Rekoh ranije, dok su, krajem
februara 2004. godine, u našim kancelarijama, Ante Zeko, naš komšija i Bebin prijtelj, vlasnik i direktor
društva Paloč d.o.o. Gornji Vakuf-Uskopje, koje se bavilo, i još bavi, trgovinom i
proizvodnjom deterdženata, i Beba, tražili od
mene da izučim i dobro pripremim zahtjev da učestvujemo na javnom tenderu za
izgradnju mini hidroelektrana Jelići, Sastavci i Duboki potok, u gornjem toku rijeke Vrbas, u čudu sam ih gledao i s nevjericom pitao:
- Jeste li vi normalni? Mi da
pravimo struju?
Mislio sam da ove dvije firme, koje se bave djelatnostima koje nemaju veze sa električnom energijom, čak ni u trgovini,
neće ni dobiti priliku da im se dodijele
koncesije i pruži šansa da počnu praviti struju. A, šta ako dobijemo koncesiju?
- Samo ti pripremi! - bio je Antin i Bebin odgovor. Njihova
odlučnost i moja upornost, radoznalost i kasnija temeljitost pokrenuli su akciju.
Bio je to moj treći životni susret sa
strujom, opasnom gujom, kako je govorila
moja nena Fata, očeva majka. O tome sam pisao u autobiografskom eseju Vozovi i vlakovi
i pružni pragovi, gdje sam, nakon opisa moje prve velike ljubavi, ljubavi prema
vozovima, opisao i prve susrete sa strujom. Ako posjetioce ne zanima ova, meni važna
priča, jer može djelovati patetično i melahnolično ili dosadno, može se i preskočiti. Mada priča počinje
vozovima i vlakovima, ona je, rekoh, i dio života povezanog
sa strujom. Dakle:
Vozovi i vlakovi i pružni pragovi
Sve donedavno, čini
mi se od rođenja, volio sam vozove i vlakove. Vozovi su mi bili bliži od
vlakova, jer sam ih češće viđao, više se susretao s njima, o njima mnogo više
znao i njima češće putovao, što je bila posljedica moje geografske i jezičke
omeđenosti, ali zato nijednu maštariju voza u snježnoj neprohodnj mećavi, i u
nekoj hladnoj veljači, nikada nisam izmaštao bez vlaka u snijegu.
Ne sjećam, a ko to može, trenutka vlastitog rađanja, za koji je majka rekla da joj je bio jedan od najbolnijih i jedan od najdražih događaja u životu, ali zato mogu izračunati da je ta čudna ljubav prema vozovima, tim čađavim, crnim ili smeđe obojenim gvozdenim grdosijama, trajala podugo. Upinjem sjećanje da me odvede do prapočetaka moje prve vizuelne spoznaje i duhovne povezanosti s njima, da se podsjetim na radosti susreta i zadovoljstava uz istovremenu neobjašnjivu unutarnju strast dok sam ih sačekivao i ispraćao, posmatrao ih i uočene detalje sistematski urezivao u pamćenje, čudio im se, divio njihovoj snazi i ljepoti grubih obrisa, a svako putovanje u njima, i s njima kao s drugom i društvom, doživljavao kao trenutak novog početka nečega nepoznatog ili kao ponovno oslobađanje uz novi ulazak u svijet neizvjesne, ali zato uzbdljive nepoznate dolazeće daljine.
Mučim se, preteško je išta pisati, a posebno je teško i nezahvalno pisati o ljubavi, o vlastitoj još je gore, jer ako ljubav nije laž, onda je strast ili slabost ili stid, čak, pa se, nakon doživljenog ili odglumljenog u dramatičnim činovima ljubavi, zaljubljeni stide partnera ili partnerice, stide se društva i okoline i pojedinca komu svoju ljubav ispovijedaš ili se, naprosto, stidiš samoga sebe, što je najgori stid kojeg nikada nikome ne pominješ niti o njemu pripovijedaš. Stid zbog ljubavi, vjerujem, dolazi otuda što nas, nažalost, nisu ništa naučili o ljubavi, niti mi, ovako neuki, možemo učiti druge, i tako u nedogled.
Ni opis ljubavi prema vozovima nije nimalo lakši, čak je i teži, jer nije prirodan, nije uobičajen i društveno priznat, želim da izbjegnem patetiku, kojoj rijetki vjeruju, nastojeći da ne popustim unutarnjoj samoljubivoj potrebi, pa nastavim s romantičnim opisima kako me, eto, majka, koji dan po rođenju, polegla na slamnati dušek u staru bešiku, istu onu u kojoj su rasli brojni porodični potomci prije mene, što je istina, kako me iz dječijeg sna, kao, budio prodorni zvižduk lokomotive, od koga sam se prepadnut, kao, trzao, jer to, naprosto, nije moglo tako biti, pošto Suhodol, selo gdje sam rođen, u današnjoj mjesnoj zajednici Oborci kod Donjeg Vakufa, nije bilo mjesto pored pruge, niti je imalo stanicu za vozove. Istina, u selu su se vrlo često, danju i noću, čuli zvižduci lokomotiva, ali pošto su suhodolske kuće bile duboko zavučene u dolove obližnjih brežuljaka i bezvodne usjeke nastale nakon povremenih snažnih bujica, zvižduci su bili prigušeni tim udolinama i daljinom mjesta nastajanja, pa konačno dobro profiltrirani šumarkom najvećeg brda, iza kojeg se nazirala pruga, kojom se u ovo, nekada životom bogato selo, stalno dohodilo i odhodilo. Suhodol, sam naziv govori, bio je suhi dol, ali prometan ljudima i drag svima.
Pruga i željeznička stanica bili su smješteni dolje u Balihodžićima, ili Hanovima, kako Oborčani i danas nostalgično nazivaju ovo geografski periferno selo, koje se kroz dugi period oboračkih života samonametnulo kao društveni centar, srce i žila kucavica područja sa sedamdesetak sela i zaselaka, jer su kroz Hanove u viševjekovnom prohodu bili ljudi i karavani, dakle, uprkos prostornim i demografskim planovima inventivnih planera Osmanlijskog carstva, koji su centar oboračkih naselja bili namijenili drugom selu, Šeherdžiku, selu u geografskom centru ovog široko naseljenog područja. Istorijski je znakovito, jer sve do iza posljednjeg rata, Hanovi nisu imali džamiju. Prvu, i dugo vremena jedinu džamiju na području cijelih Oboraca, izgradile su Osmanlije u Šeherdžiku, čime je ovo selo postalo centar, ali samo centar okupljanja muslimana, posebno petkom u vrijeme džuma namaza. Kamena džamija sa drvenom munarom, izgrađena je državnim, carskim parama, u šesnaestom vijeku, u vrijeme vladavine sultana Sulejmana I Veličanstvenog, radi čega se i danas naziva sultan Sulejmanova džamija. Dr Adem Handžić u eseju Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu, navodi da su derviši i u našim krajevima odigrali određenu ulogu u prvobitnom širenju islama i osnivanju nekih naselja podizanjem svojih zavija (tekija) i zatim dodaje da se druga varijanta u formiranju gradskih naselja sastojala u činjenici što su na raznim punktovima, kao prve kultne ustanove, podizane tzv. carske džamije, koje su faktički bile državne. Tako je kroz jedno stoljeće, od sedamdesetih godina XV do sedamdesetih godina XVI stoljeća, tj. od vladavine Mehmeda II do kraja vladavine Sulejmana I, bilo u Bosni podignuto 25 nominalnih carskih džamija, kojima su bili udareni temelji sljedećim kasabama, pa dr Handžić nabraja najznačajnije, među kojima su, Oborčani će ih ponosno izdvojiti, Sarajevo i Zvornik prije 1481, Foča prije 1512, Stolac prije 1520, zatim Jajce, Banja Luka, Gradiška ili Blagaj kod Mostara, i među njima Oborci. Gradnja sultan Sulejmanove džamije u oboračkom Šeherdžiku završena je prije 1566, jer je te godine, nakon 46 godina vladanja, što je najduži period vladavine Osmanlijskim carstvom, u sedamdesedrugoj godini života na Ahiret preselio sultan Sulejman I Veličanstveni, koga se smatra najuspješnijim vladarom, ali i značajnim društvenim reformatorom Osmanlijskog carstva, radi čega je dobio titulu Zakonodavac. Sultanija Hurem, po rođenju, 1506. godine, imenom Rokselina Ruslana Aleksandra Anastazija Lisovska, kćerka pravoslavnog sveštenika iz nekadašnje Poljske, danas Ukrajine, kao robinja poslana je u Konstantinopolj, današnji Istambul, poklonjena sultanu i do smrti, 1558, bila omiljena i posljednja sultanija sultana Sulejmanu I Veličanstveng.
Od Suhodola do Hanova trebalo je desetak minuta hoda, prvo poravnim putem iza brda, pa pješačkom stazom po kamenu sedri niz kratku strminu zvanu Sedra. Geografski, sve je bilo i ostalo vijekovima isto, ali ljudi su mijenjali krajolike, radom ih prilagođavali, uljepšavali ili upropaštavali im izvornu ljepotu i mijenjali uglove posmatranja i namjere iskorištavanja. Moji prvi vizuelni susreti i doživljaji vlastite okoline i sjećanje izviru iz podsvijesti, bili su, nerealna grandioznost svega oko mene, ali mojim odrastanjem okolina se smanjivala. Vremenom sam mogao dokoračati do željenog cilja, pa je i put do Hanova postajao sve kraći i lakši, a Sedra je uskoro postala platforma s koje sam rado gledao panoramu Hanova, uvijek samo radi vozova. Već kao četvorogodišnjak, kada su mene i braću otac i majka dovodili u godišnje ljetne posjete dedama i nenama i cijeloj brojnoj familiji, odlazio sam na tu nizbrdicu u čijem podnožju se slivala Oboračka rika, gdje je krajem 1945, izgrađena hidrocentrala i bazen, deset sa deset, dubokim možda metar i po, tu su se u vrijeme ljetnih ferija masovno okupljala dječurlija iz svih obližnjih sela, kupala se u zaprljanoj vodi u bazenu, a sapirala u čistoj vodi Oboračke rike. Godinama sam se kupao u ovom bazenu, dok sam ja rastao činilo se da se bazen stalno smanjuje. Vrlo mali sam odvezen vozom odrastati u drugu sredinu, ali sam se uvijek rado vraćao za vrijeme školskih ferija i na bazenu u prvim šezdesetim godinama prošlog vijeka odigrao najviše igara pola-cilo sa sličicama fudbalera iz šećernih pločica zagrebačkog Kraša. Volio sam dobiti Bearu, Šekularca, Kostića, Mujića, Ivu i Zvonka Begu, ali sam rado gubio Žanetića, Kucija, Papeca i Bencu, jer sam ih najviše imao.
Bazen je danju uvijek bio pun vode, a samo noću otvarana je rešetkasta klapna za odvod vode u svijetlo smeđe ofarbanu cijev, promjera blizu metar, koja je nama nespretnim kupačima pasijim stilom, zaplašenim upozorenjima roditelja da ne idemo blizu rešetke gdje utiče voda, a izgledala zastrašujuće. Kroz tu cijev voda iz bazena je usmjerena u hidrocentralu, u mali sivi objekat ispod, možda pet sa pet, sa zastakljenim prozorima i gustim snažnim crnim demirima, uvijek zakatančena i nedostupna prolaznicima, radoznalcima i nama kupačima, gdje je bila smještena oprema za proizvodnju struje, po život opasnija od ljute guje, kako reče moja nena Fata, očeva majka.
Po količini vode Oboračke rike, akumulaciji vode u bazenu, dužini cijevi i njenom padu, moguće je izračunati snagu turbine koja nije mogla biti veća od skromnih stotinjak kilovata po satu. Nikada nisam vidio zatvaranje klapne u bazenu i prekid rada turbine, jer je to uvijek bilo u ranima jutarnjim satima kada djeca spavaju, niti njeno otvaranje i puštanje struje u žice, pošto se to dešavalo u vrijeme sumraka i akšama, kada su sva djeca, pa i ja, morala biti u kući. Ali sam u polumraku rodne kuće uvijek mogao znati kada je klapna u bazenu otvorena i kada je struja krenula iz centrale i ušla u sijalicu na plafonu sobe u kojoj su svi ukćani sjedili čekajući da prosvijetli svjetlo s plafona. Kako? Jednostavno, jer nakon što bi željeznička stanica Oborci bila osvijetljena, uvijek je bilo viška struje, pa su i obližnje kuće u Hanovima, i nešto dalje suhodolske kuće, imale razvedenu struju. Kroz par aluminijskih žica, pričvršćenih na bijele porculanske lončiće, učvršćene na željezne konzole uvrnute u zakrivljene čvorave stubove hrasta cera, dovedena je struja od centrale do kuća u selu, a onda kroz crne izolovane dvožilne kablove i preko čađavog kućnog tavana, ispod krova od još čađavije šindre, bez ikakvih drugih izolatora, po gredama, provedena do centra plafona obično samo jedne sobe. Važno je znati, nije bilo strujnih prekidača, šaltera, pa je električar išao od kuće do kuće i podučio domaćine da sijalica, što visi uvrnuta u tamno smeđem grlu, obješenom na žici nasred plafona, može biti opasna ako se ne koristi i da uvijek mora biti odvrnuta u crnom grlu. U polumraku zajedničkog porodičnog iščekivanja da proteče struja, neko je morao stalno uvrtati sijalicu nebili se upalila, pa je odmah odvrtati ako sruja nije puštena i tako radnje zavrtanja i odvrtanja ponavljati sve dok sijalica ne prosvijetli. U trenutku kada je prosvijetlila uvijek se mogla čuti mješavina radosnih uzdaha ili tihih uzvika svakog od prisutnih ukućana, što je, opet, bio znak da svako krene u izvršavanje svojih završnih dnevnih obaveza ili oko večere ili oko smještanja stvari, prostirke za spavanje ili dokonog zijevanja ili glađenja bujne kose od dosade, do pred samu večeru, što je uvijek bila privilegija samo muškaraca. Odvrtanje i zavrtanje sijalice i stalno protezanje od poda do plafona, dok struja ne krene kroz sijalicu, nije bilo ugodno, a podmetanje stolice kao pripomoć, za obučene muškarce čiji je to bio, navodno, stručan i opasan posao, bilo je sramotno. Ako je još majstor u centrali, iz nevažno kojeg razloga, neodgovorno kasnio, a to se dešavalo počesto, znaš ti nas, vrtnja sijalice trajala je iritirajuće i iscrpljujuće nepotrebno dugo. Za odvrtanja i zavrtanja sijalice u našoj porodici bili su zaduženi dvojica najmlađih amidža, Husein i Hajrudin, koji su govorili da im je često bilo lakše podići dijete da zavrne sijalicu, nego da se na nožnim prstima protežu, pa sam ja imao tu dječiju privilegiju da su me amidže obučili kako se sijalica zavrće i odvrće. To sam učinio nebrojeno puta kao gost, uvijek uz one radosne uzdahe olakšice, ponekada i uzvike i poljupce kao hvalnost i nagradu za prosvijetljenu sijalicu. I uvijek sam bio opomenut da brzo povučem ruku sa sijalice nakon zavrtanja, kako me ne bi spržila njena nadolazeća toplina.
Sijalice su zavrtane i odvrtane sve do 1963, kada je oboračka centrala zaustavljena, jer je uslijedila državna elektrifikacija svih sela boljim i sigurnijim napajanjem električne energije, a ja sam se još dugo poslije toga pitao kako i ko pali onoliko i onako velike sijalica na svim onim visokim kestenovim stubovima željezničke stanice u Oborcima.
Od centrale ispod Sedre do željezničke stanice moralo se preći i proširenje Oboračke rike, slično riječnoj meandri, prvo preći preko stalno mokre i klizave drvene platice, pa preko nešto šireg, nabrzinu sklepanog, a opasnog, drvenog mosta i konačno dokoračiti na siguran, ali vječno blatnjav ili prašnjav put. Pored kuće Trkića, naseljenika iz Ždrimaca kod Gornjeg Vakufa i susjedne lugarnice, preko vrlo rijetko korištenog makadamskog puta, napokon su Suhodoljani dolazili do uskotračne željezničke pruge u Hanovima i željezničke stanice Oborci izgrađene na nevelikoj pitomoj zaravni između Oboračke rike, Balihodžičkog potoka i Vrljaj potoka.
Naselje Hanovi dobili su naziv po hanovima koji su služili za odmar ljudi i konja na proputovanju od prevoja Komar, preko koga su u šesnaestom vijeku, bilježe istoričari, prelazili brojni trgovački karavani, formirani u Travniku i Sarajevu, a onda preko Turbeta, Komara i Oborca išli prema Donjem Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu, pa do Splita i Dalmatinske Zagore, u jednom pravcu, a drugim pravcem iz Donjeg Vakufa nastavljali su put nizvodno pored rijeke Vrbas do Jajca i Banja Luke ili uzvodno, opet pored Vrbasa, do Gornjeg Vakufa, preko prevoja Makljen, do Prozora i Jablanice prema Mostaru.
Kao uz sve hanove, tako i uz ove, radile su trgovine, kafane i mejhane, povremeno su navraćali karađoz zabavljači, pomamne plesačice i zabavljačice, dakle i oborački Hanovi imali su sve što hanovima pripada. Uz hanove su uvijek išli i novci i poroci.
Nisu Osmanlije planirali izgradnju hanova u Hanovima, već su Šeherdžiku, kao centralnom geografskom naselju Oboraca, kome su bili namijenili ulogu nosioca formiranja gradskog naselja na ovom lokalitetu. Podstaknuti su bili graditeljskom logikom i vlastitim iskustvom da mjesto u kome se gradi džamija, postaje centar svih ljudskih, duhovnih i materijalnih aktivnosti, u čemu su Osmanlije bili pragmatični, jer su u osvajanjima prije dolaska vojske kao prethodnicu slali stvaraoce materijalnih dobara, kovačije, mutapčije, kazandžije, aščije, abadžije, satlere, jorgandžije, sahadžije ili vjeroučitelje i ulemu, pa tek onda, ako se moralo, vojnom silom nametali svoj državni poredak.
Nema sumnje da su Osmanlije bili dobro obaviješteni o intenzivnom životu na prostoru Oboraca, preko kojeg je iz doline Vrbasa prema Turbetu i Travniku prolazila rimska cesta, a na manjem uzvišenju lokaliteta Glavica ili Crkvina u Hanovima u V vijeku sagrađena je kasnoantička bazilika. Po ostacima rimskih zgrada u naselju može se zaključiti da se tadašnje stanovništvo bavilo poljoprivredom, ali i proizvodnjom željeza, o čemu svjedoče otkriveni ostaci željezne troske. Tražeći blago 1930, mještani su po prvi puta devastirali područje, 1943. godine rovovi i zidovi oltara poslužili su za izgradnju vojnog bunkera, dok je 1956, područje nanovo devastirano, jer je tadašnji vlasnik Glavice na dijelu ruševina bazilike i grobne komore iskopao temelje za gradnju porodične kuće, pa tek kasnije o tome obavijestio nadležne institucije. Iste godine, 1956, započeli su, a naredne završili, konzervatorski radovi koje je vodio Đuro Basler, bosanskohercegovački historičar, arheolog i konzervator. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, od 20. januara 2004. godine, arheološko područje kasnoantičke bazilike u Oborcima proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Turska carevina je imala planove da Carigrad poveže s Bečom, pa je izgradila, i 1872, pustila u saobraćaj prvu prugu u Bosni i Hercegovini, po kojoj je išla šejtan araba, vražja kola, kako je narod nazvao vagon bez konjske vuče. Bilo je to četrdesetsedam godina nakon što je u Engleskoj od Stoctona do Darlingtona puštena u promet prva javna željeznica u svijetu i četrdesetpet godina od prvog voza s lokomotivom na parni pogon u Americi između Baltimora i Ohaja. Pruga od Banjaluke do Dobrljuna na Savi kod Bosanskog Novog, dugačka 104,3 kilometra normalnog kolosjeka, izgrađena je za vrijeme vladavine sultana Abdul Aziza I, koji je vladao od 1961. do 1976, nazvanog Baksuz i sultanom laganog propadanja, jer se tokom njegove vladavine Osmanlijsko carstvo sve više zaduživalo, lagano i sve dublje propadalo, a došlo je do nemira i pobuna u Bosni i Hercegovini, među njima najznačajniji Hercegovački ustanak u okolini Nevesinja nazvan Nevesinjska puška, kada je saobraćaj na ovoj pruzi bio privremeno obustavljen.
Odlukama Berlinskog kongresa, 1878, Austrougarska monarhija okupirala je Bosnu i Hercegovinu, čime potpuno slabi raniji značaj i uticaj Otomanskog carstva u propadanju, a Austro-Ugarska država odmah po okupaciji pravi detaljne i ozbiljne planove eksploatacije i korištenja prirodnih dobara novookupirane teritorije. O značaju pruga za nove gospodare najbolje govore podaci da je već u septembru 1878, u Derventi osnovana prva Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica, kojom je rukovodio direktor inženjer Johan Tomašek, austrougarski major, češkog porijekla. Revnosni Tomašek, zabilježeno je, na raspolaganju je imao sedam austrougarskih oficira i vojnih činovnika i trideset civilnih činovnika, svi stranci, a domaće stanovništvo bili su pomoćno osoblje i radnici, uz čiju pomoć je za samo dva mjeseca izgradio, planski i tehnički neuređenu, ali kakvu-takvu, dionicu pruge od Dervente do Bosanskog Broda. Odatle, preko Doboja, Žepča gradnja je nastavljena do Zenice, u ljeto naredne 1879, a već krajem 1882, lokomotiva Rama uvezla je prvi voz u Sarajevo.
Istorija bosanskohercegovačkih staza i bogaza, cesta, drumova i putova, normalnih i uskotračnih željeznica duga je i često krvavo bogata, ali to nije predmet ovog eseja. Ovdje tragam za svojim izvorištem, izvorom i počtkom moje ljubavi prema željeznicama i prekinute ljubavi koju su skrivili drugi ostavivši me da umirem i umrem u čežnji bez neobjašnjivo meni dragog sadržaja, koji me ispunjavao čitav život, a sada mi ocrniše ljubav i odagnaše u samoću i dosmrtno tugovanje, kao što tuguju mladić i djevojka živeći patnju i bol nedozvoljene ljubavi.
U Suhodolu, rekoh, čuo sam prve prigušene piske lokomotiva, u Hanovima vidio prve vozove, u njih se zaljubio, a odrastanjem spoznao da su rimska cesta i putevi, kojima su preko Oboraca hodili rimski i turski karavani, oduvijek bili važni i značajni. Uviđajući značaj od doline rijeke Bosne i puta uz pritoku Lašvu do Travnika, graditelji Austrougarske monarhije, prilično brzo, već 1893, samo petnaest godina nakon okupacije, pustili u promet prugu od Lašve do Travnika. Narednih decenija stanica Lašva bila je značajno čvorište pruge normalnog kolosjeka Bosanski Brod-Zenica-Sarajevo i uskotračne pruge Travnik-Lašva, na kojoj su putnici, čekajući vozove za presjedanje prema Sarajevu ili od Sarajeva, i u ljetim jutrima u gustoj magli, doživljavali hladniću, koju smo mi, sarajevski đaci i studenti, sedamdesetak godina kasnije, smatrali ravnom onoj sibirskoj. Onima, koji početkom jula ili septembra nisu pod otvorenim nebom, još oskudno, ljetnje obučeni i obuveni, doživjeli lašvansko smrzavanje, teško im je dočarati to stanje! Ali o tome treba ispričati posebnu priču. Ako mi se dadne ispričaću je!
Naredne, 1894. godine, puštena je u promet dionica od Travnika preko Donjeg Vakufa do Bugojna. Stanica Oborci, izgrađena je u centru oboračkih Hanova, zbog geografskih karakteristika prostora postala je veoma važna tačka na dionici pruge Travnik-Komar-Donji Vakuf. Ovdje su se ukrštali i susretali vozovi u silasku niz strminu Komara i vozovi u uzlasku uz komarsku uzbrdicu, tu su rezervoari lokomotiva parnjača napajani novim količinama vode za neophodnu paru, dovedenu iz rezervora sa Sedre na Oboračkoj rici.
Već 1895. puštena je nova dionica pruge od Donjeg Vakufa do Jajca, te je ukupna dužina, 760 mm širokog kolosjeka uskotračne pruge od Lašve do Jajca, iznosila je 93,8 kilometara.
Od njihovog
prvog provoza kroz Oborce vozovi su stalno imali značajan uticaj na život moje
familije.
Dedo Hajder, očev otac, bio je godinu star kada je austro-ugarska uz prugu u Hanovima izgradila i željezničku stanicu Oborci. Dedo je rođen je 1892, u državi, koja je, još od 1463, tada bila u Otomanskom carstvu, ali pod upravom druge, Austrougarske carevine. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1908, nastavio je život u Austro-Ugarskoj, svojoj novoj državi, u njoj je živio do povratka iz Prvog svjetskog rata, kada su ga, ne pitajući nizašta, preselili u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, a ubrzo, već 1929, ponovo je useljen u novu monarhiju, sada Kraljevinu Jugoslaviju, onda je preseljen u nezavisnu Neovisnu Državu Hrvatsku, u njoj preživio Drugi svjetski, i svoj drugi rat, nakon čega mu je bilo svejedno kuda će ga seliti, samo je čekao povratak zdravih sinova iz različitih vojski, od kojih mu je jedan od njih, moj otac, pokušao objasniti kako su svi narodi na ovim prostorima napokon dobili narodnu državu, Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. U toj državi dedo je živio do 1963, a onda su ga, već u godinama, preselili u Socijalističku Fedrativnu Republiku Jugoslaviju, u kojoj se dogodilo njegovo preseljenje, preselio je na Ahiret u svojoj 74 godini, ali ne u svojoj kući, već u kući sina Saliha, koji je, čudom ove priče, bio željezničar.
Dedu su, dakle, stalno stalno drugi seljakali, živio je u sedam država, a da nijednu svoju stvar nije maknuo iz svoje avlije. Kada mi je kao dječaku pričao o svojim doživljajima i događajima i podsjećao se na dijelove svog života iz tih država, uvijek je ponavljao da ću ja to teško razumjeti, ali vjerovatno ću, glasno se nadao, razumjeti kasnije. Bio je istinski vjernik, a džuma-namaz je redovno klanjao u sultan Sulejmanovoj džamiji u Šeherdžiku, od Suhodola udaljenom pola sata konjskog hoda. Ponosio se Bosnom, žalio je nju i njen narod zbog njene sudbine, nije pravio razliku među ljudima po vjeri, već po dobru ili zlu, govoreći da je bosanski komšiluk bio i izvor zla, ali mnogo češće dobra. Bio je nervozan i neuobičajeno tih dok je govorio o položaju muslimana. Zapamtio sam ljutnju u njegovom glasu dok je izgovarao da oni ne trebaju da mene uče od kog' sam ja krsta, jer ja to vrlo dobro znam, misleći na stalne pokušaje da se dokaže kome pripada njegov narod, Srbima ili Hrvatima, nastavljajući svoju priču o Bogumilima i njihovim stečcima ispod kojih, govorio je slikovito, vire naši preci.
Nosio je brkove, a brkovi su nekada bili lično obilježje dostojanstva i pobožnosti, pa tek onda starosti. Bio je košćav i žilav, potkoljenice i stopala bili su mu modroplavi, strašni za pogledati, potamnili kao posljedica proširenih vena i ranjavanja u ratu, pa je teško hodao pomažući se debelim ljeskovim štapom. Kasnije sam spoznao da je bio snalažljiv, promućuran i iskusan, često duhovit, ali ponekada i vrlo ljuta starina, u starosti cijenjen u komšiluku i društvu, izraženije u porodici, meni drag, koliko je, valjda, i drugima drag njihov dedo.
Dedo je prve vozove, kao i ja, vidio sa Sedre. Čuvajući ovce i janjce ispod Suhodola u kome se rodio i odrastao, posmatrao je Hanove i prugu, iščekujući pišteće i šišteće, govorio je, vozove. Ta novatorija je bila narodu i čudo i radost i stalni strah. Čudili su se kako nešto može ići, a da ga ne vuku ljudi, konji ili volovi, smijao se dedo dok je pričao. I u oboračkom kraju narod je pričao i čudio se prvim vozovima, šejtan arabi, vražijim kolima, koja idu bez konjske vuče. Ubrzo je nevjerica prerasla u radost seljana kada su saznali da vozovi primaju svakog putnika i da ga neće ostaviti na stanici ma kakav paket, zavežljaj ili korpu nosio i ma kakva žega, kiša ili snijeg bili. Utorkom, pijačnim danom u Donjem Vakufu, u stanici u Hanovima ljudi su ulazili na vrata vagona, pa kroz prozore jedni drugima dodavali harare nabijene svim i svačim i svježe opranom i češljanom vunom ili sepete i korpe pune flaša mlijeka, drvenih čankova putera i sira, jaja, čak i živih kokoški i pijetlova koji bi isprepadani ponekada u kupeu vagona zakukurikali, kukuriiiiiiiiiiku! Treba zamisliti radost naroda ovim olakšanjem putovanja, ali i radost saznanjem da voz omogućava stalna putovanja bez ograničenja i zapreka, samo u određeno i zadato vrijeme. Čuvši prvi puta za strah ljudi od voza pomislio sam na prirodan strah putnika od željezne grdosije u pokretu, strah da se ne ispadne iz vagona i odleti pod vagone, strah od voza koji ulazi u stanicu ili strah od tunela u kojima guši dim iz lokomotive, a neki prozor otvoren ili nedovoljno zatvoren. Taj strah je bio normalan, podučen sam od dede, jer kada je došao prvi voz, bio je čudo koje pišti i šišti, ali samo ide, od čega su ponekada ljudi, žene posebno, bježali kao od čudovišta! Djeca se nikada nisu bojala, trčkarala su za njim dok ne bi popadali od umora. Konji su imali instinktivni strah i reakcije na novo i nepoznato, postali su stalni i samo se povećavali, a uz njih su ih dobili i ljudi koji su ih pratili ili jahali. Pruga je, uglavnom, izgrađena uporedo sa makadamskom cestom, često je i prelazila preko nje, kuda su, kao i vjekovima ranije u doba Rimljana i Turaka, konjskim tovarima prenosili drva za loženje, sijeno, slamu ili pune bisage žita ili brašna. Nisu to više bili dugački karavani konja, već male kolone sa nekoliko povezanih konja, ili je često bio samo jednan konj, koje su jahali ili pješice pratili najčešće njihovi vlasnici. Naviknuti na mir i tišinu prirodnog okoliša u kome su obitavali i kretali se, konji su cestom išli mirno sve do trenutka dok nisu osjetili nepoznate zvukove, tutnjanje, škripanje, pištanje i vrištanje dolazećeg voza, tada bi se uznemirili, počeli nekotrolisano skakati i počnjiali bi trk koji je prelazio u stampedo. Nije bilo načina da ih se smiri, skakli su nekontrolisano, tovari i samari su spadali, konji su posrtali i padali, nerijetko bi lomili nogu, dizali se i bježali dok ne nađu utočište u nekom dolu obližnjih brda, daleko od ceste, pruge i voza, tog novog zastrašujućeg čudovišta. Vodiči konja nisu imali svoj strah od voza, ali su opravdano strepili od njihovog prolaska, a posebno od neodgovornog nestašluka ponekog mašinovođe, koji je u namjeri da zaplaši konje, praveći priglupu šalu, puštao paru i prodorne uznemirujuće vriske iz lokomotive od kojih se konjovocima ježila koža, a konji počinjali trk za koji se nikada nije znalo kada, gdje i kako će završiti. Vlasnici konja ili konjovoci zamrzili su vozove, čak su zamrzili i mašinovođe, jer su im, uz probleme, pravili i direktnu štetu, a bili su i konkurenti u prevozničkom poslu. Voz, ipak, nikada nije potpuno zamijenio konja, pričao je dedo Hajder.
