10. Kada se pokrene posao - kraja nema! Rad i stvaranje imaju svoja pravila!

(Dragi prijatelji, sada ste već na postu redni broj 10. Ako ste prvi put u posjeti blogu i želite slijediti cijeli tekst monografije, pređite na postove pod rednim brojevima 1 - jedan, 2 - dva, 3 - tri, 4 - četiri, 5 - pet, 6 - šest, 7 - sedam, 8-osam, 9 - devet, koji se nalaze desno - na listi Popularni postovi. Npr. ako hoćete početak teksta kliknite na 1. Prvi dani na blogu (iz popisa Popularni postovi - desno), zatim idite na 2. Kako je počelo, pa na 3. Pravićemo pilanu... VAŽNO: ukoliko koristite mobilne uređaje, za prelazak sa stranice na stranicu koristite poveznice - linkove, dolje, na dnu stranice, označene žutom bojom. Koristeći poveznice u tekstu možete naći pojašnjenja ili dokumenta o sadržajima koji su pomenuti ili obrađeni u tekstu. To smatram važnim, jer je svaka od tvrdnji argumentovana konkretnim dokumentom.)

Smjelost u poslu je na prvom, drugom i trećem mjestu, kaže T. Fuler. Niko od nas, ni tada, kada je bilo najteže, nije odustajao i zastao pred brojnim preprekama. Oni su nosili svoj dio tereta i posao u kanjonima Vranice i Deralskog potoka. Hladna planinska zima ih je čeličila.

Ispred njih su prepreke i divljina Vranice, pored Deralskog potoka, iz čije će hladnoće i bistrine uskoro poteći prvi kilovati električne energije proizvedeni u mini hidroelektrani Derala.

Slijeva su: Mirzad Hajrić, vrijedan i nasmijan, Salih Ikan Kasumović, koji je bio istovremeno i dijete planine Vranice, a brojnim mladićima, radnicima i saradnicima, bio je istovremeno i brat, sin i otac, njima je rukovodio dok su kopali kanale, polagali cijevi i gradili strojaru. Saudin Dudo Trkić i Fuad Fudo Čaušević iskustvo iz Jelića donijeli su u ove deralske vrtače.

Ranije je pojašnjeno koliko dugo i kako naporno i ozbiljno smo raspravljali o prenosnoj mreži i njenoj dogradnji. Dok smo očekivali neko rješenje, Kantonalno ministarstvo šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede, Semin Ždralović, je bio ministar, 30.08.2006. godine, šalje obavještenje da će u Dnevnom avazu biti objavljen Javni konkurs za dodjelu koncesije, između ostalih, i za mHE Ružnovac, na rijeci Vrbas, i  mHE Derala, na Deralskom potoku, desnoj pritoci Vrbasa, u neposrednoj blizini naše prve mHE Jelići. Objavljen je 09.09.2006. godine. Dobili smo Garanciju UniCredit Zagrebačke banke dd Mostar, 28.09.2006, i učestvovali smo na tom konkursu. Ubrzo, 19.10.2006, Ministarstvo nas je obavijestilo da je otvaranje ponuda zakazano za 25.10.2006. u 10,00 sati. Obavijest da je Komisija za koncesije odlučila da nam dodijeli koncesije za mHE Ružnovac i mHE Derala, dobili smo nešto kasnije, 20.12. 2006. godine. Nakon dobijanja koncesija za dvije nove mini hidroelektrane dobili smo i nove razloge za još odlučnije akti viranje u konačnom rješavanju problema prenosne mreže za postojeće i buduće mini hidroelektrane u gornjem toku rijeke Vrbas, o čemu sam detaljno govorio u prethodno postu. Podsjetićuda je veliki doprinos u rješavanju tog problema dao pokojni Ante Marković.
          Ugovor o koncesiji za projektovanje, izgradnju, korištenje i prenos male hidroelektrane Ružnovac, instalisane snage 992 kWh, godišnje proizvodnje 4,799 GWh, i Ugovor za mHE Derala, instalisane snage 234 kW, godišnje proizvodnje 1,010 GWh, potpisani su 16.01.2007. godine, čime su ostvarene pravne pretpostavke za realizaciju ova dva projekta. Pouzdali smo se u svoje iskustvo na ranijim projektima, posebno izgradnji mHE Jelići, krenuli u realizaciju, ubijeđeni da će sve ići brže, lakše i jednostavnije.

Ali nije bilo tako. Propisi su se promijenili, pa je nadležnost za izdavanje urbanističkih saglasnosti i građevinskih dozvola za objekte mini hidroelektrana snage do 5 MW pripala kantonima. Općine su u ovoj oblasti potpuno razvlašćene! Svu aktivnost za dobijanje dozvola usmjerili smo prema kantonalnim organima i ministarstvima, a onda je nastao tegobni i mučni hod za ostvarenje prava i izvršavanje obaveza iz koncesionih ugovora. Problem nastaje onda kada moćni pojedinci u državnim kantonalnim ogranima i institucijama ostvarenje nespornih prava poistovjete sa privilegijama, a onda se postave u ulogu sudija, ili dobročinitelja, od kojih zavisi da li će neko, nesporna zakonska prava, moći, kada i kako ostvariti. Mi smo bili primjer da je loklana, općinska birokratija čak i pomagala u realizaciji projekta izgradnje mHE Jelići, ali sada nas je čekala kantonalna birokratska prepreka, i kao da je uporno ponavljano: E, da vas sada vidimo koliko ste pametni i sposobni!
             Sve je ovdje u ovoj priči bitno, svaki događaj i detalj su povezani, ali preskočiću mnogo toga i reći najvažnije. Odmah po potpisivanju ugovora za koncesiju, od 16.01.2007. godine, počele su aktivnosti nas i naših partnera i već 16.02.2007, od firme Bičakčić d.o.o. dobili smo ponudu za izradu glavnih projekata. Od Ešefa Sofića, iz sela Pidre, kupili smo zemljište za izgradnju strojare za mHE Ružnovac. Predugovor o kupovini potpisali  smo 16.06.2007, a Ugovor, kod notara Ivana Šarića, 14.08.2008. godine.

Ledina iznad sela Pidre, kupljena od Ešefa Sofića, na kojoj je bio razmjeran prostor na kome će se graditi strojara za mini hidroelektranu Ružnovac.

 Slijedi primjer koji potvrđuje da se isplati se biti dobar poslovni partner i imati poslovno iskustvo sa dobrim partnerima. Pripremajući se za odabir izvođača, odmah smo se opredijelili da pozovemo i razgovaramo sa partnerima koji su sa nama gradili prvu mini hidroelektranu Jelići. Firmi Poliester dd iz Priboja u Republici Srbiji, 11.05.2007, uputili smo upit za ponudu i isporuku cijevi, dobili smo Ponudu, 14.05.2007, koju su potpisali Omer Hadžiefendić, kmercijalista i Simbad Celović, direktor Komercijalnog sektora. Prepravljali smo je, dopisivali i usaglašavali i, 04.06.2008, ponovo sa Bajramom Nukovićem, direktorom, potpisali Ugovor o isporuci cijevi promjera 1000 mm, u dužini od oko 2,2 km, za mHE Ružnovac i cijevi promjera 400 mm, u dužini od 2,0 km, za mHE Derala. O poliesterskim GRP cijevima čitajte više ovdje na Postu br. 9. Dobar konkurent bio im je Teknoplas iz Istambula, Turska, koji je Ponudu, potpisanu od Omera Altina, direktora, dostavio već 19.06.2007. godine. Nismo prihvatili ponudu, jer su kod ovog proizođača svi spojevi na cjevovodu trebali biti čvrsto vareni, kako bi se dobila neprekinuta cijev, što je, opet, onemogućavalo prilagođavanje cjevovoda kod čestih unutarnjih oscilacija pritisaka vode u cijevima, a time i nasilno pomjeranje iz ležišta i njihovo stalno pucanje. Naša laička i iskustvena predviđanja su se potvrdila kao tačna, jer su naše, zapravo Poliesterove, cijevi, dužine 4 do 6 metara, prvo položene pa spojene fleksibilnim spojnicama, u segmentirani cjevovod i nisu nigdje ni mrdnuli iz svojih ležišta. Tamo, gdje je bilo onemogućeno prilagođavanje cijevi pritiscima vode, one su, izložene snažnim pritiscima vode u njima, nasilno su se pomjerale i pucale su na najosjetljivijim mjestima, posebno na krivinama, slabim spojevima i mjestima izrazito visokog pritiska.

Spojnice između cijevi na prvim cijevima cjevovoda mHE Ružnovac, koje su korištene kao bolje rješenje od onog sa neprekidno spojenim cijevima.

Od Uljanika Tesu dd iz Pule u Republici Hrvatskoj, našeg već provjerenog partnera na mHE Jelići, tražili smo ponudu za generatore, 26.03.2008, dobili smo je istoga dana, a Ugovor o isporuci generatora potpisali 11.04.2008. godine. Značajnu ulogu u našoj pisanoj korespodenciji i konkretnim dogovorima imao je Silvano Bernobić, komercijalista, koji nam je bio domaćin tokom posjete u Puli i do detalja nam pojasnio proizvodnju uvjerivši nas da je Uljanik Tesu dd firma sa dugodišnjom uspješnom proizvodnom tradicijom i da proizvodi izvanredne brodske generatore sa dugim vijekom trajanja.

 Konzorcij manjih, ali uspješnih firmi, u kome je, kao i kod gradnje mHE Jelići, mHE Sastavci i mHE Duboki potok, bilo i društvo Conel-company d.o.o. Tuzla, društvo Bičakčić d.o.o. Sarajevo, ugovorilo je isporuku, montažu i puštanje u pogon mHE Ružnovac i mHE Derala. Kasnije će naši projekti biti referentni za ovog partnera. Ugovor o izgradnji vodozahvata i strojara sa Velež gradnjom d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, potpisan je 19.08.2008. godine. 

Javni poziv ponuđačima za isporuku i montažu opreme i radove za mHE Ružnovac i mHE Derala u Dnevnom avazu objavljen je 19.08.2008, s namjerom da se uporede cijene u ponudama partnera odabranih pozivom za dostavu ponude. Podsjetiću da su sve radnje i procedure za mHE Ružnovac i mHE Derala vođene istovremeno.

Procjene uticaja na okolinu izrađene su aprila 2007. godine, a  Ministarstvu prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona, 19.04.2008, dostavili smo zahtjeve za izdavanje okolinskih dozvola. Ministarstvo je bilo nosilac aktivnosti, pa je oglas o javnoj raspravi objavljen u Dnevnom avazu 11.06.2008. godine, a sve zainteresovane nevladine organizacije i udruženja, posebno Udruženje ribolovaca, obaviještene su pismeno. Po obavljenim procedurama, i bez bitnih primjedbi sa javnih rasprava, Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka, Anto Lozančić, ministar, donio je rješenja, za mHE Ružnovac i mHE Derala, koja su postala pravomoćna 13.08.2008. Uslijedilo je pribavljanje ostalih dozvola i saglasnosti. Po zahtjevima od 11.04.2008, 31.06.2008, izdate su prethodne elektroenergetske saglasnosti, za mHE Ružnovac i mHEDerala, potpisnici su bili Vedad Čolak, rukovodilac Sektora operatora distribucije i Faik Musić, ovlašteno lice, direktor Elektrodistribucije Zenica. Već 17,07.2007, dobili smo vodoprivredne saglasnosti, za mHE Ružnovac i mHE Derala, koje je potpisao Semin Ždralović, ministar Kantonalnog ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede. Saglasnosti Kantonalnog zavoda za urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu kulturno-historijskog nasljeđa Srednjebosanskog kantona izdate su 25.04.2008. godine, za mHE Ružnovac i mHE Derala. Rješenja, stalno govorim u množini, jer su za oba objekta procedure vođene, uglavnom, udvojeno, pa su i dokumenta vrlo često nosila i isti datum izdavanja, o putnoj saglasnosti Služba za civilnu zaštitu, stambeno-komunalne poslove, obnovu i zaštitu okline općine Gornji Vakuf-Uskoplje, potpisnik je Suad Šišić, pomoćnik općinskog načelnika, izdata su 23.05.2008, za mHE Ružnovac, za mHE Derala. Mato Mlakić, direktor Javnog komunalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija VIK Gornji Vakuf-Uskoplje, dana 20.05.2008, potpisao je saglasnosti za gradnju. Načelne telekom saglasnosti BH telecoma, izdate su 29.05.2008. godine, potpisao je Refik Hafizadić, direktor Direkcije Travnik, za mHE Ružnovac i mHE Derala. Stručnu ocjenu, 17.04.2008, dala je Služba za urbanizam i građevinarstvo i prostorno planiranje općine Gornji Vakuf-Uskoplje, čiji su potpisnici bili Akif Agić, predsjednik, i Stjepan Milić i Nijaz Prijić, članovi, i dala pozitivno mišljenje i za mHE Ružnovac i za mHE Derala.

