4. Muzički predah

      (Sada ste već na postu redni broj 4. Ovdje možete predahnuti slušajući lijepu muziku i nastaviti pratiti sadržaj. Ako ste prvi put u posjeti, ili želite samo slijediti tekst monografije, odmah pređite na postove - pod rednim brojevima 1, 2, 3... koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu...Preporučujem da koristite poveznice-linkove označene žutom bojom. Tamo ćete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.) 

Ovim muzičkim predahom pokušavam da zadržim vašu pažnju, ali i da uživate uz muziku. Nemam muzičko obrazovanje i ne mogu dati stručna uputstva i savjete, ali volim muziku od malih nogu i u društvu volim da zapjevam i meraklijski zasviram. Izdvojene muzičke numere pokazuju moj ukus i muzički „razvoj“ od malih nogu do danas. Nevjerovatno je koliko lijepih i muzičkih detalja iz rane mladosti i djetinjstva ostalo zabilježeno u mome sjećanju!
    Prvu naučenu i zapamćenu pjesmu čuo sam od svoje majke Habibe. Bila je to pjesma Svi dilberi samo moga nema. Majka se ne sjeća od koga ju je ona zapamtila, ali je s velikim uživanjem pjevala ovu pjesmu dok je, sjedeći, radila neki od kućnih poslova. Ovu pjesmu majka je kasnije slušala na Radio-Sarajevu u izvođenju Bebe Selimović, prve dame bosanske sevdalinke.

Harmonika i sevdalinka su nerazdvojni

   Druga pjesma, koja se duboko urezala u moje sjećanje, bila je Harmoniko moja. Bio sam dječačić kada sam je prvi puta čuo na jednoj seoskoj svadbi u Oborcima, selu kod Donjeg Vakufa, u kome sam rođen. Nepozvan, kao i mnoga druga djeca, otišao sam na svadbu i tražio način da se sa drugom djecom zabavim. Odjednom se iz sobe, u kojoj su, po starom običaju, odvojeno od muškaraca sjedile žene, začula sjetna melodija harmonike. A onda je iz nježnog dječačkog grla počela pjesma: „Harmoniko moja, suzom zalivena...“ Koliko sam mogao od gužve, i koliko su mi stariji dozvolili, privirio sam u sobu da vidim to što čujem: na sećiji  je sjedio, možda desetogodišnji dječak, sa velikom crnom harmonikom, većom od njegovog trupa. Vidilo se da s naporom, ali i užitkom, razvlači crni mijeh harmonike. Svirka i pjesma razlijegali su se u maloj sobici vesele svadbarske kuće. Uspio sam da se probijem u sobu i između nabijenih tijela svatovskih zvanica vidio sam da su svi pažljivo slušali malog pjevača, netremice gledajući u to malo njezno biće i veliku crnu harmoniku. Mali svirač i pjevač pjevao je uzdignute glave, koja je jedva virila iza velike harmonike i gledao tupo, negdje visoko, u suprotni ugao na plafonu sobe. Do njega je sjedila mršavna žena, kasnije sam saznao njegova majka, i zadovoljno gledala i slušala svog svirača i pjevača. Dok je završavao posljednje riječi pjesme, „...ostali smo sami, harmoniko moja/još me samo tješi tužna pjesma tvoja“, svi su plakali...Tada mi nije bilo jasno zašto plaču. Saznao sam kasnije - dječak pjevač i harmonikaš - bio je slijep...Mnogo godina kasnije saznao sam da je autor ove prelijepe pjesme Kragujevčanin Dragiša Nedović, koji je napisao preko 800 pjesama i Bosnu i Hercegovinu opjevao u najljepšim pjesmama.

Jedan od malih harmonikaša iz 1953. godine 

     Početak odrastanja moje generacije bio je bez televizora i tv programa. Pjesme smo slušali na radiju, uglavnom Radio-Sarajevu i Radio-Beogradu, Radio-Zagrebu rjeđe, jer se nije dobro čuo. Lokalne stanice bile su rijetke i imale su vrlo slab srednjetalasni domet. Dok smo mi mlađi pokušavali smo da „budemo u trendu“, stariji su, uglavnom, slušali narodnu muziku. Bilo je mnogo emisija narodne muzike, a ja sam zapamtio radio emisiju petkom u 15,15, iza popodnevnih vijesti. Zvala se Pjesme i igre naroda Jugoslavije. Zahvaljujući tim emisijama naučili smo mnogo pjesama od Triglava do Đevđelije(Gevgelije)...

Iz Slovenije smo slušali slične pjesme

Crna Gora je imala nenadmašnu Kseniju Cicvarić
koja izvodi Milica jedna u majke

Srbija - Zbonko Bogdan - Imam jednu želju (tekst))

...Esma Redžepova - Biljana platno Beleše (tekst) i

Biserka kolo

Moj otac Muharem, volio je Biserka kolo u izvođenju Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ovo kolo je veoma često emitovano u jutarnjem programu Radio-Sarajeva. Tokom očevog jutarnjeg brijanja i umivanja Šerbo je svirao...Uvijek rado slušam ovu lijepu i sjetnu melodiju.

Radio Luksemburg

Mi mlađi, rekoh, pokušavali smo da „budemo u trendu“ i „imamo svoj đir“. Od straijih smo krili dok smo na tranzistorima tražili Radio Luksemburg. Kradomice smo koristili tranzistore, jer su se tako trošile tranzistorske baterije, a bile veoma skupe. Mi smo u porodici imali tranzistor Slavuj proizveden u fabrici „Rudi Čajavec“ u Banja Luci.

Naše komšije imali su tranzistor RR Niš proizveden u Elektronskoj industriji u Nišu.

 

A moja porodica je imala tranzistor Slavuj, proizvod fabrike Rudi Čajavec iz Banja Luke. Ovdje, dolje, prikazan je zeleni oklop, a naš je imao crveni. Nžalost, u ovom ratu je nestao, ali i ova pozajmljena fotografija, oprostiće mi njen autor što sam je pozajmnio, budi na lijepe uspomene, lijepa sjećanja i lijepe pjesme.

Slušali smo Bitlse (The Beatles - Revolution). Malo kasnije Tom Džonsa (Tom Jones - Green Green Grass of Home...

Tom Jones - Delilah

Išli smo u kino i plačući gledali filmove malog Joselita (Hoselita)...

Joselito - Granada

...kupovali ploče s pjesama u meksikanskom stilu koje je pjevao Slavko Perović...

Slavko Perović - Ja pijem čašu gorkih suza (tekst)

   

Ali kako od tolikih prelijepih sevdalinki izdvojiti najdraže. Ipak, postoje dvije pjesme. Prva je Prođoh Bosnom kroz gradove...

Safet Isović - Prođoh Bosnom kroz gradove (tekst)

  Ovo je moja omiljena pjesma i uvijek je rado pjevam, u društvu ili sam. Moja supruga dugo je bila ubijeđena da me pjesma podsjeća na neku od prošlih mladalačkih ljubavi ili neku djevojaku iz Višegrada. Ali nije tako! Ovu pjesmu prvi puta sam čuo 1967. godine, tokom posjete prijateljima u mjestima oko Višegrada – u Međeđi, Kaošticama i Dobrunu.

Međeđa kod Višegrada danas. Ovdje sam dolazio u posjete
kod Ferida Gazibare, mog srednjoškolskog kolege i prijatelja  

Pogled na Drinu iznad koje je selo Kaoštice i u kome je
odrasla djevojka Samija, a kasnije supruga Ferida Gazibare,
mog srednjoškolskog kolege i prijatelja

  Ferid Gazibara iz Međeđe, Mikailo Lukić iz Prelova i Enes Čemer, godina je 1996.
u učionici prvog razreda Šumarske tehničke škole na Ilidži kod Sarajeva

U Dobrunu kod Višegrada rodio se i odrastao Enver Hajdarević,
školski kolega i prijatelj

Drina, Višegrad i Bikavac

        Poslije jedne cjelodnevne zabave na seoskim sijelima i prelima, u kasne poslijeponoće sate, bolje reći u tri sata ujutro, došli smo u Višegrad i na Bikavcu ušli u neku malu neuglednu kafanu da popijemo ranojutarnju kafu. U sobičku, načičkanom stolovima i stolicama, i nesrazmjerno velikim šankom, kao iz prizora sa nekih slika starih slikarskih majstora, kroz gusti duhanski dim vidio sam likove, ali likove nismo mogli i razaznati.

Slika Diskusija u pariskom kafeu, 1870,
Frederick Barnard Paris-Cafe-diskusija
na kojoj se vidi atmosfera međusobnog dokazivanja 

     Sjeli smo za slobodan stol, naručili piće, a onda je za stolom pored nas, mladić naših godina, sa poda uzeo staru crnu harmoniku i počeo pjesmu: “Prođoh Bosnom kroz gradove/al’ ne nađoh srcu mira...” Čuvši prve tonove harmonike i prve riječi pjesme ukočio sam se i istovremeno topio od miline. U kafanskom dimu svi su horski pjevali, pjesma se u ranojutarnjoj tišini sigurno čula dolje do Drine, samo sam ja šutio i slušao, jer nisam znao tekst. Prvu puta sam čuo tu prelijepu melodiju, zurio sam u svirača i gledao u njegovu staru crnu harmoniku, diveći se kako je vješti, očigledno priučeni svirač, vješto i meraklijski razvlači, prebire crne i bijele dirke i izvlači najljepše tonove sevdalinke. Biti tu noć na Bikavcu, na Drini u Višegradu i slušati tu pjesmu o djevojci koje više nema i ljubavi koja je nestala, ali negdje duši, i u Bosni, je ostala, trenutak je koji se ne zaboravlja! Taj trenutak nikada nisam zaboravio.

Dragiša Nedović je autor pjesme Prođoh Bosnom kroz gradove

   Dok sam ja sazrijevao u meni je sazrijevala i ova pjesma, sve dok nisam shvatio koliko je ona univerzalna i koliko snažno govori o svakoj ljubavi koja se zapalila, rasplamsavala, trajala i gasila dok se, nažalost, nije konačno ugasila. Dragiša Nedović je napisao tekst i komponovao i drugu pjesmu o Višegradu, koja se može smatrati himnom Višegrada. Ali pjesma Višegrade grade, zapravo, je ljubavna pjesma i u njoj autor Nedović govori o svojoj velikoj ljubavi Kiki. Bolji poznavoci njegovog stvaralaštva tvrde da je ovu pjesmu Nedović napisao još 1936. godine pod naslovom Jutros rano slušam i da je prvi javno pjevao Himzo Polovina.

Bilo bi nepravedno biti zaljubljen u toliki broj pjesama Dragiše Nedovića, a ne pomenuti da je on, pored meni najdražih, i autor nezaboravnih pjesama: Negde u daljini pogled mi se gubi, Karanfil se na put sprema, već pomenute Harmoniko moja suzom nakvašena, Jutros mi je ruža procvjetala, Stade se cvijeće rosom kititi.

Mile Petrović je međuprvima snimio pjesmu Prođoh Bosnom kroz gradove

Pjesmu Prođoh Bosnom kroz gradove ubrzo sam našao među pločama kod moga dajdže Mustafe Džanana. Dajdža Mustafa je bio istinski amaterski zaljubljenik knjige, lijepe pisane riječi, starih pjesmarica i lijepih narodnih pjesama, posebno sevdalinki. U vrijeme kada mi u porodici nismo imali ni struju on je u Bugojnu imao gramofon i mnogo gramofonskih ploča. Među njima je bila jedna mala ploča Mile Petrovića, poznatog interpretora sevdalinki, a koji je ovu pjsmu 1960. godine snimio za zagrebački Jugoton. 

Omotnica ploče Mile Petrovića

   Dajdža mi je poklonio tu ploču, ali u prevelikoj želji da je sačuvam kao dragu uspomenu, vjerovatno sam je sam od sebe sakrio, negdje sam je zaturio i nikada je kasnije nisam našao.

O ljubavi prema pjesmi i sevdalinkama često sam pričao sa Midhom Gekićem, mužem Bebine sestre Azre, također zaljubljenikom u lijepu pjesmu, ali i dobrim interpretatorom, posebno sevdalinke, koji mi je poklonio svoju ploču, istu onakvu kakvu mi je bio dao dajdža Mustafa. Nažalost, i na svoju sramotu, i tu sam ploču izgubio, bolje reći sakrio sam je od sebe. Bilo me stid, a kada sam to rekao Midhi on se našalio i šeretski me utješio: “Pa, ja ću ti pjevati bolje od Mile Petrovića!”

Midho Gekić je krajnji desno, pa nalijevo su Vinko Raić,

Đuro Hrćan, Ismet Polić i Branko Juričič, snimljeni 1976. u hotelu Raduša,

oni su činili su Vokalno-instrumentalni sastav Prijatelji

Midho je prelijepo pjevao. To su znali brojni posjetioci naših domaćih gradskih zabava u hotelu Raduša, koji su uživali u njegovoj pjesmi i svirkama domaće grupe Prijatelji, čiji je Midho bio član, a koju je vodio Đuro Hrćan. O Đuri sam pisao u jednom osvrtu u Oslobođenju i podsjetio se da je bio i moj nastavnik muzičkog, koji me pokušao muzički obrazovati, natjeravši me da napamet naučim notni zapis narodne pjesme Razgranala grana jorgovana, znam ga i danas, miiiii, sool, fa, mi, reeee, sol, fa, mi, reee, do, re, miiii, i čovjek koji je od rane mladosti do zadnjeg, bukvalno, zadnjeg dana života učio mlade, i naučio ih, da sviraju, pjevaju i igraju i, pazi sad', naučio ih da igraju i rukomet, pa im je, prije 60 godina, uz pomoć drugih entuzijasta radoholika, osnovao Rukometni klub Sloga.