Doživio sam taj strah, vlastiti strah, sličan strahu konja od voza, vjerovatno sličan gore opisanom konjovodačkom, možda i veći. Doživio sam ga kao desetogodišnjak u neravnopravnoj utrci konjske zaprege i jednog putničkog voza. Trka se odigrala na polovini makadamske ceste od Oboraca prema Donjem Vakufu, kod pružne kuće u kojoj su stanovali željezničari sa porodicama, najčešće čuvari pruge, koju su Oborčani zvali venterhaus, vjerovatnije je vinterhaus, po njemačkoj riječi Winterhaus, što u bi u prevodu značilo zimska kuća, u koju su se zimi od nevremena i hladnoća sklanjali pružni radnici.
Dedo je imao lijep, stari, ali dobro očuvan fijaker, koji je povremeno koristio utorkom za tradicionalni odlazak na pijacu u Donji Vakuf. Tada bi mršavne bosanske brdske konje, kobilu Bebu i sina joj Dorata, što su, uglavnom, služili za kućne potrebe i poljoprivredne radove, neko mlađi opremio bi konje svečanijom opremom i upregnuo fijaker, a dedo bi na pijacu povezao prijatelje i komšije, rjeđe ukućane, na pazaru se susreo se sa prijateljima i poznanicima, obrijao se u brijačnici kod zeta Ahmeta, a u povratku s pijace dovozio bi kućne i poljoprivredne potrepštine. Njegov odlazak utorkom na pijacu, kao i odlazak petkom na džuma namaz u Šeherdžik, uvijek je bio ceremonijal, jer je tada oblačio kompletnu mušku tradicionalnu bosansku odjeću. Sve opisujem po sjećanju, ali nemam snage da preskočim taj ceremonijal pripreme, presvlačenja i oblačenja, koji je dedu Hajdera činio drugačijim, gordim, a istovremeno veselim i plemenitim. Lijepo je izgledao u toj svečanoj nošnji!
Na glavi je nosio crveni fes sa crnom svilenom kićankom, košulja je bila od tankog bijelog pamučnog platna, zvanog bez, na turskom platno, prošarana smeđim tankim horizontalnim linijama i nije imala kragnu. Crni prsluk ili fermen bio je od gusto tkane sjajne pamučne tkanine zvane glot, ukrašen svilenim ušivenim gajtanima, a kopčao se sitnim žičanim kopčama. Nosio je crveni pojas pleten od tanke nježne vune, dug sigurno preko dva metra i dvadesetak centimetara širok, koji nije ga mogao drugačije omotati oko sebe osim da se okreće oko svoje ose od čega bi mu se ponekada zavrtilo u glavi. Čakšire s velikim turom na stražnjici bile su od crne pamučne tkanine, sa suženim nogavicama na potkoljenicama, razrezane, a da bi se pripile uz nogu trebalo je skopčati po desetak žičanih kopči s unutrašnje strane na obje nogavice. Čarape su uvijek, zimi i ljeti, i uvijek bijele, bile od vune, a na nogama ljeti je nosio opanke oputare, slične srbijanskim šabačkim opancima, samo bez velikog kljuna, koji imaju srbijanski opanci, bili su izrađeni kod majstora obućara u Visokom, koji mu je redovno, izrađivao ili kožne cipele, kundure, iste za kišu, blato i snijeg. Mislim, ali nisam siguran, dedo nikada nije nosio sat, niti je na sebi imao ukrasnih lanaca. U tom ritualu i ceremonijalu oblačenja učestvovao sam često tokom mog boravka, a dedo mi je pružao priliku da udovoljim mojoj želji, a njegovoj potrebi da mu pomažem. Koliko bi mi bila smiješna njegova vrtnja, dok smo postavljali veliki pojas oko trbuha i slabina na leđima, još više mi je bila ružna, čak i stravična, slika njegovih crnih nogu, posebno desne, potamnjelih od ratnih rana zadobijenih u borbama u Tirolu u toku Prvog svjetskog rata i proširenih vena kasnije. U toj fazi oblačenja pomoć mu je bila najpotrebnija, jer se strašno mučio da savije ranjave noge i skopča sve kopče na obje potkoljenice.
I koliko god su meni sve ovo, odjeća i ceremonijal oblačenja, izgledali interesantno, lijepo i simpatično, dotle je moju nenu Fatu, njegovu ženu, sve to nerviralo, stalno je, kao usputno, dedu pitala šta će svakog utorka na pijaci i šta će tamo raditi. Dedo je slušao, mudro šutio, čekao dok se ne završe zadnje faze oblačenja, a onda bi izgovorio sračunat i povremeno grub odgovor, ne mogu tačno navesti, ali otprilike: Slušaj, stara, niko i nikada, pa ni ti, neće meni naređivati, niti zabraniti da radim šta hoću i kako hoću! Ovo je sve moje, mislio je na svu imovinu, i ako mi bude ćeif prodaću sve i imati dovoljno, i imao je dovoljno, da svaki dan sjedem na voz, voz je davao sgurnost putovanja, i idem u sve čaršije i na svaku pijacu.
Nena bi odšutila, dodavala mu štap i šuteći počela da plače, nastojeći da skrije suze od unuka, neprijatnog svjedoka, koji se pravio da ništa nije čuo, niti je išta vidio.
Kasnije, ubrzo, nena više nije imala potrebu da propituje, a dedo je sve rjeđe oblačio svoju svečanu nošnju i još rjeđe odlazio utorkom na pazarni dan u Donji Vakuf da se obrije, sredi brkove i sretne prijatelje, posebno Mehu, kovača iz Gornjeg Vakufa, stalno uredno obučenog u sličnu nošnju, od koga je kupovao dobro kaljene velike i male svrdlove i grifove za konje, sa njim pio kafu i rado pričao, sve dok jednoga dana, a možda je i to bio utorak, u kuću nije došao Ahmet, brico, njegov zet, a moj tetak, ošišao mu kosu, obrijao bradu i uredio oštre duge brkove, tačno na sredini njegove sobe, ispod sijalice koju sam ja, podignut od amidže Hajrudina, u sumrak nekada zavrtao, a pred spavanje odvrtao. Tako sve je činio dedo Hajder sjedeći kasnije na sećiji pored prozora, gledajući prema strani kako jedni odlaze, a drugi dolaze, do njegovog posljednjeg brijanja.
Nije mi krivo što prekidoh započetu priču o strahu konja od voza i kako sam osjetio lični strah, jer zadovoljio sam potrebu da pričam o dedi, koji mi je, em drag, em me naučio nekim istinama, em je vrlo jednostavno objasnio otkuda strahovi ljudi i životinja od vozova. Možda je rano umro i možda bi mi objasnio otkuda, i zašto, strahovi ljudi od ljudi. Pomenuta neravnopravna trka konjske zaprege s fijakerom i voza, odigrala se dok sam ja sjedio u tom fijakeru, a konje nije gonio dedo, već njegov najmlađi sin, a moj amidža Hajrudin. Fijaker nije imao nikakve amortizere, veliki uski drveni točkovi, prednji nešto manji, direktno nasađeni na prednju i zadnju osovinu, bili su opšiveni metalnom trakom, od čije neprekidne zvonjave od sitnog udaranja po kamenčićima otvrdlog prašnjavog makadama, jedva da smo čuli sebe i povremeni neprijatni prdež ispod nadignutih konjskih repova. U blizini venterhausa, pružne kuće, oba konja su odjednom poskočila, počeli su prvo kaskati, a onda su sami krenuli u galop. Sjedio sam nasred fijakera na debelim teškim prekrivačima od vunene kostrijeti za prekrivanje konja dok miruju, ispod kojih su bili razastrto sijeno i zob u zobnicama za dohranu konja tokom kratkog odmora, naglo ubrzanje me trznulo, uhvatio sam se za rešetkastu ogradu fijakera, a amidža Hajrudin je čvrsto uhvatio dugi kožni ular, kojim se daju komande konjima, povlačio ga prema sebi sjedeći, a onda stojeći, pokušavajući da ih umiri, ali nije uspjevao. Konji su zakretali glavu, ali nisu slušali komandu prenesenu zategnutim ularom da stanu. Objašnjenje za naglo uznemirenje konja dobili smo kada se iz pravca Oboraca, iza jedne krivine na visokom suhozidu pruge, i danas stoji i prkosi netaknut i gord, prvo pojavila, a onda i čula, lokomotiva, stenjanje gustog izlazećeg dima i šištanje cirusnih oblaka pare. Od pruge nas je razdvajala Oboračka rika, onda se ukazao putnički voz sa nekoliko vagona, i obaveznom drugom lokomotivm na kraju, približio se i uskoro smo jurili uporedo, svako svojim pravcem, voz svojim, konji i mi u fijakeru svojim, vidio sam jasno putnike dok stoje u vagonu, posmatraju neobičnu trku željeznog voza i živih bića, mahali su i bodrili nas konje i dvojicu, mogao sam razaznati njihova lica i smijeh, sve ih je više bilo na prozorima, raniji posmatrači su ih obavijestili o interesantnoj trci starog i novog, voz je jurio, konji su jurili, sve je zvonilo od drndavih dodira točkova fijakera i kamenja na makadamu, sve se treslo ispod mene, poskakivao sam i stezao ogradu fijakera da ne ispadnem pod točkove, prestravljeno sam gledao, čas u jureće konje, čas u amidžu, koji stoji u fijakeru i drži remenje ulara, čas u voz i želio silno da odjuri i nestane, jasno vidio sam lice nalakćenog mašinovođe, kako se smije u svojoj najboljoj utrci, utrci života i unaprijed se raduje svojoj pobjedi. Odjednom, ta neravnopravna trka postala je stvarnom i željenom, jer su oba učesnika, mašinovođa sa putnicima u vozu, koji nas posmatraju, smiju se i dobro zabavljaju, i moj amidža sa prestravljenim djetetom, njegovim bratićem u fijakeru i prestravljenim konjima u stravičnom trku ispred fijakera, poželili da se utrkuju. Amidža je, stojeći, čvrsto držao ular ovijen oko pojasa, tresao se kao i ja od učestale trešnje fijakera i udarajući ularom po sapima konja, kao u transu, uzvikivao: Hijaaaa!hiiijaaaaa! Hiiiiiiijaaaaaaaaa! Putnici su vikali, mahali rukama i maramama i bodrili fijakeristu, mašinovođa i njegov ložač su se smijali i uživali gledajući vlastitu trku, a ja sam izbezumljen samo čekao kada ću pasti ili kada će ta samoubilačka trka stati. Trka je dugo trajala, možda vječnost! Odjednom, lokomotiva je pisnula i odvezla kompoziciju voza iza sljedeće pružne krivine i nestala, amidža je shvatio da je izgubio svoju prvu i posljednju takvu trku, ja se više nisam tresao od trešnje točkova, već od smrtnog straha, konji su umorni, ali i umireni nestankom voza, lagano usporavali dok nisu stali nasred ceste. Konji su bili mokri, bijeli znoj klizio je niz smeđu sjajnu uglačanu kožu, a nas dvojica, amidža i ja, bili smo bijeli od prašine i blijedi od straha. Šutili smo dugo, a onda je amidža samo rekao da ništa ne govorim dedi!
Nisam o ovome govorio
ranije, jer nije bilo razloga i povoda, a o doživljenim neprijatnostima ljudi nerado
i rijetko govore, dok se o strahovima govori samo sa psihijatrom i nenama koje
strahove liječe ceremonijalno razlijevajući strav(h)u, bacajući kašiku
rastopljenog olova u vrelu vodu. Ali da podsvjesni strah nisam nosio čitav
život i da ga se ne sjećam, kako bih sve detalje mogao ispričati i danas.
Najbolnije podsjećanje, gotovo katarzu ili abreakciju, kako bi to psihijatri
rekli, doživio sam kada sam, od tri uzastopna gledanja, prvi puta u kinu gledao
film Ben Hur. Film je bio istorijski filmski spektakl u boji i sinemaskopu na
velikom širokom platnu, snimljen je 1959, dobitnik je jedanaest Oskara i čtiri
Zlatna globusa, a naslovnu ulogu igrao je slavni Čarton Heston. Borba na život
i smrt nekadašnjih prijatelja, kasnije smrtnih neprijatelja, Jude Ben Hura i
Rimljanina Mesale, u Jerusalemu u prvom vijeku, na dvokolicama koje vuku prelijepi,
snažni i razdraženi konji, u kružnoj jurnjavi u gladijatorskoj areni, navodilo
je mene, kao gledaoca filma u kinu u Gornjem Vakufu, na iščekivanje trenutka
kada će u virtualnoj stvarnosti borbe na velikom filmskom platnu, jedan od njih
dvojice pasti sa dvokolice i smrtno stradati. Scena stradanja Rimljanina
Mesale, koji pada sa dvokolice i bude pregažen, vratila me iz polumraka kina u
vrijeme trke voza i jurnjave našeg fijakera i naših preplašenih konja u kojoj
je, u toj našoj jurnjavi, možda malo falilo da neko od nas dvojice, amidža ili
ja, padne iz fijakera i teško nastrada. Srećom nismo, ali sam tu trku uvijek
smatrao našom pobjedom, jer smo ostali živi i zdravi.
Tada doživljeni strah od besmislene trke s vozom, i njegovim mašinovođom, i stvarna životna opasnost od stradanja, nisu bili razlogom da zamrzim vozove. Naprotiv, očarala me njihova snaga i mogućnosti da vladaju, ali i da pomažu ljudima, kao onim veselim putnicima i posmatračima naše neravnopravne trke, kojima je omogućeno da, zabavljajući se, vozom odu negdje daleko ili dođu negdje blizu.
Umjesto da ih zamrzim od straha, vozove sam zavolio još više, a strah od brzine izliječio sam kasnije. Strahovi se mogu savladati ljubavlju, ne mržnjom.
O vozovima, i mnogo drugog, ispričao mi je dedo Hajder u godinama kada sam mogao razumjeti o čemu on govori, razlikovati kako mu riječi zvuče i shvatiti šta izrečeno znači. Članovi porodice ponekada su ignorisali njegove priče, nisu imali volje i strpljenja slušati njegove tirade i sjećanja iz davnih vremena. Ja sam ga slušao, iskreno slušao, bio pažljiv, upijao svaku njegovu riječ i pamtio detalje. Mlađarija je svugdje slična, ne voli slušati starije, smatra ih staromodnim, čangrizavim i dosadnim, čak, a stari su, opet, takvi kakvi jesu, smatraju sebe iskusnim, vještim, strpljivim, pametnim, još potrebnim i korisnim, a kada su već stari, pa postanu nemoćni. Znaju da će živiti sve dok im Svevišnji ne odredi do kada, da možda neće uslišiti njihove molbe da ih On uzme sebi i riješi ih očekivanih bolesti i patnji, a najbliže teških obaveza čuvanja, pažnje i njegovanja. Starost je vrijeme prepričavanja prošlog, analize sadašnjeg, straha od bolesti i iskreno pokajanje pred Svevišnjim. Kao da se bojao da se bliži čin konačnog odlaska sa ovog Svijeta i da nema dovoljno vremena, pa je dedo u svakoj prilici pričao nadugo i naširoko, svašta i o svačemu, ja sam ga, rekoh, godinama pažljivo slušao za vrijeme školskih raspusta, radovao se našim susretima. Moja pažnja bila je uzvraćena njegovim povjerenjem i muškom starački dostojanstvenom ljubavlju, koja je prelazila u zahvalnost, pa u poštovanje, što mi je uvijek pričinjavalo radost i zadovoljstvo, ali i vrlo često nejasnu nelagodu.
Nena Fata, očeva majka, vrijedna i plemenita žena, nije predmet ove priče, ali je dio naših života i moram je, s radošću, barem pomenuti. Ona je imala je drugi pristup gradeći vrlo prisne veze i odnose sa svima u porodici, sa nama mlađima posebno, ne stalnom pričom i dokazivanjem autoriteta, kako je činio dedo, već je neprestanom pažnjom i neopisivom nježnošću spram svakoga, ali i podmićivanjem sitnim poklonima, kao što su orasi, žuta jabuka i zrela kruška, kasnije, bogami, i poneka crvena stodinarka izvađena iz njedara, zadobijala je ljubav i pažnju svih nas koji smo kročili u njihovu kuću u kojoj su mnogi od nas i prohodali.
Dedo je najradije pričao dok smo bili sami u velikoj sobi za svašta, pa i dnevni boravak, sjedeći u ćošku na sećiji ispod dva prozora, napravljenoj duž cijelog zida, naslonjen na uske jastuke ispunjene slamom, sve to nasuprot ulaznih vrata. Govoreći usporeno i oprezno, kao da smišlja sljedeću riječ ili misao, vadio bi cigare iz srebrenaste metalne kutije, smotane od žute hercegovačke škije, koje je ranije zavio u pravilno izrezane papiriće od tankog toaletnog papira, tariguza Goluba. Poveliku cigaru obavezno bi ponovo zalizao na spoju papira, počistio bi krajeve iz kojih su još visile tanke niti zavijenog duhana, ubadao cigaru u kratki smeđi, ručno napravljen čibuk od lijeske i pripaljivao ili njemu omiljenim izvorom vatre, drvenim žižkom koji je matalnim mašicama prinosio iz starog crnog šporeta na drvo zvanog fijaker. To pripaljivanje cigare bilo je nepraktično i opasno, jer je žižak ponekada ispadao iz mašica i postojala je opasnost da zapali prostirku od ćilima i ponjava, a onda i cijelu kuću. Nena je stalno upozoravala i galamila, proklinjala duhan i cigare, tražila, zahtijevala, bolje reći naređivala, da se ne primiče šporetu i ne dira mašice. Tog ćeifa, iskonskog načina pripaljivanja cigare, dedo se nikako nije mogao, niti želio, odreći, mada je nenin strah od požara bio opravdan. Koliko je mogao suzdržavao se, pribojavao se nenine galame samo kada je nena bila su sobi, ali je, priznao mi je, stalno iznutra podstican sjećanjem na užitak paljenja cigare žižkom iz mangale, smještene u sredini sobe s funkcionalnim zadatkom da grije prostoriju, ali i da podgrijava kafu ili čaj i da nesagorjelim drvenim žižkom zadovolji ćeif pušača kakav je bio i moj dedo. Izbjegavajući svađe, i radi mira u kući, za pripaljivanje cigare najčešće je koristio rasklapani upaljač benzinac na kremenčić, a rijetko običnu šibicu, jer je tada bila, em skupa, em je imala nepodnošljivo smrdljivi fosforni plamen. Kao u snu sjećam se ciglasto cvene glinene mangale, prepune žara i pepela nasred sobe, ali nisam zapamtio ritual, što podstiče strast pušača tokom pripaljivanja cigara pored mangale. Dedu nikada nisam vidio, a mnoštvo drugih pušača sam gledao kako se muče i uspijevaju pripaliti cigaru na tradicionalnim kresivom, paleći trud od gljive, zvane guba, učestalo udarajući kamenim kremenom o čelični čakmak.
Sav pribor za pušenje u kutiji od cipela Borovo, za dedu uvijek Bata, redovno dopunjavanu duhanom, i druge svoje sitnice njemu bitne za svakodnevne potrebne, držao je ispod sebe pod sećijom u prostoru koji nije bio zaključavan, ali je svakodnevno vršio inventuru kao da stalno provjerava fali li nešto. Nasuprot dedinog mjesta, na zidu iznad iste sećije,visio je sahat, rukotvorina nepoznatog majstora sahadžije, nije se znala ni godina izrade, ali je sigurno bio iz turskog vakta, sa zlatastim klatnom i teškim čeličnim tegovima, imitacijama smrčevih šišarki, obješenim o čelične lance u funkciji pokretanja mehanizma sata, sa lijepo graviranim crnim drvenim zastakljenim okvirom i unutarnjim pletenicama, moguće je, pozlaćenim, kazaljke su rustikalno izrađene od crne čelične žice, dok je satni brojčanik sa rimskim brojevima ugrađenim na drvenu podlogu sata zaštićenu premazom i lijepim crtežm panorame Carigrada. Sat je sačuvan do danas, čuva ga porodica amidže Hajrudina, slika se izbrisala, izgubio je nekadašnji sjaj, ali je sačuvao izvornu ljepotu, što je ostala u sjećanjima nas koji smo na njemu očitavali vrijeme ili u noćnim satima na dušeku za spavanje, prostrtom po podu, ispod teškog toplog vunenog jorgana slušali njegovo tika-taka i iščekivali zvonjavu u pune i polovne sate. Tek prije ovog posljednjeg rata i agresije stao je i prestao je da mjeri svoje i naše vrijeme.
Priča o dedi Hajderu priča je o njegovom životu, ali i nama, njegovim potomcima i savremenicima jednog vremena za koje sebično mislimo smo ga osjetili i doživili najintenzivnije i najiskrenije i najtačnije opisali. A da li je ono, to nekada proživljeno vrijeme, bilo dobro ili loše uglavnom subjektivno sudimo. Zato nikako da usaglasimo događaj i doživlja, pa zato, valjda, i imamo toliko istina i istorija. Niko neće da se odrekne vlastitog doživljaja proživjenog tvrdeći da je on najbolji tumač zajedničke sreće ili, što je češće, iste i zajedničke nesreće i tragedije. Priča o prvim austrougarskim prugama i vozovima, priča je i o prvim dedinim, ali i oboračkim bosanskohercegovačkim vozovima, a kasnije jugoslovenskim vozovima, što je podsjećanje na moje djetinjstvo i prvu ranu ljubav prema mojim vozovima, koja je počela, čini mi se od rođenja, i trajala sve donedavno. U dedinom vaktu prvi vozovi bili su čudna i zadivljujuća, često i zastrašujuća, tehnička novatorija, ali ubrzo su postali i nezamjenjiva praktična potreba, brzo osvojivši simpatije stanovništva.Vozovi su vozili, dolazili i prolazili, i kroz stanicu u Hanovima, nisu im smetale ljetne vreline, kiša ni snježne mećave, dan i noć, mali i veliki tovari, ni stotine putnika na stanicama, što je, opet, bila višeznačna praktična i simbilička potvrda snage i moći novog vladara, Austrougarskog carstva. Djeca i odrasli pratili i radovali se gradnji pruga vjerujući da ih nova carevina gradi za potrebe svojih podanika. Lokalno stanoništvo je i gradilo prugu pa je gradnja pruge od Travnika do Bugojna, 1894, građena od Goleša preko prevoja Komar, preko kojeg je i dedo Hajder jednoga dana, u ljeto ratne 1915. godine, otišao u vojsku Austrougarskog cara i otuda se, srećom po sve nas, i tadanje žive i kasnije potomke, jer nas ne bi ni bilo, vratio na onim crnim ranjavim nogama, od kojih me hvatala tuga i želja da ih zaliječim dodirom dječije ručice ...(Fragmente iz života nastavljam, ali na nekom drugom mjestu.)
Patetično
sam ispričao kako me je, dolje u Hanovima, na stanici Oborci kod Donjeg Vakufa,
odmah po mom rođenju u oboračkom selu Suhodol, u 9 i 15 uveče, dočekao prvi
voz, onaj putnički, koji je zviždao, valjda, uobičajenu željezničarsku najavu
dolaska iz Donjeg Vakufa i u prolazu prema usponu Komara. Donedavno, čak, uobražavao
sam da je onaj, već davni zvižduk bio upućen baš meni, kao dobrodošlica na ovaj
svijet i u znak pozdrava i početka vječne uzajamne ljubavi između mene i
vozova, koja se rađala istovremeno s mojim rođenjem. Pet gdina kasnije, kada
sam već učvstio hod, i stalno imao razbijena koljena od padova u neprestanoj
dječijoj trci za svačim, jedne julske ponoći, nas dvojicu, mlađeg brata i mene,
majka je jedva probudila i lijepo obukla za daleki put. Amidža Husein je
preuzeo i na leđima nosio brata, a mene je nosio mlađi amidža Hajrudin, preko
čijeg sam ramena gledao, i u pamćenje urezivao, veliku osvijetljenu staničnu
zgradu i uzdužno svjetlucanje tri para kolosječnih šina, iščekujući dolazak
voza, u čekaonici sam slušao odjeke koraka i povremenih glasova rijetkih
putnika i škripu željeznih točkova u zasustavljanju voza. Pamtim i snažni
zvižduk obje lokomotive pri plasku, koje su zastenjale i zatutnjale,
ispuštajući kumulusne oblake dima i cirusne oblake pare, vukući i gurajući
kompoziciju teškim usponom prevoja Komara.
U priči je patetično, ali u stvarnosti je bilo tužno gledati, i pamtiti, dok je majka u kupeu vagona držala naše nejake dječice ručice, plakala i ridala, a otac je, krijući, rukavom brisao suze i šmrcao,odlazeći iz rodne kuće u daleku životnu neizvjesnost.
U priči je patetično, ali u stvarnosti je bilo tužno gledati, i pamtiti, dok je majka u kupeu vagona držala naše nejake dječice ručice, plakala i ridala, a otac je, krijući, rukavom brisao suze i šmrcao,odlazeći iz rodne kuće u daleku životnu neizvjesnost.
U vozu sam se prepustio mašti, a stvarnost
i tadašnje okruženje u kupeu vagona postali su mi statični i neinteresantni,
bio sam u svojim mislima i zamišljenim putovanima, upoređujući koliko je ljepše
putovati u toj lijepoj sobici na točkovim i u pokretu, nego u onom dedinom
fijakeru s drvenim točkovima, okovane metalnom trakom, što zvone i drndaju po
neravnom makadamskom putu, a tek koliko li daleko i dugo se ovako može
putovati, a da putniku ne dojadi i dosadi.
Te, meni važne noći, koja je i noć moga zaljubljivanja u vozove i taj prvi voz koji pamtim, i u koga sam odmah postao zaljubljen kao mladac u zrelu djevojku, vozio nas je i dovezao u naše nove živote i nove početke. Dobrim starim čađavim ćirom prešli smo dug put od Oboraca, preko Komara, Turbeta i Travnika do Lašve, tu smo presjedali i prugom normalnog kolosjeka, ujutro rano, doputovali u sarajevsku željezničku stanicu. Sa perona Nove željezničke stanice - veliko slovo, jer to je bila i još je institucija - roditelji su vukli sebe, nas dvojicu i stvari, korak po korak, prošli smo kroz veliku staničnu aulu pod nebeski visokim plafonom, ispod koga je svaki šum i zvuk i glas spikera iz snažnih zvučnika, odzvanjao i odjekivao, umnožavajući snagu do neizdrživosti pospanom dječijem uhu. Vani nas je dočekao široki plato, svježi ljetnji zrak i okrugla velika fontana obasjana prvim jutarnjim suncem, s crnim žabama, koje su široko otvorenih usta špricale vodu nagore i obješenim gušterima, koji su tanak mlaz mlaz vode za piće ispuštali nadolje. Iza fontane prostirala se duga travnata avenija i široki vidik prema gradu, skroz do Marijinog dvora. U toj vizuri prema gradu, iza fontane, stajao je i povremeno zvonio tramvaj primajući prve putnike koji su upravo izašli iz našeg, ili možda nekog drugog voza, spreman da ih trojkom odveze na Baščaršiju ili četvorkom na Ilidžu.
Te, meni važne noći, koja je i noć moga zaljubljivanja u vozove i taj prvi voz koji pamtim, i u koga sam odmah postao zaljubljen kao mladac u zrelu djevojku, vozio nas je i dovezao u naše nove živote i nove početke. Dobrim starim čađavim ćirom prešli smo dug put od Oboraca, preko Komara, Turbeta i Travnika do Lašve, tu smo presjedali i prugom normalnog kolosjeka, ujutro rano, doputovali u sarajevsku željezničku stanicu. Sa perona Nove željezničke stanice - veliko slovo, jer to je bila i još je institucija - roditelji su vukli sebe, nas dvojicu i stvari, korak po korak, prošli smo kroz veliku staničnu aulu pod nebeski visokim plafonom, ispod koga je svaki šum i zvuk i glas spikera iz snažnih zvučnika, odzvanjao i odjekivao, umnožavajući snagu do neizdrživosti pospanom dječijem uhu. Vani nas je dočekao široki plato, svježi ljetnji zrak i okrugla velika fontana obasjana prvim jutarnjim suncem, s crnim žabama, koje su široko otvorenih usta špricale vodu nagore i obješenim gušterima, koji su tanak mlaz mlaz vode za piće ispuštali nadolje. Iza fontane prostirala se duga travnata avenija i široki vidik prema gradu, skroz do Marijinog dvora. U toj vizuri prema gradu, iza fontane, stajao je i povremeno zvonio tramvaj primajući prve putnike koji su upravo izašli iz našeg, ili možda nekog drugog voza, spreman da ih trojkom odveze na Baščaršiju ili četvorkom na Ilidžu.
Ta slika mi se urezala u sjećanje,
ličila mi je na najljepši kadar iz najboljih domaćih dokumentarnih crnobijelih
filmova Jana Berana, u kome sam ja glavni
akter neke životne priče, a moja porodica samo je podrška mom odrastanju i
sazrijevanju. Tu neizbrisivu scenu kasnije sam, kada sam postao dječak
srednjoškolac, sam sebi, i za sebe, ponavljao nebrojeno puta, odlazeći sam,
ponekada i sa drugovima, na Novu željezničku stanicu, na drugi peron i s drugog
kolosjeka, glumački se spuštao niz stepenice, prolazio kratkim tunelom i ulazio
u veliku aulu s onim visokim plafonom, slušao odjeke obavještenja putnicima iz
zvučnika i jedva razumijevao informaciju zvaničnog spikera da putnički voz iz Bosanskog Broda stiže na drugi peron, a zatim
sam obavezno odlazio u čekaonicu za majke
sa djecom, gdje je i moja imala pravo da nas uvede do polaska našeg voza,
prošao bih kroz urednu čekaonicu za prvi
razred, pa bih zatim ušao u gužvu velike
otvorene četaonice za sve ostale putnike i kroz obkale dima posmatrao iznurena
lica putnika u grozničavom iščekivanju dobitka na tomboli, te bih, napokon, odglumio
završnu scenu izlaska iz stanice i podignute glave u dostojanstvenom filmskom hodu,
prilazio fontani s onim istim žabama i gušterima iz djetinjstva i posmatrao putnike kako izlaze iz stanice i ulaze u neki od
tramvaja, na broju 3 ili 4, u tada još novi, a kasnije neuništivi, zeleni vašingtonac.
U kasnijim brojnim putovanjima vozovima uvijek sam zaljubljeno uživao u kupeu nasumice odabranog vagona, bio sam zaokupljen analizom nepoznatih, ali u pravilu prijatnih i govorljivih putnika i putujućih susjeda, revnošću konduktera i stogošću revizora. Nisam se opirao svojevrsnom transu zadovoljstva i neobične ljubavi prema vozovima, u njima sam prevaljivao daljine i nakupljao godine.
U kasnijim brojnim putovanjima vozovima uvijek sam zaljubljeno uživao u kupeu nasumice odabranog vagona, bio sam zaokupljen analizom nepoznatih, ali u pravilu prijatnih i govorljivih putnika i putujućih susjeda, revnošću konduktera i stogošću revizora. Nisam se opirao svojevrsnom transu zadovoljstva i neobične ljubavi prema vozovima, u njima sam prevaljivao daljine i nakupljao godine.
Prvi voz koji pamtim, i u koga sam, rekoh, odmah postao zaljubljen kao mladac u zrelu djevojku, vozio nas je, i dovezao, u
naše nove živote, oca u državnu službu na Palama kod Sarajeva, majku na čuvanje
vlastite djece i doma u osamljenoj šumarskoj kući odmah ispod vrela Miljacke na
Gornjim Palama, podno Gradine, ispod Ravne planine i druženje sa babom Miljom i
babom Vasilijom Šarac, a nas dvojicu u odrastanje uz igru s igračkama od
komadića kamena sedre, koji su kameno bili slični nečem živom, na žvakanje
mladog ljetorasta smrče, za koji smo mislili da su plodovi bijelog duda iz
dedine i nenine avlije, ili uzaludno dozivanje dedinog cuke Brnje uz kojeg smo
prohodali i počeli odrastati. Tu će uskoro biti rođen i naš najmlađi brat.