Konačno! Rješenje – urbanistička saglasnost za mHE Ružnovac Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona, ministar Anto Lozančić, izdata je 13.10.2008. a Rješenje – urbanistička saglasnost za mHE Derala izdata je 14.10.2008. Rješenja su postala pravomoćna 24.11.2008. godine.

Našoj sreći nije bilo kraja! Izgledalo je da nema zapreka za izdavanje građevinskih dozvola, pa smo nakon trideset dana podnijeli zahtjeve, i za mHE Ružnovac i mHE Derala Bili smo ubijeđeni da će sve ići brzo. Ali slijedi serija od ukupno 16 zahtjeva Ministarstva za dopunu naših zahtjeva za izdavanje građevinskih dozvola. Prezentacija i pojašnjavanje oduzeli bi puno prostora i vremena, i to neću činiti ovdje, ali u arhivi preduzeća ostaće pohranjeni kao trajna dokumentacija. Stalnim obnovljenim dopunama gubilo se vrijeme i prostor za dalje operativne aktivnosti, dragocijeno vrijeme za završetak investicije je odlazilo u nepovrat. Formalno niko ne može biti protiv zahtjeva za dopune zahtjeva i voditelj postupka na to ima pravo, ali je problem metodologije i njihovo vremensko određenje. Treba sjesti, detaljno pregledati dokumentaciju, uporediti je sa zakonskim obavezama i u jednom zahtjevu tražiti da se izvrše dopune do određenog roka. Ukoliko se to ne učini u zakonskom roku procedura izdavanja se obustavlja. Ne! Tražene su dopune jedna za drugom, u nedogled se odugovlačilo i iscrpljivalo investitora. Razlog? Meni ni danas nije potpuno jasan. Ili jeste!

Čekajući građevinske dozvole isticali su rokovi za realizaciju koncesionih ugovora, potpisanih 16.01.2007. godine, pa smo prve anekse ugovora morali potpisati 19.01.2009. godine. Nerado, i primorani iz formalnih razloga, jer nismo dobili građevinske dozvole, morali smo pomjeriti rokove gradnje objekata do 16.01.2010. godine, o čemu su izdata rješenja, prvo Rješenje, pa zatim Aneks I za mHE Ružnovac, kao i Rješenje i Aneks I za mHE Derala.

Bilo je proteklo već godina dana od potpisivanja prvih ugovora o koncesiji, a mi nismo dobili ni građevinsku dozvolu! Za isti period, za samo godinu dana, za mHE Jelići sve je urađeno, prikupljena sva dokumentacija, sve izgrađeno i oprema puštena u probni rad. Grace period je bilo vrijeme kada smo počeli proizvoditi, još nismo počeli vraćati kredit, a imali smo prihod. Doduše, imali smo, podsjećam, probleme sa priključkom na mrežu, ali to je druga vrsta problema, istina je da drugih problema, posebno oko dozvola i izgradnje centarala, nije bilo. Svi smo na prvom projektu, pa i općinska birokratija, radili zajedno da što prije postignemo cilj i pustimo objekat u pogon. A sada nije slutilo na dobro! Uzeli smo novi, i veći, kredit, sa UniCredit Bankom dd Mostar već potpisali novi Ugovor o novom zaduženju. U tekstu, koji su za kreditora potpisali Ivan Vlaho, izvršni direktor za maloprodaju i Zrinko Šaravanja, tadašnji direktor Segmenata srednjih preduzeća, vidi se iz tačke 3 da je izvor ovih kreditnih sredstava iz Evropske investicijske banke (EIB). Dakle, mi smo unijeli strana investiciona sredstva iz Evropske unije i investirali u profitabilne projekte, zadobili povjerenje evropskih bankara, ali još nismo imali i zadobili povjerenje ni podršku kod naših organa. Naši životni, poslovni, ponekada i politički rizici, usmjerili su nas jednostranom kretanju prema cilju, pa smo rizikovali i dali svu imovinu u zalog, založili smo sve pokretne i nepokretne stvari i svu ličnu imovinu, o čemu sam potpisao mjenično ovlaštenje. Ali ni tada nismo bili ni blizu zadatom investicijskom cilju, da počnemo proizvoditi struju, a obaveze, anuiteti su već bili dospjeli na naplatu! Kako ih platiti? Iz čega? Iz kojih sredstava? Čak je i Poliester počeo isporučivati koljena za ugovorene cjevovode! Kako pratiti i plaćati prispjele ugovorene obaveze i vraćati već dospjele kredite? Kada će početi proizvodnja struje? U košmaru smo od pitanja na koje nemamo odgovor, bojimo se kolapsa firme, a ništa ne zavisi od nas! Tokom gradnje mHE Jelići na sva pitanja  imali smo korektne odgovore, a za probleme i teškoće imali novo i blagovremeno rješenje. Ovako...

Opet onaj poznati uzvik: konačno! I sada s velikim uskličnikom! Rješenje – dozvola za gradnju za mini hidroelektranu Ružnovac, broj: 03-23-64/08, izdata je 10.06.2009. godine, sa klauzulom o pravosnažnosti sa 30.06.2009. godine, a za mini hidroelektranu Derala, Rješenje – dozvola za gradnju 823, broj: 03-23-65/08, izdata je 10.07.2009, a pravomoćna postala 02.03.2010. godine. Potpisnik rješenja bio je Anto Lozančić, ministar Kantonalnog ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka SBK, ali su supotpisnici bili i Zora Džambas Mlakić, stručni savjetnik za urbanizam i građenje i Lejla Salkić, pomoćnica ministra za prostorno uređenje! Ko studioznije prati ovu rošomonijadu i traga za pravim utemeljenjem procedura i postupaka, može zapamti potpisnike gornjih građevinskih dozvola. Kasnije, nakon njihove pravosnažnosti, neki od potpisnika će tvrditi da one i ne postoje!?

U Zakonu o upravnom postupku Federacije BiH se kaže da: „Pravosnažno je rješenje koje se više ne može pobijati u upravnom sporu, odnosno drugom sudskom postupku, a stranka je njime stekla određeno pravo, odnosno pravni interes ili su joj naložene određene obaveze.“

Uh, kako smo se tada radovali! Kao mala djeca! Za one koji vole detalje navešću samo nekoliko važnih uporedbi: za našu prvu izgrađenu mini hidroelektranu Jelići urbanističku saglasnost smo dobili 39 dana nakon potpisivanja koncesionog ugovora, a za mHE Ružnovac i mHE Derala nakon 633 dana ili za 16 puta duže vrijeme; građevinsku dozvolu za mHE Jelići dobili smo 247 dana nakon potpisivanja koncesionog ugovora, a za mHE Ružnovac i mHE Derala nakon 864 dana ili preko 3 puta duže; upotrebna dozvola za mHE Jelići izdata je nakon 529 dana, a za mHE Ružnovac nakon 1335 dana ili 3,6 godina, a za mHE Derala nakon 1885 dana ili nakon više od 5 godina. Isti koncesor, isti investitor, sada još iskusniji, gotovo isti objekti u istoj djelatnosti, isti ljudi, isti, samo iskusniji graditelji, isti prostor, a sve se odvija sporije i skuplje i neizvjesnije! Zašto? Postoji samo jedno objašnjenje: kod onog prvog projekta tada su dozvole davali organi općine, lokalne zajednice i bili su direktno zainteresovani za realizaciju projekata, a prenošenjem ovlaštenja na kantonalni nivo omogućen je javašluk, neodgovornost, sujeta, zavist i neograničene mogućnosti pojedincima da, odvojeni od stvarnog života i zajedničkih interesa, pokažu svoju samovolju, snagu opstrukcije i destrukcije, neodgovornosti, samovolašća, čak i s elementima anarhije. Ništa kod ranijih projekata nije rađeno, niti traženo, da se radi nezakonito, niti više ili bilje. Naprotiv! Smatram da je prvi projekat mHE Jelići bio uzor kako treba graditi ove objekte o čemu sam već govorio. Sa svim tim pobrojanim zaprekama nosili smo se teško i uporno i na kraju, ipak, ostvarili sva svoja prava i, zapravo, pobijedili.

Nakon dobijanja građevinskih dozvola naša zakonska obaveza bila je da, u skladu s rješenjima, o početku gradnje objekata obavijestimo Kantonalno ministarstvo i kantonalnog građevinskog inspektora, što smo i učinili i, dana 15.07.2009. godine, poslali Obavijest. Postavili smo i obaveznu tablu.

Nakon dugog čekanja građevinske dozvole završetak gradnje mHE Ružnovac planiran je za nešto više od 5 mjeseci. Bilo je to realno, jer su, pored iskustva na ranijem projketu, i pripremni radovi trajali znatno duže. Lijevo je Semir Ćelić, a desno je Aziz Šijak.   

U skladu s rješenjima ubrzali smo radove, ali tada je nastao pravni, politički, investicijski, informativni i svakakav drugi, samo ne ohrabrujući, džumbus i opasne predradnje i radnje, koje su trebale, a realno su i mogle, da unište započete projekte i nas kao investitora! Čak je, dana 19.08.2009, organizovana! grupa lokalnih mještana, građana, koji su u Mačkari, prostoru 5 km dalje od naših gradilišta, obustavili lokalni saobraćaj, onemogućili prolaz i našim izvođačima i pojedinačno prijetili radnicima, a s ciljem da se obustave i spriječe radovi na izgradnji mini hirdoelektrana, o čemu smo pismeno obavijestili Policijsku stanicu Gornji Vakuf-Uskoplje i zatražili zaštitu. Uvijek kada je ista organizovana grupa zapriječila put i onemogućila lokalni saobraćaj, mi smo obavijestili policiju. Kopije su lošije, ali se mogu naći i nekako pročitati ovdje. Policija je svaki puta po prijavi pravila zapisnike, a jedan od zapisnika sačinjen je kada sam i ja svjedočio jednom od događaja.

Lejla Salkić, pomoćnica ministra u Odjelu za prostorno uređenje, dana 04.11.2009. godine, donosi Zaključak kojim, neovlašteno i nezakonito, poništava pravomoćno Rješenje o dozvoli gradnje mHE Ružnovac i dozvoljava obnova postupka!?

Ovdje sam zastao i dugo, dugo razmišljao. Puno je imenovanih i pomenutih korektnih ljudi, koji su učestvovali u realizaciji ovih projekata. Ali bilo je i onih drugih, Bože, zašto li?, onih koji su sve činili da ne uspijemo! Toliko su nam jada i muke zadali, bez razloga i opravdanja, toliko da sam mislio da im nikada neću oprostiti! Postupci i radnje nekih od njih su bili toliko snažni, moćni i opasni, da su bili postali prijetnja za opstanak firme, a time i egzistenciju, već rekoh, brojnih članova naših porodica i mnogih drugih koji su, kao i svi mi, zaposleni u ovoj firmi!

Opraštam im svima, halalim im! I svi mi, opraštamo im i halalimo!

Oprosti im, Bože, nisu znali šta i zašto to rade rade!

Enes Kišević napisao je pjesmu Oprosti im, Gospode, ne znaju šta rade. Pročitajte je, možda je u njoj dio odgovora svima nama koji vjerujemo ili ne vjerujemo. Radi dostupnosti prilažem je ovdje:

Oprosti im, Gospode, ne znaju što rade

(Enes Kišević)

Kao da nikad umrijeti neće

toliko su se oni, Gospode, osilili.

Ne daj im, Bože, kada bi mogli

ruku bi svoju i na Tebe digli.

Oprosti im, Gospode, ne znaju što rade

Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš.

Oprosti im za sve naše jade,

ne stigo ih nikad usud naš.

Oprosti im, Gospode, ne znaju što rade,

ali ne odustaju od nauma svog.

Toliko su oni pohlepni za zemljom,

da i mrtvi će se u tuđi proširiti grob.

Oprosti im, Gospode, ne znaju što rade,

no, ipak, od krvavog ne uzmiču cilja.

Oprosti i meni, grešnom kad uzdahnem

da Bog da im zemlja kosti izbacila.

Oprosti im Gospode, ne znaju što rade

Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš.

Oprosti im za sve naše jade,

ne stigo ih nikad usud naš.