Đuro Hrćan: Monografija Muzički život Gornjeg Vakufa između dva rata 

- od 1945. do 1992. godine (Preuzmi)

    Đuro je pred kraj života napisao monografiju Muzički život Gornjeg Vakufa između dva rata – od 1945. do 1992. godine i detaljno opisao koliko su ljudi u ovom gradu volili muziku – i zajedno pjevali i svirali. Ajša Kirlić, supruga Avde Kirlića, koji je svirao i družio se sa ovdašnjim muzičarima amaterima, dala mi je elektronsku verziju monografije, koju je Đuro podijelio najbližim prijateljima. Nadam se da će uskoro biti moguće da se monografija štampa, a do tada ovdje objavljujem originalnu verziju, ništa, čak nijedan zarez nije promijenjen, nijedna pravopisna ili gramatička greška nisu ispravljena, ništa izbačeno ili dopisano. Monografija je ovim postala javna i dostupna širokoj čitalačkoj publici, građanima Gornjeg Vakufa-Uskoplja, posebno, jer je njima namijenjena, što je bila i Đurina želja. Naravno, ovim osporavam pravo korištenja i komercijalizacije monografije.

Drugu pjesmu koju volim napisao je Jozo Penava, veoma plodan muzički stvaralac, rođen u Paležu kod Kiseljaka.

         Ostaće zabilježeno da je Penava jedan od osnivača Radio Sarajeva i da je napisao oko 300 pjesama od kojih su mnoge postale toliko poznate i popularne da ih je narod počeo smatrati izvornim narodnim pjesmama. Njegove pjesme su izvodili i drugi izvođači, ali najčešće i, po meni, najuspješnije ih je interpretirao Safet Isović.
        Od brojnih pjesama izdvojiću još neke: Sve behara i sve cvjeta, Mene moja zaklinjala majka, Ismihano, dušo moja, Cvati, ružo moja, Sarajevo, behara ti tvoga, Gledala sam sa prozora, Na mezaru majka plače i nišane ljubi, Golube, poleti, Pokraj kuće male, Sarajčice, hajdemo, a svome Kiseljaku je ostavio Pjesma Kiseljaku. 
     Sjetuje me majka je meni jedna od najdražih pjesama, a mi smo je proglašili našom himnom preduzeća Rose-wood d.o.o. Poslušajte kako nenadmašni Safet pjeva prelijepu pjesmu Sjetuje me majka...

Safet Isović - Sjetuje me majka (tekst)

Safet Isović je neponovljiv!

Safet Isović je često bio drag gost u ranije pominjanom hotelu Raduša. Dok su dame volile da se slikaju s Kemalom Monetenom, mi, uglavnom sevdalije, slikali smo se sa  Safetom. Gore vidite fotografiju iz januara 1974. godine. Stoje (s lijeva): Hasan Polić, Avdo Kirlić, Hidajet Burek, Amir Dedić, Hasan-Haso Verem (konobar i junak anegdota o Grgi, koktelu Bosanska tuga i Branku Mikuliću u ranijem tekstu), Safet Isović, Šahseman-Semo Šabanović, Dževad Kirlić, Hasan Mišić i Muharem-Hajo Dedić, a moja malenkost, Enes Čemer, u donjem redu.

Enes Čemer - Zbirka najljepših pjesama, gdje su i sevdalinke, možete preuzeti i ovdje

      Koliko još lijepih sevdalinki ima?! To, vjerovatno, niko ne zna. Tražite ih, slušajte, učite melodije i riječi i prenosite budućim generacijama. U pokušaju da se očuva sevdalinka i lijepa pjesma priredio sam jednu zbirku tekstova i dao joj naslov Najljepše pjesme. Štampao sam je u više primjeraka i podijelio prijateljima i svima koji vole lijepu pjesmu, naravno, besplatno, odričući se prava i osporavajući pravo njene komercijalne prodaje. Ovdje možete naći Zbirku pjesama,, naslove pjesama, poruku prijateljima i naslovnicu. Kliknite na poveznice - linkove, preuzmite, štampajte ili proslijedite dalje.
      No, ovo nije priča o sevdalinkama, već o preduzeću čiju ste himnu upravo čuli...Sjetuje me majka...Ali životnu priču Safeta Isovića pročitajte ovdje, ali poslušajte i njegovo izvođenje pjesme Moj konjiću mili, iz 1973. godine.

Nadam se da smo se sprijateljili, da ćete slušati muziku po vašem izboru i nastaviti pratiti pisanje i objavljivanje ove monografije.

Nikad nije kasno! I zato sam se i vratio na ovaj tekst, 16.05.2016. godine, u želji i namjeri da ga dopunim, pokušam učiniti sadržajnijim, životno i muzički, više ljudskim. Naprosto, na to me je primorala muzička emisija beogradske Grand produkcije pod nazivom Nikad nije kasno. Dugo sam razmišljao kako da jednostavno ispričam običnu priču o tome kako sam, opet, lično doživio jednu običnu televizijsku emisiju s jednostavnim muzičkim sadržajem i jednostavnim i običnim ljudima, a da ne budem neukusno patetičan, neosnovano i dosadno nostalgičan ili, još gore, podilazeći propagator emisije koja budi emocije, nagovara, reklamira, a sve s namjerom da ubire pare.

Saša Žika Jakšić i Anđelka Mandić

Ali, nikad nije kasno! Shvatio sam to, napokon! Ova emisija, koju je grandiozno osmislio Saša Žika Jakšić, sigurno uz pomoć inventivne ekipe beogradske Grand produkcije, postala je kulturološki i sociološki fenomen ovih prostora, koje smo nekada nazivali zajedničkom državom. Nekima se diže kosa, a nekima se ježi koža, kada se i pomene bivša nam zajednička država, pa je zato i ne treba pominjati, kako bi jednima ostala uredna frizura, a drugima koža ravna. Ali ova emisija, kao nekada kultne televizijske serije, privlači toliku pažnju gledalaca da prazni gradske ulice i kafane i niko od nas pred malim ekranima ne ostaje ravnodušan. Neprestano nasmiješenih lica ili suznih čiju, poluotvorenih ili otvorenih usta, zagledani smo u ekran i zatečeni u naizmjeničnim trenucima divljenja, oduševljenja, radosti i ushićenja, tuge i nostalgije, smijeha i sjetnog plača, dobrote i milošte, ponosa i skrušenosti, vjere i nade, zajedništva i privrženosti, kosmopolizma i lične sudbine, muzičke sjete i pjesničke raskošnosti. Svaka emisija je svojevrstan seminar i svojevrsna oda muzičkom obrazovanju i znanju, interpretatorskoj snazi i nježnosti, scenskoj nespretnosti i neskrivenom koketiranju s publikom, duhovitoj iskrenosti i iskrenoj sramežljivosti, iskreno ispovijedanje samopokajanja i neskriveno samopoštovanje, radosno sjećanje na prošlo i nada da će nam ubuduće svima biti bolje, ali samo ako se volimo i pri tome pjevamo. Emisija je dokaz da uz pjesmu možemo da pjevamo i plačemo dok slušamo kako život može biti okrutan, ili dobar, ali treba ga nastojati promijeniti i uljepšati za sebe i sve druge oko nas. Dok traje emisija iz ekrana izbija neobjašnjiva čudesna pozitivna energija i  snaga ljudskog sjedinjavanja i uzajamnog prožimanja dobrotom i ljubavlju onih koji su tamo, na pozornici, oko pozornice, u publici i nevine duhovitosti koju im uzvraćamo dok gledamo glavne aktere, izvođače, kako pjevaju ili govore, stapajući se s njihovim dušama, životima, sudbinama, njihovim tijelima i njihovim krajevima u kojima su rođeni ili sada borave. Ništa nam njihovo nije strano, sve njihovo postaje i naše, sve je pozitivno, terapeutski je poželjno i zdravo. Samo nas tuga razdire u trenutku kada, na kraju emisije, neko od aktera mora otpasti iz takmičenja i nestati, vratiti se nekuda u svoj život, a mi bismo najradije da ostane sa nama, pa poželimo da mu damo dio našeg života da ga ponese, da još barem malo budemo skupa.

Nikad nije kasno činiti, i učiniti, dobro, ili se  potruditi da omogućite ljudima da ostvare svoje snove, nade i želje, kao što je Grand produkcija učinila ovom emisijom, koja je, nema sumnje, imala osnovnu namjeru da postane komercijalna. Ali emisija je postala i društveno ogledalo u kome svoj odraz vide milioni onih koji sjede ispred ekrana, raznih uzrasta, u raznim mjestima i na raznim stranama ovih prostora, suznih očiju i smiješeći se istovremeno, s neskrivenom radošću i zadovoljstvom, gledaju one što im pričaju, pjevaju, sviraju ili recituju i, ujedno, dokazuju da bolja budućnost, ipak, nije zauvijek prošla.

Stručnjaci za komunikacije, kulturu i sociologiju još nisu rekli svoju riječ o ovom pozitivnom društvenom fenomenu u vrlo uspjelom komercijalnom projektu. Ima vremena, desiće se i to, uvjeren sam, i to vrlo skoro. Dobro bi to bilo, jer naučna analiza može pokazati kako se komercijalno profitabilanim projektima može uspješno liječiti društveno biće, već načeto raznim društvenim bolestima. Nikad nije kasno, nadam se!

Ne mogu, i neću, nijednog izvođača da izdvojim i da ih razdvajam. Svi su oni, svako na svoj način, dobri i dragi. Ali, pošto sam već ranije ovdje rekao da neizmjerno volim Safeta Isovića i sve sevdalinke, samo kao ilustraciju izdvojiću ovu interpretaciju Šefćeta Hamidovića. Poslušajte, a ostale potražite dalje druge pjesme i izvođače, jer nikad nije kasno da se naslušate lijepe pjesme.

Šefćet Hamidović, podsjeća na Safeta Isovića, a pjesma Ja sam čovjek od meraka samo je dokaz kako nikad nije kasno da se pokaže talent i umijeće.

   

Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
Prelazak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje
Prelazak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje!
Povratak na post br. 3 - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šečeranu!
Povratak na post br. 2 - Kako je počelo?
Povratak na post br. 1 - Prvi dani na blogu

3. Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šećeranu!

George Orwell – 1984. (Prvi dio,8):

„RAT JE MIR

SLOBODA JE ROPSTVO

NEZNANJE JE MOĆ“

George Orwell – 1984. (Drugi dio,8):

„Za šta ćemo ovom prilikom (nazdraviti-op.E.Č.)?...Za čovječanstvo? Za budućnost?“

„Za prošlost“, reče Winston.

„Prošlost je važnija“, ozbiljno se složi O'Bryan.

O ratu su mudri ljudi izrekli mudre misli. Uprkos strahota koje sa sobom nosi, pojedinci rat doživljavaju kako ga je opisao George Orwell. Neki, pak, nedostatak vizije nadoknađuju nabojem ostrašćene prošlosti koja je - za njih - korisnija i važnija od budućnosti. A, koliko je užitka i strasti u stvaranju! 

„Rat, i najduži, samo protrese pitanje zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješavanje ostavlja vremenima koja nastaju poslije sklapanja mira,“ kaže IvoAndrić.

Stvaraoci popravljaju staro i pokvareno i prave novo.

Ibrahim Beba Kasumović je stvaralac. Osjećajući da se besmisleni rat između Bošnjaka i Hrvata primiče kraju, svako primirje je koristio za nove susrete i širio poznanstva vršeći pripreme za ponovno pokretanje, pred rat registrovanog, preduzeća Rose-komerc. Bio je svjestan da samo legalan i zakonit način poslovanja preduzeća obezbjeđuju sigurnost i dugoročno poslovanje i u ratu, koji je još bjesnio u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a pogotovo u budućem neizbježnom miru.

  Beba je prikupljao informacije, propise, protokole, dozvole, odobrenja, ugovore i pripremao legalizaciju buduće poslovne aktivnosti. Zanimljivo je da je jedan od prvih važnih dokumenata, koji  je tražio i dobio, bilo Uputstvo SDK o regulisanju poreza na promet proizvoda i usluga na teritoriji općine Bugojno, od 09.03.1994. godine, koji je potpisao Ismet Jeleč, direktor, a primjenjivao se i na područje općine Gornji Vakuf. Uputstvo sadrži 14 stranica, štampano je na predratnom tvrdom mašinskom papiru i starom Gestetneru, jer za štampanje nije bila na raspolaganju bolja tehnologija. Detaljno pojašnjenje propisa iz oblasti poreza i pojašnjenje načina njihove primjene, ukazuje na odlučnost tadašnje državne vlasti i vojnih organa da se, iako je još bjesnio rat, i u tim uslovima na području Federacije BiH uspostavi pravni sistem.