Velike ljubavi imaju i bolne trenutke
kojih se akeri nerado sjećaju ili o njima nerado govore. Prisjećajući se prvog
putovanja vozom i prvog zaljubljivanja u vozove, s nekom teškom stomačnom
mukom, podsjetim se na mukotrpno
pješačenje od Nove do Stare željezničke stanice u Sarajevu, pošto smo i ono
prvo jutro, kao i mnoga jutara kasnije, kada smo putovali do Sarajeva i od
Sarajeva do Pala, zapravo, do stanice na Koranu, ili kada je sve bilo obratno, morali
putovati ćirom. Ostalo mi je nejasno zašto su roditlelji to činili, ali dvokilometarsko
rastojanje od Nove do Stare stanice uvijek smo
prelazili pješice između pružnih šina sporednih
staničnih kolosjeka, preskačući i gazeći po pružnim pragovima. Ko nije
hodio pješke prugom taj ne zna šta je muka pješaka, jer je nemoguće ići s
pružnog praga na prag, jer su poredani u razmaku od šezdesetak centimetara, a
da se ne posrće, pada i ponovo podiže, pošto je korak odraslog čovjeka četrdesetak
centimetara, dječijeg još kraći. Majka je koračala po nepravilno poredanim,
mjestimično ulegnutim i izlizanim, pragovima, nosila mlađeg brata na leđima i
pridržavala ga jednom rukom, drugom je vodila mene, a ja sam se držao za njenu
široku haljinu, dok je otac je išao ispred i tegario veliki crni kofer i
zavežljaje. Ta scena našeg mukotrpnog hoda posred pruge prema Staroj
željezničkoj stanici kasnije me čitav život podsjećala na čuvenu ratnu
fotografiju Žorža Skrigina Majka Knežopoljka. Od posrtanja po pragovima i
oštrom izdrobljenom kamenu, šoderu, imao sam i poderane pantalonice i razbijena
koljena.
U
jednom srednjoškolskom radu napisao sam i pravdao tegobu tog mučnog hoda između
šina po pragovima, kao meni mučnom sjećanju, ali i dragom iskustvu, jer me i
ona, makar bila i muka, podsjećala na moje djetinjstvo, mladalaštvo, ljubav
prema putovanjima i vozovima, podsjećala me na neko, meni i mojima, a mojoj
majci posebno, teško, ali lijepo i drago, ljudsko vrijeme.
Sve
donedavno ta ljubav prema vozovima i vlakovima trajala nesmanjenim snagom. A
onda sam vidio, srećom na televiziji, da je bilo uživo presvisnuo bih od muke,
scene sa granice između Grčke i Makedonije. Scene su se, nažalost, kasnije
ponovile, stvarno i filmovano ponavljaju diljem demokratske Evrope: nasred
otvorene pruge otvorila se žičana kapija, užasno je podjećala na onu u
koncentracionom logoru iz snoviđenja; kroz nju su, sve prugom, između šina,
nekontrolisano hrlili izbjeglice, bijedni i umorni, jadni i gladni; mlađi su,
laktajući se, utrčavali u novootvoreni prostor, a starci su, posrćući i
padajući, upinjali da se nekako nekuda prođu; starice, pokrivene maramama kao
moja nena Fata, dižu glavu da dođu do daha, šire ruke, padaju, dižu se i
hramajući nastavljaju trku ka nejasnom cilju; roditelji tegare manju djecu, kao
što je moja majka nosila moga brata, veću djecu majke vuku za ruku, kao moja
majka nekada vukla mene, plaču i djeca i majka, kao što smo plakali mi i naša
majka, bila je to opetovana slika iz moga života, identična onoj sa fotografije
Majke Knežopoljke; odlučno pomažući svima očevi prestravljeno zure u
prazninu,valjda u strahu da se djeca ne otrgnu ili ne pogube u sveopštem
metežu; pružni pragovi onemogućavaju im da idu uporedo i zajedno, već u
prisilno formiranoj koloni, jedno iza drugoga; sredovječni jadnik gura
jednostavna i stara rasklimana invalidska kolica po pragovima, odbijajući se o
pragove kolica skaču, a u njima bespomoćni starac invalid, nečiji otac, klati
se u njima, samo što ne ispadne, poskakuje u invalidskim kolicima u
zastrašujućoj javnoj predstavi i vlastitoj tragičnoj igri između neizvjesnih i
života i smrti. Pomoć nečija i nekakva, mnogima je stigla prekasno, pokupljeni
su na morskim prostranstavima hedonističkog Sredozemlja, policajci diriguju
teškim palicama da se što prije odstvira zadnja muzička arija za ove još živuće
plivajuće i hodajuće utvare i otpreme ih pripremljenim ovovremenskim i stvarnim
vozovima, stravično sličnim onima iz magnovenja. Uskoro je došla žiletžica i
žičana ograda i biće je još.
Ima
toga još, jer još traje ispit savjesti čovječanstva i njegovo iskušenje
vlastitog spasenja, od čega imam već ustaljenu mučninu. Invalidska kolica i
bespomoćni starac invalid u njima, što skakuću po pružnim pragovima, traže
poravnanje davno napravljenog duga. Jedino mogu sada je da se sjećam i pošaljem
posljedni poljubac i pozdrav svim onim vozovima i vlakovima, mojoj prvoj,
velikoj, donedavno sam mislio, i jedinoj doživotnoj ljubavi.
Ostadoh
usamljen, tužan i razočaran, jer su nas, mene i vozove i vlakove, nakon toliko
godina, tako brzo, a tako jednostavno i lako, zavadili njihovi, ali i naši,
vozovi i vlakovi i pružni pragovi.
Ovaj
tekst sam napisao 23.12.2015. godine. Danas, srijeda, 01.06.2016. godine, ovo je omaž malom Aylanu i svim stradalim u morskim
dubinama nezasitog Mediterana.
Učitelj Vito
...dvije godine nakon našeg doseljenja, u jednom
hladnom januarskom danu, od siline vode okovane plavičastobijelim ledom, od
sigurne smrti u pobješnjelom Vrbasu majku je spasio moj drugi učitelj Vitomir
Vito Đikić, slučajno se zadesivši u blizini, dok je majku snažna vodena matica
smrtonosno vukla sebi, a ona je u jednoj ruci nesvjesno, samoubilački uporno
držala vodom napunjenu pocinčanu aluminijsku kantu, što ju je vukla u vodeni
bezdan, učitelj Vito jedva je uhvatio njenu drugu slobodnu ruku i, rizikujući
vlastiti život, na obalu jedva izvukao majku, ali i njenu pocinčanu kantu s
vodom namijenjenu pranju dječijeg veša u kući bez vodovoda i kanalizacije. Tako
je učitelj Vito spasio majku njene djece, kako je kasnije šaljivo objasnila
epilog dramatičnog događaja tog ledenog januara, čime je isprepletenost naših
života sa životom učitelja Vite postala vječna i utkala se u našu porodičnu
doživotnu zahvalnost...
...Prolazilo je ljeto 1959, početkom septembra otac je dobio redovnu
šumarsku platu, sam, bez majčinog prisustva, otišao u trgovine trgovačkog
preduzeća Bratstvo u Gornjem Vakufu i meni i bratu, koji je krenuo u prvi
razred, po spisku kupio je svu neophodnu odjeću i obuću, sve isto, samo po dva
puta i jedno za jedan broj veće, i sve donio kući u prepunom velikm sivom
lovačkom ruksaku. Napeto iščekivanje, nestrpjenje i radoznalost nas djece, ali
i majke, bili su prekinuti u trenutku kada je u tijesnu kuhinjicu otac donio
ruksak položio ga na pod, a mi smo u krugu pratili ritual, prvo otkopčavanja
velikog poklopca, pa onda odvezivanja čvrste kanape i širenja otvora ruksaka iz
koga su počeli nadirati nezaboravni mirisi boja i naftalina iz nove odjeće i
blagi miris gume. Usporenim potezima otac je iz ruksaka vadio, i svakome
dodavao njegovo, par košulja, par pulovera, par džempera, pantalonica i tregera
za pantalone, par kišnih kabanica, par potkošula, pa najmlađem bratu košuljicu,
majičicu i na kraju sa dna ruksaka crne Borovo čizme, tri para i tri različita
broja, uz obavezno upozorenje da se dobro
čuvaju, da se u njima ne igra lopte i ne šuta kamenje, jer se mogu probosti i
oštetiti, pa će propuštati vlagu, a druge se neće kupiti. Čarapa i kapa
nije bilo, jer će nam ih isplesti majka od domaće ovčije vune, što je, em
toplije, em kvalitetnije. Svako od nas je preuzimao svoje stvari, priglio ih,
mirisao novi zavodne mirise, pogledao u tuđe kao da želi da se uvjeri da nije
slučajno prevaren i iščekivao šta će se dalje dešavati. Potom su na red došle
knjige, meni za drugi, a bratu za prvi razred, računske teke i teke uskih i
širokih linije, pisanka, perce i držalo
za lijepo pisanje, drvene pernice, olovke, bojice, gumice i mali ruksaci
na kraju. Majka je sjedila, povremeno komentarisala i na očev upit iskreno
zadovoljno stalno potvrđivala kako je sve
dobro i lijepo. Kao u porodičnom igrokazu otac je spretno režirao scenu na
kraju predstave u kojoj je iz dna ruksaka napokon vadio crveni džemper i dao ga
supruzi očekujući zahvalnost našto je majka ponovo uzvratila da je topal i
lijep, a i boja mi odgovara. Otac, dobar režiser ni ovom scenom ne
završava dramu. On iznenađuje gledalište otvaranjem prednjih džepova na
ruksaku, prvo jednog, iz koga vadi mali crveni plastični kamiončić sa crnim
točkovima i karoserijom na kome se mogu otvoriti oboja vrata! Drži ga u ruci,
gleda nas trojicu, čas jednog, pa drugog, namlađeg brata najmanje, jer ne zna
kome će ga dati, ne želi da učini nepravdu i da nas povrijedi, dugo u naša
nasmijana lica, koja spontano iskazuju radost nepredviđenim poklonom, a onda
kamiončić gura niz prostrtu ponjavu i linoleumu prema vratima u dnu kuhinje.
Kamiončić leti do vrata, a nas trojica bacamo kupljenu odjeću i žurno pužući
istovremeno dotrčavamo do njega, pitajući se usput čiji je i kome je namijenjen, a dgovor je uslijedio ubrzo daje kupljen svoj trojici, da se ne svađamo i
zajedno igramo i da ga dobro čuvamo, jer drugi nećemo dobiti. Shvativši
poruku, kao po komandi sjeli smo na pod, poredali se u trougao i gurajući jedan
drugom dodavali crveni kamiončić koji je klizio po linoleumu i poskakivao po
grbavoj ponjavi. U našim životima prvi kamiončić igračka bio je opredmećena
uporedba nas međusobno i životnih uslova naših prijatelja i komšija, Jovanke,
Miloša i Mirjane, jer su i oni istoga dana od svoga tate, mi smo svoga oca, tek
sada po doseljenju, a po tradici ovog sela, umjesto imenom, počeli zvati babo,
dobili kamiončić, koji je istina bio manji, mnogo manji, ali je bio prava mala
limuzina sa oznakama crvenog krsta i bio je samohodan, jer se preko točkića,
male opruge i punog točka zamajca unutar sanitetčića, mogao naviti toliko da je
sam moga doći s jednog na drugi kraj njihove, i naše, najveće sobe. Mi smo naš
kamiončić morali pravilno gurnuti da bi došao na odredište, do drugog brata na
kraju sobe, a oni su samo sjedili na drugom kraju i čekali da njihov bijeli
sanitetčić dođe do sljedećeg distributera, čak je bez problema prelazio i preko
neravnina prostrtih ponjava. Kasnije, kada se sanitetčić pokvario, zamolio sam
Miću da mi ga pokloni, što je on i učinio udivši se što će mi komadići plastike
i željeza koji ne mogu poslužiti nikome. Odnio sam ih u Esin mutvak, našu
laboratoriju, pažljivo analitički razdvojili svaki detalj, a posebno mehanizam
čiji zamajac pokreće točkove i od njega napravili naš skriveni mehanizam, koji
je pokretao znatno veći kamion izrađen našim rukama po našim idejama, a uz
pomoć alata Esinog oca Rame.
Sretni kraj ovog igrokaza uslijedio je tek kada kada je otac iz drugog
džepa na ruksaku izvadio crni kreon, crnu olovku za obrve i predao ga majci.
Neobuzdana radost na majčinom licu i glasni zvonki zavodljivi osmijeh, pokazali
koliko joj je drag ovaj poklon, jer je za nju, pored estetske, imao i praktičnu
svrhu. Majka je, uvjeren sam, imala estetski kompleks zbog svojih bezizražajnih
obrva, koje se nisu primjećivale na njenom čistom licu svijetle puti, pa je
često sjedila pred svojim mladinskim ogledalom i mojom školskom crnom bojicom
za crtanje nastojala pocrniti svoje svijetle obrve. Vrlo često sam je viđao
kako to čini palidrvcetom od šibice, koji bi prvo upalila, pustila ga da malo
obgori, zatim ugasila i crnilom obgorjelog drvceta iscrtavala linije pravilnih
obrva. Na kraju mini drame, ne sjećam se kako, ali sam siguran da je bilo nekako,
majka je, kao glavni gledalac i aktivna učesnca, zahvaljivala ocu govoreći da je sve prelijepo, da su svi sretni, da
nema smisla zašto otac nije i sebi nešto kupio, nakon čega je dobila
odgovor da je on zadovoljan ako smo mi
zadovoljni, majka je, dakle, nekako duboko uzdahnula, naglo poskočila i
otišla. Kasnije smo se razišli na spavanje i svako od nas je utonuo u san
razmišljajući o svojim radostima i tugama.
Noć prije šestog septembra 1959, u velikom aluminijskom lavoru,
polijevajući nas velikom, opet aluminijskom, kofom tople vode, zagrijane na
šporetu na drvo u ovećem aluminijskom lonca, u kuhinji, jer kupatila nije bilo,
mlađeg brata i mene majka je okupala za školu, a najmlađeg brata onako, uzgred,
da iskoristi toplu vodu. Ujutro, u srijedu šestog septembra, onako čiste i
okupane, majka nam je svečano obukla sve novo, pa i čizmice, preko njih je
prebacila nogavice pantalona, pa su sada izgledale kao lijepe crne lakovane
cipelice, u ruksake stavila šta je smatrala potrebnim u prvom danu škole i
povela nas do džamije na vrh sela, gdje su se, pred zajednički polazak u školu
u Mačkari, skupljali svi đaci i poneki roditelj, uglavnom majke, sa već
spremnim posudama sa toplim splačinama i bukarama za jutarnju mužu krava.
Poznavao sam mnoge dječake sa kojima smo se družili i igrali, ali ni ja ni
brat, osim Mićine sestre Joje, nismo poznavali nijednu djevojčicu, niti smo
imali priliku da se upoznamo, a još manje da se skupa igramo. Primijetio sam ih
u grupi bliže džamiji, a tragajići za poznatim licima vidio sam puno novih,
koja se nisu nimalo razlikovala po jutarnjoj ozaronsti i dječijoj neobuzdanoj
veselosti. Bilo mi je čudno i nejasno, urezalo mi se u sjećanje kao šok, da smo
se toliko upadljivo razlikovali po našoj, za svakoga od nas, svečanoj školskoj
odjeći. U trenu mi je postalo neugodno što sam ja, kao i moj brat Enver, Mićo i
Joooja, djeca šumara, šumarčad, kako su nas stalno zvali, bili obučeni kao
gradska djeca, po odjeći, za sada, upadljivo se razlikovali od ostalih i
izgledali, novovremenskim jezikom rečeno, vrlo kicoški. Zagledajući nas
četvoro, pa nove školske drugove oko sebe, u trenutku sam poželio da sam obučen
u njihovu odjeću, činilo mi se da bih im bio bliži i da bih se ugodnije
osjećao. Bože, kako li smo tek njima izgledali strano i daleki. Sve je na njima
je bilo besprijekorno čisto, ali je i mom nevještom dječijem oku bilo jasno da
su raznobojna platna krojena i šivana ručno i da njihovi roditelji nisu imali
mogućnost da kupuju fabričke proizvode. Najviše dječaka na sebi je imalo
košuljicu i pantalonice od izbijeljenog lanenog platna, neki od njih nosili su
malene čakšire s velikim tradicionalnim turom, a djevojčice su, sve bez
izuzetka, bile obučene u malene raznobojne šarene lepršave dimijice. Umjesto
ruksaka, kao što smo imali brat i ja, ili tašni sa rajfešlusom kao kod Miće i
Joje, svi drugi odreda imali su male torbice ručno izrađene od običnog platna
ili šarene torbice tkanice. Na nogicama poneko je imao nepokrivene crne
čizmice, ali većina njih obične gumene opančiće iz Borova, ispunjene nogicom u
bijelim vunenim čarapama. Sjećanje na ove školske drugove i drugarice iz tih
dana postidi me što nikada nisam morao nositi opanke.
Tačno u sedam sati, neznano kojim dječijim grupnim refleksom,
počinjala je samoorganizacija kolone kaja će nakon sat vremena dječijeg hoda
doći u školu u Mačkari, jer je nastava počinjala u osam. U redovima po dva, pri čemu je svako imao i
držao za ruku svoga parnjaka, ja brata, Mićo sestru Jovanku, Eso brata
Ibrahima, a Irfan brata Rasima, i tako redom, krenuli smo u uzvodno neizvjesno
pješačenje prema školi u Mačkari, a roditelji su nakratko ostali gledajući za
nama. Gledajući nas kako odlazimo u uzvodnu planinsku kotlinu, majka je prvo
počela s tihim plačem, koji je ubrzo prerastao u snažno nezaustavljivo ridanje.
U koloni, koja se ujednačenim korakom kretala prema školi, odmah se
moglo uočiti da se svi, veliki iz starijih razreda očigledno svjesno, a manji
prvoškolci, ili novi kao brat i ja, imitirajući velike, pridržavaju nekih
čvrstih pravila od kojih je najupečatljivije bilo da se nimalo, ili vrlo malo,
govori, da se obavezno mora držati ruka parnjaka, da dječaci ne smiju držati
djevojčice za ruku, osim ako nisu bliža rodbina, jer je takav običaj da se
muško i zensko čeljade do sklapanja braka ne dodiruju, da ne smije biti
nikakvih nestašluka, a posebno ne smije podmetati noga onom ispred sebe, da se
mora ići u koloni i obavezno desnom stranom, da pri susretu sa teškim šumskim
kamionima cijela kolona mora odmah stati na mjestu susreta, pričekati da kamion
prođe, pa tek onda nastaviti put ili, možda najvažnije pravilo, da stariji
moraju pomagati mlađe, pa ako treba nositi im teške torbice prepune knjiga i
školskog pribora. Pavila su, bilo je očito, dobro i planski smišljena,
obezjeđivala sigurnost nas djece u koloni, ali nije bilo jasno kako je
obezbijeđeno njihovo provođenje, jer niko od odraslih nije pratio niti
nadgledao kolonu, niti je unutar kolone bilo redara. Isto tako tiho i bez
komešanja usputno su čekala i ne remeteći red, koloni se pridruživala djeca iz
sela Seferovići, što je sve izgledalo čudno, nestvarno, neshvatljivo i
neobjašnjivo, svaki pojam mi je bio na umu, kako i zašto se to dešava i na koji
način se to uspjevao i koja nevidljiva sila vlada, najčešće neukrotivim,
nestašlucima djece iz kolone. U glavicama svih, koji su barem jednu godinu
pješačili prema školi u Mačkari, shvatio sam to uskoro, odzvanjale su, bolje
reči bubnjale su, riječi upozorenja učitelja Vite da se ne radi ovo ili ne smije uraditi ono, da se mora ovako, a ne
smije onako. Ništa ne možete sakriti, saznaću ja kad-tad, a onda će svako
vidjeti kako Musa dere jarca, bile su učinkovite učiteljove prijetnje.
Neznano kako, ali nekako, uz pomoć doušnika iz kolone, a kako drugačije,
kasnije sam odgonetnuo tajnu, učitelj Vito bi saznao za prestupe i prestupnike,
a kazne su bile, ili batinanje po nježnim dječijim dlanovima, na terasi škole,
javno, ili zadavanje domaće zadaće toliko da se danima nije moglo izlaziti iz
kuće niti igrati dječiije igre kako bi se riješili najrazličitiji zadaci.
Držeći brata za ruku išao sam u koloni šuteći, prvo u polustrahu, a
kasnije u istinskom strahu, iščekujući da napokon ugledam školu, koje sam se
bojao, kao što sam se već bio bojao, i još dugo potom, bojaću se učitelja Vite,
dok se iza jedne krivine nije pojavila škola, prvo njen jasno crveni krov, a
onda pepeljasto siva fasada sa velikim terasama s jedne i druge strane zgrade,
smještene u zelenilu prostora potpuno nenaseljene Mačkare, odmah uz desnu obalu
Vrbasa, rekoh već, izgrađene 1953, da obuhvati djecu iz nekoliko okolnih sela.
Ulazeći u školsko dvorište u pravilnom, gotovo vojničkom redu, naša kolona je
izgledala kao grupa pionira u dolasku na neku zvaničnu javnu tadašnju
socijalističku priredbu, falile su nam jedino pionirske crvene marame i plave
kape titovke sa petokrakom, ili je izgledala kao kolona malih socijalističkih
udarnika dobrovoljaca, koji, istina bez zastave, spretno marširaju na neko od
akcijaškig gradilišta. Zajednička kolona đaka, koja je dolazila nizvodno od
sela Pidre ili Crkvice, što je znakovit drugi naziv za ovo selo, i od sela
Svilići ili Filani, bila je slična onoj našoj, samo što je ona, za razliku od
naše, imala svoga redara, simpatičnog legendarnog Muharema Sofića Sofu,
odabranog od učitelja Vite lično, koji je sa svojim kolegom iz razreda,
prijateljem Rifetom Filanom Rifom, kasnije će se ispostaviti da su obojica iz
moga razreda, bio i redar i predvodnik zadužen za održanje reda i poretka u
koloni. Đaci iz okolnih sela, Zastinja, uglavnom, i Valica, znatno manji broj,
smještenim na uzvisinama iznad škole, bili su privilegovani i pošteđeni
disciplovanog dolaska u koloni, jer to nisu dozvoljavale uske kozije staze na
vrlo strmim šumskim padinama oko Mačkare, pa su se niz njih direktno u školsko
dvorište spuštali pojedinačno ili u malim grupicama.
Umarširavši prvog školskog dana u školsko dvorište moje nove škole u
Mačkari, dočekao nas je ostarjeli i dobroćudni školski podvornik Šesto i
pridošle sa svih strana raspoređivao da stanemo u redove ispod širokih i
visokih stepenica, ali sada po razredima, i zajedno sa nama čekao učitelja Vitu
i učiteljicu Milenu, njegovu suprugu. Redovi su bili u donjem dijelu zgrade
ispod donje velike otvorene terase s koje se ulazilo u dvije velike učionice, a
u gornjem dijelu školske zgrade bila je druga velika otvorena terasa s koje se
ulazilo u učiteljski stan u kome su stanovali učitelji. Tišina i mir u redovima
razvrstanim po razredima pokazivali koliko smo svi strepili i čekali da se
pojave učitelj i učiteljica. Sada sam ja bio raspoređen u novi red u kome je
bio drugi razred, odvojen sam od brata koji je svrstan u red prvog razreda,
Mićo je bio pored mene u mom drugom razredu, a Joooja i Eso bili su u grupi
trećeg razreda. Masu ostalih dječijih glavica nisam ni pokušao raspoznati
stalno iščekujući da se pojavi učitelj Vito, što sam kasnije mogao porediti s
onim poznatim nestpljivim išečivanjem uzbuđenih, ali i umornih građana, što u
gustom špaliru pionira, vojske, seljaka, radnih ljudi i građana, čekaju da se
pojavi poznata ličnost, da mu mahnu, da mu se nasmiješe i da ga pozdrave u
prolazu, kao druga Tita i drugaricu Jovanku,
naprimjer. Kada se podvornik Šesto uzvrpoljio i oštro nas ošinuo
bezazlenim pogledom, što je bio znak da šutimo i da učitelji dolaze, stajali
smo gotovo mirno, čekali njihov dolazak i prolazak mimo nas, uzlazak uz
stepenice do terase tako da je službeni i svečani mimohod nas učenika mogao
početi. Ja sam neprestano, ne trepnuši, buljio u učitalja Vitu i njegovu dugu
bujnu crnu kosu, zabačenu unazad na tjemenu glave i razbacanu na vjetru, a
učiteljicu Milenu sam vidio onako uzgred, i zagledan u učitelja Vitu i primijetio
da je prvi razred sa bratom krenuo u učionicu tek kada je prolazio pored dvoje
učitelja dok prate nespretni mimohod svojih malih učenika. Moj drugi razred je
krenuo drugi po redu i raspoređeni smo u isti razred kao i prvi, pa su, valjda,
to nisam mogao viditi u istu učionicu ušli đaci u trećem i četvrtom razredu.
Dakle, četiri razreda, a dvije učionice, što je značilo da su odjeljenja
kombinovana i da će u istoj učionici, isti učitelj u isto vrijeme učiti učenike
dva razreda. Sjedali smo po redosljedu ulaska, prvi razred u red starih jelovih
patinasto požutjelih i starim škrabotinama išaranih klasičnih školskih klupa u
red do prozora, a moj drugi razred u red do vrata, i čekali ko će ući u razred,
učitelj ili učiteljica, što je bio siguran znak da će nas učiti. U miru i
tišini iščekivanja, a ne dječije graje, larme i vike, kako je to uobičajeno
kada se djeca skupe u jednom prostoru, a koje su prelijepo opisivali mnogi
dječiji pisci svuda u svijetu, tog septembarskog jutra toga nije bilo, u toj zaraznoj
tišini ja sam razgledao oko sebe. Učionički pod je bio premazan otpadnim
mašinskim uljem, svjetlucavo crn, ponegdje i klizav, šipila između dasaka već
su bila okatranjena, iz koga se širio iritirajući miris nafte za kamione, dva
metra od poda, valjda kao zaštita od đačkih nestašluka i blatnjavih đonova,
zidovi su bili premazani sivom masnom farbom, dalje gore do plafina bili su
okrečeni bijelim prirodnim krečom, iz i tada privatne krečane Jerke i Ilije
Jurine iz Dobrošina, po zidovima su bili povješani široki sivo ofarbani drveni
ramovi sa fotografijama Sarajeva, Beograda, ptica i prirode, na sredini zida sa
ulaznim vratima bila je obješena požutjela i na nekim mjestima nakinuta, karta
Federativne Narodne Republike Jugoslavije, dok karta Narodne Republike Bosne i
Hercegovine bila obješena na zidu iza naših leđa, ispred klupa bile su dvije
velike crne table sa zelenim uskim i širokim linijama, za velika i mala slova,
ispod velika nova žućkasta spužva i kutija bijelih školskih Karbon kreda, na
velikom ekseru lijevo od tabli visili su polumetarski trokut, šestar, uglomjer
i metarski linijar, a desno od tabli visili su panoi s višebojnim, rukom
ispisanim, vlikim i malim, pisanim i štampanim, čiriličnim i latiničnim
slovima, dva velika otvora za prozore sa nekoliko prozorskih krila bila su
propisno na lijevoj strani, ali bez dovoljno sunčeve svjetlosti, jer je dolazak
svjetlosti onemogućavalo obližnje brdo, na kome je bila staza za selo Zastinje,
dok je u podnožju uz Vrbas, veoma blizu škole, nalazio se, nestručno i
sigurnosno nedovoljno, zatvoreni stogodišnji rudnik u kome se prvo iskopavalo
zlato, pa srebro olovo i živa. Gore, iznad table, dominantni u lijepim crnim
ramovima, ukrašeni zlatnožutom linijom, na zidu desno, s naše strane u razredu
lijevo, visio je portret predsjednika države Josipa Broza Tita, a uz njega
lijevo, nama desno, visio je portret narodnog heroja Đure Pucara Starog,
tadašnjeg predsjednika Skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Od
Titovog portreta, desno, malo naniže, u istom ramu bio je uokviren grb FNRJ sa
pet buktinja, a lijevo od Đure Pucara visio je grb NRBiH sa prepoznatljivim
karakterističnim industrijskim dimnjacima. Velika okrugla livena peć još nije
trebala, ali je, nantaze premazana i uljepšana bronzom za zaštitu gvožđa, u
zadnjem desnom ćošku učionice spremno čekala skorašnje hladnije jesenje dane.
Katedre nije bilo, samo veliki stol sa velikom kutijom za tintu, novo držalo i
čisto perce u njemu i obična drvena stolica.
Vrlo brzo sam memorisao svaki detalj, ali prostor učionice i opremu u
njoj nisam mogao uporediti s nekom drugom prostorijom, posebno ne s učionicom u
mojoj prvoj školi u Podvitezu, ispod Viteza kod Pala, nedaleko od Sarajeva, jer
se te učionice sjećam vrlo malo, samo znam da je bila mngo, mnogo svjetlija.
Uostalom, to više nije bilo ni važno, sada sam u novoj školi, sa novim društvom
i svi zajedno čekamo moju novu učiteljicu ili učitelja. Sjedio sam sa Mićom u
istoj prvoj klupi, pokušavao da ugledam brata u susjednom redu klupa i tu
dramsku atmosferu iščekivanja nastojao popuniti posmatrajući glavice budućih
školskih drugarica, bez marame, ali svaka s dugim lijepim pletenicama, dok su
muškarci, svi odreda, bili ošišani naćelavo, na nularicu, što sam tek tada bio
primijetio. Novu nelagodu sam osjetio kada sam shvatio da samo nas trojica,
brat, Mićo i ja, od petnaestak prisutnih dječaka u razredu, nismo ošišani
nagolo, već s malo svijetle kosice ostavljene sprijeda, đački, kako se tada
zvala dječija muška frizura.
Vrata su se otvorila, žamor je utihnuo, svi smo ustali da pozdravimo,
a u razred je ušao učitelj Vitomir Vito Đikić, što je bio siguran znak da će u
narednoj školskoj godini, u kombinovanom odjeljenju ova dva razreda, prvi u
kome je moj brat, i drugi, u kome smo Mićo i ja, on biti učitelj. Išao je pravo
prema stolu, zatim se desnom rukom
naslonio na njega, a drugom dao znak da sjedemo i dok smo mi mirno sjedili s
rukama iza leđa, učitelj je bez riječi kratko vrijeme gledao po nama, čineći
već tešku tišinu još nepodnošljivom i napokon se toplo nasmijao, pozdravio sa zdravo i upitao kako smo. Priča djeluje kao prepričavanje zvanične ceremonije, ali
meni je sve doživljeno bilo značajna životna ceremonija u kojoj sam provodio
prvi dan u novoj školi, prvi puta sreo novo školsko društva i upoznao novog,
pripremiše me tako, ljutog i strašnog učitelja Vitu. Laknulo mi je kada se prvo obratio prvačićima, tražio od njih da se
svako pojedinačno predstavi i zaželio im dobrodošlicu, a onda se okrenuo prema
nama, sjeo na klupu gdje smo ja i Miloš, nonšalantno stavio noge na klupu na
kojoj smo sjedili i počeo nas propitivati kako smo proveli raspust, jesmo li
išta učili, šta smo novo doživjeli. Gotovo da sam drhtao od straha i nelagode
očekjući da direktnim pitanjima počne ili od mene ili od Miloša, jer smo tu u
prvoj klupi, prvi uz njega, jedan s jedne strane, a drugi s druge strane njegovih
nogu, ali sam i danas ubjeđen da od nas dvojice nije počeo radi mene, jedinog
novaka u razredu. Umjesto od prve, pojedinačno propitivanje započeo je od
zadnje klupe. Ustajali su i predstavljali se, iako njemu već poznati đaci,
ukratko pričajući kako su proveli ljeto, šta su radili i šta od zadatog učili,
a šta naučili. Svi su bili starački preozbiljni, a jedino pravo na povremene
upadice i šale imali su Sofo i Rifo, kojima se učitelj iskreno i slatko smijao,
stalno vrteći crni čuperak kose što mu je padao po visokom čelu.