Ali radi pomoći istini i kao primjer pravdi i možebitna pomoć nekima drugima, a nama sličnim investitorima, pripremiću i priložiću dokumenta, novinske članke, izjave, TV emisije. Pa, prosudite sami! Na internetu ostaju pohranjene mnoge istine, ali i mnoge neistine i neće ih niko izbrisati. Teško, preteško, su nas pogodile užasne optužbe za tragičnu smrt dvojice mladića iz sela Kozice, koji su stradali na gradnji objekta s kojim nismo imali nikakvu vezu. Ali, rekoh, opraštamo i halalimo im. Trebaće vremena da pripremim dokumentaciju! Strpite se i navratite ponovo, a priču o gradnji objekata nastavljamo dalje.

Nakon dobijanja i pravomoćnosti građevinske dozvole za mHE Ružnovac otpočeli smo radove duž cijele trase cjevovoda. Ljudi su uvijek najvažniji, a oni su od lijeve fotografije nadesno: Vehbija Vegbo Karlica, zaposlenik i instruktor radova iz Poliestera, Ikan Salih Kasumović, glavni voditelj i nadziratelj radova, Sofić Aldin. Na desnoj fotografiji je Saudin Dudo Trkić, prvi, iza njega lijevo Hilmo Šijak, pa iza njega Sofić Aldin i Ćelić Selvedin, na drugoj strani prvi je Ilijaz Šijak, pa Mujo Bukarić i Salih Ikan Kasumović.

Mujo Bukarić lijevo i Salih Ikan Kasumović i Husein Huska Abazović na trasi cjevovoda mHE Ružnovac

  

Trebalo je obezbijediti prostor za polaganje cijevi i polaganje kablova nove podzemne elektroprenosne mreže koja povezuje proizvodne objekte mHE. Na fotografiji ngore lijevo, u kanalu su Hilmo Šijak i Selvedin Ćelić.

Vehbija Vehbo Karlica i Saudin Dudo Trkić, nadziru radove

Reuf Trkić i Sead Brica, lijevo, kao da opušteno posmatraju Hakiju Bičkalo dok zatrpava cjevovod.

Sigurnost cjevovoda je važna, mora se obezbijediti njegovo sigurno ležanje pod zemljom i sigurnost objekata oko njega. Ispostaviće se u januaru 2010., kada su nadošle nezapamćene poplave, da je srća da su svi radovi izvedeni korektno. Da nije bilo tako sve bi nestalo u jednom danu.

Kablovi i cijevi zaštićeni velikim slojem sitnom materijala.

Radnici u dubokom jarku rade kao mravi, a grupa zaiteresovanih posmatrača prati tok radova na polaganju cjevovoda prema strojari, koja je sve bliža i bliža i, nakon polaganja 1.859 m cijevi promjera 1.000 mm, biće spojena sa turbinom u strojari.

Ugradnjom cjevovoda pored lokalnog makadamskog puta, prema odobrenju i putnoj saglasnosti, bilo je neophodno ulaganje u njegovo proširenje i popravku.

Za to je bilo trebalo angažovati i brojnu mehanizaciju.

Istina, ponekada uz poteškoće, ali i razumijevanje većine lokalnih mještana, saobraćaj se odvijao neprestano, uz očekivanje poboljšanja putne mreže.

Ugradnjom cjevovoda pored puta dobila se željena širina i priprema podloge za polaganje  asfaltnog sloja, koji je kasnije urađen na najvažnijim dijelovima.  

Primičući se svome kraju nama je cjevovod djelovao impresivno. Priznajem - bili smo ponosni! S razlogom!

Vodozahvat mHE Ružnovac je rađen uporedo sa izgradnjom cjevovoda. Podsjećam da je domaća firma Velež gradnja d.o.o. gradila ovaj objekat.

Lokalni Ingrup d.o.o. dopremao je beton, a kasnije smo kupili mješalicu i sami miješali beton, čime smo znatno pojeftinili troškove gradnje.

Konture tzv. tirolskog vodozahvata postajale su vidljivije i jasnije svakog narednog dana.

Nova radost bila je razmljiva kada smo postali svjesni da voda, koja je do jučer oticala nekuda daleko prema obalama Save, uskoro treba da počne proizvoditi električnu energiju od koje ćemo svi imati koristi. 

Kućica za opremu biće uklopljena u ambijent prostora, a vodozahvati izleda sve ljepše i uređenije.

Snaga vode će uskoro, te 2009. godine, biti ukroćena da služi jednoj od svojih brojnih koristi. 

Vodozahvat minihidroeketrane Ružnovac na rijeci Vrbas, na području Mjesne zajednice Privor, iznad sela Pidre, a ispod sela Kozice, na ušću Kozičkog potoka, u općini Gornji Vakuf-Uskoplje - nakon završetka gradnje.

Izgradnja strojare bila je preduslov za ugradnju opreme.

Na ledini poviše sela Pidre, Kupljenoj od Ešefa Sofića, započeta je izgradnja strojare za mHE Ružnovac.

Ugradnju temelja i prve tone betona posmatraju Ibrahim Beba Kasumović, Huso Bušatlić, direktor i vlasnik firme Velež gradnja d.o.o., izvođač radova i Ante Zeko, koji tada nije učestvovao u ovim projektima, ali je, kao prijatelj, uvijek posjećivao gradilišta.

Salih Ikan Kasumovićnije pratio je radove i uvijek tražio njihovo ubrzavanje. Na temelju strojare, zajedno sa Husom Bušatlićem, izvođačem, provjerava detalje .

Konture budućeg objekta uskoro su postale jasne i s lokalnog puta vidljive. Ostaje nejasno zašto dugo niko iz ovog sela nije koristio plast sijena, jer mi nismo nikada branili njegovo korištenje. Fotografija djeluje arhaično u vrijeme kada gradimo objekat za savremene potrebe. U taj ambijent uklopila se i obližnja napuštena kuća, na slici dolje, izgrađena prije više od 100 godina

Gradnja strojare napredovala je brzo.

Uskoro je strojara pokrivena.

Njeno uklapanje u ambijent je uspjelo.

U utrobu strojare uveden je cjevovod kako bi se pokrenuo rotor turbine, a onda rotor generatora za proizvodnju prvih kilovata struje.

U unutrašnjost objekta Conel company d.o.o. i Bičakčić d.o.o. ugradili su opremu prikazanu na donjim fotografijama.

 

Objekat strojare mini hidroeketrane Ružnovac na rijeci Vrbas, na području Mjesne zajednice Privor, iznad sela Pidre, a ispod sela Kozice, na ušću Kozičkog potoka, u općini Gornji Vakuf-Uskoplje - nakon završetka gradnje.

Upotrebna dozvola za mini hidroelektranu Ružnovac - Rješenje broj: 03-23-3/10,  Ministarstvo prostornog uređenja obnove i povratka Srednjobosnaskog kantona, izdalo je dana 16.09.2010. godine, ili 864 dana nakon izdavanja Urbanističke saglasnosti.  

Dok smo se mi borili sa kubicima, metrima i kilometrima iskopa kanala i kilometrima plaćenih i dovezenih, i još nepoloženih cijevi i neugrađene opreme, i nastojali da aktiviramo uložena kreditna sredstva, rekoh već, nama su onemogućavani radovi, novine pišu članke o uništavanju lokalnih puteva, pa potom o našem pravu da gradimo objekte,  portali prenose što su čuli i prepisuju jedni od drugih, a neki članci i neki samozvani zaštitnici naroda u nama  vide samo osione političke moćnike. BHT1 u udarnom Dnevniku objavljuje prvi, pa drugi prilog, pogledaj prilog, to čini i FTV dajući prilogu afirmativnu notu, a posebne priloge pravi politički magazin Crta, jedan u septembru, a drugi u januaru 2010. godine. Žao mi je što arhive ovih kuća nisu sačuvale sve emisije, ali sam znao da će one činiti dio istorije naše firme, pa sam stenografski prenio u tekstove koje ste mogli, ako ste imali volje i interesa, pročitati. Bilo je članaka i kasnije, pa ću ih, radi kontinuiteta ovog teksta, sve prenijeti ovdje, mada se neki vremenski ne poklapaju sa opisom događajima ovdje, pošto smo većinu radova na gradnji mHE Derala izvodili i u 2010. godini. Članci su se redali jedan za drugim, pa naš odgovor, članak opet, i opet, pišu i drugi, ponovo naš odgovor, portali su revnosni, novine ne zaostaju i ponovo pišu, portal opet i opet...
       Čitajući ovo neupućenom je najlakše pomisliti da nismo imali nijedan dokumenat i da smo sve radili nelegalno i u korist trećeg lica, koje, opet, nema nikakve veze s ovim projektima. Građevinska dozvola i za gradnju mHE Derala  bila je pravomoćna, počeli smo radove i uprkos svim nedaćama, napokon, i nakon 1885 dana od dobijanja Urbanističke saglasnosti, 14.03.2012. godine, dobili Upotrebnu dozvolu!       

I danas sam tužan kada pročitam izmišljenu neljudsku laž da smo mi krivi za tragičnu smrt mladog rahmetli Jasmina, sina jedinca iz Kozice. Ili kada pročitam kako se nana Selma Delić, šehidska majka, žali, pa kaže:  „Prvi put' kad' su dolazili kažu: 'Izlazi, nije tvoje'. Nije to fer. Šehidsku majku...držali me ovdje...policija, pa me izgone... Potplaćeno je to bilo...Što će oni meni. Dogovorićemo se. Evo im sve, nek' mi naprave kuću...U mene....otij(đ)ite u bašću, ništa, sve iskopano. Pušća mi spojnica, vode neću imat', sve je uhelaćilo.“

A, Selma Delić, časna žena, majka šehida, tada je živila u Mačkari, zatvorenoj seoskoj školi, udaljenoj više od 5 kilometara od objekata koji se grade! Nikada nikakvog kontakta sa ovom majkom nismo imali niti je bilo potrebe! Neko ranije očigledno jeste, pa majka Selma misli na njega dok govori o svom jadu i učinjenoj nepravdi. Ali unaprijed zadani cilj i svrha informacije i osmišljen koncept dezinformacije, montažom priloga lako zloupotrijebi sadržaj i izvrće istinu i tako se naručena napravi se priča s jasnom proračunatom destruktivnom i društveno opasnom dezinformacijom, u kojoj gledalac doživi ovu ojađenu majku kao našu žrtvu, a nas investitore kao socijalno neosjetljive monstrume! Cilj je postignut: masa se okreće protiv pojedinaca ma kako njihovi postupci i stavovi bili legalni i progresivni.

        Svi navedeni sadržaji svode se na osnovno: mi smo bili samo kolateralna šteta, jer smo gradili ove projekte; društvo nije spremno da podrži domaće investitore; politička  i stranačka prepucavanja oko strategije razvoja i ove oblasti se ne pomažu, već odmažu razvoj; građani se zloupotrebljavaju i koriste kao sredstvo za međusobne i međustranačke svađe, napade na pojedince i grupe, čak i porodice; ovim se jasno razotkriva istina da svaka djelatnost u ovoj zemlji ima svoje lobije, a proizvodnja električne energije je posebno bila i ostala atraktivna. I ranije sam u ovom tekstu govorio da je mnogima bilo neshvatljivo da smo mi dobili koncesije i kako to da smo uspjeli izgraditi jednu, sa Paločem d.o.o. i Antom Zekom, još dvije i da smo kasnije dobili koncesiju, i već ih gradili, još dvije mini hidroelektrane. Formirani su dvojni stavovi i mišljenja: Za jedne mi smo bili lokalno i šire dobro i pozitivno društveno čudo, a za druge, srećom rijetke, sasvim suprotno!
           Onima koje interesuje hronologija događanja poklanjam preglede događaja i za mHE Ružnovac i mHE Derala. Bili su namijenjeni jednoj advokatkinji, ali nismo podigli tužbu, jer bi tek tada nadrljali. Neko je jedva čekao da nas ubaci u beskrajne sudske procedure. I one su dio istorije naše firme i nas koji smo u njoj radili i gradili.
             Još nešto: za godinu i po dana u tom periodu potpisao sam 63 inspektorska zapisnika ili svakih sedam-osam dana po jedan. Pa da i rođeni brat dolazi svakih sedam dana u posjetu bilo bi i previše! Da je išta bilo kako ne valja - firma bi nestala! Ovako - ono što te ne obori, to te ojača! 
       Kako god, nama je bilo pod moranje završiti izgradnju mHE Derala, jer smo dobili kredit i povratka nam nije bilo. Pogledajte dolje graditelje, snažne momke. Sve izgleda kao da se radovi izvode u dalekom Sibiru.

     Odmah nakon dobijanja građevinske dozvole za mHE Derala, u avgustu 2009. godine započeli smo prve radove na izgradnji strojare. Lokacija je vrlo blizu strojare ranije izgrađene mHE Jelići, koja se vidi u pozadini desne fotografije. Bagerista je Fuad Fudo Čaušević. Međutim...

...radi ometanja u izvođenju radova imali smo zastoje u gradnji, pa smo radove nastavili tek u januaru, a intenzivirali u martu 2010. godine.