Dobio je Protokol sa sastanka predstavnika Ministarstva obnove i razvitka Vlade BiH, koje su predstavljali Munever Imamović i Smajo Klarić, i predstavnika Ministarstva prometa i veza Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koje su predstavljali Ilija Kožulj i Pavo Boban. Sastanak je održan u Mostaru, 12.04.1994. godine,  a „...razmatrana su pitanja normalizacije stanja u oblasti prometa i veza, kao i pitanja odnosa u Federaciji BiH.“ Razmatrajući pitanja pošta i telekomunikacija, cestovnog prometa, cesta, željeznica i Zračne luke Mostar, u dijelu o cestama je rečeno da je „...razmatrano više pitanja održavanja prohodnosti i obnove cestovne infrastrukture i dogovoreno je da su sljedeći cestovni pravci od obostranog inteersa: Kamensko-Tomislavgrad-Prozor-Gornji Vakuf-Novi Travnik-Zenica...“

Istoga dana, 12.04.1994. godine, u Mostaru je održan, kako se u Protokolu kaže, sastanak izaslanstava, kome su prisustvovali Arif Smajkić, Munever Imamović, Sead Kreso i Smail Karić, s jedne strane, i Ivan Čuljak, Ilija Kožulj, Martin Raguž i Neven Tomić ,s druge strane. Raspravljalo o radu carinskih struktura, protoku roba, fiskalnom sistemu, organizaciji carina, carinskim procedurama... Protokol su potpisali Sead Kreso i Neven Tomić.

Tih dana, najvjerovatnije 08.04.1994. godine, što se iz priloženog faksa, dostavljenog iz ureda predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jasno ne vidi, u Mostaru su razgovarali Edib Bukvić, potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovene, te saradnici: Faruk Smailbegović, Ibrahim Koluder i Smail Klarić, i Jadranko Prlić, Predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosna, i saradnici: Ilija Kožulj, Zulfo Robović i Neven Tomić.  Tema je bila protok roba u Federaciji BiH s ciljem „...zadržati postojeće propise iz oblasti carina i poreza na promet proizvoda i usluga i oporezivanja visokotarifnih proizvoda...“, te „...obavezno smanjiti broj robnih pravaca izvan HR H-B i robne transporte upućivati putnim pravcima: Kamensko-Tomislavgrad-Rama-kontrolni punkt na Makljenu i dalje prema Srednjoj Bosni...“

Gornja dokumenta ujedno pokazuju i odlučnost tadašnjih organa i nosilaca vlasti da se ubrzaju procesi ustrojavanja buduće države. 

U želji da udovolji zakonskim obavezama Beba je od tadašnjeg Izvršnog odbora opštine Gornji Vakuf, u Republici Bosni i Hercegovini, tražio da se preduzeću Rose-komerc dozvoli rad u ratnim uslovima. Izvršni odbor je razmatrao zahtjev i dana 29.04.1994. godine, donio Zaključak kojim se „...usvaja zahtjev Privatnog preduzeća za ugostiteljstvo, turizam, unutrašnju i spoljnju trgovinu Rose-komerc Gornji Vakuf, u Ulici Bratstva i jedinstva...,te se izdaje odobrenje za rad u uslovima samnjenih ratnih dejstava.“ Zapisnik je potpisao Omer Ljubunčić, predsjednik Izvršnog odbora.

Izvršnom odboru i Ekspozituri SDK Gornji Vakuf, dana 11.05.1994. godine, samoinicijativno je podnesen Zahtjev za izdavanje rješenja o visini poreza za preduzeće Rose-komerc. Zahtjev je zaprimio Vahid Bušatlić, direktor Ekspoziture.

Interesantna je priča o papiru na kome je ovaj Zahtjev štampan. Štampan-kucan je starom mehaničkom mašinom za pisanje Biser, koja je proizvedena u Tvornici biro mašina iz Bugojna. Mašinski papir, u tim ratnim okolnistima i nestašici svega, pa i najnužnijeg, bio je luksuz. Ovaj papir je reljefni memorandum hotela Blark Barony - dvorca iz Eddlestona u Škotskoj dobijen od nekog od vojnika iz Škotske, pripadnika Britanskih kraljevskihsnaga iz sastava UNPROFOR-a, koji su, kako sami kažu u naslovu svoje web stranice, bili u frusrirajućoj misiji u Bosni i Hercegovini. 

Podstaknut gornjim Zahtjevom preduzeća Rose-komerc da se pojasni pitanje regulisanja poreza na promet i drugih poreskih obaveza, Vahid Bušatlić, direktor Ekspoziture SDK Gornji Vakuf, Informacijom, od 30.05.1994. godine, o tome „...upoznaje sva pravna lica sa podrčje opštine Gornji Vakuf, kojima je dozvoljen rad u uslovima smanjenih ratnih dejstava...“

Na podneseni zahtjev za novu sudsku registraciju odgovor je uslijedio za nekoliko mjeseci. Rješenjem Višeg suda u Zenici, kao tada nadležnog suda, sudija Đuro Globlek, dana 22.08.1994. godine, donosi Rješenje broj U/I-875/94, po kome „se u sudski registar suda upisuje preduzeće pod firmom: Privatno preduzeće za ugostiteljstvo, turizam, unutrašnju i spoljnu trgovinu Rose-komerc Gornji Vakuf, potpuna odgovornost, sa sjedištem u Gornjem Vakufu, Bratstva i jedinstva 42. Time je izvršena prva i posljednja ratna registracija ovog preduzeća i legalizovan njegov rad. Iako na pečatima preduzeća stoji naziv Rose-comerc naziv treba uzeti prema zvaničnoj registraciji, a u njoj stoji Rose-komerc.

  Prvi pečat 

Prvi prijemni pečat

Beba je stalno tražio mogućnost da se pokrene proizvodnju koja će se moći odvijati i dati finansijske efekte i u uslovima smanjanih ratnih dejstava, ali i po završetku rata. Prije rata slušao je mnoge priče i pozitivna iskustva u opštinama Tešanj, Gračanica ili Gradačac u kojoj su privatnici - zanatlije sarađivali i udruživali se proizvodeći u svojim zanatskim radnjama proizvode za automobilsku industriju, vodovodne projekte, centralno grijanje, proizvode od plastike i sl.

Za podsjećanje i predah preslušaj prekrasnu sevdalinku Sa Gradačca bijele kule koju pjeva nenadmašni rahmetli Safet Isović.

Proizvodnja proizvoda od plastike izgledala je moguća i inteersantna. Zato je od Bosiljke Maravić iz Bugojna, Ugovorom, od 03.05.1994. godine, kupljena mašina za obradu-brizganje plastike. Ugovor je legalizovan dana 28.08.1995. godine, kada je u Sekretarijatu za privredu i društvene djelatnosti i opšte poslove opštine Gornji Vakuf, Abdulah Gekić, ovlašteno lice, ovjerio Ugovor. Propisana i plaćena taksa iznosila 400 BHD.

Od plastike  proizvodila se namjenski ugovorena proizvodnja za ratne potrebe. Prema potpisivanim ugovorima s tadašnjim Ministarstvom energetike i industrije Republike Bosne i Hercegovine uglavnom su se proizvodile razne plastične futrole. Pošto na svim dokumentima, koji se odnose na namjensku ratnu proizvodnju, postoji oznaka tajnosti  - „Odbrana Republike; službena tajna“ -  ovdje ih, razmljivo, ne prezentiram. Ova proizvodnja je posebno bila značajna u ratnoj 1995. godini. Pored ugovornog legalizovanja proizvodnje, preduzeće je nadležnom Odjeljenja odbrane Gornji Vakuf moralo periodično podnositi zahtjeve za dodjelu radnika za ratnu radnu obavezu. U sačuvanim zahtjevima su pobrojana lica koja se traže, a koja su naknadno odobravana, ponekada ne, da se angažuju u radnoj obavezi. Jedan od zahtjeva podnesen je 04.08.1995. godine. U ovom Zahtjevu traži se da se„dodijele sljedeći radnici na radnu obavezu, odnosno da ih oslobodite obaveza u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, kako bi mogli biti raspoređeni u ovoj firmi: 1. Idrizović (Salima) Salih, 2. Kasumović (Avdije) Ekrem, 3. Bešić (Smaje) Abid, 4. Polić (Abdulaha) Muharem, 5. Kasumović (Avdije) Salih i 6. Polić (Abdulaha) Sejfo.  a drugi Zahtjev 20.11.1995. godine.  Posljednji Zahtjev upućen je 20.11.1995. i u njemu se traži da se radnici „...rasporede u firmi koja radi za namjensku proizvodnju, odnosno na oživljavanju privrede Gornejg Vakufa u RBiH.“ Na popisu su: 1. Kasumović (Avdije) Salih, 2. Polić (Avde) Sejfo, 3. Tumbak (Zejnelabedina) Erdin, 4. Granić (Hamdije) Ahmed, 5. Čemer (Enesa) Amir, 6. Hadžijusufović (Omera) Mahmut, 7. Ribić (Edhema) Nusret, 8. Čemer (Muharema) Ilijas, 9. Gudić (Fahrije) Ramiz, 10. Gudić (Dževada) Rijad i 11. Demirović (Hamida) Rasim.

Namjenska proizvodnja je obustavljena odmah po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora. Pokušaji da se nastavi sa proizvodnjom proizvoda od plastike nisu uspjeli, jer je trebalo uložiti značajna finansijska sredstva za izradu alata neohodnih za brizganje plastike. Ponude po zahtjevima za izradu jednostavnih alata bili su vrlo visoki, što je tu proizvodnju činilo nerentabilnom.

Proizvodnja plastike je obustavljena, dijelovi mašine korišteni su za opravku hidrauličnih komponenti na, kasnije izgrađenoj, pilani. Mašina za plastiku  prodata je 1999. godine. 

Druga djelatnost, kojom se pokušavalo ostvarivati stalan prihod, bila je rezanje stakla i njegova ugradnja u prozore porušenih objekata. Još u ratu građani su, uz novčanu pomoć svojih najbližih, rođaka i prijatelja iz dijaspore, počeli mijenjati UNHCR-ove najlone, koje vidite na donjoj slici, i ugrađivali stakla na prozore.

Granatirani zid, prozor, najlon i UNHCR

           Prvi isporučioci stakla su bili Alfatec iz Zagreba i Staklo oprema iz Zenice, ali je najznačajniji isporučilac bio Kristal iz Viteza. Period obnove, koji je bio organizovan i finansiran uz pomoć države i stranih donacija, bio je započeo. Prvi Ugovor sa Sekretarijatom za obnovu, razvoj i saobraćaj Gornji Vakuf, koga je zastupao Abdulah Burek, o isporuci opreme i instalacija za obnovu objekta Gvožđara u centru grada, potpisan 07.07.1994. godine.

Staklorezačke poslove uspješno je radio i vodio Ćazim-Hazim (Alije) Ljubunčić,  prvi i posljednji staklorezac u preduzeću. Ćazim je ugrađivao stakla u prozore i vrata, ali je uspješno izrađivao i jednostavnije staklene vitrine za novootvorene samostalne trgovačke radnje, ramove za goblene i uramljivao uvećane fotografije dragih lica. Staklorezačka radionica je zatvorena 31.01.1997. godine, kada je Ćazim prešao u drugo preduzeće u kojem, još uvijek uspješno i kvalitetno, radi i danas.

Trgovina u ratu, uvijek i svugdje, pored smrti, razaranja i drugih strahota, odmah asocira na nestašice roba, crno tržite, ilegalnu trgovinu, visokecijene i inflaciju, ogroman ratni profit, a uz to i njihove aktere: sitne ratne trgovce, ratne profitere i mafiju ili građane kao njihove žrtve.

Slijedeći moju hipotezu pokušaću dokazati da je, tokom ratnih 1994. i 1995. godine, postojala i politička volja i namjere da se na području Federacije Bosne i Hercegovine uspostavi funkcionalan društveni sistem i ustroji pravna država. Međutim, primjer ovog preduzeća pokazuje kako te namjere nisu imale podršku u provedbi...

Danas je 11. juli 2012. godine.

Danas je džennaza za 520 žrtava genocida.

Danas ništa ne pišem.

Danas stojim i – šutim. 

Spisak žrtava  

...

...a danas, dan poslije, teško je nastaviti...Njima neka je vječni rahmet i la(h)ka zemlja bosanska...jer „ako ne misliš o budućnosti ne možeš je ni imati“...

...Rješenjem Ministarstva trgovine Republike Bosne i Hercegovine, broj EPSP-3296, od 09.09.1994. godine, koje je potpisao dr Nikola Grabovac,  preduzeće Rose-komerc upisano je u jedinstvenu evidenciju preduzeća upisanih u sudski registar za vršenje spoljnotgovinskog prometa. Prestankom ratnih sukoba između Bošnjaka i Hrvata, već u 1994., a posbno u 1995. godini, osjećao se znatno povoljniji ambijent za nastavak ranijih, ili pokretanje novih privredne aktivnosti na području cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo preduzeće, kao i mnoga druga, u toj, još ratnoj godini, pripremili su se i već počeli aktivnosti, uz primjenu zakona, odluka, direktiva, uputstava i naredbi državnih organa. Da bi se npr. ovo, ili neko drugo preduzeće, preduzeće moglo baviti uvozom visokotarifne robe moralo je izvršiti doregistraciju, što je omogućeno Rješenjem o proširenju djelatnosti preduzeća, od 31.01.1995. godine, koje je potpisao Đuro Globlek, sudija Višeg suda u Zenici. Sljedeći korak je bio podnošenje zahtjeva Ministarstvu finansija RBiH, nadležnoj carinarnici, da se izda potvrda o izmirenim obavezama prema carini. Zatim se Ministarstvu trgovine RBiH morao podnijeti zahtjev za uvoz određene robe iz tzv. kontigenta „K“.