Slušao sam pažljivo svakoga od njih, tako ih upoznavao i pokušao
pamtiti njihova imena, a svi glasovi su pomalo ličili jedan na drugi, slična
boja, isti naglasak, uz gotovo identičan sadržaj priča počinjali su da djeluju
ujednačeno i monotono.
Lutvo Bušatlić!, učionicom je zazvonio glas kao da recituje i
nadvikuje se s Vrbasom što protiče i huči pod prozorima učionice. Prenuo sam se
i zagledao u zdravog i rumenog dječaka, nabijenog, punog snage i neskrivenog
zadovoljstva na licu. Jasno, glasno i razgovjetno je pričao šta je sve radio,
kuda je sve išao sa sestrom Kadom, koja je u istom, našem, razredu i šta je
novo ljetos učio i naučio. Izađi, hajde
da čujemo, tražio je učitelj Vito, a Lutvo izašao ispred prve klupe, stao u
stavu mirno, naklonio se po pravilima scenarija tadašnjih đačkih priredbi,
izgovorio naslov Ostajte ovdje i
počeo recitovati tako snažno i glasno da je, i u učionici punoj đaka i klupa,
sve odzvanjalo u melodični odjek, a istovremeno je bilo privlačno za slušanje,
jer je svaka riječ bila izgovorena jasno i razgovjetno, radi čega sam odmah
postao opčinjen Lutvinom recitacijom. Tek kasnije, za koji mjesec, kada sam i
sam počeo da se borim za svoje mjesto među recitatorima pod recitatorskim nebom
škole u Mačkari, saznaću da se ova pjesma nalazi u čitankama za drugi razred, a
sigurno je da Mostarac, pjesnik Aleksa Šantić, pišuću ove rodoljubne stihove,
te 1896. godine, nije ni slutio da će njen sadžaj i poruka biti aktuelni do
danas.
Lutvi i njegovoj recitaciji tada, moj naklon s poštovanjem poklanjam i
sada, jer je to za mene počelo postajati životno važno, već od tog trenutka
počeo sam voliti pjesmu, recitacije, pjesnike, a time i školu. Trudio sam se
kasnije, dobro se namučio, ali nikada nisam uspio izrecitovati nijednu
recitaciju kao što je, toga septembarskog dana 1959, to učinio moj novi školski
drug Lutvo Bušatlić. Njegov bliži rođak, Ramiz Bušatlić, godinu stariji od nas
bio je još bolji. Pjesma je dio moje raskrsnice, skretnice i putokaza ka boljem
i s pravom je zaslužila moju doživotnu pažnju radi čega ću joj rado darivati donji prostor. Eh, da se samo
mogu nakloniti kao Lutvo tada u učionici škole Mačkari i još jednom pokušati da
ga dostignem u recitaciji.
Dakle, Ostajte ovdje!.../Sunce
tuđeg neba,/Neće vas grijat kô što ovo grije;/Grki su tamo zalogaji hljeba/Gdje
svoga nema i gdje brata nije./Od svoje majke ko će naći bolju?!/A majka vaša
zemlja vam je ova;/Bacite pogled po kršu i polju,/Svuda su groblja vaših pradjedova./Za
ovu zemlju oni bjehu divi,/Uzori svijetli, što je branit znaše,/U ovoj zemlji
ostanite i vi,/I za nju dajte vrelo krvi vaše./Kô pusta grana, kad jesenja
krila/Trgnu joj lisje i pokose ledom,/Bez vas bi majka domovina bila;/A majka
plače za svojijem čedom./Ne dajte suzi da joj s oka leti,/Vrat'te se njojzi u
naručju sveta;/Živite zato da možete mrijeti/Na njenom polju gdje vas slava
sreta!/Ovdje vas svako poznaje i voli,/A tamo niko poznati vas neće;/Bolji su
svoji i krševi goli/No cvijetna polja kud se tuđin kreće./Ovdje vam svako
bratsku ruku steže /U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;/Za ove krše sve vas,
sve vas veže:/Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,/Ostajte ovdje!.../Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat kô što ovo
grije/Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije...
Pažljivo slušajući Lutvinu nadahnjujuću recitaciju učitelj Vito je
neprestano vrtio čuperak kose na čelu, po završetku zatražio njegovu čitanku i
otvorio stranicu lista na kome se nalazila upravo odrecitovana Šantićeva
pjesma. Još sjedeći na klupi, postavio knjigu na koljena i hemijskom olovkom,
koju tada nije imao svako u upotrebi, preko teksta cijele stranice počeo da
crta veliku ocjenu, veliku peticu, vukući linije kao slikar, šrafirajući ravne
linije i zakrivljene završetke kao slikar, tako da je petica izgledala i
zadivljujuće velika i estetski privlačna, koju je u tom trenutku poželio svako
od nas prisutnih posmatrača. U polustojećem stavu izvlačili smo vratove i
nastojali da pratimo svaki detalj upisivanja, bolje reći crtanja petice,
sjedali zadivljeno i ponovo ustajali propinjući se još više, a poneki hrabriji
su izlazili s mjesta i izbliza posmatrali čin stvaranja Lutvine pošteno
zarađene petice, upadljivo ucrtane na slikarskom platnu od stranice Lutvine
čitanke i na šafelaju od koljena učitelja Vite. Učitelj ništa nije govorio,
zadovoljno se smiješio predajući Lutvi čitanku s otvorenom stranicom na kojoj
je bila velika, ogromna, zadivljujuća petica s manjim, jedna primjetnim
potpisom u sredini trbušastog peticinog polukruga, V. Đikić. Lutvo je podigao
otvorenu čitanku, zadovoljno pokazujući svoju prvu ovogodišnju ocjenu, a ispred
njega se čuo potmuli žamor oduševljenja i zavisti.
Strast Lutvine recitacije i očita oduševljenost učitelja, što je odmah
iskazao ocjenjujući ga maksimalnom ocjenom i njenom maksimalno mogućom ljepotom
i veličinom u čitanci, nisu bili izraz rodoljubivosti i patriotizma dvojice
glavnih aktera netom završene učioničke predstave ili performansa, kako bi se
to novovremenski kazalo, pošto, još malom i nedoraslom Lutvi, patriotska poruka
pjesme nije bila, niti je mogla biti jasna, a učitelju nije bilo stalo da baš
prvi dan škole govori o patriotizmu i da, kao primjer, uzme dužu pjesmu u kojoj
su sadržaj i prenesena značenja za analizu tek u višim razredima škole. Oba
zadovoljstva imala su isti intenzitet, ali s različitim pobudama, jer je Lutvo
uživao u tome što svojim moćnim glasom, jasnom dikcijom i recitatorskom
emocijom, zadovoljava metodičku namjeru učitelja da, postavljajući teške
zadatke, a učenje i recitacija duge pjesme napamet dječijoj glavici to jesu,
podstiče vježbu uma učenika i njegovu retoričku sposobnost kazivanja i
samopotvrđivanja u svakom trenutku i u svim životnim uslovima. Recitacija je,
svakako, ostvarila programske zadatke i pedagoške ciljeve, jer je patriotizam
bio obavezan sadržaj školskih programa i državnih pedagoških uputa. Da je kojim
slučajem toga prvoga dana nove školske godine navratio državni školski
inspektor, a posjete su, ispostaviće se kasnije, bile česte, bio bi
prezadovoljan i konkretnim izvođenjem nastave, neposrednim učešćem učenika,
jasnoćom postavljenih zadataka, pripremljenošću učenika za zajednički rad,
njihovom motivacijom za postizanje novih rezultata i izvršavanje zadataka i,
što je posebno važno, nastava je odisala patriotskim nabojem. Jedino čime,
možda, inspektor ne bi bio zadovoljan bilo je učiteljevo sjedenje na prvoj
klupi s položenim nogama na sjedištu između dva učenika, što nije bilo ni
pedagoški, a još manje higijenski. Priznajem, meni je bilo simpatično, jer je
bilo neuobičajeno prisno i druželjubivo, a i od učitelja je.
Ni u oduševljenju Lutvinom recitacijom, a još više njegovom ogromnom
peticom, nisam zaboravio na strah i zebnju iščekujući da se napokon učitelj
obratiti meni i zatraži da se predstavim i upita još nešto, novi sam u razredu,
pa ga, valjda, sve interesuje o meni i mome životu, šta znam i ne znam, šta sam
ljetos učio i naučio. Kada je došao moj red ustao sam, treperio od, sada već
polustraha, i dočekao očekivano pitanje. Ti
si taj novi? Reci ime i prezime, lagano i mirno, gledajući pravo u mene,
tražio je učitelj, a ja sam odmah, zaražen Lutvinom recitacijom recitatorski,
brzo i glasno izgovorio ime i prezime i ukočen stajao čekajući nova pitanja.
Nije ih više bilo. Dobro! Sjedi!,
bile su nove dvije kratke riječi koje je toga prvog školskog dana učitelj Vito
uputio pravo meni, bile su dovoljno tople da me oslobode straha od nečeg novog
i nepoznatog, ali i dovoljno snažne da, kasnije u školi i van nje, u meni
pokrenu sve umne i fizičke potencijale.
Na velikom odmoru prišao sam Lutvi da se upoznamo, od njega dobio
širok dječaki osmjeh pun samozadovoljstva i sreće, uskoro smo postali dobri
prijatelji, kolege, ali i korektni rivali, u nečemu sam bio bolji od njega,
crtanju i pisanju, naprimjer, ali nikada nisam bio bolji niujednoj recitaciji,
ponekada smo se posvađali, jednom čak i potukli. Od dana prvog susreta, u
narednih pet godina, bili smo u istom odjeljenju, a onda se razišli i otišli svako
svojim putem.
Ovaj dio priče, dragi moj A., još nije potpuno i završeno kazivanje o
mom drugom dragom učitelju Viti, o kome trebam još mnogo toga reći, i reći ću
kasnije mnogo više. Jer, da me učitelj Vito nije tada uzeo u svoje šake od
mene, u ljudskom smislu, ne bi ni ovo bilo što je nakon djetinjstva postalo. Gornje
je kazivanje o Lutvi Bušatliću i pominjanje učitelja ovdje je bilo neophodno,
jer sam ih obojicu upoznao istoga dana. A Lutvo Bušatlić, usput, bliži je
rođak, amidžić, Ismeta Bušatlića, koji je, opet, mom rođaku Esadu Durakoviću,
prijatelj i kolega iz sarajevske Medrese, a o njima dvojici, da podsjetim,
govorim kao o osobama kojima bih volio da dobiju ovu priču kao završenu ili kao
kompjuteropis urađen i uređen u stanju, onako, donekle...
Opet, dakle, drugi moj susret sa strujom u njenom
nastajanju omogućio mi je učitalj Vitomir Vito Đikić, daleke 1959. godine, u
jesen, prvih sunčanog, a onda kišovitog septembra.
Odmah da kažem i neka se zabilježi, važno
je i istina je: na području tadašnje općine Gornji Vakuf, na lokalitetu
Mačkara, u današnjoj Mjesnoj zajednici Privor, Vitomir Vito Đikić, tadašnji
učitelj, u septembru 1959. godine, prvi
je izgradio i pustio u rad mini-mini hidroelektranu za proizvodnju električne
energije, snage, nemam podatke, ali recimo, snage jedne FAP-ove diname od 200
W, vati, pa je Vito ovdašnji pionir u proizvodnji struje. Mi smo mislili da smo
mi prvi i pioniri, ali nismo! Kako?
Radeći i živeći u četverorazrednoj školi,
bez struje, učitelj Vito, onako inventivan, vrijedan, marljiv i snalažljiv, razmišljao
je kako da svojoj mladoj i lijepoj supruzi Mileni, moja majka je govorila - pravoj
gospođi, takođe učiteljici, bar malo uljepša mladalačke noći. Bilo je to teško u
pustahiji kakva je bila Mačkara, bez ijedne kuće i žive duše, gdje je bila samo
pepeljastosiva zgrada četverorazredne područne škole, izgrađene 1953, udaljene,
tri kilometra od sela Voljevc, uzvodno uz Vrbas, u koju su išla sva djeca iz
okolnih sela, Crkvica, Svilića, Smrčevica, Valica, Zastinja, Seferovića i
Voljevca. Usput, ostale privorske četverorazredne škole su bile u Dobrošinu,
izgrađene 1939, u koju su išla djeca iz Dobrošina, Mračaja i Boljkovca, na
Borovoj Ravni, otvorene 1964, u koju su išla djeca iz Borove Ravni, Cvrča i
Pridvoraca, te škola u Jelićima, iz 1963, koju su pohađala djeca iz Jelića i
Kozice, ispostaviće se kasnije, takođe vrlo značajna u jednom danu moga
kasnijeg života, jer sam svojevremeno dobio društveno zaduženje da mještane
ubjeđujem kako je njeno zatvaranje opravano. Na području Privora 1959. nije
bilo osmorazredne osnovne škole.
Još tada učitelj Vito je bio oformio
školski peradarnik u kojem su vlastito učešće imali i učenici i njihovi
roditelji, jer je svaki učenik donio vlastitu kokoš i brinuo o njihovom
hranjenju, čistoći i traženju jaja. Ali to je bilo dio društvenog rada, mala
društvena zajednica, komuna ili svačije dobro. A Vito je želio lični, ali
neobičan, poklon svojoj mladoj supruzi.
Angažovao je i brata Zvonka Bokora Đikića
i njegove prijatelje, da mu pronađu korištenu i odbačenu običnu kamionsku
dinamu, iz jednog pokvarenog kamiona šticara, zvani FAP, a nazvan je po
proizvednji u Fabrici automobila Priboj, koji su svaki dan prolazili obližnjom
cestom i sa šumskih radilišta, uzvodno uz Vrbas i njegovu pritoku Desna,
nizvodno odvozili balvane do neke od pilana.
Dinama je pronađena, donesena, očišćena,
podmazana, ofarbana i rastavljena u osnovne dijelove. Ne tvrdim, ali sigurno
nisu imali nikakav pisani projekat gradnje ove prve Vitine, ili Privorske, mini-mini
centrale. Sve je bilo u Vitinoj glavi, pojednostavio je rješenje: stator diname
je pričvršćen na statičnu osnovu ručno izrađenog drvenog rama; rotor je učvrćen
na rotirajuće ručno izrađeno vreteno rotirajućeg točka, istovjetnog onom u
obližnjim mlinovima; na rotirajućem vretenu su ugrađene ručno izrađene lopatice
iste kao i one na obližnjim mlinovima; korito, žlijeb, za usmjeravanje vode
izrađen je od tri obične daske petice, od 50 mm, iste kao i oni žljebovi što
vode vodu pod obližnje mlinove. Sve je isto kao u najbližem mlinu za žito, samo
su, umjesto teških hrapavih mlinskih kamenova, jednog statičnog, u Vitinoj
centrali bio je to stator diname, a umjesto rotirajućeg mlinskog kamena, u
centrali to je bio rotor diname. Žlijeb je bio neupitan.
Niz padinu s desne strane, gledano
uzvodno uz Vrbas, odozgo iz pravca Valica, i danas se u Mačkari slijeva potok i
blizu bazena za kupanje u Raminom etno-selu utiče u Vrbas. Voda je ljeti mirna,
gotovo da nestaje, a u vrijeme kiša i otapanja snijega nadođe i ima je
poprilično. Sada je padina uređena, ali te 1959. godine, u septembru, nije bilo
para da se korito uredi, a za pokteranje diname za struju trebala je snaga vode
da bi se postigla brzina okretaja rotora kamionske diname i proizvela struja.
Zato je učitelj Vito, odredio lokaciju na sredini padine, odario prve hrastove
direke i sa bratom Zvonkom, zvani Bokor, njihovim prijateljima, đacima i
podvornikom Šestom, usadio onaj drveni ram sa statorom, u njega ugradio
rotirajuće vreteno sa lopaticama sa rotorom, postavio žlijeb za vodu i – točak
je počeo da se vrti, vrti, i vrti, brzo vrti! Svi prisutni radovali su se kao
kada se puštala hidroelektrana Jablanica! Kape su se bacale u zrak kada je
prosjala prva žarulja uzeta iz kamionskih farova. Dvožilni bijelo-zeleni kabal
pružen je u dužini od preko 300 metara, razvučen je na obližnja stabla, izraslo
šiblje ili na usađene drvene stožine, i sve tako do terase ispred školskog stana
za učitelje, pa kroz prozor u kuhinju! Svijetli! Stvarno svijetli! Vikali su i
radovali se svi. Djeca su skakala ili se gurala da vide struju. Mnogima je je
to bilo prvi puta da vide struju. Svi su ranije toliko puta noću gledali farove
kamiona natovarenih balvanima, ali ovo je nešto posebno, nešto drugačije.
Svijetli usred dana, nema kamiona, samo voda i točak što se vrti, kao da mlin
proizvodi struju.
Za gluhe noćne sate u Mačkari Vito nije mogao izmisliti bolji poklon svojoj
supruzi Mileni.
Ako je gradnja ove prve mini-mini
hidrocentrale izazvala toliku radost kod njenih graditelja, kakvu li je samo
radost u noćnim satima prouzročila kod darovane i darovatelja. To možemo samo izmaštati!
Ali nadođe voda kako u Bosni zna
nadoći...Te septembarske noći, 1959. godine, nebo se otvorilo! Nalijevanje vode
iz nebesa trajalo je kratko, ali i dovoljno da nadođe toliko vode koja nema
milosti i samilosti, već nosi i ruši sve što joj se nađe na putu. Nosila je
balvane i šumske panjeve, čupala je drveće na obalama, a u rijekama je nosila i
prekrila male mlinove za žito, koji su, nisam to vidio, ali sam, po
ostavljenim granicama bujičnih nanosa, to pretpostavio. Tu silinu vode izdržaše samo
rijetki, najbolji, mlinovi.
Ni mini-mini hidrocentrala učitelja Vite,
poklon supruzi Mileni, prva u ovim krajevima, nije izdržala. Nesatala je u
vodi, obično neprimjetnog, ali u toj noći tako snažnog i podivljalog potočine, kao
da je Bog nikada nije ni dao! Bila je kratkog trajanja i nedovoljnjog stvaranja.
Malo je proizvela struje i prekratko osvijetljavala intimne kutke sobičaka
dvoje mladih učitelja. Ostala je samo ispružena žica od škole u Mačkari do prve obale
opasno nadošle rijeke, koja je lelujala u snažnoj vodi i trzala se povremeno,
kao da nastavlja loviti ovdašnju potočnu pastrmku ili lipljana.
Sve, svaki dio centrale, te noći odnijela
je voda i sve je nestalo. Ostalo je sjećanje na pionirski pokušaj učitelja Vite
i nastojanje da iskoristi snagu i plemenitost vode kakva ona zna biti i obično jeste.
Taj pokušaj je značio da se može oplemeniti ta snaga da ona služi nama, a ne da
mi služimo njoj. Bio je to putokaz koji smo mi, zahvaljujući inventivnosti, hrabrosti,
odlučnosti, samopouzdanju i samopoštovanju, doveli do kraja i na gotovo istim lokacijama,
mini hidroelektrana Duboki potok je oko 300 metara od one, prve, Vitine mini-mini,
da izgradimo prve centrale koje će ostati da koriste tu istu vodu, prkose njenoj
snazi i traju u vremenu.
Eno ih gore uz Vrbas! A, kako su izgrađene? Teško! Čućete!
Treba biti ustrajan i uporan. Evo još jedne
priče o upornosti.
Sretoh neki dan Ziju Ridžala. Vozi svoje
crveno prometalo niz ulicu pored Vatrogasnog doma. Zaustavi se i pita me:
-
Kako
si?
-
Dobro
sam! – odgovaram.
-
Kako
si ti? – pitam sada ja.
-
Odlično!
– odgovara Zijo i podiže palac gore, pa nastavlja da pita:
- Kuda
si krenuo? Zar smiješ iz kuće? – smije se. – Zar ti je žena dozvolila? -
Pokazuje na moje prozore.
- Pereš li podove? Pereš li veš? Peglaš li
odjeću? – puca Zijo pitanja i puca od smijeha.
- Bolannebio, Zijo, šta to govoriš? Pa, nisam ja papučar! Ja ne slušam ženu. Ja radim
šta hoću i kako hoću! Nisam ni uveče na vrijeme kod kuće! – trudim se da ga
uvjerim.
-
Ih,
jesi, ako ćemo lagati! – hvata Zijo muhe u zraku, kao veli da je prazna priča.
Zijo se trese od smijeha! Drago mu što me
pogodi u živac, što mi nađe slabu tačku.
-
Kuda ćeš? – pita me.
-
Idem
u život, slatki život! – odgovaram i pokušavam biti uvjerljiv.
-
Vrati
se kući. – išareti prstima Zijo. - Imaćeš problema. Kupi ono što ti je naredila i odmah kući!
Biće jezika! – pokazuje jezik i savjetuje me Zijo, a od smijeha mu se već tresu i crvena kolica.
-
Ma,
daj! – ljutim se, kao. Izađi večeras iza ponoći, pa ćeš vidjeti. Ali ti tada
spavaš. Inače, slabo izlaziš u čaršiju! Nema te.
-
Uh,
ko mi kaže! – uzvraća Zijo uz podmijeh. – Ja sam vazda van kuće.
-
Jesi,
ali ponekada! Stalno pitam brice, Gađinu i Zaima, ima li te? Kažu – slabo!
-
Uh!
– opet Zijo lijevom rukom hvata muhe u letu i, kao, veli:
-
Pusti
ti njih.
- Pa,
stalno sam kod Baće u kafiću. – nastavlja Zijo, pa pokazuje na Baćin kafić u blizini.
Opet me pita:
-
Što
ti ne dođeš? Ne smiješ od žene? – zadovoljno
se smije i čeka reakciju.
-
Zijo,
imam ja svoje druge zabave. Neki dan sam dugo šetao. Nisam bio sam. Neću ti reći ko
je bio! Bili smo ruka pod ruku. Nas dvoje sami. Gađina nas je vidio! Rekao sam mu da
ti ne govori. Nezgodno mi, rođeni brate! Šta će svijet reći?
-
Znam! – smije se Zijo zadovoljno. – Gađina mi rekao! Ali znam i ko je bio!
-
Ko?
Nije valjda da ti je rekao? Stid me, nekako mi neprijatno. – pravdam se.
-
Ih!
Bio si sa ženom! Prvo ste oprali veš! Pa izašli u kupovinu. – pokazuje obližnju
prodavnicu i slatko se smije.
-
Ma,
daj! Vidjećeš jednoga dana...
Ponovo Zijo hvata muhe. Odustajem od ubjeđivanja i mijenjam temu:
-
Hoću
da te metnem na internet! Mogu li?
-
Što?
– pita Zijo iznenađen i nepripremljen.
-
Tako!
Hoću da postaneš zavazda! Dok traje internet ostaćeš!
Sada
šuti i s nevjericom gleda. Ne smije se sada, ozbiljan je, preozbiljan.
-
Kako?
Pojasni mi. – pogledom me pita i očekuje odgovor.
-
Jednostavno
je. Ti si primjer kako treba živiti, boriti se i voliti i život i ljude. Ti si
primjer kako ljudi vole ljude. I ja i ti se volimo, nije li tako? – zamalo zasuzih.
Uozbilji se Zijo, uozbiljih se ja.
-
Može!
– klimnu Zijo glavom u znak odobravanja, upali svoja električna kolica.
-
Hajde,
vrijeme ti je! – pokazuje na sat. – Kupi šta ti je naredila, pa kući!
Osmjehnu se Zijo, pokrenu svoja mala crvena
invalidska kolica na električni pogon, koja mu je prije nekoliko godina kupio
brat Gitara, i odveze se niz ulicu.
Ja sam otišao uz ulicu, zadovoljan što mi
je Zijo dozvolio da ga, naški rečeno, metnem na internet, ali radostan što sam
imao životnu privilegiju da znam tog čovjeka, da se sa njim družim, šalim i
razgovaram. A, to traje već dugo, jer Zijo ima, ohohoooo, godina. Neću, Zijo,
reći koliko imaš godina, a i sam znaš da ih imaš poprilično, više od mene!
Dječija paraliza je učinila da od najranije mladosti teško hoda, ali uvijek, baš uvijek
je dolazio, i još dolazi, tamo gdje naumi. Nema dženaze ili sahrane na kojoj nije
bio! Ne progovori nijednu riječ, njemu to i ne treba, a ispriča se do mile
volje sa ljudima koji to znaju i hoće i sa rajom s kojom se druži svaki dan.
Sve prati, sve sluša i sve zna. Zijo zna i više nego treba, jer naše intimne, nazovi,
tajne, dogodovštine ili šale, nekako sazna i neće da ih sakrije. Nisam ja ničija
kutijica, govori svojim jezikom Zijo. Bistar um i brza reakcija na svijet i događaje
oko njega, duhovitost i ljudska osobenost, učinili su da bi ova čaršija bila pusta
bez njega!
-
Pa, dragi
moj Zijo, izađi malo češće u čaršiju!
Kao da sada vidim Zijinu reakciju nakon ove
zamolbe. Znam, hvataće muhe po zraku, što je u Zijinom značenju odgovor:
-
Ih, šuplje mu priče! Ja sam stalno u čaršiji.
Pa, Zijo moj, evo, metn'o sam te na internet! Ali ne može to bez mene!
Dobro smo ispali. Možemo biti zadovoljni. Fotografija je od 27. septembra 2010. godine, snimljena u brijačnici Abdulaha Uzuna Gađine! On nas je i uslik'o, a ja ovdje metn'o.
Kratka priča o Ziji zapravo je priča o nama i našoj dugoj, stalnoj i teškoj utakmici sa životom, a Zijo je primjer i uzor kako se treba boriti da se svaki zadati cilj i ostvari!
Dobro smo ispali. Možemo biti zadovoljni. Fotografija je od 27. septembra 2010. godine, snimljena u brijačnici Abdulaha Uzuna Gađine! On nas je i uslik'o, a ja ovdje metn'o.
Kratka priča o Ziji zapravo je priča o nama i našoj dugoj, stalnoj i teškoj utakmici sa životom, a Zijo je primjer i uzor kako se treba boriti da se svaki zadati cilj i ostvari!
Sada i ovdje, napokon, počinje priča kako
smo pravili centralu da bi se pravila struja. Zijina upornost je usmjerenje kako se treba naučiti znanja i boriti se za ciljeve.
Gore su opisani prvi susreti sa strujom i
izgradnjom prve mini-mini hidroelektrane, snage 200 w, vati, koju je, sa svojim
prijateljima i saradnicima i uz pomoć vrijednih ručica svojih malih đaka,
pomoćnika graditeljima, u septembru 1959. godine, u Mačkari kod Gornjeg Vakufa,
na lijevom padinskom pritočiću Vrbasa, izgradio učitelj Vitomir Vito Đikić. Ako
je učitelj Vito bio, a bio je, ovdašnji pionir u proizvodnji struje, onda su to
bili i njegovi đaci. Ovaj moj, treći po redu, susret sa strujom, mnogo je
ozbiljniji. Sada je trebalo praviti pravu centralu, što pravi pravu struju,
koja se uvodi u prave dalekovodne žice i prodaje negdje i neznano daleko, od nje se, zatim, i zarađuje,
ona počinje da pokreće život, ali može, nažalost, i da ubije. Struja je dobar i
zahvalan sluga, ali je i naopak gospodar.
Poštediću sebe i vas suhoparne političke
i ekonomske priče o ekonomskoj, pa onda i o političkoj koristi, koju može dati, i daje, voda, vodotoci, njihova snaga i energije, lijepa priroda tih područja, pa lov, ribolov, turizam,
poljoprivreda, stočarstvo, prodaja proizvoda, zdrava hrana, zdravi ljudi,
zdravo vrijeme...Sve lijepo, prekrasno i zdravo. Ali od ljepote se ne živi, već
se od ljepote, simbolički i stvarno, umire. Svi se dive, a niko ne daje pare, niko ništa ne pokreće, niti zna
objasniti kako ovdje preživiti od te ljepote. Čuvajte ovu ljepotu, govore, da
se možemo nagledati sljedeći puta kada dođemo! Jao, miline, majko moja mila! Ovo
nigdje nema! Vidite li vi ovu ljepotu? Čuvajte ovo! Znate li vi šta imate kod sebe i oko sebe? Govore govornici u kratkim posjetama ili prolazima. Pogledajte ovu ljepotu! Pa, pogledajmo:
Prekrasno! Fotografije sam snimio oktobra 2004. godine. Šuma bukve, ponegdje miješana sa jelom i smrčom, smještena je ispod obronaka planine Vranice, nadomak Zec planine, ispod koje izvire rijeka Vrbas, tu ova prelijepa rijeka počinje kao mali potok i nizvodno do save narasta u snažnog gorostasa koji zasjeca i plavi kamen, ali i melje žito, natapa žedna polja i pravi struju. Lijepo pričam, ali je to patetično! Od patetike i umjetnosti žive samo umjetnici. A, njih, umjetnika, je tako malo!
Prelijepi Vrbas, prelijep i sunčan dan, srednja, ova veća, fotografija se nalazi u mnogim galerijama na internetu, sve je tako lijepo i bajkovito. Sve je snimano u oktobru 2004. godine.
Uski makadamski, zapravo šumski put, kategorisan kao lokalni put, vodi od Voljevca, centra mjesne zajednice Privor, koji je udaljenom 11 kilometara od općinskog središta odavno asfaltiran. Od Voljevca taj makadamski put krivoda kroz prelijepu dolinu uz obalu, češće niz obalu Vrbasa, zavisi kuda idete, pravi usjeke toliko lijepe da se mogu nazvati prirodnim ateljeima namijenjenim fotografima umjetnicima, koji, doduše, ovuda rijetko navraćaju ili ne navraaćaju nikako. Ovuda stalno krstare kamioni sa balvanima, poneki autobus na lokalnoj seoskoj liniji, stari TAM dvotonac kamion ili Golf dvojka, poneka jedinica, i konji natovareni samarima i tovarima, ovda hode. Pusto je! Prelijepo je! To se odmah vidi. Ovdje ne treba vodič za ljepotu. U ovoj samoći i mi želimo biti sami!
Gornji kamionski, makadamski i lokalni vodio je, i vodi, od Voljevca, preko Mačkare, Filana ili Crkvica, Pidra ili Svilića, do Jelića, koji se pojave iza krivine na desetom kilometru od Voljevca. U Jelićima kuće su smještene podno Vranice, pred kućama spremaju se drva za zimu, ovdje ona može i u septembru, a na prozorima, odmah pored puta, cvjeta cvijeće, kao da je izašlo iz neodoljivih slika svjetskog, a našeg, slikara Safeta Zeca.
Put nas uvodi u selo Jeliće u kome su dva groblja, prvo je, dolazeći uzvodno, katoličko, ovdje na lijevoj fotografiji, u koje su nekada sahranjivani Nikolići i Blaževići, koji sada ovdje nemaju potomaka, raselili su se, i niko se u ovo groblje više ne sahranjuje. Ali Jelićani, muslimani, čuvaju to groblje i mir njihovih ukopanih komšija ili susjeda katolika, kao svoje, a mezarje je smješteno koju desetinu metara uzvodno. Pogledajte sada naredne fotografije i tu ljepotu!
