrivenom radošću i zadovoljstvom, gledaju one što im pričaju, pjevaju, sviraju ili recituju i, ujedno, dokazuju da bolja budućnost, ipak, nije zauvijek prošla.

Stručnjaci za komunikacije, kulturu i sociologiju još nisu rekli svoju riječ o ovom pozitivnom društvenom fenomenu u vrlo uspjelom komercijalnom projektu. Ima vremena, desiće se i to, uvjeren sam, i to vrlo skoro. Dobro bi to bilo, jer naučna analiza može pokazati kako se komercijalno profitabilanim projektima može uspješno liječiti društveno biće, već načeto raznim društvenim bolestima. Nikad nije kasno, nadam se!

Ne mogu, i neću, nijednog izvođača da izdvojim i da ih razdvajam. Svi su oni, svako na svoj način, dobri i dragi. Ali, pošto sam već ranije ovdje rekao da neizmjerno volim Safeta Isovića i sve sevdalinke, samo kao ilustraciju izdvojiću ovu interpretaciju Šefćeta Hamidovića. Poslušajte, a ostale potražite dalje druge pjesme i izvođače, jer nikad nije kasno da se naslušate lijepe pjesme.

Šefćet Hamidović, podsjeća na Safeta Isovića, a pjesma Ja sam čovjek od meraka samo je dokaz kako nikad nije kasno da se pokaže talent i umijeće.

   

Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
Prelazak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje
Prelazak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje!
Povratak na post br. 3 - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šečeranu!
Povratak na post br. 2 - Kako je počelo?
Povratak na post br. 1 - Prvi dani na blogu