Nakon razmatranja podnesenog zahtjeva izdaje se Rješenje Ministarstva trgovine RBiH, od 27.11.1995. godine, kojim se odobrava pravo na uvoz robe iz kontigenta „K“. U ovom slučaju, za dr Nikolu Grabovca, ministra, koga smatram jednim od odlučnih i, u to vrijeme, veoma aktivnih, na pravilnom ustrojavanju političkog, pravnog i ekonomskog sistema, potpisnik je ovlaštena osoba. Rješenjem je naznačen trgovački naziv robe, tarifna oznaka, količina, krajnja upotreba, poslovna banka, rok važenja itd.

Gornje Rješenje, kao primjer, potvrđuje moju tvrdnju da dobre namjere – a to je želja za ustrojavanjem pravnog sistema - mogu uzrokovati i loše posljedice, odnosno zloupotrebu položaja i ovlaštenja. Tada se moglo postaviti i nezaobilazno pitanje je: ko, i po kom kriteriju, je odlučio da se po zahtjevu određenog preduzeća dozvoli uvoz određene visokotraifne robe u određenim količinama iz tzv. kontingenta „K“? Ubrzo su to činili ovlašteni i povlašteni pojedinci ili manja grupa, čija je obaveza primjena svih propisa. No, bez obzira na dobre namjere zakonodavnih organa i tijela i dobre namjere teoretičara sistema da se ustroji dobar i održiv ekonomski sistem, svi detalji, posebno u provedbi pravnih odredbi, ne mogu se predvidjeti. Nijanse i pojedini detalji, koji nisu jasno regulisani, omogućuju različita tumačenja propisa u određenoj oblasti. Podsjećam da je tada, kao i danas, uvoz visokotarifnih roba bila vrlo atraktivna, profitabilna, tražena i poželjna djelatnost. Rješenje kojim se odobrava uvoz visokotarifnih roba bilo je dragocjeno i od njega je zavisilo da li će neko preduzeće raditi, ostvarivati prihod, razvijati se, a onda postati monopolista i ostvarivati enormne zarade ili će, nasuprot tome, dobiti male mrvice od kojih se ne može živjeti. Zahvaljujući selekciji u odobravanju kontigenata uvozom je počeo da vlada monopol, a uvozni lobi je snažio monopoliste koji su sve više jačali i konačno ovladali ovdašnjim tržištem. U neravnopravnoj trci mali bi se umarali čekajući odobrenja za uvoz, zastajali bi, odustajali od ove djelatnosti i nestajali na tržištu ili su pokušavali da se bave drugim poslovima. I Rose-komerc bio je premali da se suprostavi uvoznim gigantima, te je ubrzo, krajem 1996. godine, odustao od uvoza roba. Nije mogao da nađe siguran put i način da pravovremeno dobija rješenja o uvozu najatraktivnijih roba iz kontigenta „K“, da širi i unapređuje prodajnu mrežu i veze sa malim privatnim maloprodajnim trgovačkim radnjama. Ubrzo su na slobodnu scenu nezaštićenog domaćeg tržišta stupile novoformljene fantomske fime i nelegalnom ponudom i prodajom svega i svačega ostvarivale brzu zaradu i nestajale preko noći.  Posljedice takvog uvoza i vidljive su i danas. Te nelegalne firme „legalizovali“ su pojedinci, zaposlenici u institucijama sistema.

Naš gornji primjer pokazuje da su, u ovom slučaju, i  pojedinci Carinarnice u Zenici, Carinske uprave Republike/Federacije BiH, koja je pokrivala područje opštine Gornji Vakuf, sve činili da ovom preduzeću otežaju normalno odvijanje procedura pri uvozu roba. Radi primjera navodim Rješenje broj UP-45/96 od 15.02.1996. godine, kojim je neosnovano utvrđena visina carinskog iznosa.  Rješenjem Ministarstva finansija, Carinske uprave, broj UP/II-63/96 od 28.03.1996. godine, koje je potpisao Muhamed Bijedić, direktor, poništeno je prvostepeno Rješenje i „predmet vraćen na ponovni postupak i odluku.“ Urgenciju za ubrzavanje rješavanja predmeta slali smo Carinskoj upravi RBiH i Carinarnici Zenica.  Pravda je napokon zadovoljena, jer se Rješenjem Carinarnice Zenica, od 04.07.1996. godine, odobrava povrat nezakonito obračunate i naplaćene carine. Potpisala ga je Dika Muharemović, upravnik Carinarnice Zenica. Povrat sredstava je trajo dugo! Čak smo kod tadašnjeg Osnovnog suda u Bugojnu, dana 20.12.1996. godine, morali podići tužbu protiv dužnika Carinske uprave R/FBiH. Bilo je očigledno da je ubuduće gotovo nemoguće baviti se djelatnošću, te smo Zapisnikom o sniženju cijena na skladištu visokotarifne robe, od 19.06.1996. godine, snizili cijene, a onda rasprodali sve zalihe i prestali se baviti uvozom.

Ovaj primjer je, ujedno, i ilustracija ili potvrda da, namjeravana i ovdje više puta pominjana, uspostava pravnog sistema nije ostvarena. Djelujući unutar sistema, kao zaposlenici ili odgovorna lica, pojedinci su prikriveno, a ponekada i otvoreno, komplikujući ionako složene birokratske procedure, gušili privrednu inicijativu, sužavali slobodan prostor za djelovanje pravnih subjekata, a sve više su dobijali prostor za opstrukcije, odugovlačenje procedura, neopravdano produžavanje rokova i samovolju pojedinaca prilikom donošenja odluka i rješenja. Predratni stručni i kompetentni izvršioci – državni službenici pojedinih državnih organa i institucija - brzo su shvatili da vlada neznanje, nekompetentnost ili neodgovornost njihovih pretpostavljenih dužnosnika na svim nivoima vlasti. Ubrzo su ti isti službenici počeli da nameću pravila, zapravo „vladaju sistemom“ i da „u ime sistema“, predlažu i donose odluke. Pojedinci su se ponašali kao izvršna, ali i zakonodavna vlast. Provodeći propise uzimali su sebi pravo da ih i tumače. Postepeno, ali studiozno, cijeli sistem prilagođavali su interesima i potrebama pojedinaca ili raznih interesnih grupa. Sve snažnija i organizovanija birokratska struktura počela je djelovati i raditi „ispod površine“ i „iz sjene“. Kasnijim Zakonom o državnoj službi svi državni službenici postali su zaštićena društvena grupa koju će biti teško smanjiti i pripremiti da bude nosilac pozitivnih društvenih kretanja. Kada je trebalo braniti stavove i objašnjavati pogrešne i protuzakonite procedure, u javnosti su istupali „odgovorni“ ministri, zamjenici, načelnici, direktori ili šefovi. Bili su to, u pravilu, istupi bez konkretnih sadržaja važnih za život i budućnost, ali veoma često nacionalno, pa i religiozno, ostrašćeni. Konkretni problemi, potrebe i interesi privrede, privrednika ili dojučerašnjih borca, skorašnjih zaposlenika i njihovih porodica, najčešće je zamagljivan, navodnim, interesom naroda i nacije. Kako je poratno vrijeme više odmicalo ove strukture su postajale sve snažnije o čemu ću ilustrativno govoriti u brojnim primjerima i slučajevima ovog preduzeća. Umjesto jačanja društva i pravnog sistema, ove strukture su svjesno, ponekada i nesvjesno, ali s istim rezultatom, sistematski i stalno, urušavale i ono malo postojećih zdravih osnovnih elemenata društva i pravnog sistema.

Teškoće kroz koju je ovo preduzeće prošlo će potvrditi metode i alate kojima može da se guši - i uguši, koči – i ukoči, svaka pozitivna društvena i pojedinačna razvojna inicijativa. Da bi se odbranili ili ostvarili svoja prava trebate povesti i voditi dugotrajne sudske postuke s neizvjesnim krajem. A do tada možete ili umrijeti ili će preduzeće u vašem vlasništvu doživjeti bankrot. Onda počinjete tražite bolji i brži način da vaš zahtjev, zasnovan na zakonu, riješite na zakonit način. Ne tražite ništa drugo...U mnogim situacijama oni koji odlučuju o vama dovedu vas pred tešku odluku: biti legalista i uporno tražiti dosljednu primjenu zakona ili pristupiti lakšoj metodi, pa korumpirati i podmićivati. Tražeći prava mi smo se opredjeljivali za teži put i, ako me budete pratili, vidjeće kroz kakve smo teškoće i administrativne strahote razmrvljenog i destruiranog sistema prošli. U takvom sistemu nemate se kome žaliti, jer odgovornost ne postoji. Niko se nikoga ne boji! Teško pada saznanje da to znaju i nadređeni, a pogotovo podređeni i da niko ništa ne preduzima. Događaji i radnje u sistemu se odvijaju – valjaju po inerciji.

Bojim se da je na sceni završna faza tog opasnog procesa i biće još gore ako se ovo rastakanje društva ne analizira u svakoj sredini i ako se ubrzo ne poduzmu mjere za njegovo što brže ozdravljenje. Treba stalno nastojati da se stvaralačka inicijativa podrži i da se svi počnemo baviti životom i budućnošću – a ne samo sopstvenim interesima i prošloću! Ne zagovaram odricanje i altruizam, već interese - realno postavljene i na pravu zasnovane.

Vjerujem da još nije kasno. Jer da mislim da je tako ne bih ovo pisao i objavljivao i pokušavao da, zajedno sa vama, dam doprinos ponovnom ustroju društva.

Pokazaću na koji način sam se oglašavao i na ovo stanje, u onim teškim poratnim godinama, ukazivao javno.

(Malo ću se odvojiti od sadržaja i dati napomenu: pišući i objavljujući prve sadržaje ove monografije mislio sam da će cjelina tekstova biti jasna i lagana za praćenje i da neće biti potrebe da unosim podnaslove. Sada mi se čini da svaki od ovih dijelova dobija posebnu dužinu i sadržaj i da je ove sadržaje teže pratiti u cijeli i odjednom. Da bih olakšao praćenje i zadržao vašu pažnju, ubuduće ću unositi podnaslove kojima ću pokušati ukazati na konkretan sadržaj teksta. To će pomoći posjetiocima, mlađim posebno, da odluče da li će propratiti taj dio monografije ili će potražiti neki drugi tekst.)

On bira tekst

  

Poslijeratna kritika stanja društvenog sistema

Postoje brojne objavljene i neobjavljene analize društvenog, političkog, ekonomskog, socioekonomskog stanja ili stanja u prehrambenoj industriji i ekologiji, pa do analize sadržaja nacionalne grupe predmeta u Bosni i Hercegovini, koje obuhvataju period od 1995. godine do danas. (Poveznice: prva; druga; treća; četvrta; peta; šesta; sedma) Najviše je bilo studioznih, stručnih i dobronamjernih. Onih suprotnih bilo je manje, ali ih je bilo. Stranci su, posebno na početku, pokušavali da podstaknu pojedinačnu privatnu inicijativu i obnovu i tzv. tranziciju u cijeloj zemlji. Pri tome su dostavljali svoje pismene analize i davali mnoge sugestije kako to postići. I taj dio aktivnosti, tokom jačanja ovog preduzeća, zaslužuje analizu i o tome ću posebno govoriti. Stranci su, uglavnom bili nosioci projekata, a bile su rijetke prilike kada je sa njima dolazilo do spontanih i nezvaničnih, običnih susreta. Tada se moglo razgovorati o svakodnevnim temama i sadržajima, koji su u tim poratnim godinama, mogli biti posebno zanimljivi. Koristila se svaka prilika i tada bismo ih ispitivali, bukvalno, odakle su, ko su, šta su, zašto su ovdje, šta ih je navelo da dođu ovdje, boje li se nas, kako nas vide, kako vide naše nacije i narode, kakvi im izgledamo kao građani, jesmo li im dobri, da li smo pametni ili glupi...Oni su najčešće, dobro istrenirani, izbjegavali da govore o tim temama, dok smo mi uvijek imali svoje stavove i  mišljenje o svemu, a posebno kada se nismo slagali s njihovim mišljenjem. Ostaje zapamćeno da su se u takve spontane susrete načešće upuštali Amerikanci, rjeđe Britanci, i da je ostalo nekoliko lica kojih se ovdašnji građani sjećaju i danas. Oni su bili u različitim vojnim i civilnim misijama i obavljali razne poslove i dužnosti.