Bosanski brdski konji snimljeni u septembru 2004. godine na zaravni kod ušća gdje se Kozička rijeka ulijava u Vrbas.
Ljepota pored Vrbasa, ispod sela Kozice, na ušću Kozičke rijeke, u blizini sela Jelići u Mjesnoj zajednici Privor, kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Od ove ljepote, snimljene u septembru 2004. godine, zastaje dah, ali od nje se ne živi! Treba nahraniti i konje, a kamo li ljude! Zato...
Već krajem novembra 2004. godine sve je prekriveno snijegom. Zimska idila za fotografe i slikare, poneke slučajne dolaznike, nastala je u trenutku snimanja i trajaće, ohohoooo, tamo do narednog maja. Idiličan život ove prekrasne mlade djevojke, što hrani svoje ovce i timari svoje korisne i prekrasne konje, počinje tek u kasnim noćnim satima, kada u hladnoj tišini večeri, sama u svojoj sobici, mašta o svome dragom, svome momku, koji će doći, ili možda neće, pod pendžere doći, ove hladne zimske noći. Ništa ne zavisi od nje i njega, već sve zavisi od milosti i samilosti hladne Jelićke zime.
Prekrasno! U ovu ljepotu, pokazanu gore,
rekoh, redovno su dolazili, uglavnom, šumari, šumski radnici, lovci i ribolovci, planinari
ponekada. Drugi, oni važniji, rijetko, uglavnom, pred izbore. I uvijek se nešto
nudilo, ali malo davalo. Ovdašnjim ljudima bilo je predodređeno da se, ili bore
sa teškim životom, ili sele i naseljavaju niz Vrbasku dolinu. Čak im je i
četverorazredna osnovna škola zatvorena. Svi bi da uživaju u ovoj ljepoti, ribari bi da
ribare, lovci bi da love, planinari bi da planinare, alpinisti da osvajaju
nedođije, a čak je bilo ideja da se organizuju kajakaši na divljim vodama i da
nizvodno veslaju u vrijeme velikih voda.
Prijatelj iz ovih krajeva ispričao mi je
anegdotu o jednom Sarajliji, koji je, nakon jednog obilaska ovih prelijepih
krajeva, u toplom ljetnom predvečerju, sjeo pored jednog od brojnih
podvraničkih izvora da se odmori, posmatrao je umorne, preplanule i znojave šumske
radnike, dok su ležali pored biserno čistog planinskog izvora, umorno i usporeno
su ćaskali, dok su u rukama držali polulitarske smeđe boce Sarajevske pive i lagano
pijuckali da ugase žeđ. Gleda Sarajlija čas čistu i bistru vodu, što šumi i
mami, čas ove ljude što ne piju nju, tu vodu, već piju pivu, pa progovori:
-E, ljudi moji, da znate šta pijete,
pored ovakve vode, nikada je ne biste okusili. Pili bi samo ovu zdravu ljepotu!
Umoran i oštrouman jedan radnik, s pivom
u ruci, odgovori:
-E, moj prijatelju, da si ti svaki dan ovdje
ne bi ovu ljepotu ni primijetio!
Šta hoću reći? Pa, svi, koji dođu negdje slično ovoj ljepoti,
nagledaju se i nauživaju te ljepote, pa je onda nahvale i odu, a da nikada ništa ne
donesu u nju, ne uzvrate joj nečim, bilo čim, korisnim za ljudsko dobro,
egoistični su prevaranti! Ako hoćeš da sačuvamo ovu ljepotu za tvoj lov,
ribolov, turizam, prašumu ili ekološku oazu, pametno, oprezno i stručno plati,
to je za zajedničko dobro, ali prvenstveno za dobro tih domaćih ljudi, da oni mogu
živiti i preživiti. Pričaš o turizmu? Plati, pa uživaj! Pričaš o planinarenju?
Plati, pa uživaj! Siječeš šumu? Plati, pa koristi! Koristiš puteve? Plati, pa
koristi! Koristiš vodu? Plati, pa koristi! Hoćeš lov? Plati, pa lovi! Hoćeš
ribolov? Plati, pa ribari! Sve plati i vrati lokalnoj zajednici da se sačuva
sva ljepota i pruži šansu ovim ljudima da ostanu ovdje i prežive. To je,
valjda, društveni i državni interes! Ili nije?
To sam, eto, htio reći.
Mogao sam ovdje citirati predratne
stručne i naučne studije o bogatstvu i potencijalima naših rijeka i Vrbasa,
koje je radio nezaboravni Energoinvest, ili one poslijeratne pomalo lokalne,
koje je radila Vlada Srednjobosnaskog kantona, zajedno sa Javnim preduzećem
Elektroprivreda BiH i o planovima i studijama o hidroenergetskom potencijalu
rijeka u ovom Kantonu, a posebno rijeke Vrbas i njenih pritoka. Studije su
urađene i pokazale da su bogatstva ogromna i da ih treba iskoristiti na sve opravdane
načine, koji garantuju trajnost i održivost prostora u kome obitavamo. Citiraću
sam sebe: Imamo malo zemljice, malo šumice i malo vodice! Ako to pametno
iskoristimo bićemo bogatiji od Švicaraca!
Pomenuta Studija, nemam je cijelu, samo dio,
ali imam informacije da je iz 2004. godine, koju je ozvaničila Vlada
Srednjobosanskog kantona, predvidila je mogućnost da se na Vrbasu i njegovim
pritokama na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje koriste hidroenergetski potencijali
i izgradi 14 mini hidroelektrana - mHE. Tabelarni pregled iz Studije pokazuje
ovaj redosljed: na Vrbasu 4 m mHE - Sastavci, Jelići,
Ružnovac, Desna-ušće, Voljevac; pritoka Sikirski potok 1 – mHE Sikira; pritoka Deralski
potok 1 – mHE Derala; pritoka Kozička rijeka 1 – mHE Dubrava; pritoka Hrđenovac
1 – mHE Hrđenovac; pritoka Desna 4 mHE - Smrčevice, Mračajski potok, Brestovski
potok, Duboki potok i pritoka Tušćica 1 – mHE Pridvorci.
Ovo je jedna od pametnijih i futurističkih
odluka tadašnje Vlade Srednjobosanskog kantona. Radi korištenja
hidropotencijala voda ovog Kantona pokrenute su procedure za izdavanje koncesija i
početak izgradnje 20 mini hidroelektrana u Gornjovrbaskoj regiji, općinama
Gornji Vakuf-Uskoplje, Bugojno i Donji Vakuf, zatim 20 objekata u Biljanskoj
regiji, koju čine općine Travnik i Vitez i, konačno, 2 objekta na području
općine Fojnica. To je ukupno 42 mini hidroelektrane instalisane snage od preko
26,5 MW i planiranom godišnjom proizvodnjom od blizu 132 GWh električne
energije. Nemam tačne podatke, ali prema nekim podacima, do kojih sam došao uz
pomoć prijatelja, to je ukupna potrošnja električne energije u općini Gornji
Vakuf-Uskoplje za period od četiri godine!
Cilj je bio da se koncesionim ugovorima
privuku privatni investitori i njihov privatni kapital, koji će uložiti u
proizvodnju novih vrijednosti, a što treba, opet, podstaći nova ulaganja i dalji
ubrzaniji razvoj ovih sredina. Pametnom dosta!
Ali napredak je uvijek nailazio na otpore onih koji ne
razumiju život!
Nosilac aktivnosti dodjele koncesija bilo
je resorno Ministarstvo šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Vlade Kantona, koje
je, na osnovu Zakona o koncesijama, raspisalo Javni konkurs za
prikupljanje ponuda za dodjelu koncesije za projektovanje, izgradnju,
korištenje i prijenos malih hidroelektrana i objavilo u Službenim novinama
Federacije BiH brpj 6, od 31.01.2004. godine. Javni konkurs, istog
sadržaja i dodatnim uputstvima, objavljen je i u listu Dnevni avaz od
31.01.2004. godine. Kada su Ante Zeko i Beba donijeli novine i tražili da
izradim ponudu za tri mini hidroelektrane, praktična skraćenica je mHE, nama za
Jeliće, snage 1.406 kW i prosječnom godišnjom proizvodnjom od 6,290 GWh, a za
preduzeće Paloč ponudu za mHE Sastavci, snage 760 kW i proizvodnje
3,135 GWh i mHE Duboki potok, snage 913 kW i godišnjom proizvodnjom od 4,058 GWh,
skočio sam ne vjerujući da dobro čujem. Sada znam da ta snaga od preko 3 MW,
još malo, pa može snabdijevati strujom cijelu općinu Gornji Vakuf-Uskoplje. Ponoviću odgovor:
-Jeste li vi normalni? Mi da
pravimo struju?
I preplašen sam bio, jer mi se
učinilo da mi se pred očima vrte filmovi o izgradnji hidroelektrane Jablanica, pored
koje sam prošao nebrojeno puta i uvijek iznova se divio graditeljskom umijeću, snazi i upornosti. Prisjetio sam se i dokumentarnih filmova o izgradnji grandioznog Đerdapa
tokom koje se dokazalo da je čovjek jači od svake stihije, samo ako se dobro organizuje. Izgradnja ova dva objekta bila je moja pretpostavka kako graditi naše centrale. Pa, kako da te ne obuzme strah?
Brana hidroelektrane Jablanica - moja fotografija iz aprila 2010. godine, lijevo, i posuđena sa interneta, desno, pokazuju dio snage ukroćene rijeke. I pogled navlači strah.
Život nastavlja dalje i teče svom silinom i snagom, opirući se preprekama, kao Neretva i Rama, udružene u Jablaničkom jezeru, što se vidi i na ovoj brani hidroelektrane Jablanica.
Život jednom zastane. Zauvijek! Svima. Zastaću ovdje nakratko u priči o našim
centralama samo da zabilježim i podsjetim da je jučer, u utorak, 07.06.2016. godine, u Gornjem Vakufu sahranjen Halid Redžebašić, umjetnik, svjetski priznati majstor filmske i pozorišne
maske i filmskih efekata.
Halid Redžebašić na fotografiji koju je vidio cijeli svijet. Desno je osmrtnica u njegovom Gorjem Vakufu u kome je rođen 1934. godine, kojom njegovi najmiliji obavještavaju komšije i susjede da se, zauvijek, vratio iz Zagreba u kome je doživio svjetsku filmsku i pozorišnu slavu. Gornjovakufljani i Uskopljani, možda, nisu ni svjesni vrijednosti njegovog umjetničkog rada, pa preporučujem da pogledaju sljedeće poveznice i neka malo proguglaju internetom, upisavši jednostavno, a značajno - Halid Redžebašić.
Mi, uime života, nastavljamo dalje.
-Samo ti pripremi! - bio je Antin i Bebin odgovor. Ponavljam i ovdje ono što sam već gore naveo, jer su njihova odlučnost da se prijavimo na konkurs za dodjelu koncesija za izgradnju mini hidroelektrana, ali i moja trenutna spremnost da stupim u akciju, odmah pokrenuli konkretne aktivnosti i od trenutne odluke njih dvojice doveli do uspješne realizacije.
U izgradnji malih
hidroelektrana tada je prednjačila Intrade-energija d.o.o. Sarajevo, koja je
20.12. 2004. godine, pustila u rad dvije, od četiri mini hidroelektrane, mHE Jezernica i mHE Botun u općini Fojnica, komšije smo, nama su s druge strane
planine Vranice. Emir Avdić, tadašnji direktor, pomogao nam je prenoseći
njihovo iskustvo i korektno nam ponudio svoje spoznaje o pravnim i tehničkim
problemima izgradnje, a 18.02.2005. godine, faksom je uputio dokumenta za mHE
Jezernica, koja su nam mogla pomoći u našim daljim aktivnostima.
Učili smo od drugih, ali i sami smo se spremali za izgradnju objekata, proizvodnju i tržište, čitali smo i izučavali odluke o garantovanim otkupnim i regularnim cijemana električne energije, javnim raspravama u FERK-u, o pravilnicima za dozvole i licence, pravilnicima o pogonima i postrojenjima. Moooooore jedno novih propisa i pravila, nama nejasnih, često nedorečenih i neusklađenih, ali usvojenih!
Danonoćno radeći prikupili
smo sve potrebne podatke i neophodnu dokumentaciju i odmah, već 02.03.2004.
godine, dostavili Ponudu za dodjelu koncesije za mHE Jelići i pomogli
Paloču d.o.o., Anti Zeki, da uradi ponude za mHE Sastavci i mHE Duboki potok.
Sljedeći podaci mogu biti suhoparni i, ako vas ne zanimaju, mogu se preskočiti,
ali oni su autentični i pokazuju pionirske napore na teškom putu do ostvarenja
zadatog cilja i zato preporučujem da pratite prolazak kroz teške administrativne
procedure. Odmah, nakon dostavljanja Ponude, Zagrebačkoj banci dd Mostar,
04.02.2004, čiji smo bili komitent, uputili pismo u kome ih obavještavamo da
želimo ulagati u energetske objekte, što je bio i zahtjev banci za pripremu
finansijskog praćenja ovog projekta.
Tek 26.03.2004. godine, pod
brojem 05-25-112/04, Semin Ždralović, ministar Ministarstva šumarstva,
poljoprivrede i vodoprivrede Srednjobosanskog kantona, potpisao je Obavijest o
otvaranju ponuda za dan 30.03.2004. godine. Upozoreni smo telefonom da ne
možemo pristupiti otvaranju ukoliko ne dostavimo garanciju banke. Nakon našeg Zahtjeva, od 29.03.2004, za izdavanje garancije, Zagrebačka banka dd Mostar
izdala je Garanciju za ozbiljnost ponude, br. 207/2004, što je bilo veoma važno
za donošenje konačne odluke o dodjeli koncesije. Naime, mnogi od
zainteresovanih i prijavljenih na konkusr nisu bili u mogućnosti dobiti
garanciju banaka, čime je vršena proceduralna i vrlo bitna selekcija
zainteresovanih, a nesposobnih za finansiranje projketa. Našu Garanciju, izdatu
od Zagrebačke banke dd Mostar, potpisale su Dubravka Glibo, direktorica Sektora
međunarodnog poslovanja i sredstava i Zorka Bago, direktorica Sektora
kreditiranja pravnih osoba, za koju nas vežu neizbrisive korektne poslovne
veze. Tokom poslovanja i kroz faze naših projekata, pokojna Zorka Bago je
zadobila toliko povjerenje u naše poslovanje i način rada, tako da je uvijek rado
pratila i poticala sve naše buduće projekte. Naravno, nikada povjerenje nismo
nismo iznevjerili i naši projekti su imali visoko vrijednosno mjesto u
Zagrebačkoj banci dd, kasnije UniCredit Banci dd Mostar.
Strepili smo očekujući dan
otvaranja dostavljenih ponuda, 30.05.2004, a kome su prisustvovali svi
ponuđači. U konkurenciji ponuđača SA-RA iz Ankare, Turska, Ferbos d.o.o. Jajce
i Čelik d.o.o. Fojnica, mi, društvo Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje,
dobili smo koncesiju za gradnju mHE Jelići u selu Jelići u općini Gornji
Vakuf-Uskoplje i o tome smo i zvanično obaviješteni pisanim Obavještenjem
nadležnog Ministarstva, koje je potpisao Semin Ždralović, ministar. Vlada
Kantona je na 24. sjednici, održanoj 24.05.2004. godine, donijela Odluku o
dodjeli koncesija, čime su mogle započeti procedure potpisivanja pojedinačnih
govora o koncesijama za svaku od mini hidroelektrana. Odluka je objavljena u Službenim novinama Srednjobosanskog kantona, broj 9, od 18.06.2004. godine. Bez garancije banke sigurno
ne bi dobili koncesiju!
Konačno, Ugovor o koncesiji
za projektovanje, izgradnju, korištenje i prenos male hidroelektrane Jelići, u
ime koncesora, Ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Travnik,
potpisao je Semin Ždralović, a u ime koncesionara, Rose-wood d.o.o. Gornji
Vakuf-Uskoplje, Enes Čemer, direktor, dana 15.07.2004. godine, i koji je u
Ministarstvu zaveden pod brojem: 05-25-112/04-5, a kod nas pod brojem:
UG-11/04. Za nas je to bio veliki iskorak i istorijski datum, ali i početak
velikih obaveza! Ostvaren je naum Ante i Bebe, dobila se koncesija, gradićemo
centralu ulažući vlastite pare i podizati nove kredite, proizvoditi struju i
vraćati te kredite, biti u vlasništvu centrale 30 godina, tako piše u Ugovoru, svaki
mjesec plaćati koncesiona davanja 2,5% od prihoda, plaćati poreze i doprinose,
porez na dodatnu vrijednost, pomagati lokalnu zajednicu, a onda, nakon 30 godina,
sve predati državi u ispravnom stanju, koja će nastaviti sa njenom eksploatacijom
i proizvodnjom struje. Jedan važan detalj iz člana 6. Ugovora je da će koncesor,
dakle Ministarstvo, pomagati da se ovaj Ugovor i provede. Izdvajam ovaj član s razlogom,
jer će kasniji događaji, na nekim drugim sličnim projektima, pokazati njegov značaj.
Sada postaje važan i hitan
svaki detalj u pripremi provođenja Ugovora o koncesiji za izgradnju mHE Jelići.
Finansiranje je bilo
najvažnije, jer bez para nema ni muzike. Šaljemo novo, sada Pismo namjere,
23.07.2004, i dajemo objašnjenje Zagrebačkoj banci dd sadržajapisma od 04.02.2004, i molimo
da se izjasne. Kasnije, 10.01.2005, tražili smo izjašnjenje i od
HVB-Central Profit Banke, da se izjasne o razgovorima od 06.12.2004. godine,
ali smo dobili odgovor, 17.01.2005, da „nisu u prilici pratiti naše
potrebe za dugoročnim finansiranjem“, na čemu smo lijepo zahvalili. U
Raiffeisen Banci dd tada nismo ni tražili izjašnjenje, a Bosna Bank
International nije tada ni poslovala na našem području. Znači, UniCredit Bank dd
Mostar je postala naš pouzdan partner i na ovom projektu.
Druga važna stvar, bez koje ništa ne može krenuti, je registracija firme za legalno obavljanje elektroenergetske djelatnosti u skladu s novim propisima, jer ni naša, kao
i mnoge druge firme u Federaciji Bosne i Hercegovine, koje su dobile koncesiju, još nisu bile dobile nove neophodne dozvole za rad. Još malo, pa će ispasti da su u pravu oni koji su se čudili otkuda mi iz drvne branše hoćemo da pravimo struju. Tih dana usvajani su novi propisi, formirano je novo regulatorno tijelo, veoma važno i moćno tijelo, institucija za sebe, a nešto novo kod nas, FERK - Regulatorna komisija za energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine, sudovi i sudije su, opet, imali svoja mišljenja. Kako dobiti dozvolu za obavljanje elektroprivredne djelatnosti? Išlo teško i sporo.
Enes Čemer i Ibrahim Beba Kasumović, pred ulazom u sjedište FERK - Federalne regulatorne agencije za energiju Mostaru, prije početka jednog od niza sastanaka, snimljena u avgustu 2011. godine.
Prvu osobu koju smo upoznali
u FERK-u bio je Ahmed Hukić, elektroinženjer iz Tuzle, nastanjen u sjedištu FERK-a u Mostaru, jedan od utemeljitelja
ove Agencije, korektan i dosljedan u životu i poslu, sa kojim smo korektno sarađivali
do njegovog penzionisanja. Naš prvi pisani kontakt sa FERK-om bio je naše
pismo, Zahtjev, od 03.2004.. godine, za izdavanje potrebne dozvole za obavljanje
elektrorivredne djelatnosti, naslovljen na Đulizaru Hadžimustafić, kasniju
predsjednicu FERK-a. Odgovovor je stigao 30.09.2004, potpisao ga je
Zdenko Šimunović, tadašnji predsjednik, baš na dan kada smo u hotelu Ero u
Mostaru prisustvovali javnoj raspravi o nacrtu Poslovnika o radu FERK-a, što
potvrđuje da smo i mi neposredno učestvovali u konstituisanju ove Agencije. Ovim
dopisom obaviješteni smo da će se odlučivanje po zahtjevu moći očekivati tek
naredne godine, kada se konstituiše FERK.
Ma, važni su oni bili u našim počecima proizvodnje struje. Lijevo je Zdenko Šimunović, predsjednik FERK-a, koji je potpisao prvi dopis upućen nama. Radna fotografija, desno, pokazuje čelnike FERK-a: krajnji lijevo je Ahmed Hukić, glavni koordinator, treći je Risto Mandrapa, pa Đulizara Hadžimustafić i Sanela Pokrajčić, predsjednici, koji su se izmjenjivali u skladu s propisima.
Monija Nogulić, Ivica Drežnjak, Jasmin Bešo i Sanel Duranspahić, u septembru 2011, vode javnu raspravu o našim projektima u Gornjem Vakufu-Uskoplju. I sa ovim zaposlenicima imali smo vrlo korektnu saradnju.
Jasmin Bešo i Monija Nogulić, lijevo, i Ivica Drežnjak i Monija Nogulić, desno, tokom jedne javne rasprave o našim projektima u prostorijama FERK-a u Mostaru u avgustu 2011. godine
Monija Nogulić i Ahmed Hukić tokom iste javne rasprave u avgustu 2011. godine.
Svima, i pojedincima i
instucijama, svašta je bilo nejasno, nedorečeno, neusaglašeno i neregulisano!
Eheeeeej, sada i privatnici hoće da proizvode i prodaju struju, a stranci,
opet, hoće da to bude po njima poznatim regulama. Svi mi, što smo se tada prvi
puta zavrtili oko struje i nešto radili da je pokušamo proizvesti, uporedo smo
učili ili rješavali brojne probleme u hodu. Mi smo u našoj firmi posebno morali
puno učiti, jer smo ušli u novu i nepoznatu branšu, monopolističku branšu, samo država proizvodi, prenosi i prodaje struju, mi planirano provesti moramo, a i postojeća
proizvodnja se mora održati! Bez nje nam nema ni života, a kamo li struje! Na dvije strane smo razvučeni, radimo danonoćno, privatnog
života gotovo i nemamo! Ponekada mi se činilo da je ova želja da se uspije,
sagradi hidroelektrana i proizvede struja, samo nerealna utopija. Bilo je
naporno, prenaporno, jer je, pored neznanja, bilo i puno nerazumijevanja, ali i
otpora. Znaš ti nas...Dešavalo se da mi podučavamo one koji bi trebali
podučavati nas!
Emir Avdić, direktor Intrade-energija d.o.o. Sarajevo i mHE Jezernica u općini Fojnica, nakon puštanja u rad 20.12.2004. godine.
Učili smo od drugih, ali i sami smo se spremali za izgradnju objekata, proizvodnju i tržište, čitali smo i izučavali odluke o garantovanim otkupnim i regularnim cijemana električne energije, javnim raspravama u FERK-u, o pravilnicima za dozvole i licence, pravilnicima o pogonima i postrojenjima. Moooooore jedno novih propisa i pravila, nama nejasnih, često nedorečenih i neusklađenih, ali usvojenih!
I prije potpisivanja Ugovora
o koncesiji, a po saznanju da smo dobili koncesiju, već 22.05.2004. godine, od firme Bičakčić d.o.o. iz Sarajeva, koja je poslije rata počela da se bavi projektovanjem mHE, a čiji je vlasnik i direktor tada bio Edhem Bičakčić, tražili smo da nam dostavi ponude za projektovanje,
što je i učinjeno, potpisali smo prvi Ugovor, 26.05.2004, pa Ugovor o
izradi projektovanja i konsaltingu.
Posredstvom našeg sugrađanina Esada Kirlića, Gornjovakufljaka i poznatog meteorologa, stupili smo u kontakte sa Federalnim hidrometeorološkim zavodom u Sarajevu, radi utrđivanja podataka o godišnjem pregledu vodostaja za rijeku Vrbas na vodomjeru Gornji Vakuf. Već u avgustu smo dobili
ponudu 2056 za isporuku i montažu opreme za mHE Jelići od Conel-company d.o.o. iz
Tuzle, čiji su osnivači i vlasnici bili Ramo Gutić i Joško Jenko, od kojih smo
već 05.04.2004. godine, dobili gantogram, terminski plan izgradnje
elektrane, kok je kompanija Eurowaste Mellingena u Švajcarskoj je ponudila kompletanu uslugu, čak i finansiranje.
Najvažnija je bilo obezbijediti
saglasnost i mogućnost priključka na postojeću prenosnu mrežu. Prvi Zahtjev Javnom preduzeću Elektroprivreda
BiH Sarajevo, Elektrodistribucija Travnik, dostavili smo 02.08.2004, na njihovom obrascu obnovili smo 11.09.2004, a Prethodnu elektroenergetsku saglasnost smo dobili
21.09.2004. godine.
Pošto je po tadašnjim propisima
u nastajanju nadležnost za izdavanje urbanističke i građevinske dozvole bila u nadležnosti
općina, Služba za urbanizam i građevinarstvo općine Gornji Vakuf-Uskoplje, a nakon ocjene Stručna komisije, koju su sačinjavali Branko Šain, predsjednik, i Hidajet Edželović i Husein Fale, članovi, dala je Stručnu ocjenu i mišljenje na osnovu koga je, 09.08.2004. godine, izdala Rješenje - Urbanističku saglasnost investitoru Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje za izgradnju mini hidroelektrane Jelići na rijeci Vrbas u općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Potpisnik je bio Branko Šain, pomoćnik načelnika.
Narvno da se gradnja nije mogla započeti bez niza drugih dokumenata, pa smo pribavili: Uslovna saglasnostBH telecoma dd Sarajevo, potpisnik je bio Dževad Bećiragić, direktor Direkcije Travnik, Vodoprivredna saglasnost Ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede, koju je potpisao Semin Ždralović, ministar, Rješenje kojoim se poljoprivredno zemljište mijenja u nepoljoprivredno, koje je, nakon uplate naknade potpisao Semin Ždralović, ministar, Saglasnost Federalnog ministarstva odbrane, potpisao je Miroslav Nikolić, ministar, Saglasnost Kantonalnog zavoda
za urbanizam, prostorno uređenje, planiranje i zaštitu kulturno-hostorijskog nasljeđa, koji je potpisao Aziz Ćatić, direktor, a nakon Izvještaja i mišljenja Asima Dugalića, Harisa Milanovića i Hamida Semića i izdavanja drugih akata akata u dugim procedurama, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, potpisnik je Semin Ždralović, ministar, koji je potpisao i Saglasnsot za korištenje šumarskog zemljišta uz plaćenu naknadu za štetu.
Svi, koji grade i kojima je
stalo da grade brzo, efikasno i jeftijine, trebalo bi da raspisuju tendere,
javne oglase, što, naravno, treba da radi i država, odgovorno i stalno, što je i zakonska
obaveza. Nas, kao privatne investitore, niko nije natjerao na javno trošenje investicijskih
sredstava i odabir ponuđača i izvođača,
ali smo htjeli da na taj način dobijemo što više ponuda i izvršimo odabir
najboljih, koji su bili spremni ponuditi najbolje što mogu i znaju i pridružiti nam se u ovom
pionirskom pokušajaju da izgradimo centrale i počnemo da pravimo struju. Uoči Nove
2005. godine, 29.12.2004. godine, u Dnevnom avazu objavljen je zajednički tender,
poziv ponuđačima za isporuku i montažu opreme za gradnju 3 mini hidroelektrane na
području općine Gornji Vakuf-Uskoplje. Ponude smo podijelili u 3 lota, tlačni cjevovod,
hidromehanička i elektromašinska oprema i elektroenergetska oprema, a kako bi ponude
bile ozbiljne i od ozbiljnih ponuđača, svaki učesnik je morao otkupiti tendersku
dokumentaciju za vrijednih 500 KM po svakom lotu. Uz dvije dopune oglasa krajnji rok za dostavu
ponuda bio je 15.02.2005. godine.
A onda su počele da pristižu
ponude: od Hidroenergije iz Ljubljane, potpisnik direktor Željko Kokolj; Deling, Tuzla, direktor Omer Delalić; Elektroforce, Sarajevo,
direktor Menduh Sahačić; Tribotec, Beograd; Elsa Consulting,
Predstavništvo Brčko, glavni konsultant Luka Vidović; Hobas, Austrija,
Predstavništvo Zagreb, Pejo Krištić, Orašje; Simens, Sarajevo,
predstavnica Mirsada Jamak; Testingelektro, Blažuj, kontakt osobe Sead Berbić i Adnan Ahmethodžić; Hidroelektra, Zagreb; Unioninvest Industrijska montaža, Sarajevo; TurboInštitut, Ljubljana; Metalno, Zenica, predstavnici Senad
Šahović i Muhamed Palalić; Conel Company, Tuzla, Ramo Gutić i Joško
Jenko, o kojoj je Oslobođenje već bilo napisalo
članak kao o pionirima u izradi turbine i gradnji prve mHE u BiH; Bičakčić, Sarajevo, direktor Edhem Bičakčić; Rudstroj, Kakanj; Tvornica za obradu metala-TOM, Gornji Vakuf-Uskoplje, direktor
Niko Budimir; CmC Ekocon, Sarajevo, direktor Halko
Sarajlić; MALCom,
Sarajevo, direktor Enver Malagić; Amiantit, Zagreb, direktor Admir Gračić, firma u vlasništvu Saudijske Arabije, sa kojim je bio pripremljen Predugovor; DATO, Široki Brijeg, Bogdan Karačić, nudili su i finansiranje iz Norveške. TurboInštitut je bio zainteresovan za ove projekte, pa je dostavio i novu ponudu, koju je potpisao Vladimir Kercan, direktor.
Ovdje se poveznicama mogu naći samo
naznake da su ovih 16 kompanija učestvovale na tenderu, ali bila je to obimna
dokumentacija, koju je trebalo razmatrati, analizirati i donijeti odluku o izboru
najboljih. Ante, Beba i moja malenkost bili smo članovi i stručne komisije i komisija za
finansijske ponude, pa smo odmah eliminisali desetak ponuda za koje smo
smatrali da njihovi vlasnici nisu ni trebali konkurisati. Ponude su dostavile čak i
neke samostalne trgovinske radnje, a neki ponuđači su imali godišnji promet od samo
nekoliko stotina hiljada maraka! Razumjeli smo njihovu želju da pokušaju
ostvariti zaradu u projektima koji su za sve nas, pa i za njih, bili novi i šansa da se, uz dobrog savjetnika, dobro zaradi, ali
smo isto tako bili svjesni da je to naš novac i da je na nama da sami donesemo najbolje odluke i odlučimo koga ćemo odabrati. Naravno, sve
koji su otpali u prvoj selekciji i koje smo smatrali neozbiljnim, uredno smo pismeno obavijestili i zahvalili im za ponudu.
Zašto za razmatranje ponuda i odabir najboljih, nismo uzeli stručnu i neovisnu komisiju?
Ovako...Prvo, vlasnik kapitala traži
najracionalnije načine da iskoristi vlastiti finansijski kapital, a kao njegov
stvaralac nije sklon njegovom neracionalnom trošenju i nekontrolisanom
rasipanju. Drugo, ulazak u novu branšu nije bio naš nedostatak. Naprotiv, ako
smo znali stvarati višak vrijednosti u jednoj branši, drvnoj, to ćemo i u nekoj
drugoj, pa makar to bila i električna energija! Ne mora vlasnik tekstilne fabrike, recimo, znati šiti, niti vlasnik fabrike automobila znati zavarivati, ali ako zna vrlo dobro kako
racionalno uložiti i koristiti kapital, biće uspješan. Treće, svaka branša, istina, ima
tehničkih i tehnoloških specifičnosti, koju dobro poznaju i rješavaju tehnička
lica, ali to nije značilo da su i naši ovdašnji elektroinžinjeri i građevinari poznavali
način gradnje, tehnološka rješenja i probleme proizvodnje električne energije
iz malih hidroelektrana. Za sve njih, a time i nas, sve je to bilo novo i
nepoznato, učili smo u hodu svi, i mi laici, i oni stručnjaci. Pa, zašto
nebismo nešto naučili i sami, ili nova i nepoznata rješenja tražili direktno od onih
koji ih već poznaju, a ne da lutamo i vrtimo se u krugu i, opet, da ih ne iznalazimo. Četvrto, ulazeći u novu branšu, vlasnik kapitala direktno
upoznaje nove firme i lica i sa njima direktno dogovara posao i rješava
probleme i pri tome uči. Peto, u slučaju da uspijemo znamo koji i kakav smo put
prešli, a u slučaju neuspjelog pokušaja, odluka o zaustavljanju svih investicionih
aktivnosti i uzaludnog trošenja novca donosi se brzo, na pravom mjestu i od
ovlaštene osobe, čime će biti vrlo brzo zaustavljeno neracionalno trošenje kapitala.