 Usred zime ušli smo u snjegove i vjetrove planine Vranice, boreći se sa dubinama, dužinama kanala za cjevovod i hladnoćama i dubinama vraničkih vrtača i udolina.

Ponekada je izgledalo da se neće uspjeti u naumu da se ukroti otpor planinske zime i snaga planinskih voda kako bi konačno počeli koristiti čovjeku dolje ispod u ovoj i narednim riječnim dolinama.

Ni mašinama, a pogotovo ljudima, nije bilo lako u zimskom martu 2010. godine. S hladnoćama i smrzavanjem nafte i dijelova u bageru borio se Fuad Fudo Čaušević.

Uprkos vremenu i zimskom nevremenu ugradnja cijevi je napredovala prema projektovanom  cilju - do ugradnje u strojaru u selu Jelići, na ušću Deralskog potoka u rijeku Vrbas.

Cijevi promjera 400 mm ugrađene su kvalitetno, a Mirzad Hajrić u iskopu pokazuje svoje zadovoljstvo urađenim poslom.

U zimskoj hladnoći Deralskog potoga i planine Vranice, obasjani ledenim zimskim jutrom osmijesima iskazuju zadovoljstvo u poslu u kome, tako govori fotografija, istinski uživaju. Oni su: Aldin Sofić, Saudin Dudo Trkić, Vehbija Vehbo Karlica, Aziz Šijak i Hajrudin Neretljak.

Izgledali su zadovoljno i kao dobri prijatelji na istom zajedničkom poslu. S lijeva: Ilijas Šijak, Hilmo Šijak, Selvedin Ćelić, Salih Ikan Kasumović i Mirzad Hajrić.

Zaslužili su ove fotografije: Aldin Sofić, Salih Ikan Kasumović, Hajrudin Neretljak, Saudin Dudo Trkić i Ilijaz Šijak.

A ovdje su: Aldin Sofić, Hajrudin Neretljak,Mirzad Hajrić, Aziz Šijak, Ilijaz Šijak i Saudin Dudo Trkić, čuči.

Cijev iz Poliestera kao da je postala simbolom njihovih radova, napora i nezaustavljivog napretka. I ovdje su s osmijesima zadovoljstva. Zaslužili su, ponavljam, ovu veliku fotografij, a oni su s lijeva: Hilmo Šijak, Salih Ikan Kasumović, Vehbija Vehbo Karlica, Aldin Sofić, Aziz Šijak, Saudin Dudo Trkić,  Mirzad Hajrić i Ilijaz Šijak, sjedi.

Krajem marta 2010. spojen je cjevovd sa strojarom u kojoj su se već izvodili radovi na montaži isporučene opreme.

Montere i radove vodio je Ramo Gutić, direktor firme Conel company d.o.o.

Oprema ugrađena u mHE Derala i konačno...

Objekat strojare mini hidroeketrane Derala na ušću Kozičke rijeke na rijeci Vrbas, na području Mjesne zajednice Privor, malo iznad sela Jelići, u općini Gornji Vakuf-Uskoplje - nakon završetka gradnje.

Upotrebna dozvola za mini hidroelektranu Derala - Rješenje broj: 03-23-65/10-2,  Ministarstvo prostornog uređenja obnove i povratka Srednjobosnaskog kantona, izdalo je dana 14.03.2012. godine ili 1885 dana ili nakon više od 5 godina nakon izdavanja Urbanističke saglasnosti! 

Uvijek je bilo dragih lica koja su pratila naše radove i borila se sa snježnim nedaćama kao i njihovi rođaci i prijatelji koji su te martovske zime gradili mHE Derala. Ovo su đaci pješaci, a oni su, s lijeva: Azemina Duradbegović, Adaleta Čaušević, Amila Ćosić, Asmir Čaušević i Alem Ćosić

Hilmo Šijak, naš Rambo, bio je poseban lik.

Naše radove pažljivo su pratili i dede, Asim Pidro..

...i nana, Hamdijinica Šijak, ali i...

...Đenad Mušić i oni najmanji.

Mi smo pratili težak rad u ćumurana, stručno ih zovu žežnicama.

Fehim Šijak i fotografije ovih ćumurana stigle su na fotografijama čak u daleku Finsku, jer su ih snimili naši prijatelji tokom posjete u toku jednog monitoringa firme od strane Evropske investicione banke.

Mujo Brkić i posebno vrijedna Fadila Brkić iz sela Jelići imali su i direktnu korist od pokretanja mini hidroelektrana, jer se uskoro zaposlio Mujo, a nešto kasnije i sin Amir.

Zajednički ručak u avgustu 2009. godine, priređen ispred strojare mHE Jelići, bio je nagovještaj teškog početka, ali i uspješnog završetka radova na mHE Ružnovac i mHE Derala. Na ovoj fotografiji su: Saudin Dudo Trkić, Salih Ikan Kasumović, Enes Manović, Vehbija Vehbo Karlica, Nevzet Čauševi, leđima okrenuti slijeva su Muhamed Hozić, Aldin Sofić i Selvedin Ćelić  Sve ostale fotografije objavljene na ovom blogu su zahvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli našem zajedničkom uspjehu i pionirskom dokazivanju da smo mi bili hrabri započeti i sposobni uspješno završiti svaki od započetih projekata. Uprkos svemu doživljenom.... 

Uz sve ljudske zapreke morali smo se boriti i sa prirodnim nedaćama. Naredne fotografije nisu poredane smislenim redosljedom i nastale su u periodu tokom naše gradnje objekata, kada su nama i mještanima poplave nanijele veliku štetu i u kojima smo, mi i lokalni mještani, bili upućeni jedni na druge i međusobno se ispomagali. Mi smo imali više opreme i sredstava i to smo činili rado. Posebno se naša pomoć pokazala dragocjenom tokom poplava početkom januara 2010. godine. 

Voda je dobar sluga i opasan gospodar. Ne bira kada će i kako će udariti.

Toga jutra, 08.01.2010. godine bile su ugrožene kuće...

...mostovi...

...vodozahvati...

...elektrokablovi, telefonski kablovi su izronili iz zemlje....

 Sve je izgledalo je zastrašujuće i tužno! Toliko truda i uloženih sredstava otišlo je u jednom jutru. Naknada od osiguranja šteta neće biti ni blizu stvarnim štetama, a posebno usporenoj i umanjenoj proizvodnji.

Naš bager i bagerista Fuad Fudo Čaušević, čiste put, otklanja nanose i gomile kamenja...

...pokušavaju regulisati vodotok, a naš jeep izvlači zatrpani auto.

I lokalno stanovništvo je shvatilo koliko je naše prisustvo, naših ljudi i mehanizacije, dobrodošlo u kriznim situacijama tokom vremenskih nepogoda. S lijeva su: Semir Jašarević, Junuz Brkić, naš sveprisutni Salih Ikan Kasumović i Đulejman Ćelić. 

Oko Ikana okupili su se mještani kao mali bespomoćni pilići. S lijeva: Sabahudin Budo Šijak, Đulejman Ćelić, Suad Ćelić i Selvedin Ćelić i Salih Ikan Kasumović.  

Mirzad Hajrić bio je i na sanaciji poplava, a desno je u obilasku poplavljenih područja sa Azizom Šijakom i Salihom Ikanom Kasumovićem.

Smatrali smo da o koristi dobijanja električne energije iz obnovljivih izvora treba govoriti i javno, ali smo stalno nastojali da problemu, ako se pojavi, idemo u susret i da ih sve trebamo rješavati zajedno, jer je to državni interes i ekonomska potreba. Javni nastup omogućila je kuća TV1, 16.10.2012, u emisiji Ja biram goste, čiji je voditelj i urednik bio Edhem Bičakčić. Bili su još pozvani i Erdal Trhulj, Emir Avdić, Enver Agić i Alija Muharemović. 

Uvod u emisija Ja biram goste bio je ovako, malo dugo, a ja sam govorio...

...prvo ovako....

...pa ovako. Budite strpljivi, poslušajte, jer je istup u više navrata. A o tome kako smo se ponašali u toku provedbe projekata sudiće vrijeme. Savremenici i svjedoci događaja nisu uvijek i dobre sudije.

Upotrebna dozvola za mini hidroelektranu Ružnovac i Upotrebna dozvola za mini hidroelektranu Derala, kao i Dozvola za rad - Licenca, obnovljena od FERK-a, 20.07.2011. godine, na period u narednih deset godina, za period od 20.07.2011. do 19.07.2021. godine, nisu bili dovoljni da nesmetano proizvodimo i naplatimo proizvedenu električnu energiju. Razlog? Javno preduzeće Elektroprivreda BiH je, za period od 01.01.2012. do 30.11.2012. godine, preuzela je! našu električnu energiju, proizvedenu u mHE Ružnovac i mHE Derala i nije platila! nijedne marke! Istu energiju je prodala potrošačima unutar zemlje ili je izvezla na svjetsko tržište, ali nama nije platila nijedan pfenig! Kako? Tako, eto nije, jer neki ljudi u tom javnom preduzeću su se ponašali kao da je sve njihovo, da je njihovo javno preduzeće, njihova energija, da su njihove i ove naše centrale, da je njihova država i da mogu raditi šta ih je volja! Umislili su da mogu nekažnjeno uzeti robu, tuđu robu i ne platiti je! Naša roba, električna energija,  prošla je kroz žice, utvrđena je količina, preuzeta je i preprodata, ali, ponavljam, nije plaćena. Kada neko uzme tuđu stvar ili robu, a ne plati je, to se u pravu zove...krađa! Pokradeni smo, po nama, preko 206.000,00 KM! I što je još gore, niko se nije udostojio u JP Elektroprivreda BiH da o tome razgovara sa nama, već je samovoljno ocijenio da nismo u pravu, jer postoje formalni razlozi zbog kojih, navodno, nismo mogli naplatiti proizvedeno. Dugo bi bilo sve prepričavati i to bi uzelo prostor još jednog bloga, a priložena Hronologija događaja daje naznake preduzetih radnji i postupaka u nastojanju da dobijemo naš novac i naplatimo urađeno i zarađeno. A problem izgleda tako jednostavan, jer nam je uzeta, oteta, ukradena proizvedena robu, električnu energiju, i nisu je platili! Morali smo pokrenuti tužbu za naplatu našeg, jer drugog načina nije bilo!

Bajro Avdić, advokat

  Angažovali smo Bajru Avdića, advokata iz Sarajeva, 12.02.2014, dali mu Punomoć o zastupanju, advokat Općinskom sudu u Sarajevu, 25.04.2014, podnosi Tužbu, sa porezom na dodatnu vrijednost - PDV, na ukupan iznos od 359.511,57 KM, Sud zaprima predmet 28.04.2014, poziva na pripremno ročište za 15.12.2014, pravni zastupnici JP Elektroprivreda BiH dostavljaju Odgovor na Tužbu. Općinski sud u Sarajevu održao je glavnu raspravu dana 22.06.2015. godine, a 10.07.2015. godine donosi Presudu kojom se "usvaja tužbeni zahtjev tužitelja...na iznos od 206.781,91 KM...da tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.083,43 KM."

Naš narod bi rekao: Pametnom dosta!

Lokalna zajednica je, ipak, prepoznala i priznala društveni značaj našeg značaj rada i aktivnosti. To je i bio razlog da vijećnici Općinskog vijeća Gornji Vakuf-Uskoplje, na sjednici od 16.09.2009. godine, donesu Odluku o dodjeli priznanja, kojom društvima Rose-wood d.o.o. i TOM d.o.o. Gornji Vakuf dodjeljuju priznanje Povelja s grbom općine Gornji Vakuf. Sugrađanin Mehmed Drino, posthumno, i Josip Mlakić, književnik, dobili su priznanje Zahvalnica s grbom općine.

Povelja s grbom općine, priznanje za izuzetan doprinos u oblasti privrede i afirmaciju općine Gornji Vakuf-Uskoplje, priznanje, koje je društvu Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje dodijeljeno na svečanoj sjednici Općinskog vijeća povodom Dana općine, 01.10.2009. godine.

   Sead Čaušević, načelnik općine Gornji Vakuf-Uskoplje, predaje, a Enes Čemer prima ovo značajno općinsko priznanje.

Zahvalnicu s grbom općine Gornji Vakuf-Uskoplje, za izuzetan doprinos kulturi, na istoj svečanoj sjednici Općinskog vijeća, 01.10.2009, primio je i Josip Mlakić, književnik.

Dnevni avaz objavljuje kratku vijest o dodjeli općinskih priznanja.

Život i posao od nas traži da nastavimo dalje.      