Jedno od tih, meni dragih lica, a kasnije ću pomenuti i neka druga, koje je vezano za razvojnu aktivnost ovog preduzeća, bio je Eric S. Howard, stručnjak za zaštitu životne sredine iz Sjedinjenih Američkih Država. Eric je angažovan od strane USAID-a u realizaciji programa pomoći razvoja malih i srednjih preduzeća, čije je mišljenje i mišljenje prof. dr. Sulejmana Redžića, o zadovoljavanju ekoloških kriterija, bilo je ključno za odobravanje investicionog kredita za koji smo ranije bili podnijeli zahtjev. Naš razgovor, vođen u nekadašnjem restoranu Kod Kiće, nije sniman i ne mogu ga doslovno navesti, ali ću ga ispričati po sjećanju. O sebi, nama, našoj državi, ljudima, stanju u društvu, politici i političarima je govorio :

„Prije, tokom i nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu doživio sam tri šoka. Prvi šok sam doživio," kaže Eric, "kada su mi ponudili da dođem u misiju u BiH. Prva moja pomisao bili su rat, strahote, ubijanja, ludaci i divljaci koji se međusobno ubijaju i bore za teritorije. Odlučio sam, ipak, da dođem. Drugi šok sam doživio," nastavio je Eric, "u Sarajevu nedugo po dolasku na sarajevski aerodromu. Dok se avion spuštao ja sam gledao prekrasne krajolike, ali u njima porušena sela i naselja, popaljene kuće, razrušene stanove i u neposrednoj blizini aerodroma, izrupane ulice. To nije bio šok, jer sam to i očekivao. U tom trenutku, priznajem, bilo me strah. Na aerodromu me dočekao ljubazan vozač i još ljubaznija prevoditeljica. Bio je to moj prvi susret sa Bosancima i ostaće mi u sjećanju. Pošto su stranci, pripadnici mnogobrojnih mirovnih i humanitarnih misija bili oslobođeni carinskih formalnosti, brzo smo prošli kroz malu i nespretno renoviranu aerodromsku zgradu. Tokom vožnje do stana", priča Eric i kretnjama rukom kao da želi pokazati smjer, "razgledao sam posljedice rata koje su bile vidljive svuda u gradu. Ubrzo, nakon upozanavnja s mojim obavezama, sa kolegama sam počeo obilaziti grad, sretao sam mnoge nove ljude na poslu ili u gradu, odlazili smo restorane i kafiće, sjedili smo i družili se sa lokalnim stanovništvom. Bilo je mnogo lijepih i veselih trenutaka neočekivanih za prostor i ljude koji su netom doživjeli i preživjeli strahote. A bio sam u kontaktu sa mnogo ljudi." Eric je malo zastao i kao da je htio da naglasi riječi koje dolaze: "Slijedio je moj drugi šok! U kontaktu sa lokalnim stanovništvom upoznao sam prelijepe i uvijek zapadnjački uređene i našminkane djevojke i žene, prelijepe i vesele mladiće, većina ih govori najmanje jedan, a mnogi i nekoliko jezika, sreo sam srednju genaraciju koja je proputovala cijeli svijet, radila i izvozila u cijeli svijet, generaciju koja je prije rata posjećivala najznačajnije turističke destinacije. Pa, to su normalni ljudi i Evropljani! Taj ugodni šok me drži još uvijek." Nakon toga Eric je uzdahnuo kao da ne vjeruje riječima koje će izreći: "Treći, i za mene najteži šok, doživio sam kada sam, u raznim prilikama, upoznao ovdašnje izabrane ili postavljene pojedice zvaničnike, odgovorne za pojedine oblasti života. Bio sam razočaran, zaprepašten i šokiran: nije mi bilo jasno kako oni dobri i pametni ljudi, koje sam sretao svuda i u svakom mjestu, biraju ove neodgovorne i nestručne predstavnike,“ zaključio je ovaj razočarani Amerikanac.

Tada mi se učinilo, a to mislim i danas, da je ova privatna ispovjed Erica S. Howarda, Amerikanca i iskrenog prijatelja Bosne i Hercegovine,  najjednostavnija i najjezgrovitija analiza stanja i kritika društvenog sistema od rata do danas. Nevjerovatno je koliko je aktuelna i danas!

 Logično je očekivati pitanje, ili ga postaviti drugima, o našem vlastitom pojedinačnom doprinosu i učešću da se teško ekonomsko i društveno stanje popravi i prevaziđu problemi i teškoće. Neskromno jeste, ali moram reći da sam, koristeći i primjenjujući vlastita znanja i iskustva, dao konkretan dorinos za jačanje ovog preduzeća, njegov stalni razvoj, otvaranjem prostora za zapošljavanje novih radnika, izvozom i sl. i time direktno i neposredno doprinio tranzicijskom oporavku države. Kada se učinilo da ni to nije dovoljno počeo sam i javno istupati dajući kratke analize, iznoseći svoje stavove o pojedinim problemima i predlažući moguća rješenja. Te prve dvije poslijeratne godine činile su mi se ključnim za uspješan oporavak zemlje i zacrtavanje jasnih ciljeva i pravaca budućeg razvoja. Dnevnom listu Oslobođenje, bez prethodnih dogovaranja, počeo sam slati tekstove. Redakcija, u kojoj je MehmedHalilović bio glavni urednik, dala mi je prostor na drugoj stranici u lijevom gornjem uglu. Tu sam, zavisno od kvaliteta i aktuelnosti sadržaja, objavljivao kratke kolumne pod nazivom Moj ugao. Prva kolumna pod naslovom "Zagubljena“ istina, objavljena 29.o1.1997. godine, zatim Evropska Palestina, 11.02.1997., pa Batina, 25.02.1997., Moral i zastava, 12.03.1997., Krađa poreza, 14.03.1997., Privatno i javno, 23.03.1997., Agonija povratnika, 27.03.1997., Bosna i Ruanda, 03.04.1997...

Sve je bilo prvi put

Neke stvari i događaji, koji se dogode prvi put, često se pamte i izdvoje kako bismo se na njih podsjetili. Teško je u mnoštvu takvih sadržaja ovog preduzeća izdvojiti najvažnije, ali naredni mogu biti dokaz pokušaja da se ono organizuje, uspostavi i utemelji kao stabilno preduzeće. Za početak posla bio je bitan prvi račun, od 08.02.1995. godine, pod brojem 1, u poslovnoj 1995. godini, a izdat je za isporučeno staklo za stakljenje prozora na zgradama općine Gornji Vakuf. Ovaj račun je urađen na prvom računaru, PC 486 DX2-66, i štampan na prvom igličastom štampaču, EPSON LX 1170, koji su kupljeni u preduzeću Proming iz Bugojna, a po izdatom računu od 29.09.1995. Sve je rađeno na prvom kancelarijskom namještaju, koji je isporučio Economic iz Viteza po računu od 05.02.1995. godine. Mada je u gradu već ranije bio uspostavljen telefonski saobraćaj, Javno preduzeće PTT saobraćaja BiH Sarajevo, Direkcija PTT saobraćaja Jajce-Bugojno, prvi račun za ptt troškove dostavlja za avgust 1995. godine. Prvi telefax aparat, Panasonic KK 130, kupljen u preduzeću Proming Bugojno i plaćen po računu od 20.11.1995. godine.

Prvi telefax Panasonic KK 130

Prvi kancelarijski materijal  isporučila je, i račun ispostavila, Jasna Hozić iz Bugojna, koja je radila u preduzeću Jump Sarajevo. Prvi upis  preduzeća u Poslovni imenik Federacije BiH ugovoren je dana 06.11.1995. godine...Ostalo „prvo“ biće prikazano kroz opis narednih događaja i sadržaja.

Gradićemo pilanu – nećemo, valjda, šećeranu

Gornji sadržaji i opisani problemi s uvozom visokotarifne robe, nedvosmisleno pokazuju da je Beba donio opravdanu odluku o potpunom odustajanju od te djelatnosti. Već tada je bilo jasno da se neće biti ravnopravnim u utrci s malim brojem odabranih i privilegovanih uvoznika. Kako tada, a danas još više, veliki uvoznici diktiraju pravila, ne samo u trgovini, već i u proizvodnji, koja sve više ovisi o uvozu svega i svačega. Nezaštićena, ničim, niotkoga i niotkuda potpomognuta domaća proizvodnja, guši se uvozom u kome domaći proizvođači ne mogu biti nikakva konkurencija.

Poljoprivreda je najilustrativniji veliki potencijal i prirodni resurs o kojima su ispričane i ispisane tolike naučne studije i analize, a koje se, po rezultatima u konačnici, mogu nazvati – bajke. Isti odnos društva i vlasti bio je, i još jeste, prema druga dva prirodna resursa – vodi i šumi – o čemu, direktno ili indirektno, govori sadržaj ove monografije. U jednom prigodnom govoru, 01.12.1995. godine, prilikom puštanja u rad naše prve mini hidroelektrane, o čemu ću znatno šire i studioznije govoriti kasnije, definisao sam naše potencijale: „Realno – naša šansa je da svijetu prodamo ono što mu nedostaje, a mi srećom – i hvala Bogu – imamo: malo vodice, malo zemljice, malo šumice i čist zrak sa sunčanim danima, gotovo bez magle tokom cijele godine. Ove umanjenice ne umanjuju vrijednost našeg imanja, već samo ukazuju da su ti potencijali ograničeni i da se prema njima treba odnositi kao svetom daru – Božijem daru, koji smo, samo citiram, ,posudili od budućih generacija'.“

Uvažavajući gornju istinu bilo jasno da se neposredno poslije rata proizvodnja može odmah pokrenuti u ovoj grani, a u izvoz ponuditi proizvodi koje svjetsko tržište traži. Danas su dostupni mnogi sadržaji koji detetaljno, narodski jednostavno ili krajnje složeno i stručno, pojašnjavaju plan proizvodnje ili investicioni plan npr., a koji mogu biti dobra vodilja za donošenje odluke o početku nekog posla i njegovo stalno unapređivanje. Tada, 1995. godine, dok još traje rat, bilo je teško donijeti odluku i preuzeti rizik i najmanjih ulaganja za neizvjesnu budućnost. Zanemarujući teoriju, ili se njoj priklanjajući, tada je bilo važno da se odgovori na nekoliko praktičnih pitanja, koja su tražila brze odgovore:

Prvo pitanje je bilo: Koji, od gornja tri pomenuta resursa, pokušati iskoristiti? Odgovor se gotovo sam nametao: drvo! Ovdašnje šumske površine raspolažu dovoljnim količinama jele (Abies alba), smrče (Picea abies), bijelog bora (Pinus sylvestris), crnog bora (Pinus nigra), nešto malo gorskog javora (Acer pseudoplatanus), manje bijelog jasena (Fraxinus excelsior), crnog jasena (Fraxinus ornus)  i s dovoljnim količinama bijele bukve (Fagus sylvatica), tzv. bosanske bukve, kao kvalitetne sirovine za izradu rezane građe i kvalitetnog namještaja.

Drugo važno pitanje: Ko su kupci? Plasman proizvoda nije bio problem, jer se, pored izvoza, koji se smatrao strateškim ciljem proizvodnje, tada planirala i skora obnova ratom porušenih stambenih i drugih objekata diljem cijele Bosne i Hercegovine.

Treće: Postoje li stručni radnici za predviđenu proizvodnju? Postoje! Tadašnji vojnici i borci pred rat su bili industrijski radnici. Njihova predratna iskustva u radu, stečena u proizvodnji mnogih drvnih proizvoda - do namještaja, dobri organizatori proizvodnje, inženjeri i tehničari, činili su neprocjenjiv ljudski resurs koji je trebalo iskorititi.

Četvrto: Koja su sredstva za proizvodnju i oprema? Baveći se ugostiteljstvom, uvozom visokotarifne robe i prodajom stakla preduzeće je obezbijedilo skromni kapital za nabavku osnovnih sredstava za proizvodnju i opreme. Planirana je kupovina najjednostavnije polovne opreme koja je jeftinija, a koja se može brzo instalirati i koja će dati brze proizvodne i finansijske efekte. Prvobitna ideja je bila da se odmah pristupi rezanju građe za krovne konstrukcije u obnovi porušenih i popaljenih objekata. Bilo je jasno da će humanitarne organizacije iz čitavog svijeta, rodbina i prijatelji u dijaspori pomoći u toj obnovi i da će biti dovoljno sredstava da se proizvedeno proda i naplati. Radi mobilnosti i mogućnosti rezanja trupaca kod svakog naručioca, bukvalno u dvorištu, planirana je nabavka mobilne kružne pile Laimet 120 iz firme Laimet Co iz Finske, a posrednik u isporuci trebala je biti firma Cavia OY, Tampere iz Finske.

Pokretna pilana s kružnom pilanom - Laimet Co Finska

Peto pitanje: Kako obezbijediti potrebna obrtna sredstva? Odlučujući se za pokretanje porizvodnje i finansiranje početnih troškova proizvodnje i reprodukcijskog materijala bila su obezbijeđena neophodna sredstva. Pošto nije bilo dovoljno sredstava da se obezbijede ni kratkoročne zalihe sirovina, odnosno trupaca kao osnovne sirovine, odmah se planirao brz obrt kapitala po principu artitmetičke progresije. Pojednostavljeno to znači: uplata trupaca, proizvod za poznatog kupca, brz prorez i brza izrada proizvoda, brza isporuka gotovih proizvoda, brza naplata i – odmah po naplati uplata novih, ali sada nešto većih, količina sirovine. To istovremeno, podrazumijeva efikasnost svih učesnika u proizvodnom lancu, prepoznatljiv kvalitet i, veoma važnu stavku – štednju na svemu. Iz skromnog obratnog kapitala ne mogu se kupovati novi i skupi automobili, ili opremati skupi kancelarijski prostori, trošiti za lagodan porodični život, opterećivati proizvodnju svim porodičnim troškovima. Sva ulaganja moraju biti krajnje racionalna, a to znači kupovati samo ono što pravi pare. Preduzeće i njegov vlasnik imaju svoje vlastite živote, posebno u finansijama, i oni se ne mogu poistovjećivati.

Šesto: Da li legalizovati svaki dio aktivnosti preduzeća? U normalno uređenim državama i sistemima ovo pitanje je besmisleno! Ali u vrijeme rata, pred njegov završetak ili u tranzicijskom periodu, koji još prolazi ova zemlja, mnogi zagovaraju, a često se tako i ponašaju, da treba „loviti u mutnom“ i da treba čekati bolja vremena za legalan rad. Takvo razmišljanje je kratkoga daha i kad-tad neće dobro završiti! Legalan rad ovog preduzeća je bio osnov za pokretanje privredne aktivnosti.