Šesto, lični uspjeh podstiče promociju rezultata i potpomaže samopromociju, čime podstiče dalju
aktivanost i pozitivan odnos prema razvoju svoje sredine i odgovoran odnos
prema potrebama društva u cjelini.
Iskreno, kada smo sabrali hrpe
registratora i dokumentacije i pospremili je u veliku direktorovu kancelariju u
firmi Paloč, Antinu kancelariju, a onda sve poredali na ogroman kancelarijski
stol, nismo odmah imali orijentaciju kuda i kako krenuti. Snašli smo se mi brzo.
Nakon prvih odbačenih malih ponuđača, odbacili smo ponude bez garancije banke.
Firma koja ne dobije garanciju, nije pouzdan partner. Onda smo pravili pisane
uporedbe po lotovima i ponudama i došli do nevjerovatnih spoznaja da su neki od
ponuđača u startu bili skuplji za 25 do 30% po stavkama. Neke ukupne ponude,
odmah smo ih odbacili, bile su tako proračunate da obezbijede čistu zaradu od preko
milion KM po jednom projektu, a bila su tri!
Konačno smo sveli broj ponuđača na njih
5, koje smo smatrali ozbiljnim. Odlučili smo da ih pozovemo na pojedinačne
razgovore i pokušamo saznati nove informacije, saslušati njihove argumente i,
naravno, dobiti najpovoljnije cjenovne ponude. Prijateljsko poslovno početno upozorenje
svima, a koje je Ante formulisao, bila je narodona izreka: Ako nas smatrate
ovcama, nemojte tražiti da blejimo! Time smo dali do znanja da nismo toliko
naivni i toliki laici, da baš ništa ne znamo. Postali smo i osnaženi uz često pominjano
geslo: Ako ne znamo praviti struju, znamo kako treba postupati sa parama!
Od njih pet, u konačnici su ostale samo
dvije ponude, koje su zadovoljile sve naše kriterije, jer su bile sadržajno razumljive, tehnički jasne i uz razumljiva
rješenja, cjenovno prihvatljive, vremenski realne i stručno podržane. Istoga
dana sa oba ponuđača obavili smo završne odvojene razgovore. Beba je imao završnu
riječ, jer je od oba ponuđača tražio da svoju zadnju ponudu umanje za još 10%!?
Saslušavši argumente nismo vjerovali u pozitivan ishod pregovora.
Napokon, firma Bičakčić d.o.o. Sarajevo
dala je konačnu ponudu nižu za 5% i upozorila da je to zadnji iznos oko kojega
više ne želi da razgovara, jer je to donji prag njihove profitabilnosti u ovim projektima.
Glavni motiv i želja da dobiju posao bio je referentni, pošto se uspješnim završetkom naših projekata stiče referenca
za naredne projekte u našoj zemlji i zemljama u okruženju.
Drugi finalista pregovora odustao je sam,
a i da nije, mi bismo ga eliminisali. Zašto? Pa, govorio je o potrebi novih
mjerenja protoka voda u periodu od samo nekoliko mjeseci u godini, kao da će to
dati neki važan rezultat, mada smo mi, da podsjetim, već imali sve podatke iz
ranijih studija, kao i mjerenja vodostaja u zadnjih 50 godina, što jedino može
biti relevantan pokazatelj za donošenje procjena o snazi voda u dugom periodu i
realna planiranja za buduće. Tvrdeći da je protok vode veći od prikazanog, a
time veća energetska i proizvodna snaga vode, predstavnik ovog ponuđača je
insistirao na povećanju proizvodnih kapaciteta elektrana i ugradnji opreme veće
snage, a uz tu opremu idu i više cijene i, što je njemu bilo najvažnije, jer uz
više cijene idu i više provizije i marže za isporučenu opremu i materijale!
Usputno učeći, naučili smo bitan stručni detalj i zahvaljujući tome prokužili
namjeru ponuđača da, na nepotrebnom povećanju snage opreme i ukupnom povećanju
vrijednosti investicije, sebi obezbijedi uvećanu dobit iz nepotrebnog povećanja
vrijednosti investicije.
Još nema fotografija i još je potrebno
tekstualno pojašnjenje kraja odabira ponuđača. Zaključujući u neposrednom učešću u
odabiru partnera za projektovanje i konsalting, shvatili smo da smo analizama ponuda
dobili neprocjenjivo važne, a nama ranije nepoznate, informacije i jasnu orijentaciju
za svaku stavku. Dalju aktivnost razdijelili smo na nove cjeline: na ugovaranje
vodovodnih cijevi i ugradnju cjevovoda, ugovaranje građevinskih radova za
igradnju objekata mini hidroelektrana, isporuku i ugradnju generatora, ugovaranje
i isporuku elektromašinske opreme sa turbinom,
što je obuhvaćeno Ugovorom sa firmom Bičakčić d.o.o. Sarajevo. Ugovor je potpisao Ramo Gutić, direktor firme Conal-company d.o.o. iz Tuzle, jer su ove dvije firme formirale konzorcij, a koji smo mi pismeno obavijestili da su dobili posao na našem tenderu.
Važno je istaći, jer to pokazuje našu odlučnost da projekat brzo privedemo kraju, da smo od nosioca ponude, firme Bičakčić d.o.o., tražili da potpiše dinamiku isporuke opreme i njene ugradnje. Prema njihovom terminskom planu realizacije isporuke i montaže početak probnog rada mHE Jelići planiran je bio 28.10.2005, a Paločeve su planirane približno, Sastavci 23.10.2005, a Duboki potok 11.11.2005. godine! Znači mHE Jelići treba biti u probnom radu za samo 6 (šest) mjeseci od dobijanja Rješenja– Odobrenja za građenje, koje je Branko Šain, pomoćnik načelnika, potpisao 26.04.2005. godine! Danas, nakon više od deset godina moram priznati da smo se i samo prepali obaveze koju smo nametnuli drugima, ali i sami preuzeli! Prve isporuke ugovorene opreme pristigle su već 14.09.2005. godine, posljednjim gantogramom montaže puštanje u rad bilo je planirano je za 26.12.2005. godine.
Sada slijede fotografije sa potpisivanja Ugovora, 17.04.2005. godine.
Važno je istaći, jer to pokazuje našu odlučnost da projekat brzo privedemo kraju, da smo od nosioca ponude, firme Bičakčić d.o.o., tražili da potpiše dinamiku isporuke opreme i njene ugradnje. Prema njihovom terminskom planu realizacije isporuke i montaže početak probnog rada mHE Jelići planiran je bio 28.10.2005, a Paločeve su planirane približno, Sastavci 23.10.2005, a Duboki potok 11.11.2005. godine! Znači mHE Jelići treba biti u probnom radu za samo 6 (šest) mjeseci od dobijanja Rješenja– Odobrenja za građenje, koje je Branko Šain, pomoćnik načelnika, potpisao 26.04.2005. godine! Danas, nakon više od deset godina moram priznati da smo se i samo prepali obaveze koju smo nametnuli drugima, ali i sami preuzeli! Prve isporuke ugovorene opreme pristigle su već 14.09.2005. godine, posljednjim gantogramom montaže puštanje u rad bilo je planirano je za 26.12.2005. godine.
Sada slijede fotografije sa potpisivanja Ugovora, 17.04.2005. godine.
Teški završni pregovori u firmi Bičakčić d.o.o.
Pregovarači, ponuđači s jedne strane, lijevo: Edhem Bičakčić, Joško Jenko i Ramo Gutić i s druge investitori: Ante Zeko, Ibrahim Beba Kasumović i Enes Čemer, te ovaj sijedi gospodin, Bakir Ljaljević, koji je djelovao neutralno.
Prvi je potpis stavila moja malenkost Enes Čemer, za Rose-wood, pa Ramo Gutić, za Conel-company.
A onda je za Paloč potpisao Anto Zeko i Edhem Bičakčić za firmu Bišakčić.
Konačno smo sve proslavili uz lijepu muziku vrsnih tamburaša poznatog sarajevskog restorana.
Svaka od cjelina i setova za izgradnju mHE imala je svoje
specifičnosti, o kojima smo dosta naučili i koje smo s uspjehom realizovali, ali o tome ću govoriti tek
nakon podsjećanja na dobijanje okolinske dozvolu, za ovaj, kao i sve
investicijske projekte, važan dokumenat. Usput, i danas kada se analizira realizacija
novih projekata na ovim prostorima, ako neko želi odgoditi njegovu relizaciju
ili ako želi da spriječi njegov početak i dalji napredak, bez obzira na društvenu korist tog projekta, zaštita okoliša, odnosno procedura za izdavanje okolinske
dozvole, su najbolji način da se to perfidno i hinjski, ali i
efikasno učini. Gore sam govrio o licemjerju moćnih pojedinaca ili
moćnih ekonomskih sila u svijetu, koji zagađuju prirodu do pred nestanak ove naše zajedničke planete Zemlje, a nama govore kako trebamo čuvati okolinu i ništa u njoj ne
raditi, čuvati je, valjda, za njih, a mi, opet valjda, trebamo brstiti šumsko lišće i pasti
zelenu travu! Danas u Bosni i Hercegovini samo 15, slovima: petnaest,
ribolovaca, koji ne znaju šta će od dosade, jer ne rade ništa, mogu zaustaviti
i najbolje projekte na vodama, a sve pod krinkom zaštite okoline i prirode!
Uzalud su studije o zaštiti okoliša i dokazivanja neškodljivosti projekta i
šireg društvenog interesa. Dok zemlje Evrope koriste gotovo 100% prirodnih
potencijala za dobro svih građana, ovdje pogledajte mišljenje u prilog gradnje, dotle kod nas neshvatljive opstrukcije ili
sitni interesi malih grupa ili pojedinaca, onemogućavaju i odlažu investicije i
time razgone investitore sa ovih prostora. Ovdje ću kasnije pokazati primjer
projekta čije procedure za izdavanje građevinske dozvole traju više od sedam,
da 7 godina! I još nisu završene! Pa, ili nešto može ili ne može!? Ako ne
može, to se napiše i tačka! Ali šta ako može, ili je moglo, a nije se dozvolilo?
E, to treba dokazivati! Kako? Sudskim putem, naravno! A da bi se to, što je moglo,
dokazalo na sudovima u propisanim sudanijama trajaće ohohoooooooo vremena, sve dok investitor i njegova ideja
ne presele sa Ovoga na Onaj Svijet!
Poštujmo sva pravila, regule i principe i
pokrećimo točak napretka! To nam je ljudsko poslanje i zadaća! I ponovimo rečeni princip: hoćeš to, a zajedničko je - pa, plati!
Pravilnikom Federalnog
ministarstva prostornog uređenja i okoline, o pogonima i postrojenjima za koje
je obavezna procjena uticaja na okolinu, objavljenog u Službenim novinama
FBiH broj 19, od 10.04.2004.godine, 24.06.2005, podnijeli smo Zahtjev
Ministarstvu za izdavanje okolinske dozvole. Tek 01.09.2005, voditeljica
postupka Sabina Sijarić-Jukan, e-mailom tražila je dopunu Zahtjeva, nakon čega je
Ministarstvo, nosilac aktivnosti u saradnji sa investitorom, Rose-wood d.o.o., u Dnevnom avazu,
29.09.2005, objavilo javni Poziv za
sve, kako stoji, zainteresovane subjekte, nevladine organizacije i stanovnike Mjesne
zajednice Privor, Gornji Vakuf-Uskoplje, da 06.10.2005. godine, uzmu učešća u
javnoj raspravi o prethodnoj procjeni uticaja na okoliš mini hidroelektrane
Jelići na gornjem slivu rijeke Vrbas uzvodno od Gornjeg Vakufa-Uskoplja, te isti
sadržaj objavilo i na web stranici Ministarstva.
Nakon što je provedena javna rasprava bez
bitnih primjedbi, Ramiz Mehmedagić, ministar Federalnog ministarstva prostornog
uređenja i okoliša, 17.10.2005. godine, donio je Rješenje – Okolinsku dozvolu za
izgradnju mini hidroelektrane Jelići.
Zadavši sebi i drugima prekratak period, samo 6 mjeseci za puštanje u probni rad postrojenja mHE Jelići, utrkivali smo se s vremenom, a događaji su preskakali jedan drugi. Dalje će priča teći kao opisivanje nama dramatičnih radnji, koje su nama uistinu takve i bile, što čitaocu može biti dosadno, te ih može preskočiti. Ovdje ih, ipak, treba pomenuti, jer su svi ti događaji dio naše monografske građe i istorije, u njima su učestvovale mnoge firme i nama dragi pojedinci bez kojih ne bismo uspjeli u naumu da, ponavljam, gradimo centralu i pravimo struju!
Zadavši sebi i drugima prekratak period, samo 6 mjeseci za puštanje u probni rad postrojenja mHE Jelići, utrkivali smo se s vremenom, a događaji su preskakali jedan drugi. Dalje će priča teći kao opisivanje nama dramatičnih radnji, koje su nama uistinu takve i bile, što čitaocu može biti dosadno, te ih može preskočiti. Ovdje ih, ipak, treba pomenuti, jer su svi ti događaji dio naše monografske građe i istorije, u njima su učestvovale mnoge firme i nama dragi pojedinci bez kojih ne bismo uspjeli u naumu da, ponavljam, gradimo centralu i pravimo struju!
Već 28.03.2005, UniCredit Banci, Apoloniji
Nevjestić, korektnoj voditeljici našeg projekta, dostavili smo Investicioni program
i ubrzo, 06.04.2005. podnijeli Kreditni zahtjev za investicioni kredit za
izgradnju mHE Jelići.
Riješili smo velike probleme, isporuku
elektroenergetske, hidromehaničke i elektromašinske opreme i njenu montažu, ali
koje cijevi kupiti i kako ih ugraditi. Drugi važan problem, finansiranje, je na
putu da se riješi, jer imamo jasnu podršku banke. Ali najteži i najskuplji dio
projekta, isporuka i ugradnja cjevovoda, tek treba riješiti.
Za isporuku staklenoplastičnih cijevi, tzv. GRP, Glass Reinforset thermosetting Plastics, cijevi, nudile su nam se ozbiljne svjetske kompanije.
Hobas iz Amerike je preko posrednika dostavio ponudu. Iskustvo ovih radnika i gornje fotografije pokazuju da oni znaju praviti cijevi i ugrađivati ih, kao što je na ovoj crnobijeloj fotografiji iz Teksasa iz 1987. godine.
Amiantit, čiji je vlasnik i osnivač iz Arapskih Emirata, nudio je cijevi uz iskustvo koje je tada kulminiralo izradom cijevi prečnika od 4 m, što je u tom trenutku bio svjetski proizvodni rekord.
Gornje ponude, velikih svjetskih proizvođača, bile su direktne, preko njihovih zastupnika, a indirektno,
preko firme Bičakčić d.o.o., dobili smo informaciju da iste GRP cijevi proizvodi
i firma Polister iz Priboja na Limu u Republici Srbiji.
Priboj i Poliester dd pored Lima.
GRP cijevi, poliesterske cijevi, koje nam nudi firma Poliester dd.
Narednu priču smatram važnom, jer govori o
događajima koji su nam omogućili da vrlo racionalno iskoristimo svaku marku
investicionih sredstva i dragocjeno vrijeme gradnje. Sredinom marta 2005.
godine, Beba, Ante Zeko, Edhem Bičakčić i moja malenkost, posjetili smo Poliester dd u
Priboju s namjerom da upoznamo ovu proizvodnju i uvjerimo se u mogućnosti
isporuke nama potrebnih cijevi. Za tri mini hidroelektrane trebalo nam je skoro 7,5 km cijevi,
za Jeliće 2.340 m, promjera 800 mm, Sastavke 2.200 m, promjera 400 mm, Duboki
potok oko 2.900, promjera 700 mm, zatim spojnice cijevi i koljena određene
zakrivljenosti i, što je vrlo važno, cijevi koje mogu izdržati pritiske do 32
bara, jer je visinska razlika, bruto pad, od vodozahvata do postrojenja za
proizvodnju kod mHE Jelići, recimo, iznosila 166 m!
Gostoljubivi domaćini, Bajram Nuković,
direktor, Pero Drčalić, tehnički direktor i Omer Hadžiefendić, rukovodilac Službe za izvoz i uvoz,
kako je to uobičajeno, upoznali su nas s istorijatom fabrike, a onda su počeli
pregovori. Dijalog smo vodili Bajram Nuković i ja, a pretvoren u dramski tekst, išao je, otprilike, ovako:
-Čija je ovo tehnologija? – pitao sam
direktora Nukovića.
-Licenca je američka, a tehnologija norveška.
Proizvodimo na istoj opremi kao i drugi proizvođači i imamo kvalitet prema
internacionalnim normama ASTM D 3517 i AWWA C 950. – pojašnjavao je Nuković.
-Znamo da imate iskustva sa cijevima
za vodovode i kanalizacije, ali nama trebaju cijevi koje mogu da izdrže pritisak od 32 bara. Nama je je to skupa
investicija i moramo biti sigurni. – nastavio sam.
-Ne, bre! Mi možemo proizvesti tu cev! I
nama treba referentni projekat za tu vrstu cevi. Iskreno, vi ste prvi kojima to nudimo! Ali i nama je stalo da zajedno uspemo. Imaćemo posebne probe. Daćemo vam certifikat za svaku cev
i, naravno, bankovnu garanciju za sve isporučene cevi.
Obišli smo proizvodnju u Poliesteru dd, razgledali opremu za proizvodnju nama potrebnih cijevi i uvjerili se da gore prikazana oprema to može proizvesti, potom smo utvrdili detalje budućeg ugovora, cijene, način plaćanja, garancije banke i druge komercijalno-finansijske detalje
-Ko, će vam ugrađivati cevi? Imate li
ozbiljnog izvođača, jer je ovo ozbiljan posao? – dobronamjerno je pitao
Nuković.
-Imamo izvođača s kojim smo ugovorili
ugradnju. Trebate nam obezbijediti vaše stručno lice koje će nadzirati ugradnju.
-Morate imate i kvalitetne radnike, koji
znaju ovu vrstu ugradnje, jer je specifična, a greške su veoma skupe. –
upozoravao je Nuković.
-Imamo! – odgovarao sam nesigurno znajući
da nemamo takve i iskusne radnike, ali sam se, kao i svi mi zaiteresovani, nadao da će
kratka poduka biti dovoljna za kvalitetno izvođenje radova.
-Nemojte da to bude kao kod naših
Kalafaćana! – smiješio se Bajram i ispričao kako Kalafaćani, stanovnici jednog
sela u okolini Priboja, sve znaju, a ništa im ne ide od ruke. – Pazite!
Upozorio sam vas! - nastavljao je. - I
nama je važno da vaši projekti budu uspešni.
Slijeva: tehnički direktor Petar Drčalić Pero, Bajram Nuković, direktor i Omer Hadžiefendić, rukovodilac Službe za izvoz i uvoz firme Poliester dd iz Priboja, tokom jednog poslovnog razgovora sa Antom Zekom i Ibrahimom Bebom Kasumovićem, u Motelu Saraj u Gornjem Vakufu-Uskoplju, 29.10.2005. godine.
Bilo nam je potpuno jasno da ćemo se
odlučiti za kupovinu njihovih cijevi u dužini od blizu 7,5 km, a direktora Nukovića sam
ponovo zamolio za poslovnu korektnost i ličnu ljudskost:
-Direktore, sada je jasno, i nama i tebi, da ćemo
ugovoriti posao, ali molim te da nas kao čovjek razumiješ, da budeš čovjek i
da ne razmišljaš kao trgovac, već neko ko usrećuje druge ljude i sebe! Mi smo u ove projekte
uložili i založili svu imovinu, sve što imamo! Ako ove investicije propadnu propadosmo i mi! Ima li
išta što si prikrio, a trebao si nam reći?
-Neeeee, bereeeeeeee! Nema ništa
sakriveneo! Videćete da ćete se ponositi ovim projektima, i vi i mi! –
odgovorio je Bajram odlučno i ohrabrujuće jasno.
Ugovore o isporuci, mi za mHE Jelići, a
Ante Zeko za mHE Sastavke i Duboki potok, potpisali smo u Priboju na Limu,
30.03.2005. godine. Svi zadovoljni otišli smo na ručak, a pošto smo svi ljubitelji sevdalinki, domaćin je priredio iznenađenje i obezbijedio pratnju dvojice harmonikaša. Ovo je bio primjer kako uspješan posao poslovno rivalstvo i partnerstvo počinje da pretvara u prijateljstvo.
Zadovoljni dočekom, a posebno ugovorenim poslom, poslali smo pismo zahvale.
Ja jesam veliki ljubitelj sevdalinki, ali ni Anti Zeki nije mrska. Voli Ante da zapjeva sevdalinku što se vidi i na ovoj lošoj fotografiji, od 30.03.2005. godine, kada smo na ručku, u jednom izletištu kod Priboja, a nakon potpisivanja dva ugovora za isporuku cijevi, pjevali sevdalinke uz pratnju dvojice harmonikaša.
Proizvođač je bio zadovoljan ugovorima, količinama i
njihovom vrijednošću, a mi još i više, jer je Beba uspio ostvariti rabat i umanjiti
ukupnu vrijedenost oba ugovora za još 5 posto. Bili smo i zadovoljni predočenim kvalitetom cijevi, jer su one, zaista,
imale sve karakteristike i prednosti opisane na web stranici firme.
Pored toga, mi smo prokljuvili još neke, za nas važne, možda i presudno važne,
prednosti ovog ugovora:
Prvo, ne moramo angažovati sav
investicioni kapital odjednom, već ćemo uplate vršiti prema isporukama cijevi, što
pojeftinjuje kapital. Kod nekog drugog proizvođača i ponuđača to bi podrazumijevalo izradu po
specifikaciji, do određenog roka i sve odjednom.
Drugo, isporuka i transport cijevi za
svaku od centrala podrazumijevala bi konvoje kamiona, posebne pratnje, sigurnosne mjere transporta i ogroman prostor za
skladištenje preko 620 komada cijevi, zatim spojnice i koljena, lukovi, što mi nismo
imali. Ovako, doprema cijevi po potrebi na trasi cjevovoda i sukcesivna isporuka podrazumijevala je
ugradnju odmah, pa tek onda dopremu i preuzimanje novih cijevi. Zatim, transport
cijevi je skup, jer se transportuje prazan prostor. Ovako, različiti promjeri,
400, 700 i 800 mm, omogućavaju uklapanje cijevi jednu u drugu, kao na slici gore, i time smanjenje
broja utovara. Naše cijevi su povremeno bile uskladištene svuda po krugu
Poliestera, a ponekada i izvan kruga, pored gradskih ulica Priboja.
Na slici lijevo je ilustracija praznog prostora u cijevi koji se transportuje od proizvođača do trase cjevovoda, a desno je još neistovarena prikolica otkačena od kamiona tegljača, vlasništvo Fahrije Batića Mrtvog, koji je pored naših kamiona, najčešće prevozio cijevi.
Fahrija Batić Mrtvi, značajno je doprinio zajedničkom uspjehu, a ova fotografija je sa svečanosti od 30.11.2005. godine.
Obje ove fotografije pokazuju koliki je zapreminski prostor potreban za isporuku jednog kamiona sa prikolicom. Treba zamisliti koliki prostor treba za oko 620 cijevi, spojnica i koljena.
Treće, koljena, lukovi cjevovoda ili zakrivljeni
spojevi na prelomima cjevovoda, prema prirodnoj konfiguraciji terena,
projektovani su ranije, sa izračunatim uglovima zakrivljenosti, koje bi proizvođač i isporučilac, recimo iz Njemačke ili
Turske, dobio i izradio prema specifikaciji i tako ih isporučio, a mi bismo morali
da ih platimo odmah. Ali život je drugačiji! Na mjestu gdje cjevovod zavija lijevo, kao na donjoj recimo, projektant je predvidio zakrivljenost od, recimo, 17 stepeni.
Ali ako se u zemlji ispriječila projektantu ranije nevidljiva stijena, koja se ne može
zaobići, dok njeno razbijanje i uklanjanje traži puno rada, gubljenje vremena i
trošenje novca. Isporučilac opreme je, pretpostavimo, korektan, rado će uraditi
novo koljeno i poslati ga, ali to ne može sada, u ovom času kada nama treba,
jer je zauzet, ima drugu ugovorenu obavezu. Kada može? Pa, za mjesec dana,
recimo! Šta za mjesec dana?! Mi da čekamo toliko dugo?! Žao nam je, ali tako mora biti! Sada nemamo prostora. E, sa Poliesterom smo dogovorili drugačije. Dogovorili smo i njihovo
vođenje radova, da njihovi inženjeri prate radove i da u sličnoj situaciji procijene koji sljedeći ugao dolazi na trasi i na kojem je metru. Oni utvrđuju stvarno stanje u
prirodi, na terenu, na trasi cjevovoda, mjere i utvrđuju ugao zakrivljenosti terena i potrebno koljeno, zatim šalju obavijesti u svoju komercijalnu službu, služba obaviještava proizvodnju koje i kakvo koljeno
treba izraditi, koljeno se izrađuje, po mogućnosti odmah, ili najdalje sutra, tovari
se na neki od usputnih kamiona u transportu prema nama, roba se ocarini, plate
se sve obaveze i koljeno se doveze na teren, na gradilište i prije nego je
ugradnja ravnog dijela cjevovoda dostigla do tačke u kojoj treba da se ugradi
koljeno cjevovoda! Ili ako cijev pukne, iz nevažno kog razloga, pri transportu, istovaru ili polaganju, zamjena se odmah vrši. Nema zastoja! Svi smo zadovoljni, i isporučilac i investitor
i izvođači operativci i banka, posebno, jer vidi rezultate i stalno napredovanje projekta.
Cjevovod se polaže na neobrastao prostor da se zaštiti i ne siječe šuma. Ne polaže se trasa pravo, jer je i jeftinije i korektnije prema prirodi. Gore u vrhu se vidi kako trasa ima zavoj nadesno, pa pravo i onda nalijevo. Ovdje treba postaviti koljeno i nastaviti trasu, ali treba imati koljeno tačno utvrđenog ugla i da koljeno dođe i prije nego se dođe do prostora gdje trasa zavija. To smo postigli sa Poliesterom! Oni korektni, a mi prezadovoljni. Koljena nisu rađena prema ugovorenoj specifikaciji, već prema realnom stanju na terenu. Primjere traženja koljena, lukova, možete naći ovdje.
Četvrto, a važno za izvođenje ovog međunarodnog projekata, a on to jeste, jezičke barijere nisu postojale. Mi govorimo
bosanskim, svi iz Poliestera u Priboju govore srpskim, a Ante govori hrvatskim jezikom. I
svi se odlično razumijemo, pa je svaki problem, organizacioni, tehnički ili finansijski,
bio rješiv sada i odmah. Do kraja projekta nikome nikada i nizašta nije trebao prevodilac!
Peto, kasnije izmjene i popravci su mnogo brži i jednostavniji, a zastoji svedeni na minimun ako se ima proizvođač koji je u blizini objekata.
Peto, kasnije izmjene i popravci su mnogo brži i jednostavniji, a zastoji svedeni na minimun ako se ima proizvođač koji je u blizini objekata.
U međuvremenu, dok smo pripremali naše projekte,
posjećivali smo objekte mini hidroelektrana, čiji su vlasnici bili zadovoljni proizvodnjom
i imali pozitivna iskustva. Drago Šolar iz okoline Maribora u Republici Sloveniji
je jedan od njih. Posjetili smo ga u maju 2005. godine i dobili bitne informacije,
koje će nam kasnije pomoći u realizaciji naših projekata, a u kojima je i Šolar
indirektno učestvovao.
Maj 2005. godine, u posjeti kod Drage Šolara u okolini Maribora, jednog od zadovoljnih vlasnika mini hidroelektrane. Njegova iskustva došli su čuti i vidjeti, sjede lijevo,Ramo Gutić, do njega Ibrahim Beba Kasumović, pa Salih Kasumović Ikan, a nasuprot njima, Drago Šolar, najbliži, pa Ante Zeko i Salih Muftić Cako, tadašnji načelnik općine Gornji Vakuf-Uskoplje.
April je bio mjesec kada je
bilo moguće početi pripreme građevinskih radova i radova na iskopu kanala za
polaganje cjevovoda, na planini Vranici, na visini od preko 1.500 m nadmorske visine.
Sa Husom Bušatlićem, vlasnikom građevinske firme Velež gradnja d.o.o. Gornji
Vakuf-Uskoplje, potpisali smo Ugovor o izgradnji vodozahvata i strojare, dana 22.04.2005, a za isporuke
betona i svih drugih frakcija za ugradnju sa firmom Ingrup d.o.o. Gornji
Vakuf-Uskoplje, potpisnik Ugovora, 12.05.2005, bio je Jerko Jurina, u narodu
odmilja nazvan Krečar, drag čovjek i korektan višegodišnji zanatski proizvođač negašenog
kreča. Važan, ako ne i najznačajniji građevinski Ugovor o iskopu i zatrpavanju cjevovoda, 12.05.2005,
potpisan je sa firmom Držanlije d.o.o. Livno. Potpisnik je bio vlasnik i direktor
Nikola Perković Niko. Slične ugovore, ali sa drugačijim i prilagođenim sadržajem,
za Paloč d.o.o. i njegove projekte, potpisao je Ante Zeko. Nastojeći da lokalni
izvođači zarade nastojali samo da angažujemo što više lokalnih izvođača radova. Jasno,
morali su biti konkurentniji od drugih ponuđača.
Investitori i izvođači u maju 2005. godine: Ibrahim Beba Kasumović, Huso Bušatlić, Joško Jenko, Ante Zeko i Ramo Gutić.
Mještani Jelića, i oni koji su ostali tu, kao Mustafa Jašarević, ili oni koji su odselili, kao Luka Blažević i Zikrija Kovačević, tražili su naknadu za nekadašnje stare mlinove, korištene prije stotinu godina i koji su onemoćali i prestali s radom. Vodna površina je vječno državna i nije se mogla smatrati privatnom svojinom, niti tražiti naknada. Mi smo, u znak dobre volje, naknadili traženu odštetu i Jašareviću i Kovačeviću i Blaževiću.
Konačno, i Banku smo mogli
obavijestiti o svim potpisanim ugovorima i dostaviti spisak izvođača radova i
isporučilaca opreme: cijevi – Poliester dd Priboj, Republika Srbija; izgradnja pristupnih puteva,
miniranje, ugradnja cjevovoda – Držanlije d.o.o. Livno, BiH; vodozahvat i strojara
Velež gradnja d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, BiH; elektromašinska oprema i montaža,
generator iz Uljanika Rijeka, Republika Hrvatska i turbina Banstroj iz Banovića, BiH - konzorcij
Bičakčić d.o.o. Sarajevo, BiH i Conel company d.o.o. Tuzla, BiH; projektovanje – Bičakčić
d.o.o. Sarajevo, BiH. Dotadašnje finansiranje obezbijedili smo iz vlastitog učešća,
a kreditna sredstva obezbijedila su nastavak radova. Dakle, pet firmi iz Bosne i Hercegovine, i po jedna iz Srbije i Hrvatske.