Uz sve aktivnosti na izgradnji centrala morali smo, i nastavili smo, proizvodnju i preradu drveta. Čak smo planirali, i uskoro povećali proizvodnju. U 2007. godini povećan je i broj zaposlenih, pa su primljeni novi radnici. Neki su se zadržali, a neki nisu izdržali: Enes Bostan, Mirsad Šehić, Refik Šehić, Mirsad Geko, Emir Bukarić, Amel Crnica, Admir Čaušević, Selmir Hadžić, Ibrahim Mršić, Naser Šijak, Hamid Kurbegović, Bajro Šijak, Suad Zec, ponovo, Mukades Džambo, Senad Šehić, Jasmin Demirović, Esmir Bičkalo, Enes Brljak, Selvedin Hamzić, Emin Teskeredžić, Mirsad Ohrahn, Fahrija Šišić, Semir Ćelić, Selver Ravnjak, Ahmet Brica, Elvedin Duvnjak, Vejsil Duvnjak, Alem Dizdar, Selman Dizdar, Haris Trkić, Muamer Ohran, Mustafa Hadžiahmetović, Selmir Zulum, Mirza Smajić, Semir Abazović, Nurija Alić, Isak Zukić, Mersed Hindić, Jasmin Haznadarević, Rusmir Smajić, Hamdo Duvnjak, Mejrema Džambo i Zlata Gazić. Broj u knjizi je zastao na 129 evidentiranih. Trebali su nam novi i veći pilanski kapaciteti, jer stara brenta nije bila sigurna za buduće planove povećanja proizvodnje. Slijede fotografije, koje, kao i obično, govore više od riječi.

Na prostoru nekadašnje pilane Aga-kule, koju smo kupili, započeli su pripremni radovi na izgradnji potpuno novog objekta. Pripremni radovi su počeli znatno prije početka gradnje, još tokom 2009. godine. Trebalo je ponovo krčiti šumu i nasipati brojne uvale i vrtače nekadašnjeg Batuškog luga. I u ovom bageru je Fuad Fudo Čaušević. 

 Ajdin Kasumović, sin i unuk, stoji ispred prostora na kome će se uskoro, juni je 2012. godine, početi graditi nova pilana.

 Konstrukciju smo kupili od društva L.K.W Servis d.o.o. iz Viteza, koje je rasprodavalo sve objekte i opremu firme Paholz d.o.o., nekadašnjeg giganta u izradi masivnih bukovih ploča, koja je otišla pod stečaj, a koja je iznikla na prostoru nekadašnje čuvene ŠIPAD-ove Impregnacije Vitez. Dok su drugi, pa i iz Austrije, uništavali, mi smo gradili. Prenijeli smo kupljenu konstrukciju i počeli izgradnju nove pilane. Nama su ovi kadrovi u 2012. godini izgledali impresivno.

 Virtuoznost graditelja Mehmeda Trkića bila je očita.

Fuad Fudo Čaušević naslonjen na bager kojim on gradi novu halu, a u kojoj će on nastaviti da vodi smjenu kao poslovođa, dok se iza mojih leđa već naziru konture novog pilanskog  objekta.

Temelji, pa Mirzad Hajić ispred betoniranih postolja transportera nove pilane.

Ibrahim Beba Kasumović prati radove na konstrukciji nove pilane, a nakon pokrivanja Hasan Avdić Bebi pokazuje kako će montirati opremu.

  Montaža opreme, transportera i instalacija otsisa trajala je nekoliko mjeseci.

Esad Eso Zahirović je zavario, ko zna koliko varova?, možda toliko koliko ih ima jedan prekookeanski brod, i uvijek je bio tamo gdje se reže metal, savija, zavaruje, premazuje i popravlja. Tako je bilo i tokom montaže konstrukcije i opreme u novoj pilani i toga dana, jula 2014. godine, kada je nastala ova fotografija.

 Uskoro, nakon nekoliko mjeseci uslijedilo je očekivano uređenje prostora oko objekta i završetak svih radova.

Silosi podsjećaju na tri ljudske generacije, jer su rađeni u različito vrijeme, od različitog materijala, različitih boja i s različitom namjenom. 

Oni su bili posada prvih dana stare pilane, fotografija je sa izleta iz juna 1998. godine. S lijeva: Ekrem Kasumović, Abid Bešić, Hasib Zahirović, Midhat Ribić, Jasmin Topčić, Zuhdija Zulum, sjedi, izviruje Ferid Pedić, Rešid Ravnjak, Sejdo Bešić i Fuad Čaušević. Oni nisu bili posada u novoj pilani za koju smo Rješenje - odobrenje za upotrebu dobili 05.08.2014. godine, a potpisao ga je Osman Sofić, pomoćnik načelnika.

U tim godinama intenzivne gradnje, posebno u periodu od 2009. godine, pa naovamo, desilo se mnogo događaja koji su nama ostali u lijepom poslovnom i ljudskom sjećanju. Recimo, prvi Ugovor o kupoprodaji sa dioničarskim društvom Standard Sarajevo, čiji je direktor tada bio mlađahni Damir Muhić, potpisan je 15.03.2009. godine, i bio je osnova kasnije uspješne poslovne saradnje, koja traje i danas. Ugovorena je izrada dijelova za namještaj, koji je izrađivan i montiran u Standardu, čime smo mi postali i na ovaj način indirektni izvođači namještaja. Ni preseljenje proizvodnje u Ilijaš nije poremetilo naše poslovne odnose.

Dijelovi za namještaj koje smo mi izradili, a koje je Standard dd ugradio uglavnom u stolove i izvezao na zahtjevno tržište Njemačke.

Ili, recimo, poslovno zadovoljstvo je što smo ušli u mnoge kataloge, domaće i strane, koji ukazuju na razvoj drvne industrije u Bosni i Hercegovini i skreću pažnju domaćih struktura i evropskih kupaca na nosioce razvoja ove značajne izvozne grane privrede. 

Strategija razvoja općine Gornji Vakuf-Uskoplje za period 2010. do 2015, čiji sam i ja jedan od kooautora, jasno je ukazivala na strateški značaj djelatnosti kojima smo se u tom periodu bavili, proizvodnjom električne energije i preradom drveta, jer je zapisano da je budućnost ove sredine i njena vizija "...život i rad sa visokim stepenom iskorištenosti obnovljivih izvora energije i prirodnih resursa."

A izdavači kataloga tražili su, i dobili, naše aktivno učešće u njihovoj izradi i plasmanima.

Katalog Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine bio vrlo značajan. Ovdje je samo dio, jer je tehnički veoma "težak" za kompletnu prezentaciju. 

Ponovo katalog Vanjskotrgovinske komomore BiH.

Ponovo katalog Vanjskotrgovinske komore BiH.

Katalog Vanjskotrgovinske komore Republike Njemačke!

Katalog Kantonalne privredne komore Srednjobosanskog kantona iz 2013. godine.

Važno nam je bilo prvo Odobrenje za pojdnostavljeni carinski postupak, tzv. kućno carinjenje, koji smo dobili 04.08.2010. godine, jer smo ispunili uslove, ali i zadobili povjerenje Uprave za indirektno oporezivanje. Potpisnik Odobrenja je bio Bogdan Novaković, pomoćnik direktora Sektora za carine Uprave za indiektno oporezivanje Bosne i Hercegovine.

Bez važnog međunarodnog FSC certifikata nismo mogli izvoziti u Evropu i svijet. Pripremili smo se i po prvi puta, dana 24.02.2011. godine, dobili FSC certifikat, naravno, na engleskom i njemačkom, kao ovi gore, ali i na našem i italijanskom jeziku. O FSC certifikatu pročitajte ovdje.

Proizvodnja i ukupan prihod ostvareni su znatno iznad planiranih vrijednosti. Donji grafikon pokazuje podatke u periodu od 1995. do 2013. dodine, naši podaci su uporedivi sa 1996. godinom. Jednostavnom računicom može izračunati da je prihod bio veći za 14 puta! Dotle je rast bruto društvenog proizvoda u Bosni i Hercegovini bio veći za samo 5,6 puta. Broj radnika povećan je čak 13 puta! Zapravo, krajem 2013. godine imali smo 171. zaposlenog radnika, a 1996. godine samo 13!

Grafikon prihoda društva za period 1995. do 2013. godina.

Radnici i svi najbliži saradnici zaslužuju svi da ih pomenemo, jer su oni doprinosili našem zajedničkom rastu i jačanju. Naravno, radeći sa nama obezbijedili su egzistenciju i svojim porodicama. U 2008. godini uočljivo je značajno zapošljavanje novih radnika, ali ono je bilo kratkotrajno. Pokušali smo da osposobimo obustavljenu proizvodnju u Tvornici ploča i furnira Janj u Donjiem Vakufu, nekadašnja Panelka. Preuzeli smo sve radnike, tada zaposlene, njih 68, mnogi su došli su, neki i otišli, radili smo dva mjeseca i nakon isteka ugovorenog roka od dva mjeseca odustali smo od daljeg ugovaranja. Razlog? Radnici su tražili novčane zaostatke iz ranijeg vremena, koje mi nismo mogli, niti je bilo opravdanja, uplatiti, pošto su nastali kod ranijeg poslodavca. Mirno smo se razišli, mada se mogao napraviti dobar posao s ljuštenim bukovim furnirom i otprescima za izradu namještaja, a sjedala za stolice, posebno. Navešću imena tada kod nas privremeno zaposlenih: Selim Kovačević, Numo Sijamija, Zijad Nuker, Sadeta Nuker, Ćamil Hadžić, Zeir Đulović, Besim Trkić, Senaid Selman, Mustafa Mukić, Meliha Mustafica, Besim Terzić, Alma Rejhan, Tahir Terzić, Ajiša Hadžić, Hazim Ćizmo, Eniz Bešir, Edib Šuljko, Hajrudin Šutković, Nijaz Galešić, Sead Kovač, Salih Neretljak, Hazim Mandara, Dževad Smajić, Asim Ramljak, Semir Draganović, Eniz Merdžan, Zuhra Bajrić, Rifet Kapetan, Mesud Begović, Asim Karalić, Alin Hodžić, Eldin Mukanović, Azem Imoćanin, Salih Hadžić, Melisa Sijamija, Senad Draginov, Armin Dervišić, Midhat Haljeta, Fahrudin Tutkur, Azra Ajanović, Minka Terzić, Edina Kovač, Enisa Smajić, Mustafa Vrco, Mustafa Rahmanović, Mufid Rejhan, Nerminka Balihodžić, Safija Sukara, Esad Draginović, Mirnes Trkić, Selmir Šeremet, Safet Karaga, Izet Šutković, Kasim Neretljak, Sejad Škandro, Mesud Zahirović, Tahir Kosovac, Semin Trkić, Dževad Pihura, Haris Dogan, Tahir Zahidić, Ibrahim Kovač, Ramiz Kulašin, Omer Šego, Sanel Tahirović, Mensur Mukanović, Zečija Silajdžija, Zahid Mekan, Zinka Kos, Šaban Hasanović, Hamid Balihodžić, Muamer Orlović i Bakir Šutković.

Rotirajuća osovina i fiksni nož za ljuštenje bukovog furnira.

U toj 2008. godini došli su nam i ovi novi radnici-saradnici: Emir Drino, Elma Idrizović, Elmir Filan, Hamdo Muminović, Azra Hadžijusufović i Enver Mujkić.

Semir Abazović je bio na broju 209 u evidenciji, a kada se zaposlio bilo je proljeće, maj 2009. godine. Te godine zaposlili su se i Nurija Alić, Muhamed Hozić, Mustafa Zulum, Ilijas Šijak, Hilmo Šijak, Zijad Avdibašić i Aldin Sofić.

Koga zanima može pogledati ko se kod nas zaposlio u 2010. godini: Hidajet Abazović, Zijad Mašić, Salih Kirlić, Halid Kero, Muamer Lelak, Huso Bušatlić, Amir Džaferbegović, Zijad Idrizović, Adnan Gafić, Halil Čaušević, Enes Muminović, Murisa Trkić, Sead Salihić, Muhamed Muharemović, Haris Šehić, Ernad Gazić, Almir Šehić, Jasmin Hajrić, Elvedin Zulum, Salih Gaip, Adil Čaušević, Nihad Begović, Mujo Brkić, a u 2011. godini ugovore o radu potpisali su:  Adnan Zulum, Adnan Gazić, Mirza Smajić, Jasmina Čeho, Semir Muharemović, Medžida Dželihodžić, Ibrahim Mršić, Nedim Abazović, Sefer Bakić, Nahid Dadić, Elvedin Duvnjak, Esad Duradbegović, Samir Tajar, Almin Hindić, Almas Dizdar, Ismihan Karahodžić, Irfan Čaušević, Haris Prijić, Prijić Dževdet, Muamer Ohran, Emir Mujkić, Hajrudin Kero, Samir Brica, Edin Delić, Muhamed Hadžijusufović, Esmer Đelilović i Semir Muharemović.