Svi gornji elementi bili su osnov za sljedeći kratak dijalog:

Beba: „Šta ćemo praviti?“

Odgovor (moj): „Pilanu – nećemo, valjda, šećeranu!“
Bila je to aluzija na činjenicu da je nama raspoloživi resurs drvo, a ne šećerna repa ili šećerna trska. 

Odluka da se gradi pilana je brzo donesena, ali je prije toga trebalo razjasniti, i uvažiti kao svoje manire poslovnog ponašanja, još neka pisana ili nepisana pravila o kojima se u narodu zdravorazumski razmišlja i tradicionalno generacijski prenosi.

Prvo, u narodu postoji izreka: „Od šume se uvijek kralo, ali uvijek i zatvarlo.“

Tom izrekom daje se do znanja je šumokradica uvijek bilo, ali i da su oni uvijek bili gonjeni, hvatani, osuđivani i zatvarani. Malo je poznato da je krađa samo jednog kubnog metra dveta u šumi, u svim ranijim državama na ovim prostorima, od Austro-Ugarske, Kraljevine, Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, tretirana kao krivično djelo i strogo sankcionisana. Po novim propisima u Federaciji BiH krivično djelo je 2 kubna metra. Princip je da, neovisno od toga što je još trajao rat, ukradeno drvo se ne smije preuzimati, kupovati niti prerađivati.

 Elvedin Duvnjak mjeri trupce bukve iz okoline Jajca (posjeti galeriju)

Drugo - sva plaćanja moraju se vršiti preko žiro-računa. Ukoliko računi budu naplaćivani u gotovini – kešu (cash), i novac se bude nosio po džepovima, neće biti ni novca ni planiranih poslova. Razlog nije samo u opredjeljenju da se primjenjuju važeći propisi, već i praktičan u čuvanju novca. Naime, radi potpune nestašice i teškog siromaštva mnogima, rodbini i prijateljima, tada je trebao novac, tražili su da im se posudi, a teško, ili nikako, nisu ga vraćali. Kada novac držite u džepu, na zamolbu nekoga da ga posudite, u tim okolnostima bilo je teško lagati da ga nema. S novcem na računu je drugačije. Novac sa računa se nije mogao podizati bez uplate poreza, čime je bio „zaštićen“ od davanja mogućih pozajmnica „tetki i strini“ koje, i pored najbolje volje, ne mogu vratiti pozajmnicu. Podsjećam da je u tom periodu, pred kraj rata i neposredno nakon njega, plaćanje gotovinom bio uobičajen način izmirenja dospjelih obaveza, što su podsticali i prisutni stranci plaćajući isključivo u njemačkim markama (DM) kao dominantnoj i sveprihvaćenoj valuti.

Treće – u narodu postoji još jedna praktična izreka: „Račva ne može u zemlju.“ To znači da nigdje, pa ni u preduzeću, ne mogu odlučivati dvojica. Ova istinita arhaična izreka postala je temelj i princip poslovne filozofije ovog preduzeća. Neovisno o tome koliko neko iz porodice imao materijalnog i drugog uticaja, koliko se o nekom pitanju u poslu slagali ili ne, o odlukama dugo raspravljalo, odluke ne mogu donositi svi. Razgovarati, raspravljati i dogovarati se može o svemu, ali odluke u preduzeću donosi samo jedan čovjek. Bio je to -  Beba.

Četvto – ovo preduzeće je 100 posto u privatnom vlasništvu. No, to ne znači apsolutnu slobodu u ponašanju i odlučivanju mimo ekonomske logike i pravila , neodgovornu slobodu u raspolaganju imovinom i kapitalom ili opravdanje za moguću rastrošnost njegovog vlasnika. Ukoliko želi očuvati imovinu i kapital, proširivati i povećavati njihovu vrijednost, vlasnik mora štediti i misliti o svakom uloženom pfenigu. Privatno vlasništvo, doduše, dozvoljava raspolaganje i podjelu svakog dijela vlastite imovine, raspoložive sirovine ili gotovih proizvoda prema slobodnoj volji vlasnika. Ali to treba evidentirati. Pa i ono što vlasnik uzme za sebe, a ne plati. Od prvoga dana svi izlazi roba ili sredstava su evidentirani kroz otpremnice i drugu dokumentaciju. Povremeno je zbrajan finansijski efekat učinjenih, a neplaćanih, davanja i poklona. Tek tim naknadnim pregledom zbira stavki postane jasno koliko su veliki novčani iznosi na taj način poklonjeni sebi, rodbini i prijateljima i nepovratno neopravdano izvučeni iz obrtnog kapitala. Ovdje ne govorim o poklonima i davanjima koja su humanitarnog i sponzorskog karaktera. O njima ću govoriti kasnije pošto je tih davanja bilo i  treba ih činiti stalno, jer preduzeće djeluje u okruženju u kome treba međusobna pomoć i podrška lokalnog stanovništva.

Peto – ovo je i porodično preduzeće. Sva braća i sestre, s Bebine ili moje strane, njihova djeca, najbliži rođaci ili njihova djeca, radili su, ili još rade, u ovom preduzeću. Rodbinske veze zaposlenih mogu imati prednosti, ali i nedostatke. Prednosti su što rodbina najčešće ima osjećaj privrženosti preduzeću, osjeća ga kao svoje, za njim ga, narodski rečeno,  „boli i srce i duša“. Ali može imati i suprotno dejstvo: da neko od rodbine to preduzeće smatra svojom-našom-svačijom imovinom i da se može ponašati kako hoće, najčešće neodgovorno. Ukoliko se dogodi da u preduzeću ima takvih zaposlenih rođaka, a da mu se, iz nekih razloga, ne može dati otkaz, najbolje ga je poslati kući, odrediti mu platu, uplaćivati je na njegov konto i ne dozvoliti da dolazi u preduzeće. To je jeftinije nego se suočiti sa nerješivim problemima koje to lice stalno prouzrokuje i vrlo negativno utiče na svoje okruženje. Zato smo odmah po početku proizvodnje u preduzeću dali do znanja da svi mi imamo svoje vlastite privatne živote, a preduzeće svoj poseban specifičan život i da se to dvoje ne može miješati.

Šesto – važan princip, koji smo uvažavali od prvoga dana, je zaštita naziva i logotipa preduzeća, što podrazumijeva rad u skladu s propisima. U tom periodu, poratnom posebno, mnogi pojedinci i grupe pokušavali su da pokreću preduzeća i bave se svim i svačim, ali većina njih nije mogla da legalizuje radnje i postupke. 

Sedmo – jedna narodna izreka kaže: „Ljenost je najgora bolest“. Lijeni ljudi su najopasniji za svako preduzeće! Neznanje, neukost i nestručnost  mogu se prevazići učenjem, radom i zalaganjem. Ali – lijenom čovjeku ne možete nikako pomoći. On je, nažalost, najopasniji po sebe, svoju porodicu, ali i preduzeće u kome radi. Zato smo nastojali da se okružimo vrijednim radnicima i odstranimo lijenčine. To nam je, srećom, uspjelo!   

To su bili pojednostavljeni praktični principi menadžmenta ovog preduzeća u zadnjoj ratnoj i kasnijim poratnim godinama.

Dakle, prvobitna deja o proizvodnji i preradi drveta je osmišljena. Trebalo ju je provesti u djelo.

Kako je provedena ideja o gradnji pilane?

Izvršnom odboru opštine Gornji Vakuf preduzeće Rose-komerc, dana 22.01.1995. godine, podnijelo je Zahtjev za davanje mišljenja – stava u vezi s nabavkom i puštanje u pogon pilane, čime se u startu pokazala namjera potpuno legalnog rada i rezanja drveta. Nakon pojašnjenja koja oprema se planira instalisati, navedeni su razlozi podnošenja Zahtjeva, a radi značaja ovog dokumenta treba navesti najvažniji dio sadržaja: „...u našoj opštini pilana (je) neophodna obzirom na potrebe tržišta za rezanom građom...(pošto) sada ne postoji nijedna pilana. Već je započela intenzivna obnova porušenih i oštećenih stambenih i drugih objekata, koja će trajati nekoliko godina. Stoga smatram da postoji opšti interes za opštinu Gornji Vakuf za nabavku i puštanje u rad jedne ovakve pilane. Također smatram da je od posebnog značaja rad pilane sa stanovišta oživljavanja privrednih aktivnosti...“

Izvršni odbor opštine Gornji Vakuf ubrzo je razmatrao Zahtjev i Zaključkom, od 04.02.1995. godine, koji je potpisao Omer Ljubunčić, predsjednik, u tački 2. se izjasnio da „Izvršni odbor smatra, obzirom da na području opštine Gornji Vakuf ne postoji druga pilana, te potrebe tržišta za rezanom građom u uslovima obnove i izgradnje, da je nabavka i puštanje u rad pilane od opšteg interesa za opštinu Gornji Vakuf i od posebnog značaja sa stanovišta oživljavanja privrednih aktivnosti...“ Posebno se naglašava u da „Izvršni odbor obavezuje preduzeće Rose-komerc da se rad i poslovanje pilane odvija u skladu sa postojećim zakonskim i drugim propisima kojima se reguliše oblast eksploatacije i zaštita šumskog bogatstva, kao i propisima koji regulišu rad privrednih subjekata u skladu s društvenim interesom.“

Gornjim Zaključkom Izvršnog odbora legalizovano je pokretanje aktivnosti na izgradnji i puštanju u rad prve pilane. Odmah je zatraženo razvrstavanje preduzeća po djelatnostima. Ubrzo, 02.05.1995. godine, Republički zavod za statistiku Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Mostaru, kao još legalna državna institucija, donijelo je Obavijest o razvrstavanju preduzeća po djelatnostim po kome je preduzeće Rose-komerc Gornji Vakuf, Ulica bratstva i jedinsta 42, oblik vlasništva - privatno 100%, s matičnim brojem 110077951, svrstano u djelatnosti 012201 – proizvodnja rezane građe. Potpisnik je bio Marijan Vlaho, direktor.

Odabir i kupovina prve brente – tračne pile i njena ugradnja

Ubrzo se odustalo od prve ponude kružne pile Laimet 120 iz Finske, kao neracionalnog rješenja, jer proizvodi velike količine piljevine - otpada. U skladu s projektnom dokumentacijom odlučeno je da se kupi racionalnija tračna pila.

 Posredstvom Izeta Dilavera iz Gornjeg Vakufa Beba je stupio u kontakt i, sa suprugom Amrom, posjetio firmu Bole d.o.o. iz Pivke, Republika Slovenija. Ova firma je, 28.03.1995. godine, poslala Predračun broj 15/95 za odabranu tračnu pilu (tračna žaga hlodarka – slov.) Artiglio - (Artiljo – izgovor) - kandža, prev. - Mod. 110 ( prečnik točka 1100 mm) i pripadajući vagon, na iznos od 20.150 DEM – njemačkih maraka. Pila je kupljena u Italiji, a firma Bole d.o.o.  bila je samo posrednik. Tada je to bio jedini način da se kupi oprema pošto se u Republiku Sloveniju nekako i moglo putovati. Za putovanje u Italiju i druge zemlje Evropske  unije bilo je teško, gotovo nemoguće, dobiti vizu. O tome ću govoriti kasnije i detaljnije. Ubrzo, 29.04.1995. godine, roba je isporučena kamionom registarskih oznaka  TR 173 FA, TR 007 AP, a  Račun broj 02/95-I bio je uvećan za tračnu testeru Centauro 800 (Ćentauro – izgovor) i iznosio je 24.870 DEM.

I na ovom primjeru, kao i ranije pominjanim propisima o uvozu visokotarifne robe, može se ilustrovati tadašnja priličito dosljedna primjena carinskih i poreznih propisa u toj ratnoj 1995. godini. Kod legalnih uvoza, o njima govorim, procedura je bila veoma birokratizovana, ali je, ujedno, temeljila pravni sistem s ciljem da se ubuduće obezbijedi efikasno ubiranje poreskih prihoda. Dakle, nakon predaje Carinske prijave broj 52, od 04.05.1995., a radi oslobađanja od plaćanja poreza na promet, ovo preduzeće, kao uvoznik, moralo je dati izjavu „pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da će strojna pila za obradu drveta...služiti kao osnovno sredstvo (oprema)...i da se ne može upotrijebiti u druge svrhe.“ 

Neki od ovdje pomenutih događaja zaslužuju da se naglase i pišu masnim slovima. Montaža i postavljanje ove brente je poseban događaj i prema njemu uvijek imam poseban osjećaj, jer je sve od nje počelo. Ova brenta i bager Palazzani 7280, nešto kasnije kupljen kao polovan, također, u Italiji, napravili su sve što ovdje postoji danas, a osnova je za ono što će se praviti ubuduće. Ove dvije mašine (nadam se da će me mlađi poslušati) treba staviti na postolja na vidnom mjestu u krugu preduzeća i ostaviti ih da svjedoče o njegovom postanku i razvoju. Mašine još uvijek rade.

Brenta Artiglio proizvedena 1983. godine

 Pločica proizvođača brente Artiglio

 Bager Palazzani, tip 7280

   Na lokalitet industrijske zone u Batuškom lugu, gdje je dozvoljena gradnja buduće pilane, brenta je iz Italije dovezena 10.05.1995. godine

Bio je to prostor šume šikare i potpuno neuređene sablasne kamene gromile. Čak je i narodni naziv parcele bio Gromila. Od komunalne infrastrukture nije postojalo ništa: ni put, ni voda, ni kanalizacija, ni struja, a telefonsku vezu tada niko nije ni pominjao!