Firma Držanlije ubrzo je započela radove na iskopu kanala za cjevovod, 04.05.2005. godine, i iskopala prve kašike
za mHE Sastavci, jer je bio dogovor da zajednički započnemo i vodimo sve
radove, a ta trasa, od tri mHE u gradnji, bila je najteža. Započinjala je na koti od 1.498 m nadmorske visine i završavala
na 1.167 m s visinskom razlikom od čak 331 m. Fotografije tih početaka nisu sačuvane, ne
znam kako i zašto su zaturene i ne postoje, ali postoji sjećanje na neke od
važnih događaja iz tih dana. Pogledajte nešto kasnije napravljene fotografije na vodozahvatu mHE Sastavci.
Na vodozahvatu mHE Sastavci u septembru 2005, lijevo, i krajem oktobra 2005, desno, na kojoj se vidi Ante Zeko i Omer Hadžiefendić iz Poliestera. Objekat se gradi od prirodnog materijala kako bi se uklopio u postojeći prirodni ambijent. Odavde je počinjala trasa cjevovoda za ovu elektranu dužine 2,2 km i visinskom razlikom od 331 metar.
Moj prvi
ulazak u duboki kanal iskopa od vodozahvata, koji je s odloženim materijalom bio dubok preko 3 metra, nakon čega me je obuzeo neobjašnjiv strah od započetog posla i zadatka koji smo pred sebe postavili! Otelo mi
se iz usta:
-Neka nam je Dragi Bog na
pomoći!
Drugo, a važno, je podsjećanje na
dvojicu korektnih mladića, operativaca, stručnih ljudi, koje je Poliester poslao
da prate radove, pomažu stručno da se ne napravi neka greška i obezbijede
koordinaciju svih radova na postavljanju cjevovoda na tri projekta. Njih dvojica, Edib Hanić i Vehbija Karlica, očekivali su, mi smo tako rekli, da mi imamo koliko-toliko obučene radnike i da ugovorni izvođač iskopa ima
zadovoljavajuću opremu. Ništa od toga! Bajram Nuković, direktor Poliestera, nam
je kasnije, kada se sve uspješno završilo, ispričao:
-Zovu mene Edib i Vehbija telefonom kući,
priča Bajram, i pitaju gde sam ih to poslao. Kako, bre, gde sam vas poslao? Ma,
direktore, ovi niočemu nemaju pojma! Niko - ni radnici, ni investitori, ni njihovi
izvođači! Niko ovdje ništa o ovom poslu ne zna! Hoće, bre, njih dvojica, priča Bajram, da se vrate kući!
Vele, neće da sramote sebe i našu firmu, jer ništa ne ide kako valja. Kažu da ste bili gori od naših Kalafaćana, na koje sam upozoravao. Stanite,
nema povratka! Ovo se mora završiti, naređujem, jer nam ovi projekti garantuju budućnost.
Naravno, ako ih dobro završimo, a to zavisi samo od vas, kažem ja njima. I,
eto, uspeli smo!
Edib Hanić sa Bebom u obilasku trase vodovoda, lijevo, i Vehbija Vehbo Karlica, korisni i korektni votitelji projekata polaganja svih cjevovoda, koji su obučili i nas i desetine radnika kako se to radi stručno, brzo i kvalitetno.
Tako je govrio Bajram Nuković
mnogo kasnije, pričao je anegdote i zadovoljno se šalio. Mi smo ubrzo shvatili, i to je treće
prevažno podsjećanje, da izvođač iskopa, s kojim smo ugovorili posao, ne može izvršiti ugovorene obaveze!
Radnici će, uz pomoć Ediba i Vehbije, nekako naučiti, ali firma Držanlije neće
naučiti kopati kanale po šumskim vrtačama i uzvisinama, jer to jednostavno ne zna! A nema
ni čime, jer ima staru opremu, koju ne može poraviti, nema para ni za
popravku zuba na kašici bagera!
Djelovali smo brzo i odlučili
da mi, i firma Paloč, kupimo po jednu tešku mašinu, bager, nađemo dobre rukovaoce bageriste, pa sami nastavimo sa iskopima svih trasa za cjevovod. Svatili smo da je to brže, jeftinije i vremenski mnogo sigurnije. Tražili smo ponudu
iz Austrije, firma Tatarević GmbH dostavila je Ponudu za bagere
08.07.2005, mi smo prihvatili, Račun je poslat 11.07.20055, a
Hypo-Alpe-Adria-Leasingom, voditelj Podružnice Mostar bio je Dragan Baškarad, a
operativac u Vitezu Draženko Petrović, sa kojim smo izvrsno sarađivali, nakon
potpisa Ugovora o finansijskom leasingu pokretnina, 13.07.2005, izvršili
su uplatu, a bageri uskoro dopremljeni i pripremljeni za rad.
Otkazali smo Ugovor o
iskopima, ubacili naše teške mašine, zaposlili vrsne bageriste, gotovo umjetnike vajare, koji su, zadovljno
sam se šalio tada i rado se prisjećam sada, znali teškim mašinama iz tvrdog vraničkog
kamena izvajati statuu najljepše djevojke.
E, onda je počeo pravi posao! Dvije velike
mašine u paru, pridodat im je i naš Pallazani, plus ostale šeške i lake mašine, kopali su dnevno i do 300 m, a polagano i više od 100 m cijevi dnevno.
Samir Rahmanović, na slici, u našem bageru Samsung, i Mustafa Milanović, u Antinom bageru Case, bageristi, umjetnici, vajari, udruženo su kopali iskope i zajedno dnevno kopali i do 300 metara kanala za postavljanje cijevi.
Kanali su i dalje izgledali zastrašujuće duboko i široko, ali sada nisam imao straha. I ove mašine i ovi ljudi, priprema poslova i vođenje ulijevali su svima samopouzdanje i sigurnost da će projekti biti završeni u zadatom roku. Sada je sve do nas, jer ako ne bude kanala, cijevi, cjevovoda i vode za pogon turbine iz generatora neće poteći struja.
Teškim mašinama priključili smo i Pallazani, naš bager, koji je, podsjećam, napravio sve u našem krugu, a nakon radova u fabrici, desno, Fuad Čaušević, s njim je izvodio vozačke bravure i uradio mnoge poslove na trasi cjevovoda. Na slici Fuad je desno, a lijevo je Saudin Trkić, prvo majstor, pa predradnik, pa poslovođa. O njima treba, i još ću, govoriti.
Jasmin Demirović i njegova Žuta raketa, Raba kiper, uskočili su u pravo vrijeme i dali veliki doprinos gradnji mHE Jelići. Na slici desno je Jasmin u razgovoru sa Bebom pored trase.
Bez rudarske bušilice za kamenolome i manjih mašina nije bilo moguće očekivati ovako uspješno i brzo iskopane kanale.
Kombinacija snage naših kamiona i bagera bila je igra za istovar dopremljenih cijevi spremnih za ugradnju. Na slici lijevo su: Vehbija Karlica, instruktor iz Poliestera, na cijevima, pored kamiona su Salih Kasumović Ikan, koji je vodio sve radove, Hakija Bićkalo i Selvedin Ćelić. Nakamionu su Fuad Čaušević i Saudin Dudo Trkić. A beton se najsavremenijim transportima dopremao na gradilišta udaljena preko 20 km.
Više ništa nije bilo nedokučivo i neizvodivo! Dubljeni kanali za cjevovod, ali i proširivane trase lokalnih i seoskih puteva. O tome ću kasnije, jer je naša pomoć lokalnim selima bila, često i presudna za njihovo održanje na ovim prostorima.
Trebalo je obezbijediti održavanje teških mašina, koje su radile od jutra do mraka. Ivica Tomić je to radio korektno i blagovremeno. Na ovoj fotografiji Ivica je lijevo sa Antom Zekom, nakon jedne popravke u avgustu 2005. godine.
Pogledajte i uporedite ove dvije fotografije. Gornja pokazuje ugradnju cijevi čuvene američke kompanije Hobas, negdje u Teksasu, a donja pokazuje našu ugradnju cijevi u cjevovod mHE Jelići, u Jelićima, odmah ispod Markove luke. Ima li velike razlike? Nema! Jedino što smo mi posao, uz pomoć Ediba Hanića i Vehbije Karlice, instruktorima iz Poliestera, sve to naučili i uradili za nekoliko mjeseci.
Vodene prepreke premoštavane su prema zahtjevu ekološke studije i projekta, a zaštita cjevovoda i njegovo sugurnosno polaganje obezbijeđeni su nizom betonskih pragova, koji cijeli cjevovot drže učvšćen u zemlji, čime su izbjegnute i štete i moguće opasnosti od pomjeranja i pucanja cijevi.
Uznemirene površine smo vraćali u prvobitno stanje, kao ovdje kod Markove luke iznad sela jelići, a neobrasle čistine su bile i nama mamac da se spuštamo naglavačke, ali je bilo i mnogo jeftinije i brže, jer su iskopi bagerisima virtuozima bili lakši, a priroda sačuvana.
Ekološka udruženja i pojedinci, ekološki zaljubljenici, bili su stalna pratnja naših radova, snimali su i pratili nas i naše radove, od početka do kraja i, naravno, pazili da ne napravimo neku ekološku grešku ili, nedajbože, da ne počinimo ekološku katastrofu. Oni su bili zadovoljni, a mi prezadovoljni.
Ni gornje fotografije nisu dovoljne
da pokažu svu složenost radova i našu odlučnost da projekte završimo brzo, racionalno i
jeftino. Ni naredne, koje će pokazati izgradnju tzv. tirolskog vodozahvata, a onda
i izgradnju strojare, pa ni ostalih faza gradnje ili doživljenog, neće biti dovoljne
za potpuni doživljaj i ilustraciju. To bi mogao niz fotografija, koje sam lično
snimio ili koje sam dobio od učesnika u projektu, pa je neophodno uraditi i galerije
fotografija. Ali do tada mi idemo u praćenje projekta na način kako smo to činili
do sada. Čim se ukaže slobodno vrijeme urediću galerije.
A, sada idemo na izgradnju tirolskog
vodozahvata.
Radovi na uređenju tzv. tirolskog vodozahvata za mHE Jelići u Sastavcima, u ovom neuređenom koritu sastavaka Vrbasa i Sikirskog potoka, na nadmorskoj visini od 1167 m, započeli su 14. 10.2005. godine. Lijevo se vidi gordo i stameno stablo starog bijelog graba, Caprinus orientalis, latinski mu je naziv. Zapamtite ga, jer ćete ga ponovo viditi i kasnije, nakon izgradnje vodozahvata.
U toku radova trebalo je ambientalno, prostorno i praktično potrebno zaštiti stari most i uklopiti ga u ambijent vodozahvata.
Grube konture betonskih dijelova vodozahvata se već naziru.
Mjesto spajanja cjevovoda i vodozhvata je zahtijevalo ozradu posebnih segmenata.
Vodozahvat u perspektivi i prvi mlazovi vode u vodozahvatu kroz koji će proticati voda do cjevovoda, onda kroz cijevi do strojare, u strojari do turbine, turbina će okretati generator i početi praviti struju. Nešto što je izgledalo tako daleko postaje sve biliže i bliže.
Vodozahvat još djeluje kao gradilište u kome se čini kao da se priroda otima da sačuva svoju ljepotu. Obrisi jeseni i jesenjih boja vidljivi naprijed, ali i u pozadini. Planinska, vranička zima se bliži, a radovi još traju.
Ovo već liči na željeno i zadato stanje, jer je voda čista i uređena, a priprema se i kućica, koja će ambijentalno ličiti na obližnje male brvnare i u njoj će biti smještena neophodna oprema koja će pokretati klapne za otvaranje i zatvaranje cjevovoda, čistilice koje čiste opalo lišće. Bliži se završetak, ali se bliži i zima i krajnji rok gradnje, negdje polovinom novenmra ili početkom decembra. Radi se danonoćno, ali optimisti smo. Podsjećam, svi radimo sve, jer radimo na tri objekta mini hidroelektrana: mHE Jelići, mHE Sastavci i mHE Duboki potok.
Polovinom novembra 2005. godine pao je veliki snijeg. Nije to ni rano, ali nije ni na vrijeme. Mogao je malo pričekati da mi završimo vodozahvat i bježimo dolje naniže, prema strojari. Bilo je novembarskih mjeseci bez snijega, ali ovoga puta nije bilo tako. Radili smo i radili, a Mehmed Meša Bostan sa svojm ekipom je radio da sagradi brvnaru i omogući ugradnju neophodne opreme.
Meša Bostan i njegova ekipa, ili svi mi, uspjeli smo uprkos velikog snijega, kako je to u ovom kraju uobičajeno, jer svakog 29.novembra uvijek su padali veliki i neprohodni snijegovi. Tako je bilo i ovoga novembra 2005. godine.
Podsjećam na onaj grab o kome sam govorio maločas. Sada je snimljen s druge strane, a na drugoj fotografiji, eno ga dolje, samo snimljen s one strane. Isti je to bijeli grab, samo je sada veći i još tu uspravno stoji, sačuvan je! Ali vodozahvat nije isti, jer ovaj sto se vidi lijevo je puno ljepši nakon radova, nego ona neuredna jaruga prije naših radova. Priznali su nam to i ekolozi, naši stalni pratioci i posjetioci.
Fuad Fudo Čaušević, povremeno je poslovođa, a često i bagerista, koji povremeno po potrebi, mijenja nekadašnjeg bageristu virtuoza Samira Rahmanović, na istom bageru, eno bagera tamo, vidi se u pozadini lijevo. Vodi Fudo i brigu da vodozahvat bude ispravan, funkcionalan, ali i lijep, uklopljen u prirodnu sredinu.
Strojaru, kućicu za opremu, objekat
mini hidroelektrane, ili centralu, kako se u narodu oduvijek zvala, u septembru
2005. godine, sa svojom ekipom počeo je graditi Huso Bušatlić. Išlo je kako je išlo,
ponekada brzo, nekada je moglo i brže, ali su svi zaposleni u Velež gradnji d.o.o. doprinijeli da se centrala završi na vrijeme i da iz nje poteče struja. Bio je to moj drugi životni susret sa centralom. Prvi je bio u Oborcima, onaj ovdje, gore opisani, a drugi je bio ovaj u Jelićima, čije opisivanje i ilustracija gradnje tek slijede. Mada je ovaj objekat u Jelićima veći, ljepši i, recimo, grandiozniji, ali onu centralu sam doživio dublje i s ushićenjem. Činila mi se tako velika, snažna i opasna. Valjda je bilo zato, jer sam tada bio mali, a sve oko mene bilo je tako veliko.
Na lokalitetu sela Jelići, stotinjak metara od naselja, na nadmorskoj visini od 992 metra, tamo gdje se Deralski potok ulijeva u Vrbas, na desnoj obali Vrbasa, Huso Bušatlić, sa svojom ekipom, polovinom septembra 2005. godine, počeo je izgradnju, stručno rečeno, strojare, a narodski rečeno centrale. Pored puta se vidi da je trasa cjevovoda već stigla do lokacije objekta. Ali cjevovod gradimo mi, a objekat strojare gradi izvođač po ugovoru.
Malo-pomalo, gradi se centrala ili strojara, ugledaše se konture lijepog objekta.
Strojara je u prekrasnom šumskom ambijentu, okružuje je prelijepa mješovita šuma, smrče, jele, bukve, ali i drugih lišćara, breze, brekinje, mukinje, graba, uz Vrbas johe, vrbe. Kolorit je prekrasan, ali vrijeme nam odmiče, sada je polovina oktobra 2005. godine.
Fasada je rađena i u maglovitim jutrima.
Lijepo izgleda spolja, a funkcionalna je iznutra.
Kranska staza omogućava predstojeću montažu teške opreme, a ulazna cijev završetka cjevovoda može prihvatiti vodu pod pritiskom od 32 bara i omogućiti pokretanje rotora turbine, spojenog sa rotorom generatora za proizvodnju prvih kWh električne energije.
Pade već pominjani veliki snijeg u novembru 2005. godine. Nikome nije smetalo da nastavi sa radovima, jer su se naši nama zadati rokovi puštanja u rad morali ispoštovati. I bi tako!
Salih Ikan Kasumović, vodi i nadgleda zadnje radove na uređenju kruga oko strojare mini hidroelektrane Jelići. Kraj je novembra 2005. godine
Oprema je, pomenuh to, već bila pristizala i trebalo ju je platiti. Imali smo dio vlastitog učešća, kojim
smo pokrivali neke investicione troškove. Važno je bilo sačuvati svaku
investicionu marku i racionalno je utrošiti. UniCredit Zagrebačka banka dd
Mostar, koja je već bila uključena u projekat, donijela je odgovarajuće odluke da će
pratiti cijeli projekat, o čemu sam već govorio, a mi smo odlučili da kod ove banke
otvorimo još jedan transakcijski račun, koji će biti namijenjen isključivo za
transakcije namijenjene izgradnji mHE Jelići, koji je otvoren 25.05.2005.
godine.
Sa UniCredit Zagrebačkom
bankom dd Mostar Ugovor o dugoročnom kreditu potpisali smo 18.07.2005.
godine i ni tada nije bio najpovoljniji, ali boljeg nije bilo. Promjenjiva
kamata je bila 6,8 posto, rok otplate 9 godina u 108 mjesečnih rata i odgođeno
plaćanje na za 12 mjeseci. Odmah smo podnijeli Zahtjev, 19.07.2007,
za aktiviranjem dijela kredita. Nijedan kredit nije bez osiguranja, pa ni ovaj, zato je 13.10.2005. godine Banci dostavljena Odluka o zalaganju nekretnina
društva donesena je 20.10.2005, a u Općinskom sudu u Bugojnu potpisan Sporazum od osiguranju
novčane tražbine. Po okončanju transakcije kreditnih sredstava i finansiranja podvučena je crta zaduženja pa smo,
26.12.2005, dobili Plan otplate kredita, koja teče od 01.01.2006. godine,
a dospijeće prve rate je 01.08.2006. godine. Malo kasnije, 07.04.2006, Ugovorom o zalogu sve smo dali pod hipoteku! Sve smo rizikovali da napravimo
centralu i počnemo proizvoditi struju. Neizvjesnost će trajati narednih desetak
godina.
Banka je stalno tražila
izvještaje, zaposlenici i odgovorna lica dolazili su da pregledaju stanje i tok izvođenja radova, trošenje
sredstava, a periodično smo morali podnositi i pisane izvještaje.
Pored pisanih izvještaja UniCredit Zagrebačka banka dd Mostar, stalno je pratila trošenje kreditnih sredstava. Na gornjoj fotografiji su Galib Pranjavorac, direktor Filijale u Tešnju, prvi s lijava, jedan od najzaslužnijih za uspješno finasiranje ovih projekta i Dragan Taraba, zaposlenik u Vitezu, koji je, nakon odlaska korektne Apolonije Nevjestić u penziju, bio zadužen da u banci prati naše poslovanje i projekte. Ibrahim Beba Kasumović je u sredini.
Dinamiku i brzinu izvođenja radova,
posebno onih teških, kao što je iskop kanala, polaganje cijevi i ugradnja cjevovoda,
te izgradnja objekata, vodozahvata i strojara, isporučioci opreme nisu mogli shvatiti.
Očekivali su da će to ići znatno sporije i da oni imaju malo prostora za kašnjenje,
ali se ispostavilo da smo mi nametnuli tempo i bili sve bliže ostvarenju konačnog
cilja i skorog puštanja u rad tri objekta, tri HE. Ponavljam da su dva investitora,
Paloč d.o.o i Rose-wood d.o.o., sve radili zajedno bez ikakvog ugovora, a sve je
funkcionisalo bezprijekorno. Oprema je pristigla i ugradnja počela.
Na mjestu gdje u strojari ulazi cijev za dovod vode pod visokim pritiskom spaja se sa turbinom, a turbinski prenos spaja se sa generatorskim prenosom, desno, nakon čijeg obrtanja nastaje struja.
Pero Drčalić, tehnički direktor firme Poliester iz Priboja, isporučioca cijevi, okreće rotor generatora i time, kako je sam govorio, simbolično je proizveo jedan, ali prvi kilovat sat električne energije. Bilo je to tokom posjete od 16.11.2005. godine. Nažalost, Pero je ubrzo nakon toga preminuo
Generator je smješten između dvije turbine i obostrano spojen na cjevovode, a njihovo pokretanje zavisi od snage i količine vode koja ima na raspolaganju. Više vode - rade obje turbine, malo vode - radi samo jedna.
Transformator i ostala elektrooprema čekaju ugradnju.
U hodu smo se upoznavali sa opremom, a Beba i Ante su pratili ugradnju.
Moja malenkost, u sredini, prati ugradnju generatora. Slijeva su: vozač iz Poliestera, žalim, ali nisam zabiljeižio ime, Petar Pero Drčalić, tehnički direktor Poliestera, Omer Hadžiefendić, rukovodilac komercijalnih poslova u Poliesteru i Ante Zeko. Fotografija od 16.11.2005. godine
Eh, da su to bili jedini
poslovi i obaveze koje smo imali! Bilo bi to zadovoljstvo, jer smo bili
presretni odvijanjem svih radova i primicanjem konačnom cilju i puštanju u rad
svih objekata. Sve, i to smo radili, ali i proizvodili proizvode od drveta,
izvozili za Njemačku i kontaktirali sa kupcima, borili se s problemima i
nedaćama u ovoj proizvodnji. Morali smo, nije bilo druge, zarađivati pare da možemo biti sigurni
da će firma opstati i da ćemo moći vraćati dugove i kredite.
Napomenuh ranije da bez
licence – FERK-ove dozvole za rad - ne može se obavljati proizvodnja
električne energije! Puni naziv ovg važnog regulatora je Regulatorna komisija za energiju u
Fedraciji Bosne i Hercegovine. Zato je bilo potrebno pokrenuti procedure. Bile
su to Tantalove muke! O FERK-u i ljudima sam i ovdje, na ovom postu, govorio
sve najljepše, pročitajte to, ali procedure i papirologija su toliko
komplikovani da je nekome, koga to ne zanima, i dosadno. Odlučite sami hoćete
li ovo čitati, a ja ću, radi sjećanja i podsjećanja na sve te događaje i radnje
i radi autentičnosti ove monografije, početi s opisivanjem. Malo ih je bilo koji su vjerovaali da ćemo uspjeti. Nisu nam govorili, ali nam nisu vjerovali. Jer, ko kaže da
ćemo mi napraviti centrale? Pa, ako ih i napravite, mnogi su mislili, ko vam
kaže da ćete dobiti licencu za proizvodnju? Kao da sam čuo zlobnike koji su
govorili da se kanimo ćorava posla i da nastavimo svoje poslove, mi rezati drvo, a Paloč da proizvodi
deterdžente za veš! Ali mi se odvažismo da tražimo licencu! Brzo ću, što brže mogu, to opisati. Bilo je to ovako:
Još u prethodnoj godini, podsjećam, 03.04.2004, obnovili smo FERK-u Zahtjev za saglasnost za upis
djelatnosti, a negativan odgovor dobili smo 30.09.2004. Pa smo
na propisanom Obrascu 1-ZP, 23.09.2005, obnovili Zahtjev za izdavanje
dozvole za rad – Licence za djelatnost proizvodnja električne energije i
dobili Obavještenje o nedostacima podnesenog zahtjeva za izdavanje
dozvole, koje je, 26.10.2005, potpisao Risto Mandrapa, predsjednik FERK-a. Zaključkom, od 30.11.2005, smatra se da zahtjev za dobijanje licence nije ni podnesen i
upućuje na ponovno podnošenje zahtjeva, što smo i učinili 05.01.2006, a što je objavljeno na
stranici FERK-a. Ponovo! smo dobili Obavještenje o nedostacima podnesenog
zahtjeva dobili smo 20.01.2006. Najveći nedostatak Zahtjeva bio je da nismo
imali potvrdu da su riješeni svi imovinsko-pravni odnosi. Potvrdu da su
riješeni, 24.01.2006, tražili smo od Službe za imovinsko-pravne poslove
i katastar Općine Gornji Vakuf-Uskoplje. Uvjerenje da nema
imovinsko-pravnih sporova, 26.01.2006. godine, potpisala je Senada Ljubunčić,
pomoćnica načelnika. Obavještenje FERK-u da su svi
imovinsk-pravni poslovi riješeni i još neke manje dopune šaljemo 27.01.2006.
FERK prihvata osnovne tehničke i energetske parametre mHE Jelići, koji se, ako
nekoga interesuje, mogu vidjeti ovdje ili ovdje na stranicama
FERK-a, a nakon našeg izjašnjenja, od 20.02.2006, da nemamo novih
činjenica bitnih za postupak izdavanja dozvole za rad, i da je Zhtjev
kompletan, konstatuje se i na stranici FERK-a. Zatim nas FERK, 17.02.2006, obavještava da je u Dnevnom avazu, 01.02.2006, objavljeno Obavještenje za javnost da smo
podnijeli zahtjev za izdavanje dozvole, a sa sjednice FERK-a, od 24.02.2006,
upućuje Obavještenje za javnost o općoj raspravi o Nacrtu dozvole za
rad – Licence za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodnja električne
energije Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, koji je objavljen, 27.02.2006,
u Dnevnom avazu i na web stranicama FERK-a. Javna rasprava o
Nacrtu dozvole za rad – licence, održana je 07.02.2006. godine u 14,00 sati u
Motelu Saraj u Gornjem Vakufu-Uskoplju, kojoj su priststvovali svi koji su bili zainteresovani, a
cjelokupnu organizaciju i vođene postupaka rasprave vodio je FERK. Ubrzo,
24.02.2006, FERK donosi Odluku kojom se usvaja Nacrt dozvole za rad. Nema potrebe ni podsjećati da su
sve procedure i sve radnje i na izdavanju dozvola, pa čak i na istim sjednicama
FERK-a, donošene istovremeno za nas i za društvo Paloč d.o.o. To je bilo naše
opredjeljenje, a koje su razumjeli svi partneri, organi i tijela, što je ubrzavalo sve procedure i donošenje važnih odluka. Ivica
Drežnjak, rukovodilac Sektora zajedničkih poslova FERK-a, 13.03.2006. godine,
dostavio nam je Izvještaj Ahmeda Hukića, voditelja javne rasprave, u
kome Hukić, „obzirom da na ponuđeni Prijedlog nacrta dozvole nije bilo
primjedbi“, predlaže, „da izdamo dozvolu za rad za proizvodnju električne
energije za privredno društvo Rose-wood u identičnom tekstu kao što je usvojeni
Nacrt na II redovnoj sjednici FERK-a“ i taj Izvještaj dobili smo 13.03.2006. godine. Mi nemamo primjedbe ni komentare. E-mailom od 22.03.2006. godine, Ahmed Hukić,
voditelj postupka, nas „sa zadovoljstvom obavještava da je na jučerašnjoj
redovnoj sjednici FERKa usvojen tekst Dozvole – Licence za proizvodnju
električne energije“ i da će nas o terminu uručenja dozvola blagovremeno
obavijestiti. Uzvratili smo odgovorom i zahvalili. Bilo je to interesantno za
javnost, jer se prvi puta na ovim prostorima dešavalo da firme, koje se ne bave
proizvodnjom električne energije, sada dobiju dozvolu da proizvode električnu
energiju. Bio je to monopol države i više to nije! O do tome piše
Dnevni avaz, 22.02.2006, i Oslobođenje, 29.03.2006.
godine i pišu afirmativno o izdavanje prvih licenci za proizvodnju električne enrgije
privatnim preduzećima, Intrade Energija, Sarajevo, Rose-wood Gornji
Vakuf-Uskoplje, Paloč Gornji Vakuf-Uskoplje i Elgrad Jajce.
Pozivnica za svečanost na kojoj će
FERK uručiti dozvole za rad – licence za obavljanje djelatnosti proizvodnje
električne energije, dostavljena je faxom, a svečanost je zakazana je za
28.03.2006. godine. Svoj dolazak na svečanost potvrdili smo 25.03.2006.
godine.
Dozvolu za rad – Licencu za
obavljanje elektroprivredne djalatnosti – Proizvodnja električne energije
društvo Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Batuški lug bb, registarski
broj: 06-03-6/06, za period važenja od 21.03.2006. do 20.03.20011. godine,
dobili smo na svečanosti u FERK-u, 28.03.2006. godine. Potpisnici su bili Risto
Mandrapa, predsjednik FERK-a, Đulizara Hadžimustafić, član FERK-a i Zdenko
Šimunović, član FERK-a. Rješenje 684 je potpisao Risto Mandrapa,
predsjednik FERK-a. U Registru dozvola FERK-a na web stranci nalazi
se i dozvola našeg društva.
Uskoro, 20.07.2006. godine,
Risto Mandrapa, predsjednik FERK-a, Rješenjem je imenovao Komisiju za nadgledanje obavljanja licenciranih djelatnosti u
sastavu: Ivica Drežnjak, sekretar FERK-a, Slavica Stojčić, rukovoditelj Sektora
za pravne poslove, Ahmed Hukić, rukovoditelj Sektora za licence i tehničke
poslove, Sanela Pokrajčić, rukovoditelj Sektora za tarife i tržište, Monija
Nogulić, specijalista za distributivnu djelatnost, Aida Mulić-Hadžiosmanović,
pravnik specijalista, Anita Jurić, pravnik specijalista, Slobodan Čorlija,
inženjer za tarifni sistem, Senad Aganović, specijalista za distributivnu
djelatnost, Ivan Šimović, specijalista za proizvodnu djelatnost, Ivona Soče,
specijalista za proizvodnu djelatnost i Sanela Cigić, revizor.
Sve ove aktivnosti i
procedure, i ove ljude u FERK-u, trebalo je platiti, pa je FERK usvojio Odluku o privremenoj naknadi koju će platiti imaoci licenci proporcionalno prihodu
od proizvodnje.
Uh! Bilo je zamorno i
čitati? A kako li je tek bilo naporno ispuniti sve uslove i dobiti licencu? Mi
smo je dobili, sa rednim brojem šest, i izgleda ovako:
Dozvola za rad – Licenca za obavljanje elektroprivredne djalatnosti – Proizvodnja električne energije društvo Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Batuški lug bb, registarski broj: 06-03-6/06, za period važenja od 21.03.2006. do 20.03.20011. godine
Proizvodni objekti su trebali uskoro
biti gotovi, od FERK-a smo imali dozvolu za rad, uskoro ćemo moći proizvoditi i prodavati struju. Ali da li je
baš tako? E, nije još sve sigurno! Kuda ćete proturuti struju? Kojim će žicama
teći do potrošača. Pa, to je riješila država obaveznim otkupom! Jeste, ali
mreža ne može primiti svu proizvedenu električnu energiju! Kako ne može? Pa,
što su onda raspisivali oglase i potpisivali koncesione ugovore? Je li to
moguće? Da li je moguće da ćemo uložiti sve, a ništa nam se ne garantuje? Niko
ne garantuje da će struja doći do potrošača, kupca i da će biti naplaćena! Šta
ako sve izgubimo, a toliko smo se nadali i sve svoje što imamo smo založili?
Hiljadu pitanja, a niko ne daje odgovore! Nadamo se! I nadamo da će se nekako
problem sa prenosnom mrežom riješiti. Koji problem sa mrežom? Ni mi to nismo
znali, niti smo znali da on postoji, dok nam nisu rekli da možda sve uzalud
radimo i ulažemo uzalud! Čitaocu, možda, ni to nije interesantno, ali nama je
to život značilo! Ili ćemo zbog nespremnosti države da preuzme dogovorenu
energiju propasti ili će neko naći nekakvo rješenje. Počela je bila trka sa vremenom i
ubjeđivanje važnih ljudi da nešto učine da svi projekti ne propadnu! Puno ih
je, i previše, onih koji odlučuju o našim sudbinama. Nastavimo, ipak, dosadašnjim redom.