Rekoh, nisu svi ostajali, već su tražili bolje poslove odlazeći u mnoge zemlje Zapadne Evrope, posebno prema Sloveniji i Njamačkoj gdje se tražila mlada i obučena radna snaga. Vrijednim i stručnim radnicima nismo mogli platiti koliko su vrijedili na tim tržištima i zato su mnogi od njih odlazili. Mi smo primali nove, obučavali ih, proizvodili i zajedno sa njima borili se za prodaju naših proizvoda na svjetskom tržištu. To činimo stalno i uporno i danas!

Godina 2012. bila je intenzivna po odlascima, ali i zapošljavanju novih ljudi: Jusuf Sejfić, Edina Čemer, Ahmet Saleš, Muvedeta Duratbegović, Hamdija Dželihodžić, Ahmet Mršić, Sadet Muharemović, Edin Sadiković, Esad Begović, Senad Kovačević, Vernesa Jašarević, Jasmina Idrizvović Ramiza Čaušević, Zemir Petrović, Safet Manjgafić, Haris Ramić, Miralem Ćurić, Nermin Sefer, Haris Karamustafić, Amela Čemer i Senad Duraković.

Krajem 2012. godine, u novembru mjesecu, Služba za zapošljavanje Srednjobosanskog kantona Travnik, raspisala je interesantan Javni oglas za posredovanje u zapošljavanju u akciji Federalnog zavoda za zapošljavanje pod sugestivim i interesantnim nazivom Prilika za sve. To je značilo da svi, koji sami nađu poslodavca, imaju priliku da se zaposle, a služba će participirati u njihovom zapošljavanju s određenim iznosom sredstava, a koji su zavisili od usvojenih kriterija. Uslov je bio da poslodavac novozaposlenog zadrže najmanje dvije godine Uprotivnom, mora vratiti preuzeta sredstva. Odlučili smo da učestvujemo u ovom programu zapošljavanja, dostavili svu potrebnu dokumentaciju, zatim nakon dugih procedura 07.01.2013. potpisali Ugovor o sufinansiranju zapošljavanja, primili sve po tom 43 nova radnika, dostavili nihov spisak, dostavili garanciju banke na iznos od 129.592,50 KM i nastavili proizvodnju. Sve smo ispoštovali po Ugovoru o čemu smo dobili i Obavijest o okončanju obaveza, jer smo „...izmirili sve obaveze...“, kako stoji i u tekstu, a radi povlačenja garancije banke. Zaposleni po programu Prilika za sve, bili su: Elvir Topić, Emina Delić, Fahrudin Duvnjak, Husnija Ćelić, Mirza Velić, Amir Omeragić, Hamdija Zulum, Admir Zulum, Nermin Ćusto, Fatmir Mujkić, Esmir Ohran, Edin Čehedarević, Rasim Milanović, Sinan Duradbegovć, Mehrid Ajanović, Elvir Kurtić, Nermin Smajić, Mirza Mašetić, Ibrahim Muharemović, Hamdija Duradbegović, Jasmin Zulum, Ahmet Milanović, Hajrudin Mušić, Semir Milanović, Rijad Čehajić, Nedžad Pedić, Jasmin Ohran, Emir Mišić, Samir Čaušević, Emsad Zahirović, Admir Dževahirić, Senaid Džambo, Saudin Mujkić, Ermin Salihagić, Mersiha Ljubunčić, Mirza Milanović, Selma Čaluk, Semra Hindić, Dževada Šumar, Jasmin Šehić, Muamer Huntić, Haris Lipotak, Almir Dadić, Adnan Prijić, Sanel Sijamija, Elmir Abazović, Selmir Zulum, Pašo Ohran, Dino Hadžiahmetović, Admir Memić, Salih Trkić i Enes Šabić.

            Bile su to važne godine, 2012. i 2013. godina, što se vidi iz gornjeg grafikona, došlo je do značajnog povećanja prihoda, što je ukazivalo na sigurnost u poslovanju firme. Ali nisu svi zaposleni izdržali, niti su svi ostali vjerni svom prvom radnom mjestu u životu. Rekoh, neki su ubrzo odlazili, trbuhom za kruhom, kako narod reče, tražili su bolje i sigurnije životno utočište. Ali bilo ih je koji su odlazili i ubrzo se vraćali! Od 2012. godine nijedan mjesec nismo imali manje od 160 prisutnih na poslu. Svaki dan, u dvije smjene, imali smo prosječno 175 ljudi na poslu!

Danas ću, namjeno, biti malo sebičan i sa posjetiocima podijeliti radost zbog velike porodične sreće, koja se mogla, ali srećom i hvala Bogu nije, u nedjelju, 21. avgusta 2016. godine, pretvoriti u porodičnu tragediju. Danas to mogu napisati, jer sam se smirio. Jučer nisam mogao!

Portal www.bugojno-danas.info objavio je vijest: "Danas oko 18 sati dogodila se nesreća u mjestu Duboka kod Bugojna, tako što se zbog jakih udara vjetra srušilo drvo na šadrvan u kome je bilo 35 osoba. Na svu sreću niko nije povrijeđen."

Pod tim šadrvanom od snažne kiše sklonili su se članovi moje brojne porodice Ćemer-Čemer, koji su se okupili na ovogodišnjoj Ćemerijadi, tradicionalnom godišnjem porodičnom druženju, kako bi se očuvale porodične veze, naša djeca i njihova djeca susretala i upoznavala i čuvala tradicija i običaji naših naroda. Tako je bilo i u nedjelju, 21.08.2016. godine. Snažna kiša natjerala je sve prisutne, djecu i majke, posebno, da se sakriju pod krov šadrvana. A onda je olujni vjetar na taj krov oborio veliko obližnje stablo bukve! Čudo Božije kako niko nije povrijeđen!?

Ova kratka zabilježena vijest je trajno podsjećanje na zajedničku porodičnu sreću i usmjerenje da i ubuduće naši potomci trebaju činiti dobra djela, jer se dobro - dobrim vraća!

A naši dobri i dragi zetovi mogu biti zadovoljni i sretni što su oženili naše, sada i njihove, Ćemeruše. To sam im rekao na opraštanju i odlasku. Nisam se šalio! Naprotiv! 

Koji trenutak kasnije desiće se neizreciva sreća u nepredvidivoj prirodnoj nesreći.  

 Članovi porodice, koji imaju korjena široke porodice Ćemer-Čemer, okupljeni na Ćemerijadi, tradicionalnom godišnjem porodičnom okupljanju, održanom na izletištu Duboka kod Bugojna, dana 21.08.2016. godine, na zajedničkoj fotografiji ispred šadrvana. Niko nije ni slutio šta će se desiti koji sat kasnije.

Počela je nezapamćena kiša, strašan olujni vjetar, a onda se čula lomljavina, buka, huka, vriska, plač i panika. Velika bukva tresnula je na šadrvan! Portal je objavio ovu fotografiju.

Na ovoj fotografiji rođaka Adnana Cetina vidi se veliko stablo bukve.

Vrisci, plač i panika su prošli. Treba provjeriti ima li neko povrijeđen.

Svi su odahnuli i svako na svoj način zahvaljuje sreći i Bogu: povrijeđenih nije bilo! Niko, nijedno dijete, niko nije imao ogrebotinu!

 Ovdje, pored ovog ognjišta, na ovim klupama, sjedili su muški članovi porodice! Pored njih, među noge, ispred nogu, pored glava, padale su grede, gredice i iverje! I nikome nije bilo ništa! Sadaka ih spasila!

Dok su padale ogromne grede ovako su pored ognjišta sjedili naši sretnici: Ešref Hadžialić, rođak, Salih Karčić, zet i Semin Ćemer, rođak. Na fotografiji je rekonstrukcija događaja koji minut nakon velike sreće i radosti široke porodice Čemera-Ćemera. 

I nakon ovog sretnog događaja, srećom, život ide dalje!

A, baš toga dana htio sam da pokažem još dva značajna dokumenta, zapravo licence, koje smo dobili, a koje su bile, i ostale, značajne za naše poslovanje.

Nakon dobijanja prve Licence za obavljanje međunarodnog cestovnog prevoza tereta, dobijenu 18.08.2010. godine, od Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, nakon njenog isteka i korektnog korištenja, dobili smo drugu Licencu sa važnošću do 08.07.2025. godine. Bez licenci prevoz našim kamionima, naših i drugih roba, u međunarodnom prevozu bio bi onemogućen, a usluge bi bile znatno skuplje. 

Podsjetiću da smo proizvodnju briketa, nama važnog proizvoda od drvnog otpada, kojim smo ostvarivali značajnu dobit, započeli polovinom 2006. godine, što se može pogledati na postu br. 8, pod naslovom Od prerade drveta do proizvodnje struje. Uspješna proizvodnja kvalitetnog briketa, dobar plasman i dobro pozicioniranje na evropskom tržištu i dobra zarada, posebno, podstakli su naš novi poslovni nemir i uticali da, početkom 2011. godine, prvo razgovaramo, pa onda 2013. godine odlučimo, da započnemo proizvodnju peleta. Postoje brojne analize još uvijek neiskorištenih potencijala u Bosni i Hercegovini i potrebi da se racionalnije koristi bio masa, ovdje izdvajam samo jednu, koje su davale osnovna usmjerenja u donošenju konačne odluke, a bilo je vrlo važno, i odlučujeuće, da u našoj proizvodnji raspolažemo sa dovoljno vrlo kvalitetnog drvnog otpada  iz koga možemo zaposliti kapacitete od najmanje 2 tone na sat. I odluka je pala! Proizvodnju briketa mijenjamo proizvodnjom peleta!

Kao i ranije, prije donošenja i ove odluke trajale su duge i sadržajne pripreme. Ništa nije odlučivano naprečac i brzinu. Još u junu 2011. godine, Raiffeisen leasing BiH je ponudio kompletnu liniju za proizvodnju peleta, a naša analiza, od 25.10.2011, je pokazala koju opremu trebamo, koje su potrebe za sirovinom i koji su efekti investicije. Nije bilo dvojbe da je investicija profitabilna.

Na poziv Edina Perviza, rukovodioca Odjela prodaje u Raiffeisen leasingu d.o.o. Sarajevo, od 19.01. 2012. godine, 26.01.2012, posjetili smo krug, nekada u svijetu poznate Tvornice namještaja Konjuh u Živinicama, u kojoj je bila instalirana linija za proizvodnju peleta. Linija je bila kupljena na lizing, uskoro je proizvodnja peleta obustavljena, nažalost, uskoro je stala i proizvodnja na svim linijama ove tvornice. Konsultanti na pregledu bila su stručna lica, razgledali smo i odlučili da liniju ne kupimo.

Uskoro smo dobili smo informaciju da je tvornica, koja je uspješno proizvodila pelet, Vitales“ iz Nove Bile, u stečaju i da se može, navodno, kupiti jeftino. Tražili smo i našim kanalima dobili podatke o vrijednosti opreme ove tvornice i njihove osnovne podatke o utrošku i cijene materijala u proizvodnji peleta. Tražili smo i dobili iskustvene podatke, jer su oni uvijek najpouzdaniji za odlučivanje i donošenje konačnih investicionih odluka. Ni ovu liniju nismo kupili iz niza razloga.

Dvogodišnje pripreme bile su dobra osnova da se sačini dobar poslovni plan i od poslovnih banaka zatraži kreditiranje ovog isplativog projekta. Ovdje su izvodi iz plana koji sam radio primjenjujući podatke kojima smo raspolagali u našem preduzeću i pomenute iskustvene podatke ili podatke dobijene od drugih proizvođača peleta.

Do dobijanja kreditnih sredstava za kupovinu opreme izdvoijili smo vlastita sredstva i nakon najpovoljnije ponude, od 04.03.2013. godine, dana 29.05.2013, ugovorili smo liniju za sušenje materijala od firme Matrix uno d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Fahrudin Abaspahić.

Opširna dokumenatcija uz ponudu traži puno prostora, radi čega je i ne pokazujem, ali hoću da pomenem da je jedna od najozbiljnijih ponuda došla iz firme Scolari Srl iz mjesta Ospitaletto u Italiji, koju je zastupao Rado Ajdić.

Vrlo ozbiljne i duge pregovore u aprilu 2013. godine imali smo sa firmom Rw-energi iz mjesta Bindslev u Danskoj. Osnova za razgovor bile bile su Bazične informacije koje smo dostavili u pismenoj formi i naznačili da želimo investirati u liniju za proizvodnju peleta, da imamo dovoljno sirovine, da želimo i tražimo strateškog partnera. S dankse strane pregovore je vodio Rene Blom Wæhrens.