Gromila u industrijskoj zoni

Kratki predah tokom gradnje pilane - maj 1995.

Gornje fotografije veoma ilustrativno pokazuju početak proizvodne aktivnosti ovog preduzeća: na neuređenoj kamenoj gromili (ne ledini!) prvo su izbetonirani temelji brente i vagona za trupce; zatim je postavljena tračna pila s vagonom, što je osnovno sredstvo za rad; nije postojala proizvodna hale, jer nije bilo novaca za njenu gradnju ili kupovinu objekta; tokom montaže pila i vagon su prekriveni kamionskim ceradama za da se zaštite od kiše dok se napravi kakva-takva nadstrešnica – buduća pilana.

Montaža - kraj maja 1995.

Nastavak montaže

Gradnja nadstrešnice – objekta pilane, počela je odmah nakon montaže brente. Beton je miješan klasičnim mješalicama koje je okretao benzinski motor, a voda je u plastičnim buradima i kanisterima dovožena u putničkim automobilima  .   

   Mješalice

Prva nadstrešnica – pilana završena je početkom juna 1995. godine. Ove radove, kao i većinu drugih građevinskih radova, izvodio je Salem Trkić, iskusni samouki majstor građevinac.

Izgled prve nadstrešnice - pilane - juli 1995. godine

 Salem Trkić, majstor građevinac

 

Priključak električne energije je tražio posebnu proceduru. Na podneseni zahtjev Abdulah Garača, načelnik općine Gornji Vakuf, kao ovlaštena osoba, dao je saglasnost „za priključenje novoizgrađene pilane na lokalitetu Gromila neposredno uz objekat Tvornice Yassa u Gornjem Vakufu na električnu mrežu i priključenje na trafostanicu tvornice Yassa, sada JP TOP Gornji Vakuf“, koja je, dana 28.09.1995. godine, dostavljena Elektrodistribuciji Zenica, Pogon Elektro Bugojno, Poslovnica Gornji Vakuf. Nastavak teksta saglasnosti interesantan, pa ću ga prenijeti, a original vi možete pogledati ovdje. Dakle, autentični nastavak je: „...U slučaju nekih nejasnoća i sumnji molimo Vas da se obratite lično pošiljaocu ovog akta. Ističemo da se ovim priključkom privremeno rješava problem snabdijevanja električnom energijom spomenutog objekta, te iz tog razloga i ova saglasnost je privremenog karaktera do momenta iznalaženja kvalitetnog rješenja napajanja električnom energijom ovog lokaliteta.“ Nakon priključka električne energije proizvodnja je pokrenuta početkom juna 1995. godine. Prvi rukovalac – brentista bio je Abid Bešić, koji je potrebno iskustvo dobio radeći na istom poslu u predratnoj ŠIPAD-ovoj Tvornici namještaja u Gornjem Vakufu.

 Pilana u radu i Abid Bešić, prvi brentista - juli 1995.

Nakon dvije godine, 07.10.1997. godine, Elektroprivreda BiH, Elektrodistribucija Zenica dostavila je Ponudu i završila priključak prve stubne trafostanice snage 250 kW.

  Prva vlastita stubna trafostanica snage 250 kW

Prvi trupci - avgust 1995. godine (iza se vidi Tvornica Yasa)

Na donjoj fotografiji se vidi tadašnji način odlaganja piljevine. Prvi silos za piljevinu napravljen je kasnije. Do tada je korišten primitivno urađeni sistem otprašivanja, a za odlaganje svih otpada korišteno je obližnje gradsko odlagalište smetlja.

Sejdo Džambo i "sistem otprašivanja"( iza) - avgust 1995.

Tako je počela mukotrpna proizvodnja na pilani, prostoru ispod prmitivne nadstrešnice, koja je nazvana Bebina pilana. Možete zamisliti koliko je bilo radosti i ponosa kada su izrezani prvi trupci jele i smrče i kada je, u blato i prašinu, jer nije bilo asfalta, složena prva daska kao gotov proizvod.

Naravno da je svaka izvršena usluga ili isporučena oprema tokom gradnje pilane bila plaćena. Previše bi uzelo vremena i prostora za pokazivanje i dokazivanje svakog plaćenog računa, ali ukoliko vas zanima možete poveznicama pogledati naredne pobrojane račune. Tako su npr. Rudnici gipsa Dodnji Vakuf, 22.07.1995. godine, ispostavili su Račun za rad teške mašine ULT 160 na ravnanju zemljišta za montažu pilane, koji je potpisao Abdulah Čepalo, direktor. Za ove radove morao se prethodno platiti avans u visini od 50%. Šumsko privredno preduzeće „Koprivnica“ Bugojno, odnosno Semin Ždralović, direktor, podnijeli su Račun za trupce dana 30.08.1995. godine. Pored računa u dokumentaciji je otpremnica i, radi oslobađanja plaćanja poreza, izjava kojom se izjavljuje da je roba za reprodukciju, a ne za dalju prodaju. Avansna uplata je bila 100%. Preduzeće Univerzal Gornji Vakuf izdalo je Račun za cement tek 11.09.1995. godine koji je potpisao Enes Karamustafić, fakturista i Edib Hadžiabdić, direktor. Po Okončanoj situaciji, od 14.09.1995. godine, Javno preduzeće Elektroprivreda BiH Sarajevo, Elektrodistribucija Zenica, dana 30.12.1995. ispostavlja konačan Račun za izvršene radove na izgradnji kablovske mreže za pilanu. Po ranijem predračunu plaćeno je više od fakturisanog iznosa...

(Danas je 08.08.2012. godine.

Jučer smo svi čuli najnovije vijesti o najnovijoj svađi naših lidera.

Stanimo pred ogledalo, kao i mali šestomjesečni Edah Filan, miljenik porodice, i odgovorimo svim mališanima - šta činimo da im bude bolje.) 
     

...Preduzeće Kordun iz Karlovca, Republika Hrvatska, isporučio je Račun za uvezene tračne pile. Njihove pile su dugo korištene dok se nisu javili konkurentniji isporučioci.        

       

Dobre namjere i izmjena regulacionog plana

Dobre namjere državnih organa i nosilaca zvaničnih funkcija, s ciljem da se pokrene privredna i društvena aktivnost u ovoj sredini, u 1995. godini, vidljive su u govotovo svim dokumentima. O nekima sam govorio ranije. Posebno je ilustrativna Odluka Ratnog predsjedništva opštine Gornji Vakuf o pristupanju izmjene i dopune Regulacionog plana industrijske zone Batuški gaj Gornji Vakuf od 07.08.1995. godine. Odluku i njeno obrazloženje, koju je potpisao Abdulah Garača, predsjednik Ratnog predsjedništva općine Gornji vakuf, najbolje je pročitati (ovdje), ali sadržaj je toliko konkretan u pokušaju i namjeri političkih aktera da se pokrene privredna aktivnost, pa je dobro navesti neke njene dijelove. Na početku obrazloženja Odluke navodi se da su „povod za donošenje ove Odluke zahtjevi tri privredna preduzeća, Diko-Dilaver, Rose-komerc i Vranica-kamen, da na prostoru Batuškog luga, za koji je donesen regulacioni plan industrijske zone još 1987. godine, grade objekte „male privrede“. Naziv „mala privreda“ autor obrazloženja je stavio pod znake navoda iz njemu znanih razloga i u ovom tekstu treba ga pratiti. U obrazloženju se dalje navodi da nema drugih parcela u industrijskoj zoni osim parcela namijenjenih za tzv. veliku privredu, kao što su UNIS-ova Tvornica ležajeva i Tvornica tekstila Yasa. Regulacionim planom bilo je predviđeno da se na tom lokalitetu gradi 8-9 novih velikih firmi. Ponovnim čitanjem obrazloženja postaje jasno zašto su pojedini službenici općinskih organa u 1996. godini i dalje tvrdili da je bolje da se na tom prostoru gradi još jedna velika firma kao što je Coca-cola npr.. Takvom nerealnom mišljenju nije trebao komentar tada, a ne treba ni danas. Zato je autor obrazloženja Odluke, o kojoj još govorimo, s pravom tvrdio – doslovno navodim: „Komisija je razmotrila mogućnost i šanse, i uslovno nazvane „Velike privrede“ i uslovno nazvane „Male privrede“, i svjesna je činjenice da je Plan parcelacije reg. plana industrijske zone za 8-9 novih lokacija „Velike – privrede“ veličina „UTL“ i  „Jasse“, megalomanski i neostvariv, vjerovatno i u narednih 50 godina, i mišljenja je da se pojedine parcele „Velike-privrede“ mogu preparcelisati u više manjih lokacija „Male-privrede“, a da se ne naruši osnovni koncept rješenja i konstrukcija finansiranja komunalnog opremanja potrebnom infrastrukturom...“ Ponavljam: tekst je autentičan (pogledaj original), a boldirani tekst pokazuje realno sagledavanje stanja i realno usmjerenu aktivnost tadašnjeg predlagača Odluke, Stručne službe Sekretarijata za obnovu, razvoj i saobraćaj općine Gornji Vakuf. Dakle, umjesto iluzija o razvoju tzv. „velike privrede“ buduću pažnju, sugeriše autor obrazloženja Odluke, treba usmjeriti realnijim programima – razvoju tzv. „male privrede“. Zahtjevom za dodjelu građevinskih parcela mala preduzeća su tražila da im se omogući kupovina parcela od 1.500 do 3.000 m² građevinskog zemljišta, što se navodi i u obrazloženju. Po tada još važećim regulacionim planom za velika preduzeća bilo je planirano, megalomanskih, od 10.660 do čak 40.110 m² s neizvjesnim budućim projektima i investitorima. Može se zaključiti: u avgustu 1995. godine realnost je prevladala, parcelacija industrijske zone nanovo je izvršena, parcele su umanjene i izlicitirane, o čemu će biti riječi i nešto malo kasnije. Tzv. „veliki“ su ili propali ili nikada nisu ni došli. Sljedeće slike, urađene s prozora našeg objekta, ilustruju današnje stanje tih napuštenih objekata u kojima sada raste korov i koji izazivaju uzdahe uz nostalgično sjećanje na rad, proizvodnju i zaposlene. Dok smo mi morali graditi nadstrešnice ovi objekti, uz našu ogradu, zjape prazni i propadaju...

UNIS-ova Tvornica valjkastih ležajeva - avgust 2012. godine

Prvo Yasa - vlasništvo VIS Varaždin, pa TOP - Tvornica odjevnih predmeta, zvali su je i Jassa, pa Jasa - avgust 2012. godine

Kako „praviti pare“?

Dobre namjere za izmjenu Regulacionog plana, i realno pojašnjenje dato u obrazloženju Odluke, kao da su svjesno i namjerno onemogućeni objavljivanjem Preovedbenih odredbi Regulacionog plana industrijske zone Gornji Vakuf od 01.10.1995. godine. Autri, odnosno predstavnici lokalne vlasti, ovim aktom bez potpisa, pokazuju da su, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, opterećeni megalomanijom u gradnji novih industrijskih objekata, da treba graditi velike objekte, kao što su Yasa i UNIS-ova Tvornica ležajeva (UTL) (vidite slike gore), da se, citiram, „nadstrešnice ne računaju u izgrađene površine“, te da se „objekti – na industrijskoj parceli priključuju na sve objekte komunalne infrastrukture podzemnim priključcima, kao što je to označeno u dokumentaciji plana“. Ovdje se samo može postaviti pitanje: Koja, zaboga, komunalna infrastruktura? Pogledajte gore slike gromile na kojoj nam je dozvoljena gradnja prve nadstrešnice za pilanu! Na ovoj parceli tada nije ni kamenje iskrčeno, nije doveden ni pristupni put! Nažalost, ove Provedbene odredbe Regulacionog plana postale su kočnica za dalje investicione aktivnosti svih koji su željeli započeti neku privrednu aktivnost. Jer, svaki od investitora prvo je trebao uložiti u komunalnu infrastrukturu, zatim napraviti velelepni građevinski objekat, pa urediti prostor oko objekta i tek nakon toga, ako nešto preostane, kupiti opremu i početi proizvodnju. Pročitajte ponovo Provedbene odredbe!

 Ovo razmišljanje bilo je neodrživo i mi smo odmah, na početku 1996. godine, uporno ukazivali da je taj akt svjesna ili nesvjesna opstrukcija poratne obnove i razvoja ove sredine. Iz našeg preduzeća smo zagovarali i predlagali da se – naravno privremeno, na 10 godina, recimo, izdaju privremene dozvole svim zanatlijama i poduzetnicima da na uređenom zemljištu u krugu državnih tvornica ili, čak, u državnim objektima, koji su zjapili prazni, a zjape i danas, proizvode i „prave pare“! Treba, govorili smo, omogućiti časnom kovaču npr., a njih je u Gornjem Vakufu uvijek bilo, da napravi objekat privremenog karaktera i da u njemu kuju i skivaju motike, lopate ili – konjske potkovice - grifovi. Jer, jedino je važno saznanje da svi trebamo preživjeti i da zato trebamo raditi! A kada se pokrene posao, kada se stekne nešto kapitala, vlasnik će sam ući u novu fazu, i nakon desetak godina rada na privremenoj lokaciji, vjerovatno uložiti vlastita sredstava za proširenje. Ako mu se omogući dobijanje kredita izgradiće i novu „velelepnu kovačnicu“ u kojoj će prehranjivati porodicu sa brojnim potomcima i nasljednicima kovačkog zanata.