Čak je u važnom dijelu pregovora učestvovala i Julia Jensen, čiju vizit-kartu, datu tokom razgovora u restoranu Casablanca u Gornjem Vakufu-Uskoplju, vidite lijevo, a desno je fotografija s njene stranice na internetu.  Julija je tada radila kao advokat kancelarije Kragbak i Olsen, članice advokatske Eurojuris grupe iz Danske, koja je trebala pripremiti partnerski predugovor o zajedničkom ulaganju i eksploataciji proizvodnih pogona za proizvodnju peleta.

Pregovori su, prvo usporeni, a onda konačno i obustavljeni, kada je danski partner shvatio da dio profita koji pripada njemu nije dovoljan da zadovolji njegove investicijske želje i planove. Naime, transportni troškovi do Danske, posebno sjevera, su izuzetno visoki i nisu mogli obezbijediti željenu profitabilnost ovog projekat. 

Brojne ponude za prodaju i instaliranje linije za proizvodnju peleta pristizale su sa svih strana, iz zemlje i inostranstva, usmeno, pismeno, posjetama i porukama, bilo je ozbiljnih, ali i nedovoljno razrađenih koje bi izazvale našu pažnju i pokrenule pregovore.

A onda nas je, početkom septembra 2013, posjetio Josip Baškarad iz Viteza i ponudio da u Švicarskoj kupimo jednu cijelu fabriku za proizvodnju peleta, koja je radila samo dvije godine, gotovo nova, posljednja tehnologija u ovoj branši, zaustavljena, ne proizvodi, pod stečajem je, prodaje je stečajni upravnik, a nakon njenog pokretanja procijenjena je na 12 miliona CHF – švicarskih franaka! Ma, to je za nas samo san, bajka! Nemamo mi te pare! Baškarad nam je dao sve informacije i raspoloživu dokumentaciju, upozorio da je jedan od mogućih kupaca iz Žepča, uplatio je avans, a ukoliko on odustane postoji šansa da se cijela fabrika kupi.

- Za koje pare? - pitamo.

- Pa, pogledajte i pregovarajte, odgovara Baškarad.

Uzeli smo dokumentaciju i analizirali. Naziv firme je Fabrika peleta Mittelland AG, locirana je u mjestu Schöftland pored Ciriha, uistinu je radila i proizvodila. Prezentacija na internetu je korektna! Tokom gradnje vođena je uredna foto-arhiva, čak su izrađene i novine, iz koje se vidi...

...švicarska temeljitost i kvalitet gradnje...

...ali se vidi i vrijednost investicije, 12 miliona CHF...

...i podsjećanje na ljude koji su gradili i vodili ovu fabriku peleta. Među njima posebno ističem dobrog, dragog i korektnog gospodina Martina Wähtera, dioničara u ovoj firmi, na zajedničkoj fotografiji treći s lijava, na čijem je placu, odmah uz njegovu nekadašnju fabriku i mlina za žito, vidi se na prezentiranom video-klipu,  izgrađena nova fabrika peleta, a koji je nama izuzetno pomagao, kako prilikom prve, tako i posljednje posjete.

Prihvatili smo da otputujemo u Švicarsku, da posjetimo firmu, pregledamo opremu i odlučimo šta ćemo uraditi. Josip Baškarad i Jozo Pranješ, nastanjen u Švicarskoj, inače iz Guče Gore kod Travnika, pripremili su program posjete, obezbijedili odgovorne osobe i termin posjete. Jozo nas je e-mailom, od 11.09.2013, obavijestio o terminu, a već u petak, 13.09.2016. godine, sa Aerodroma u Sarajevu za Zirih poletili smo Beba, Ante Zeko, naš partner u izgradnji mini hidroelektrana i ja. Josip i Jozo čekali su na aerodromu u Zirihu.

Dugo traje ova priča, ali s razlogom! Beba i ja smo bili uzbuđeni pred velikim izazovom da odlučimo i kupimo skupu fabriku, da je zatim demontiramo, pa prevezemo, pa ponovo montiramo i pustimo u rad. Imamo li dovoljno novaca, imamo li ljude koji to znaju i mogu, koliko će to trajati? Pitanja mnogo, a rješenja malo! Ili...ili...

Ušli smo u krug fabrike.

Razgledamo krug i vanjski izgled fabrike. Sve je onako kako slike i fimovi pokazuju. Čak šta više, izgleda još moćnije i snažnije. Odiše čistoćom i novim izgledom!

Slikamo se za uspomenu, dan je lijep, petak je, 13.09.2013. S lijeva: Jozo Pranješ, Roman Hufschmid, osoba ovlaštena za potpisivanje mogućeg ugovora o kupoprodaji, Enes Čemer, Ibrahim Beba Kasumović, Ajdin Kasumović, Bebin sin, moj unuk, tada student, Josip Baškarad, Ante Zeko i već pomenuti Martin Wähter.

Ulazimo unutra da razgledamo, gospodin Martin Wähter, pokazuje detalje fabrike i govori da je sve ovo naše. Ante Zeko učestalo ponavlja da će on kupiti ako mi nećemo.

Pokazuje nam g. Martin Wähter i posljednje kilograme proizvedenih peleta i nada se da će fabrika nastaviti da proizvodi negdje u Bosni. Iz svake njegove rečenice izbija iskrenost. Naravno, stalo mu je da se to sve proda, ali i da nastavi da proizvodi.

 U razgledanju opreme sve je bilo kako smo očekivali, ali bili smo oduševljeni s dvije glavne mašine: drobljač drveta sječke Crambo 5000, ispred koje stoji Ajdin Kasumović, moj unuk, i velika Bühlerova presa kapaciteta 5 tona na sat.

Prenoćili smo kod porodice Hanefije Manjgo, čija cijela porodica radi i živi u Švajcarskoj. Nismo spavali, analizirali smo detalje i hrabro odlučili da kupimo fabriku! Zapravo, konačnu odluku je donio Beba, a ja sam mu pripomogao smatrajući da je to moj zadnji zajednički porodični projekat nakon čega ću ja krenuti laganim, ali sigurnim stopama u zasluženu, da li?, mirovinu.

Sutra, 14.09.2013. godine, umorni od nesanice, vidi se po Ajdinu, koji umorno zijeva. Od Ajdina s lijeva su: Hanefija Manjgo, Ibrahim Beba Kasumović, Josip Baškarad, Roman Hufschmid, Jozo Pranješ i Ante Zeko, okenut leđima. Sjedili smo i čekali rok do kada će kupac iz Žepča javiti kakva je njegova odluka, da li će se povući ili će konačno kupiti fabriku. Zatim smo otišli u jedan obližnji restoran. Kupac iz Žepča je odustao!

Nagodili smo se za cijenu i uslove i u subotu, 14.09.2013. godine, tačno u 18,00 sati, Roman Hufschmid, direktor i vlasnik firme Baustoff Birmenstorf AG, Lindmüliweg 1, iz Birmenstorfa u Švicarskoj, kao ovlašteni prodavac i ja, kao kupac, potpisali smo Ugovor o kupoprodaji - Verkaufsverfügung.

Znali smo da tek sada počinju muke i danonoćan rad, ali nismo ni slutili koliko i kako će sve teško i naporno biti. I bilo je!

Nismo imali problema s plaćanjem ugovorene cijene fabrike, mada smo se toga najviše bojali, jer smo, pored vlastitih rezervisanih investicijskih sredstava, još 28.07.2013. godine, kod Bosna Bank International dd podnijeli Zahtjev za dugoročno finansiranje linije za proizvodnju ekoloških drvnih peleta na period od 60 mjeseci. Odobrena su nam sredstva tzv. Turske kreditne linije uz obavezu da zaposlimo 25 radnika. To smo učinili, a sredstva su postala operativna nakon upisane hipoteke.

Dakle, uplatili smo cijeli iznos i pripremili radnike za demontažu opreme i cijele fabrike. Nakon konsultacija podnijeli smo zahtjeve za dozvolu boravka i mislili smo da će Švicarska administracija brzo izdati dozvole za privremeni boravak i rad, ali nije bilo tako! Nastalo je neshvatljivo odugovlačenje, koje je trajalo čak devet mjeseci! Da nije bilo, već pominjanog, Martina Wähtera i stečajnog upravnika Jakoba Aeschlimanna i njihovih intervencija, ko zna kada bismo i da li bismo dobili neophodne vize! Imali smo negativno poslovno iskustvo, a ja imam posebnu priču o Švicarskoj, nažalost, negativnu, ali to nije tema ovog sadržaja. Važno je istaći da smo već u početku realizacija projketa, na traženju viza, već bili izgubili devet! mjeseci!

Ljidi čine posao! Naša ekipa je, napokon, dobila vize i početkom marta počela sa demontažom. Radi odugovlačenje imigracionih vlasti Švicarske, planirana ekipa je promijenjena. Donje slike govore više od riječi.

Već je april 2014. godine. Na fotografiji lijevo: Elmir Elmo Filan, gore, Saudin Dudo Trkić, okrenut leđima i inženjer Ibrahim Trkić Trle, voditelj radova. Na slici desno ista ekipa: Dudo i Elmo stoje, a Trle čuči.

Izgledalo je da Elmo izvodi akrobacije.

Oprema se izvlači iz podruma i skida s visova...

...tovari na kamione i šalje u Rose-wood...

...predahne se. S lijeva: Elmir Elmo Filan, Saudin Dudo Trkić i Enes Orahovčić.

Zajednička fotografija za veliki zajednički uspjeh: Sanel Sijamija, naš vozač, Elmir Elmo Filan, Ibrahim Trle Trkić, Saudin Dudo Trkić, Enes Orahovčić i Ibrahim Beba Kasumović, u junu 2013. godine.

Moj, zapravo naš, miljenik, Crambo 5000, vrlo važna i snažna mašina, s kapacitetom koji omogućava višestruko veću proizvodnju od naših planova i mogućnosti, posebno je pažen, gotovo mažen.

Crambo 5000 na svojoj lokaciji u Švicarskoj i izvučen iz nje u zraku, na putu prema društvu Rose-wood u  Gornjem Vakufu-Uskoplju i Bosni i Hercegovini.

Trenutak utovara i trenutak kada je utovaren na naš kamion kojim je upravljao Abdulah Agić.

 Trenutak kada je Crambo 5000 istovaran u krugu tvornice, a Hakija Bićkalo pomaže istovar i pravi svoje uobičajene poslovne akrobacije.

Prostor na kome će se zaštititi i čekati montažu.

Presa ništa manje nije važna. Naprotiv! Bez dobre prese nema kvalitetnog peleta.

Presa na svojoj lokaciji u Švicarskoj, lijevo, kreće na put prema Bosni i Hercegovini, desno.

Sanel Sijamija je dovezao presu, koja je privremeno smještena i zaštićena do konačne montaže na našoj liniji za proizvodnju peleta.

Demontaža opreme i objekta se nastavila i nakon otpreme najznačajnijih mašina....

Prevozi opreme i dijelova, mađu njima i ovih rezervnih valjaka i matrice za pelet, prevoženi su našim kamionima...

...ali i zakupljenim kamionima za specijalne tovare...

...i privremeno skladišteni u slobodne površine nekadašnje UNIS-ove Tvornice valjkastih ležajeva, sada u vlasništvu Rudnika lignita Gračanica iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, sa kojim smo, 30.jula 2014. godine, potpisali Ugovor o zakupu.

Logično pitanje: A, gdje će se ta silna oprema ugraditi? Ugradiće se u novu halu, novi objekat, koji će, po Ugovoru od 07.03.2014. godine, uskoro igraditi Granitmont iz Jablanice. Taj Ugovor je potpisao Amel Mandžuka, direktor.

Na ovom prostoru treba graditi novu halu za montažu linije za proizvodnju peleta. U ovoj svijetlim limom obloženoj hali još se proizvodi briket. Nismo ni prekidali proizvodnju briketa. Dok smo od ovog materijala proizvodili smo brikete, započeta je izgradnja nove hale. Bilo bi idealno kada bi se imalo dovoljno sredstava da se investicija gradi, a ništa ne radi! Ali nije tako moglo. Trebalo je raditi, proizvoditi i graditi. Kako graditi objekat na objekat? Može! 

Uporedo s radovima na izgradnji hale montirani su veliki silosi za sječku i piljevinu ukupne zapremine oko 1.500 m³  kupljeni u jednoj firmi u stečaju kod Udina u Italiji, koji će moći primiti pripremljene količine sječke dopremljene izvan naše proizvodnje. Pogledajte naredne fotografije.

Veliki silos na lokaciji kod Udina u Italiji.

Silosi prilikom tokom utovara na kamion i na kamionu u Italiji.