 Časni kovački zanat započet je u skromnim prostorima

Priča o ovom našem kovaču gore je kao u priči o brijaču, brici - berberinu. Recimo da brici besplatno date porušeni objekat, dimenzija 3 sa 2 metra, kako bi otvorio brijačnicu, on je za sva vremena „rob“ sistema! Kako? Pa, prvo mora urediti prostor, a to podrazumijeva postaviti pod, pa uvesti vodu, pa struju, zatim mora urediti zidove, pa urediti strop, pa okrečiti zidove, zatim mora unijeti namještaj, mora kupiti stolice, ogledala, mora kupiti pribor za šišanje i brijanje, kupiti papir i ubruse, razne pjene i mirise...Sve mora platiti, a u svemu su uračunati porezi...Zatim mora legalizovati obrt i plaćati osiguranje i doprinose na svoju platu...To je samo za početak i tome kraja nema, jer kada počne posao sve se mora obnavljati do beskraja. A država ne gubi. Naprotiv, država profitira iako se u prvi mah nekome tako činilo. 

Ili – pokušali smo sugerisati lokalnoj vlasti ovako: dajte stolarima i majstorima prerade drveta, a njih je u Gornjem Vakufu oduvijek bilo i sada ih ima, mogućnost da na ovom lokalitetu, kao privremeno rješenje, naprave bolje uređenu nadstrešnicu, a vi (lokalna vlast) im uredite pristupni put, dovedite struju, vodu, kanalizaciju i telefon. U uređeni prostor oni će unijeti vlastitu opremu za proizvodnju, nekorisno uskladištenu u podrumima porodičnih kuća, kupiće s naše pilane dasku ili elemente, počeće praviti vrata, prozore, podove, krovnu konstrukciju za porušene i popaljene objekte, zatim dijelove za namještaj i polako se širiti pretvarajući ovaj prostor u industrijsku zonu! Specijaliziraće se i neće im trebati mnogo opreme, a radeći ili jednu fazu obrade ili jedan dio proizvoda postaće specijalisti. To će im omogućiti da kooperiraju i da za svjetsko tržište ponude konkurentne proizvode od drveta. Prostora je bilo za sve koji žele proizvoditi. Bolje je da na ovom lokalitetu ima njih desetak, nego da smo mi sami. Zašto? Pa, potencijalnim kupcima iz drugih zemalja je interesantnije doći na prostor na kome ima više proizvođača nego samo jedan. Kome smo mi sami interesantni? Pored toga, to će učiniti našu proizvodnju i konkurentnom, jer će svaki od proizvođača imati priliku da vidi kako radi njegov konkurent i usvajaće bolja i naprednija rješenja. Prostor za ideje u preradi drveta je govotovo neograničen. Ne mogu se sjetiti imena autora jedne studije iz Finske koji tvrdi da je od drveta i svih njegovih dijelova, kroz istoriju čovječanstvo je koristilo, ili  još koristi, preko 11.000 raznih predmeta od drveta - od dugmeta od kore do drvenog šporeta. Vjerujmo, jer od drveta sve je moguće - pa i drveni šporet. Naredne ilustracije pokazuju šta je sve moguće od drveta:

...drvene kante za vodu...

 ...drvenog pribora za jelo...

...drvenog češlja...

...drvene šnale...

 ...drvene dugmadi...

 ...čak i drveni šporet....

...ne isključujući i drveni električni šporet....

 ...uz lijepi drveni fenjer...

 ...udoban drveni bicikl..

...znatno brži drveni motocikl...

 ...i još brži i udobniji drveni automobil...

 ...ali najbrži drveni avion.

Molim da pažljivo pregledate sljedeće fotogragije i vidite šta je od drveta napravio stolar iz Venecije.

Tako bi, smatrali smo, mogao početi uvezani proizvodni ciklus prerade drveta čije bi dalje širenje i jačanje na ovom lokalitetu bilo neminovno. Relativno mala sredstva za infrastrukturu mogla su se obazbijediti iz stranih donacija koje su u to vrijeme još bile aktuelne. Nažalost, to se nije dogodilo iz više razloga: prvo, donacije su ubrzo za ovu sredinu obustavljene, jer su nastali politički problemi oko naziva općine – da li je Gornji Vakuf ili Uskoplje, a drugo, za početak proizvodnje postavljan je bitan preduslov - prvo izgraditi velelepni proizvodni objekat, pa tek onda u takvom objektu pokrenuti proizvodnju. Znam mnoge koji su o tome razmišljali i imali namjeru započeti proizvodnju u skromnom proizvodnom objektu koji zadovoljava minimum uslova, jer nisu imali sredstava za gradnju kvalitetnog objekta. Primjer su Halid Gekić i Hamid Dželilhodžić iz Gornjeg Vakufa, koji su 1995. godine zajedno počeli proizvoditi stolariju i košnice za pčele u podrumskim prostorijama Hamidove kuće. Očekivali su mogućnost da im se pomogne u industrijskoj zoni kako bi proširili proizvonju i zaposlili nekoliko radnika. Ali pomoć je izostala... I danas, u avgustu 2012. godine, na ovoj strani industrijske zone u Batuškom lugu, gdje su bile planirane i zamišljane velike tvornice, naša pilana još uvijek je jedina i sama! Usput - koju godinu kasnije Hamid Dželilhodžić je obustavio proizvodnju, zaposlio se u našem preduzeću i nedavno otišao u zasluženu penziju! 

Ostali smo dosljedni utvrđenoj poslovnoj strategiji i ciljevima razvoja: iskoristili smo mogućnost da se legalno dobije lokacija, izgradi nadstrešnica, kupili polovnu opremu i počneli proizvodnju...Uvijek smo kupovali samo ono što „pravi pare“! Slijedili smo vlastitu intuiciju i primjere drugih. U Sjedinjenim Američkim Državama, o okolini Bostona, država Massachusetts, imao doživio susret sa vlasnikom odlično opremljene pilane, ali smještena u blatnom krugu po kome se nije moglo hodati! Oprezno sam pitao vlasnika: „Zašto to malo ne urediš?“ „Šta?“, umjesto odgovora slijedilo je kontrapitanje. „Pa,...to...ovo blato, krug pilane...zašto ne asfaltiraš?“ gotovo da sam mucao zbunjen njegovim pitanjem. „Je li to pravi pare?“ uputao me je još direktnije. „Ako hoćeš hodaj, ako nećeš sjedi! Ja investiram u ono što danas pravi pare! Kada bude sredstava za asfalt – asfaltiraću!“ Pokazao mi je i šupu u kojoj je počinjao proizvodnju prije 30-tak godine. Shvatio sam poruku, te smo se ove filozofije investiranja u našem preduzeću držali tokom svih proteklih godina. 

Vlasnik pilane u okolini Bostona - Massachusetts - SAD (maj 1998.)

Pilana u državi Massachusetts - SAD - maj 1998. godine

Naša pilana iz maja 1995. neodoljivo podsjeća na gore prikazanu iz SAD

Istina, tradicija i redosljed ulaganja tokom investiranja u Evropi je drugačija. Ovdje se, posebno u Njemačkoj, najčešće sve lijepo isplanira, pa obezbijede sredstva, pa izgradi objekat, pa „ušminka“ prostor...Sve je to lijepo, dobro i korisno ako se ima obezbijeđen investicioni kapital! A, ako ga nemaš, a trebaš živjeti i pokušati nešto raditi i „praviti pare“ - šta tada? Odustati ili, ipak, pokušati „praviti pare“? Korak po korak? Naravno! Hrabro početi, malo uložiti, puno raditi i preživjeti, pa opet...malo uložiti..., ali ponovo u ono što „pravi pare“. Zaboga, pa tih godina poslije rata moralo se pokuati raditi ono što će obezbijediti da se preživi....Otuda je tih poratnih godina strancima bilo neshvatljivo da se ne ulaže, recimo, u marketing i istraživanje tržišta!? Mislili su da smo mi tolike neznalice i da ne znamo ni šta znače te troškovne stavke u investicionim programima i poslovnim bilansima. Koji crni marketing i koja ulaganja od nekoliko procenata iz prihoda koji jedva obezbjeđuje prostu reprodukciju!? U preduzeću, koje je već počelo s radom, bilo je neophodno da i dalje ulažemo u opremu i mašine koje će praviti pare! To smo i činili! Ponekada je bilo nerezonski i opasno, recimo, putovati po Evropi u predratnom, ranije pominjanom, crvenom Yugi! Ali drugog izbora nismo imali, nismo imali sredstava da kupimo auto marke Mercedes, Audi ili Ford! A, posao se marao raditi. Pješice bi bilo predaleko, sporo i naporno... 

Yugo 45 bio je dobar pomagač da se uspješno urade i završe

mnogi oslovi. U njemu smo proputovali Evropu

Gornji, često pominjani okument, Provedbene odredbe Regulacionog plana, zauzele su ovdje veliki prostor s razlogom, jer je skoro vrijeme je pokazalo neprovodivost ovog dokumenta, njegovu „nespretnu“ provedbu, pa i zloupotrebu.

Podsjećam ponovo da i u ratnoj 1995. godini ovo preduzeće posluje legalno i po, čini se krutim, propisima. Kao ilustraciju ovakvog stava treba pomenuti još dva primjera.

Prvi primjer je zapošljavanje radnika posredstvom tadašnjeg Ureda za zapošljavanje Sarajevo, Biro Gornji Vakuf, a koji je tada bio organizacioni dio Ministarstva za izbjeglice i socijalnu politiku Republike BiH. Dopisom od 25.10.1995. godine, Drino Mahmut, šef Biroa Gornji Vakuf, dostavlja spisak prijavljenih radnika koji su se javili po osnovu oglasa za zapošljavanje od dana 09.10.1995. godine. Na spisku je 18 prijavljenih: Enes Zukić iz Batuše, Rasim Grižić iz Gornjeg Vakufa, Rešid Ravnjak iz Gračanice, Adis Drino iz Gornjeg Vakufa, Smajo Mršić iz Gornjeg Vakufa, Azra Kadić iz Bistrice, Alija Zahirović iz Gornjeg Vakufa, Haris Ramić iz Gornjeg Vakufa, Mustafa Šljivo iz Gornjeg Vakufa, Ramiz Gudić iz Gornjeg Vakufa, Rijad Gudić iz Gornjeg Vakufa, Mujo Lelak iz Voljevca, Ahmet Gurić iz Hrasnice, Rea Jašarević iz Gornjeg Vakufa, Hasan Gafić iz Gornjeg Vakufa, Fazila Milanović iz Boljkovca, Mujo Duvnjak iz Batuše i Nihad Tihak iz Lužana. Nakon toga je novoformirani Zavod za zapošljavanje Bosne i Hercegovine Sarajevo, Biro Gornji Vakuf, slao uputnice za rad na kome se nalazio spisak radnika i potvrda o izvršenom poslu. Kao primjer navodimo Uputnicu za rad od 01.12.1995. godine, koju je potpisao Drino Mahmut, šef Biroa za rad Gornji Vakuf, po kome je na posao od 01.12. do 30.12.1995. godine bilo upućeno 23 radnika. To su: Mulo Polić, Nedžad Eminović, Besim Dželihodžić, Ekrem Kasumović, Sejfo Polić, Salih Kasumović, Salih Idrizović, Zijad Topčić, Sabahudin Behlo, Derviš Bušatlić, Hajrudin Duvnjak, Midho Zajmović, Ado Drino, Amir Čemer, Kasim Kasumović, Ilijas Čemer, Midho Verem, Senad Heljić, Fatima Kasumović, Biba Heljić, Amra Kasumović, Dženana Polić, Fale Suada.

O namjeri da se nezaposleni u ovom preduzeću zapošljavaju preko Zavoda za zapošljavanje Bosne i Hercegovine, Biroa u Gornjem Vakufu, najbolje svjedoči Ugovor broj 2. o poslovnoj saradnji za 1995. godinu, koji su, 14.12.1995. godine, potpisali Ibrahim Kasumović, direktor i Mahmut-Mahko Drino, šef Biroa za zapošljavanje Gornji Vakuf.

Drugi primjer pokazuje ažurnost države u legalizovanju privredne ektivnosti, ali i ažurnost u ubiranju prihoda. Rješenjem, koje je donijelo Ministarstvo finansija Republike Bosne i Hercegovine, Pordučni ured Poreske uprave Travnik, Ispostava Gornji Vakuf, od 28.11.1995. godine, a koje je potpisala Indira Bušatlić, šef Ispostave, za 1995. godinu naloženo je plaćanje komunalne takse za isticanje firme u visini od 30.000 BHD. Naravno, za objekat na neuređenoj gromili morala se plaćati komunalna naknada...
Rat i ratna 1995. godina su prošli. Dolaze poratne godine u kojima je trebalo raditi i graditi...         

Zahvaljujem na dosadašnjem strpljenju i interesu za sadržaj. 
Nadam se da ćete predahnuti na postu broj 4, a zatim preći na post broj 5 i nastavite pratiti pisanje monografije... 

Prelazak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje

Prelazak na post br. 7 - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
         Prelazak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje
         Prelazak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje!
         Prelazak na post br. 4 - Muzički predah

Povratak na post br. 2 - Kako je počelo?

Povratak na post br.1 - Prvi dani na blogu