Radove na ugradnji silosa vodio je Asim Asko Demirović, krajnji desno, lijevo je Huso Dželihodžić, a u sredini Predrag Pepe Manigodić iz Granitmonta iz Jablanice, koji je počeo izgranju hale za pelet. Dan je 20.04.2014. godine.

Radovi napreduju i uskoro će silosi biti montirani.

Ljudi sve urade i naprave, na dizalicama, u korpama...

Silosi djeluju impresivno. Lijevo je Enes Čemer, a desno Asim Asko Demirović i Enes Čemer dijele zadovoljstvo ugrađenim silosima. Taj dan je bio 29.04.2014. godine

Tada, u toku montaže, u maju 2014. godine, nama je svaka fotografija izgledala impresivno.

Radovi na hali za pelet započeti su 07.04.2014. godine, kada su dovezeni prvi stubovi. Na fotografiji u pozadini se vidi ranija hala gdje se još proizvodio briket, a u prvom planu, ispred, vidi se Predrag Pepe Manigodić, koji je vodio radove.

Uveče, 05.05.2014. godine, po planinama je napadao snijeg, a radovi na gradnji hale su nastaviljeni. I ovdje se vidi hala u kojoj se stalno proizvodi briket. Uskoro će biti prekrivena.

Ova linija je još proizvodila brikete i pravila pare. Linija će ostati nedirnuta i nakon montaže peleta, jer će omogućiti da pratimo tržište i proizvodimo robu koja se traži - ili pelet ili briket.

Naziru se konture novog objekta za proizvodnju peleta. Uporno pokazujem, kako se u onoj hali dolje, koja je sada ispod, još proizvodi briket od našeg drvnog otpada! Pred ulaznim vratima su Ibrahim Beba Kasumović i Predrag Pepe Manigodić, koji raspravljaju o dinamici i rokovima gradnje.

Ibrahim Beba Kasumović i Predrag Pepe Manigodić 20.05.2014. godine.

Objekat raste i natkriva površinu. Nazire se nova hala.

Konstrukcija hale, krov, paneli za krov i silos dijelovi su istog projekta.

Izgled fabrike peleta na dan 15.07.2015. godine.

Dio opreme se mogao montirati. Previše je detalja, a izdvojiću samo presu za pelet. Podsjećam...

Presa u Švicarskoj, gornje fotografije, i kod nas.

Sada je kod nas, ali se, zbog težine, presa se morala postaviti prije krova proizvodne hale...

...pa montirati i uklopiti s drugim dijelovima opreme. Ibrahim Ibro Trkić prati i vodi radove.

Samir Šabić, inženjer elektroničar, programira, kontroliše, spaja, usklađuje i napaja svaki dio da pravilno funkcioniše u liniji proizvodnje peleta.  

Nastavak gradnje objekta za montažu miljenika Crambo 5000 i cijele linije za sječenje sječke, sušenje i mljevenje do odvoza u presu za presanje peleta, povjereno je firmi Gradmont d.o.o. iz Gradačca.

Gradmont iz Gradačca gradi ...

...završnu gradnju neophodnih objekata gdje će se montirati Crambo 5000...

...montaža traje još neko vrijeme, miljenik Crambo je montiran...

...Mirsad Mirso Muminović nadgleda probni rad, koji je izgledao ovako, zapravo ovako...

Podsjetiću da je Urbanističku saglasnost za izgradnju proizvodnog objekta - peletare, općinski načelnik Sead Čaušević, potpisao još 12.07.2013. godine, da je ubrzo, 02.08.2013. godine, potpisana i Građevinska dozvola, nakon čega je dugo, za nas predugo, jer to nismo navikli, trajala gradnja i montaža opreme, tako da smo Rješenje – odobrenje za upotrebu proizvodnog dijela za pelet, koje je potpisao Osman Sofić, pomoćnik načelnika, dobili tek 26.06.2015. godine. 

Prvi probni pelet proizveden je 29.03.2015. godine i pohranjen u ovu kartonsku kutiju za podsjećanje.

Proizvodnja se pakuje u vreće koje je dizajnirao Dino Hadžiahmetović, a veliki plakati i putokazi su obavijestili tržište o novom proizvođaču i budućem proizvodu. Dnevni avaz je objavio korektan članak o proizvodnji.

Dostavno vozilo će obezbijediti plasman na domaćem tržištu, a naš cilj je plasman na tržištu Evropske unije i već sada imamo sklopljene ugovore sa kupcima, znalcima u ovom poslu, na tržište Austrije, Italije i Švicarske uz ozbiljne pripreme da dospijemo do tržišta Njemačke, koje je stalno naše ciljano tržište.

Uz vlastito zadovoljstvo nisu izostala ni općinska priznanja. Podsjećam da je Rose-wood d.o.o. za Dan općine Gornji Vakuf-Uskoplje, 01.10.2009. dobilo značajno općinsko priznanje, Povelju s grbom općine za izuzetan doprinos u oblasti privrede.

Enes Čemer, direktor društva Rose-wood d.o.o. od Seada Čauševića, načelnika Gornjeg Vakufa-uskoplja, na dan općine 01.10.2009. godine, prima Povelju s grbom općine za izuzetan doprinos u oblasti privrede .

Ibrahim Beba Kasumović od istog načelnika, Seada Čauševića, na dan općine 01.10.2015. godine, primio je Povelju s grbom općine za izuzetan doprinos u oblasti privrede. Na fotografiji su s lijeva: Karinsko Krajina, predsjednik Općinskog Vijeća Gornji Vakuf-Uskoplje, fra Vinko Marković, župnik Župe Uznesenja Djevice Marije u Gornjem Vakufu-Uskoplju, dobitnik Zahvalnice za poseban doprinos razvoju duhovnosti i kulture na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje, direktor Dom-net d.o.o.o. i Sead Čaušević, načelnik.

Odmah po prmanju ovog značajnog općinskog priznanja Ibrahim Beba Kasumović je radost i zadovoljstvo podijelio sa svojim najbližim saradnicima.

Prošle godine bile su i uspješne investicione godine. Eh, kamo lijepe sreće da je država doprinijela da svaka firma unese toliko investicionih sredstava i da su uložena u proizvodne kapacitete! Gdje bi nam bio kraj? Rekoh ranije da ima mnogo boljih i kvalitetnijih privatnih firmi, koja bolje rade i više ulažu. Skidam im kapu! Njima se trebamo svi ponositi, Ali ni mi nismo loši! Pogledajte naša ulaganja.

Vidljivo da su ukupna ulaganja posebno bila visoka u 2005, zatim 2008, 2009 i 2014. godini. Od toga 60 posto investicija odnosilo se na opremu. Čak smo preko 38 posto investicija uložili u izgradnju novih proizvodnih objekata! To je i previše sredstava ima li se u vidu da mnogi prazni i zapušteni objekti, gotovo ruševine, još uvijek postoje i ne zna im se ni namjena ni sudbina. Zna se samo da je vlasnik država, odnosno državna preduzeća. A brojne proizvodne hale mogle su se, i još mogu, iskoristiti za proizvodnju i umjesto nepotrebne gradnje novih građevina, postojeće koristi, unositi opremu i zapošljavati nezaposlene. Ali to je već neka druga priča, šira i mnogo ozbiljnija, o kojoj sam nešto natuknuo i u ovoj monografiji. 

Gornja ulaganja su i omogućila da stalno zapošljavamo nove radnike. Jedni dolaze - drugi odlaze. Već su navedeni oni do 2013. godine, a u 2014. godini u evidenciji naših zaposlenih bili su: Fahrija Abazović, Adnan Filipović, Fatima Idrizović, Vahid Smajić, Enes Agić, Ermin Ohran, Muamer Muratspahić, Ismir Milanović, Zijad Avdibašić, Selim Avdibašić, Omer Čakarević, Adis Čaušević, Ibrahim Hadžijusufović, Hilmo Šijak i Merzuk Abazović. U 2015. godini došli su nam: Arnes Milanović, Muhlisija Drino, Mevludin Kokić, Emir Omerović, Haris Galešić, Nedžad Manović, Admir Milanović, Edhem Ohran, Jasmin Muminović, Mirnes Kmetaš, Edin Šehić, Osman Hamzić, Semir Ljubunčić i Esmer Đelilović. U 2016. godini došli su ovi saradnici: Almir Cinco, Halim Hutinović, Semir Zahirović, Selvedin Mušić, Erdin Šišić, Samir Kovačević, Mirnes Abazović, Fatmir Kirlić, Šeherzada Ćelić, Adnan Pidro i Ferzada Meškić.

Ferzada Meškić, magistrica šumarstva, upisana je u evidenciji na rednom broju 381, što znači da je isto toliko dragih poznanika, radnika, prijatelja i saradnika došlo, ostalo ili prošlo kroz našu proizvodnju. Ferzada sigurno nije posljednja. Sredina je septembra 2016. godine, ali ja više neću pratiti dalje zapošljavanje, jer je vrijeme da završim ovu monografiju o jednoj firmi i njenim vrijednim ljudima.
Ostalo je još mnogo posla i vjerujem da će mladi nastaviti još uspješnije voditi ovu firmu. Ostalo je još mnogo prostora na svjetskom tržištu i dovoljno znanja da se iskoriste novi proizvodni kapaciteti u kupljenoj fabrici VIS konfekcija o kojoj je ovdje već dovoljno rečeno, prime novi radnici i pokrene proizvodnja. Valjda je sudbina tako htjela da je mi kupimo od firme BORA d.o.o. iz Banja Luke, a potpisnik je bio Dino Šantić.

  Fotografija je malo lošija, napravljena je 02.12.2015. godine, u kancelariji Ivana Šarića, notara. S lijeva se vide: Dino Šantić, zastupnik prodavca, firme BORA d.o.o. Banja Luka, Ivan Šarić, Ibrahim Kasumović i Enes Čemer.

Gradi se i proširuje hala za finalnu proizvodnju. Djeluje sretno i zagonetno. Svemirski!

Ovdje ću stati! Vi – svi vi koji ste, od 381. uvedenih u evidencije zaposlenih, ostali sa nama - nastavite dalje, radite i gradite, hranite svoje porodice i čuvajte kuće, čuvajte mir i budite zdravi, zadovoljni i sretni sa svojima najdražim! Ja odoh u mirniji život da odmorim i sačuvam još ovo malo zdravlja. Svima zahvaljujem na saradnji!

Upoznao sam mnoge od vas i sa vama neposredno sarađivao. Volio bih da imam sve vaše fotografije i da ih s uživanje poredam i pregledam, ali to je nemoguće. Ostaje mi da pomenem samo one najbliže saradnike sa kojima sam dugo radio i sarađivao, a koji me ispraćaju na pragu ove kuće iz koje odlazim kako bih ponovo navratio i uživao u vašem još boljem radu i daljem napretku. Čuvajte ovu kuću, jer je to i vaša kuća!

Beba i ja smo bili i ostali najbolji saradnici.

Ibrahim Beba Kasumović i Enes Čemer

Azra Hadžijusufović - Amela Čemer

      Ferzada Meškić - Adnan Dizdar 

      Halid Kero - Amir Čemer 

Dževad Hadžijusufović - Enver Čemer

Fuad Čaušević - Zijad Karahodžić

Mirsad Geko - Sead Salihić

Ekrem Kasumović - Ibrahim Trkić

Haris Galešić - Nedžad Manović

Halim Hutinović - Husein Bušatlić

I na kraju, kao šlag na najljepšu životnu radnu i poslovnu tortu, dolaze likovi koji su me iskreno radovali i veselili. Fotografiju je snimio Adnan Ado Dizdar, u srijedu, 31. avgusta 2016. godine, u 13:31:45 sati, tačno u vrijeme kada je u proizvonju puštan naš proizvodni miljenik Crambo 5000.

Derviš Teskeredžić i Esad Zahirović

I za kraj – šta reći?

Ja sam svoje rekao.

Vi prosudite i recite sami!

Hvala vam što se me trpili i još trpite.

U Gornjem Vakufu-Uskoplju, 16. septembra 2016. godine

NE! NE nastavlja se, nema više. Ovo je kraj ove priče, dok ne nastane neka nova...

         Povratak  na post br. 1 - Prvi dani na blogu

Povratak na post. br. 2 - Kako je počelo?

Povratak na post br. 3 - Pravićemo pilanu! Nećemo, valjda, šećeranu!

Povratak na post br. 4 - Muzički predah

Povratak na post br. 5 - Nema naslova - samo rad i stvaranje

Povratak na post br. 6. - 1997. godina i naredne - bile su godine gradnje

         Povratak na post br. 7. - Treba sve planirano finansirati. Otkuda pare?
          Povratak na post br. 8. - Od prerade drveta do proizvodnje struje
          Povratak na post br. 9. - Proizvodnja struje. - Napokon!