Uvidjevši da izdata Prethodna elektroenergetska saglasnost za priključenje male hidroelektrane Jelići, koju
je, 21.09.2004, pod brojem 3203/04, izdalo Javno preduzeće Elektroprivreda BiH
Sarajevo, Direkcija za elektrodistribuciju, Elektrodistribucija Travnik,
potpisnik je bio Fadil Agačević, tehnički direktor, ne odgovara nijednom od
budućih proizvođača električne energije, tražili smo sastanak kod odgovornih
lica u direkciji u Sarajevu. Tačka 4.4.2., na strani 2. Prethodne saglasnosti,
nagovijestila je da se priključak mHE može izvršiti, ali uz značajnu
rekonstrukciju tadašnje lokalne mreže. Ali ko će to finansirati? Mi smo smatrali da će
to uraditi JP Elektroprivreda BiH, jer je po Odluci Vlade Federacije BiH o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena energije iz obnovljivih izvora instalirane snage do 5 MW, od 28.06.2002. godine, a koju je potpisao Alija Behmen, tadašnji premijer, JP Elektroprivreda BiH je obavezna da
otkupi proizvedenu električnu energiju i po cijeni koja je utvrđena. Rekoh već,
bilo nam je neshvatljivo prvo nezvanično saznanje da Elektroprivreda traži da mi to
uradimo, da mi rekonstruišemo i dograđujemo mrežu, odnosno da to finansiramo!
Kako, zašto, odakle iz kojih sredstava. Zašto nam to nije rečeno prije
potpisivanja koncesionih ugovora? Svuda pitanja, nigdje odgovora!
Tražili smo pojašnjenja i važan, za nas prevažan sastanak, zakazan je u direkciji JP Elektroprivreda BiH u Sarajevu. Sastanak
je zakazao i vodio Enver Jamak, direktor Direkcije za distribuciju Sarajevo, a
ispred JP prisustvovali su još i Salim Mutapčić, zamjenik direktora Direkcije
za distribuciju Sarajevo, Fadil Agačević, tehnički direktor Elektrodistribucije
Travnik, Mehrid Omerinović, rukovodilac djelatnosti distribucije
Elektrodistribucije Travnik i Nadir Redžić, rukovodilac operatora distribucije
Elektrodistribucije Travnik. S druge strane, kao predstavnici koncesionara,
inicijatori sastanka, prisustvovali su Anto Zeko, Paloč d.o.o., za mHE Sastavci
i Duboki potok, Ibrahim Kasumović i Enes Čemer, Rose-wood d.o.o., za mHE Jelići
i Edhem Bičakčić, Bičakčić d.o.o., kao nosilac usluga projektovanja,
inženjeringa i konsaltinga. Iz Zapisnika, koji su sačinili Salim Mutapčić i Fadil
Agačević, vidi se detaljan opis stanja i predviđanja događaja, ali je najvažnije
da se na mrežu na toj predmetnoj trasi 20 kV dalekovoda, kako nam je
pojašnjeno, više ne može priključiti ni obični fen, sušilica za kosu, a kamo li
nove mHE proizvodne snage od 10,261 MW. Da podsjetim da su pojedinačne planirane snage bile
za mHE Jelići 1,406 MW, mHE Sastavci 0,790 MW, Duboki potok 0,913 MW, a u
pripremi je bila i izgradnja mHE Dubrava, na ušću Kozičke rijeke u Vrbas, čiji je koncesor bio
Wind-Neretva d.o.o. iz Konjica, a finansijer projekta i izvođač svih radova Teheld.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik bio Ante Marković, posljednji predsjednik Vlade SFR
Jugoslavije i veliki zagovornik izgradnje mini hidrolektrana u Bosni i Hercegovini.
Ante Marković je bio vlasnik društva Tehel d.o.o. Sarajevo, koji je učestvovao u pripremama i izgradnju mHE Dubrava na ušću Kozičke rijeke u Vrbas.
Laički objašnjeno problem sa dalekovodom i mrežom bio je tome da će biti više truje, da taj dalekovod ima slabe i tanke žice i da ne može primiti proizvedenu struju! Cijelom dužinom, od preko 20 km, mreža je toliko
opterećena i nesigurna da se mora izvršiti njena rekonstrukcija! Mora, jer tako
piše u tački 4.4.2. Prethodne saglasnosti!
Na gornjim fotografijama ovi kestenovi stubovi izgledaju romantično u privorskom krajoliku, pored Vrbasa, ali su bili dotrajali, bili su stalni kvarovi, mreža je stalno padala i bila je nesigurna, zimi posebno! Dešavalo se da u selima uz Vrbas uzvodno po nekoliko dana nema napajanja strujom. Život je često bio paralisan! Trebalo je rekonstruisati mrežu, prvenstveno radi brojnih mještana u selima Privora, ali i radi novih proizvodnih objekata. Ali ko će to uraditi i finansirati?
U Zapisniku, na strani 4, ostade zapisano da su prisutni ispred JP rekli ovako:
„Saglasno Zakonu o prostornom uređenju FBiH i Općim uslovima za isporuku
električne energije, investitori izgradnje malih elektrana su obavezni
finansirati sve radove vezane za priključenje na elektrodistributivnu mrežu,
što podrazumijeva i eventualne rekonstruktivne radove na postojećoj mreži, koji
su u funkciji stvaranja uslova za preuzimanje i transport energije iz mHE.“
Dok država odlukama utvrđuje obavezu o otkupa i preuzimanja proizvedene električne energije, a Srednjobosanski kanton utvrđuje i provodi strategiju razvoja, dotle državno i Javno preduzeće Elektroprivreda BiH budućim proizvođačima ne nudi ništa, već se
nudi samo kao stručni saradnik, a koncesionari, budući proizvođači, trebaju da rješavaju problem
neodgovarajuće prenosne mreže, zašto ne postoji nikakva pravne regulativa niti drugi osnov.
Još nešto vrlo važno: za
gornji izrečeni i Zapisnikom konstatovani stav, i ni za jedan drugi stav o korištenju i obnovi elektroprenosne mreže, izrečen i napisan tih dana, nigdje nema
nijedne odluke niti zvaničnog dokumenta nijednog rukovodnog i nadzornog tijela
i organa JP, kojim se realizuje ovakav stav i poslovna strategija JP Elektroprivreda
BiH, a koja je očigledno u suprotnosti sa osnovnom strategijom države i
društva. Važna regulativa postoji za potrošače, ali ne postoji za proizvođače! To je nešto novo! FERK će tek kasnije regulisati mnoge oblasti, ali problem prenosa od proizvođača nije još dugo kasnije riješio. Predstavnici i pojedinci određivali su strategiju i konkretne operativne poteze
JP prema proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora i donosili odluke,
koje su onemogućavale provođenje važnih strateških odluka državnih organa. Zatim, predstavnici
JP Elektoprivreda BiH samovoljno su buduće proizvođače tretirali kao potrošače
električne energije i tražili da proizvođači, kao i potrošači, sami finansiraju
prenosnu mrežu! A ako nema prenosa novoproizvedene energije, nema ni naplate!
Padaju svi projeketi i sve strategije države o podršci proizvodnje električne
energije iz obnovljivih izvora! Uzalud su bile usvojene strategije države, kada su strategiju provedbe određivali pojedinci i neformalne grupe, ne tijela i organi,
već pojedinci. Time se krug zatvorio! Monopolističko ponašanje pojedinaca, kao
da je JP njihovo vlasništvo, omogućavalo je njihovu stalnu opstrukciju i onemogućavalo realizaciju strateških ciljeva. I tako se osamostaljena, ali realna, društvena snaga
i moć, time i vlast, izmješta iz okrilja države i državnih tijela, organa i
institucija i prelazi u ruke izdvojenih i realno moćnih pojedinaca i grupa. Šta
u tim društvenim okolnostima slijedi dobro je poznato. Srećom, nisu svi isti, ali je društvena nesreća što dobra volja pojedinca ne zavisi od sistema, već od njegove subjektivne procijenjene ili trenutno dobre volje. To nije dobro i u krajnjem nikome neće donijeti dobro!
Počeli smo se bili dopisivati, pa smo, 08.03.2005, od Elektrodistribucije Zenice jednim Zahtjevom, mi i Paloč, tražili rekonstrukciju dalekovoda
Jelići-Mačkara-Voljevac-Gornji Vakuf. u tekstu upozoravamo da se bliži kraj izgradnji
tri mini hidroelektrane, a mreža još nije rekonstruisana. Pa, 22.04.2005, urgiramo da se to uradi!
I onda se desilo ono što smo od
početka smatrali normalnim: Besim Halilović, direktor Elektrodistribucije
Zenica, svjestan značaja ovih projekata, našao je mogućnost
finansiranja obnove i rekonstrukcije dalekovoda, ali i potrebe stanovništva, sa
svojim saradnicima pripremio je neophodnu dokumentaciju, obezbijedio sredstva,
radovi su započeti s proljeća i za nekoliko mjeseci bili su završeni. Mada nam je
bio omogućen samo privremeni priključak našem olakšanju nije bilo ravna!
U ljeto 2005. počela je rekonstrukcija (10)20 kV dalekovoda Jelići-Mačkara-Voljevac-Gornji Vakuf, stari kestenovi stubovi zamijenjeni su novim, betonskim i čvrstim, mještani u šali radosno rekoše vječnim. Sredstva je obezbijedilo JP Elektroprivreda BiH, u okviru planirane rekonstrukcije ovog dalekovoda.
Mreža dalekovoda je obnovljena do jeseni 2005. godine. Ovo su fotografije sa ušća Kozičkog potoka.
Na livadama ispod sela Jelići novi dalekovod i novi betonski stubovi kao da ukrašavaju krajolik.
Posljednji stub, stub za seosku trafostanicu, ugrađen je početkom novembra 2005. godine.
Ovaj stub na Kozičkom potoku snimio sam oblačnog i kišnog dana, 22.10.2005. godine. Postao je simbolom naše proizvodnje i često smo ga koristili kao ilustraciju na našim dokumentima. I danas tamo stoji ponosito i uspravno. Njime sam i započeo ovu priču na postu broj 1.
Izvršen je pregled priljučaka
za mHE Jelići i Zapisnikom o internom tehničkom pregledu elektroenergetskog objekta-priključni
kabal (10)20 kV Jelići-mHE Jelići, Komisija u sastavu: Bahtija Sivro, predsjednik,
Fadil Agačević, Mehrid Omerinović i Dževad Hadžijusufović, članovi, od 09.11.2005,
konstatovali su uredno stanje uz mišljenje da se može izvršiti priključenje objekta na mrežu. Time je omogućena probna proizvodnja do konačnog rješenja problema prenosne mreže.
Odgovorne firme, dobri i ozbiljni proizvođači, prate svoje proizvode i znaju njihovu sudbinu. Radovi na svim objektima na sve tri mini hiroelektrane su se primicali kraju. Zato su Poliesterovi odgovorni ljudi, 29.10.2005. godine, posjetili trase cjevovoda gdje su ugrađene njihove cijevi. I njihovom oduševljenju i zadovoljstvu nije bilo kraja.
Odgovorne firme, dobri i ozbiljni proizvođači, prate svoje proizvode i znaju njihovu sudbinu. Radovi na svim objektima na sve tri mini hiroelektrane su se primicali kraju. Zato su Poliesterovi odgovorni ljudi, 29.10.2005. godine, posjetili trase cjevovoda gdje su ugrađene njihove cijevi. I njihovom oduševljenju i zadovoljstvu nije bilo kraja.
Kao odgovororan isporučilac cijevi Poliester upriličio posjetu i 29.10.2005. godine, obilazak gradilišta kako bi se uvjerili u kvalitet izvršenih radova. Na lijevoj fotografiji s lijeva su: Omer Hdžiefendić, Ante Zeko, Petar Pero Drčalić i Ibrahim Beba Kasumović, a na desnoj fotografiji vide se Pero Drčalić, Salih Ikan Kasumović i Bajram Nuković.
Zajednička fotografija na vodozahvatu mHE Jelići, 30.10.2005. godine. S lijeva su: Ante Zeko, Edhem Bičakčić, Enes Čemer, Bajram Nuković, Petar Drčalić, Ibrahim Kasumović i Omer Hadžiefendić.
Zadovoljni poslom koji se bliži kraju, nakon obilaska gradilišta, uveče, 30.10.2005, u Restoranu Casablanca, kod Kiće, radosni i veseli pratili smo sevdalinke, naravano, koje je pjevao ovdašnji sevdalija Vahid Vaha Ćurić, uz harmoniku je bio Omer Redžebašić, a s gitarom Sabahudin Baha Huskić. Na fotografiji su još: Ante Zeko, izviruje s lijeva, pa Ibrahim Kasumvić, Edhem Bičakčić, Omer Hadžiefendić i Joško Jenko.
S druge strane stola sjedili su i radovali se: Enes Čemer, Pero Drčalić, Bajram Nuković i Ante Zeko.
Posljednja posjeta partnera
iz Poliestera bila je 16. i 17. 11.2005. godine, kada smo sačinili Protokol, kojim je konstatovano da su svi poslovi po Ugovoru broj 1515/30 izvršeni,
da nema spornih finansijskih potraživanja, da je Rose-wood d.o.o. izvršio sve
obaveze preme obračunu od 01.11.2005. godine i da „za 2006. godinu Rose-wood
namjerava nastaviti izgradnju drugih mini hidroelektrana u kojima će Poliester imati svoje
mjesto.“
Nakon te posjete, 18.11.2005,
primili smo zahvalu za srdačan prijem i zadovoljstvo što su vidjeli naš
zajednički uspjeh, a zahvalu su potpisali Bajram Nuković, direktor, Pero Petar
Drčalić, tehnički direktor i Omer Hadžiefendić, komercijalni direktor.
Nakon svega, za podsjećanje na zajedničke poslove, od Poliestera smo dobili skroman, ali drag, poklon, čamac, njihov proizvod. Eno ga, plovi Jablaničkim jezerom! Neuništiv je!
Po završetku svih radova i
neformalnim najavama saznali smo da će biti omogućen priključak na postojeći rekonstruisani
dalekovod, ostalo je nekoliko važnih formalnih radnji kako bi se legalizovao privremeni
priključak i omogućio probni rad mini hidroelektrana. Dana 18.11.2005. godine
dostavili smo Zahtjev za privremeni elektroenergetski priključak mHE Jelići. Nedugo zatim, 28.11.2005, Sabrija Sivro, kantonalni elektroenergetski
inspektor izvršio je pregled priključaka na mrežu i Zapisnikom konstatovao da
se mHE Jelići i mHE Sastavci mogu priključiti na mrežu i izdao Rješenje, 30.11.2005, kojim se daje saglasnost za priključak radi funkcionalne probe
na rok od 3 mjeseca i nakon što je, ispred JP Elektroprivreda, Elektrodistribucija Zenica, u Zapisniku o kontroli obračunskih mjernih mjesta električne energije izvršili su Adnan
Memić i Nesim Haskić i konstatovali da je sve uredno.
Pripreme za svečano puštanje u
rad novoizgrađenih mHE Jelići, u našem vlasništvu, i mHE Sastavci, vlasništvo Paloča,
mogle su se privoditi kraju. Svečanost i iskazivanje poslovne radosti i zadovoljstva,
s razlogom, zakazana je 01.12.2005. godine.
Izgradnja ovih objekata završena
je šest mjeseci, treba ponoviti, šest mjeseci prije predviđenog roka!
Pripreme za svečano puštanje
u rad novoizgrađenih mHE Jelići, u našem vlasništvu, i mHE Sastavci, vlasništvo
Paloča, mogle su se privoditi kraju. Svečanost, bila je zajednička, i Rose-wood-a i
Paloča, i iskazivanje poslovne radosti i zadovoljstva, s razlogom, zakazana je
01.12.2005. godine. O tome smo obavijestili Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova, dostavili Protokol i tražili da Ministarstvo preduzme mjere iz svoje nadležnosti. Pozivnice za svečanost su bile zajedničke, Spisak
pozvanih lica, poslovnih partnera, insitucija i novinara, takođe, je bio zajednički. Neki
pozvani su se izvinuli što neće moći prisustvovati, čestitali su i zahvalili,
kao Risto Mandrapa, predsjednik FERK-a i Zvonimir Šušnjar, direktor
Bossgas-plina iz Tomislavgrada ili Azem Mulalić iz Sabossa Sarajevo. Enver Kreso, generalni direktor JP Elektroprivreda BiH, bio je pozvan, nije prisustvovao svečanosti. Trebao je, jer bi i time pokazao društvenu podršku ovim projektima. Bila je prisutna delegacija Elektroprivrede BiH, koju je predvodio Enver Jamak.
Sa svečanosti puštanja u probni rad mini hidroelektrana Jelići i Sastavci, 01.12.2005. godine u Motelu Saraj u Gornjem Vakufu-Uskoplju
Pripala mi je čast da održim
prigodnu besjedu. Skratio sam, koliko se u toj radosti moglo, i rekao nekoliko
stvari, koje su se meni samom dopale, koje i sada smatram bitnim i zato ih
navodim:
„...Realno – naša šansa je da
svijetu podarimo ono što mu nedostaje, a mi srećom, - i hvala Bogu – imamo:
malo vodice, malo zemljice, malo šumice i čist zrak sa sunčanim danima, gotovo
bez magle tokom cijele godine. Ove umanjenice ne umanjuju vrijednost našeg
imanja, već samo ukazuju da su ti potencijali ograničeni i da se prema njima treba
odnositi kao prema svetom – Božijem daru koji smo, citiram, 'posudili od
budućih generacija.'..“
Govoreći o birokratiji kazah
tada da „...poznata birokratska inertnost i tromost u ovom projektu se
pretvorila u poslovnu radoznalost i želju mnogih pojedinaca da pomognu kako bi
se što prije ugledali rezultati zajedničkog rada. U tome smo i uspjeli...“
Brojni prijatelji i poslovni partneri prisustvovali su svečanosti puštanja u probni rad mHE Jelići i Sastavci. Pažljiviji čitalac zapaziće međusobnu bliskost i radost na licima ovih ljudi, međusobnih prijatelja, iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.
Svečanost, važnu za našu lokalnu,
ali bogami, i širu zajednicu, našu pslovnu istoriju i podsjećanje budućim generacijama, snimili su Bajro D.
Ljubunčić i Flash team i izradili DVD, koji se čuva u arhivu društva Rose-wood d.o.o. Novine i portali su zabilježili ovaj događaj, a ovdje izdvajam samo pisanje portala gornjivakuf.ba i Dnevnog avaza, s razlogom.
Mini hidroelekrtanu Jelići u
probni rad pustio je Salko Selman, tadašnji permijer Srednjobosanskog kantona,
a mHE Sastavci pokrenuo je Marinko Krajina, tadašnji načelnik općine Gornji
Vakuf-Uskoplje.
Zabilježeno je da su prvi kW - kilovatiti električne energije u mini hidroelektrani Jelići, na slici, proizvedeni su 01.12.2005. godine. A prvi milion kilovata - kW proizveden je 01.04.2006. u 21,25 minuta.
Služba za urbanizam, građevinarstvo
i prostorno planiranje općine Gornji Vakuf-Uskoplje, sutradan, nakon svečanog puštanja u
probni rad, 02.12.2005. godine, formirala je Komisiju za tehnički pregled izvedenih
radova na mini hidroelektrani Jelići, u sastavu: Mehrid Omerinović, predsjednik,
Bahtija Sivro, član, Husein Fale, član, Hidajet Edželović, član i Branko Šain i
Pavo Mlakić, voditelji postupka. Komisija je vrlo brzo, 05.12.2005, obavila tehnički
pregled i o tome sačinila Izvještaj, kojim predlaže izdavanje odobrenja za
upotrebu.
Rješenje - Odobrenje za upotrebu mini hidroelektrane Jelići, broj:
07/3-23-1556/05, izdato je 29.12.2005. godine, a potpisnik je bio Branko Šain, pomoćnik
načelnika.
Bio je to moj treći, ali sada veliki susret sa strujom! I on je nezaboravan, gotovo djetinje nezaboravan, kao i prva dva, onaj u Oborcima u Hanovima na Oboračkoj rici i onaj u Mačkari, pored mini mini centrale učitelja Vite.
Bio je to moj treći, ali sada veliki susret sa strujom! I on je nezaboravan, gotovo djetinje nezaboravan, kao i prva dva, onaj u Oborcima u Hanovima na Oboračkoj rici i onaj u Mačkari, pored mini mini centrale učitelja Vite.
Poslovno zadovoljstvo se
pomiješalo sa ličnom srećom nas, koji smo bili direktni učesnici ovih
projekata, ali i onih koji su pomogli u njihovoj realizaciji. Rekoh na
skromnoj svečanosti da je birokratska tromost prerasla u poslovnu radoznalost.
Pošto je zakonska regulativa ove oblasti tih godina bila na opštinskom nivou,
mada nepoznata oblast s nepoznatim problemima, svi problemi i teškoće su se
uspješno i prilično brzo rješavali. Pomagali su mnogi da se uspije, jer su i oni u ovom
poslu sticali vlastita iskustva, doprinosili su i poboljšanju društvenog položaj
sredine u kojoj rade i žive, ali su i očekivali poboljšanje ukupnih uslova života.
Istina, bilo je i onih, rijetkih, koji su pomagali i čekali šta će se desiti,
očekujući da se svi projekti strovale, naprasno prekinu, ne znajući ni oni
zašto tako razmišljaju. Jednostavno, takvi nedobronamjernici su se u sebi pitali:
Ko su oni da prave struju? Na lokalnom nivou susjedi i komšije, ponekada, teško priznaju
tuđi uspjeh, ali izvan svoje sredine, u pravilu, slave kao da je njihov vlastiti!
Čak je kasnije, 2010. godine,
izrađena Strategija razvoja općine Gornji Vakuf-Uskoplje za period 2010-2015.
godine, koju je usvojilo Općinsko vijeće, a na prijedlog Radne grupe u sastavu:
Sead Čaušević, predsjednik,
Omer Ljubunčić, koordinator i Senad Prijić, Nikola Milić, Senada Ljubunčić,
Brane Matijanić, Suad Šišić, Branko Šain, Enes Čemer, Jozo Jurina, Ivo
Juričević, Marijan Šekerija, Miroslav Stojanović, Ejub Zukić, Reuf Ajanović,
Enes Kurbegović, Igor Blažević i članovi, koju su pomagali Aladin Ormanović,
konsultant REZ agencije Zenica i Mladen Marijanac, OSCE Travnik. Na strani 27. Strategije, pod tačkom 5.7, pod naslovom
Energetski sektor, naznačeno je da „...postoje realni izgledi da se na
rijeci Vrbas i njenim pritocima nastave istraživanja i izgradnja HE, koje
predstavljaju čistu proizvodnju energije.“ Ovo je bio stav ovdašnjih stanovnika
i njihovih predstavnika u lokalnoj vlasti i zato su i činili da projekti
uspiju.
Realizacijom projekata na izgradnji mini
hidroelektrana – mislim da je ovo veoma važno – nisu napravljene nikakve greške štetne
po ljudsko zdravlje, opasne za društvo ili prirodu! Lokalna zajednica se
pokazala zrelom da se nosi sa poteškoćama i ustraje u poboljšanju života
građana.
A, nama, vlasnicima objekata, ostalo je
da pravimo struju, borimo se s vlastitim i tuđim neznanjem, dakle, da pokušamo
praviti pare i vraćati kredite! Koliko je u lokalnoj zajednici bilo pomoći i
razumijevanja toliko se snažno počinju osjećati nerazumijevanja na višim
nivoima društvenog organizovanja i vlasti. Naredni redovi su za nauk i iskustvo
drugima i ova priča nema kraja, pa ako čitalac smatra da je i ona dosadna,
predlažem da je preskoči. No, jednostavno, nju treba ispričati zbog iskustva da
se zna kako nešto ne treba i kako to isto može drugačije, bolje, brže i
korisnije.
Znali smo da nema para bez ugovora sa
Javnim preduzećem Elektroprivreda BiH, o otkupu proizvedene električne
energije, koja je po važećim propisima obavezna preuzeti svu energiju, pa smo, još 12.05.2005.
godine, tražili da se o tome zvanično izjasni. Pismom namjere, od 26.05.2005,
Enver Kreso, generalni direktor potvrđuje obavezu preuzimanja i da će se
sklopiti poseban ugovor o preuzimanju proizvedene električne enrgije, a u
skladu s važećim propisima. Završetkom izgradnje i primicanjem trenutka
puštanja u probni rad objekata za proizvodnju, bilo je jasno da se treba
ubrzati ugovaranje, što smo učinili Zahtjevom za ugovaranje, upoćenog
15.11.2005. godine, na ime Tomo Vainberger. Nastaje potpuno zatišje! Niko ništa ne ogovara! Pravni muk, a mi u probnom radu centrale Jelići od 01.12.2005.
proizvodimo struju i šaljemo je u mrežu! Niko ni da se počeše! Nama trebaju
pare da vraćamo kredit! Obnavljamo Zahtjev 06.01.2006. godine i vežemo se
za onaj dostavljen ranije! Opet niko ništa! I treći Zahtjev šaljemo 28.03.2006.
godine i pozivamo se na prethodne! Niko se ne javlja, niti odgovara! Konačno,
06.04.2005, urgiramo kod generalnog direktora Envera Krese. U zadnjem pasusu Urgencije molimo, preklinjemo! „Od dana probnog puštanja u rad, zatim dana dobijanja
Upotrebne dozvole za mHE Jelići, do danas, proizvedena je električna energija,
koja je u finansijskim efektima značajna za naše društvo. Električna energija
je“, kukamo mi, „isporučena u energetski sistem i očekujemo plaćanje isporuka u
skladu s propisima“, te na kraju i molimo ubrzanje procedura za potpisivanje
ugovora!
Molimo samo da nam se plati naše! Neka
nam plate ono što su od nas uzeli i opet nama, ili nekom drugom potrošaču,
prodali, pa naplatili. Molimo da nama plate samo po propisima! Ali, ko smo to
mi? Kojim pravom mi remetimo velikog monoplistu, giganta, samovlasnika,
samomoćnika u kojem su pojedinci poistovjetili sebe sa državnim kapitalom i
državom i moćno vladaju našim životima. To što smo mi investirali, zadužili se,
rekoh gore, i što možemo propasti, to njih ne interesuje! Ko vas je gonio da ovo
radite? Ko vam je i dozvolio da to radite? Kako ja to ne mogu? Ama, jadannebio, ko ti brani? Učestvuj na tenderu
za koncsiju, podigni kredit, zaduži se i pravi centralu! Ko ti brani? Sada nama plati ono
propisno što si kroz mrežu uzeo od, oteo, nepropisno! Žaliću se! Kome? Tužićemo vas!
Kome? Gore, u Federaciji BiH u Javnom preduzeću Elektroprivreda BiH velike su igre velikih igrača, čiji monopol nema granica. A, ovdje, u lokalnoj zajednici
svi su, i svi smo, nemoćni! Poginjemo glave i svi šutimo. Strah je veliki, preveliki! Niko
pred velikim monoplistom i samopromovisanim vladaocima naših sudbina nikome ne može
pomoći. Dokle li će to trajati? Mislili smo tada! Da li se nešto promijenilo sada?
Valjda Enver Kreso tada natjera Tomu Vainbergera,
sačini se i potpisa prvi Ugovor o otkupu električne energije između Javnog
preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine i Rose-wood d.o.o. Gornji vakuf-Uskoplje
za otkup električne energije iz male hidroelektrane Jelići. Enver Kreso, generalni
direktor i Mijo Grgić, izvršni direktor za ekonomske poslove, svoje potpise na Ugovor
stavili su 15.05.2006. godine, tačno godinu dana nakon njihovog Pisma namjere od, podsjećam,
26.05.2005. godine. Niko od nas sretniji! Napokon su nam pojedinci dozvolili da
od države, zapravo njihovog javnog preduzeća, naplatimo ono što je naše i što su oni već davno prodali potrošačima i to uredno naplatili.
Naše poslovno zadovoljstvo radi poslovnog
uspjeha, bolje reći poslovnog podviga, jer nije šala u našim uslovima i prilikama
napraviti centralu i početi praviti struju, nije dugo trajalo. Uz račune za
proizvedenu električnu energiju počeli su stizati računi za prekoračenu
reaktivnu energiju, prvi u aprilu, drugi u maju 2006, pa onda
svakog narednog mjeseca. Za nas su to bile ogromne cifre, to je polovina prihoda iz koga treba
vraćati kredit. Kakvo, zaboga, prekoračenje i kakva reaktivna energija, šta je to?
Naučismo i to, ali se ne slažemo s tumačenjem propisa, jer smatramo da se ovaj trošak
naplaćuje samo od potrošača, a mi smo proizvođač, ne potrošač. Vratili smo račune,
Elektrodistribucija ih ponovo vraća nama, šalje nam svoje objašnjenje propisa,
mi iznosimo svoj stav i od FERK-a tražimo tumačenje Pravilnika za tarifnu metodologiju i tarifne postupke, FERK nas upućuje da podnesemo Tužbu
i da tražimo arbirtražno odlučivanje kod FERK-a, pa smo čekali presudu arbitraže,
još nismo plaćali račune, Elektroprivreda BiH šalje Opomenu pred isključenje mHE Jelići, našeg ponosa. Konačno, FERK je, kao arbitar u sporu, 27.04.2007. godine, donio Rješenje. Potpisao ga je Zdenko Šimunović, predsjednika FERK-a. Mi smo izgubili spor! Mada i danas smatramo
da je takva odluka bila neosnovana nismo imali izlaza. Morali smo platiti korištenu reaktivnu
energiju. Bilo je ili-ili: ili ćete biti isključeni sa mreže ili ćete platiti. Ponovo
smo dobili Obavještenje o isključenju, a mi smo dopisom, od 29.06.2007. godine, ponudili da obavezu platimo
odgođeno, što smo i učinili. Sila Boga ne moli!
Krutim političkim rječnikom moglo bi se
reći da, uprkos javno izraženoj podršci, društvo nije bilo zrelo i spremno da prihvati
domaće investitore da učestvuju o ovoj važnoj privrednoj djelatnosti. Stav javnog, državnog preduzeća,
monopoliste, a time i države, mogao bi se svesti na stav: da, vi jeste napravili objekte za proizvodnju
električne energije, ali mi, u ime društva, odlučujemo kada i kako ćete to
prodati, odnosno kako ćete proizvedenu struju proturiti kroz žice, a one su
naše, mi smo njihovi samoproklamovani vlasnici. Sami ste krivi što ste uložili
toliki vlastiti kapital! Rekoh ranije da u sistemu nije postojao način, bolje
reći nije bilo volje, da se onemogući samovolja pojedinaca u vladanju
društvenim kapitalom i društvenim procesima. Naprotiv! I što je još tragičnije
društvo se nije učilo na greškama, kako bi ih otklanjalo, već su se pogrešni
stavovi i pristupi samo dograđivali i cementirali u opstrukcije s nesagledivim
posljedicama po društvo i građane. Važno je istaći da to nama nisu činili
njihovi, niti njima naši, već su to nama čininili naši, kao što i njima čine
njihovi! Ta šema društvenih odnosa je još na sceni, a polovina je 2016. godine. Tako je ustrojen
cijeli sistem i svaka pora života u njemu i, nažalost, pokazalo se da
destrukcija uspješno djeluje i ostvaruje svoje ciljeve i namjere ukupne paralize cijelog društva, države posebno.
I to traje do danas. A do kada će? E, to zavisi od budućeg ustroja ovog
društva, koji je sada zasnovan na sistemu negativnih podjela, negativnoj
selekciji upravljača procesima, često pogrešnom odabiru procesa i vodećih
pojedinaca u društvu. Nebrojene su tačke gdje se opstrukcija čini, ona se dograđuje i usavršava, umjesto da se sprečava i eliminiše. Zato uspjesi i pozitivni
pomaci postaju rijetki, incidentni, ekscesni! Neprepoznatljivi su. I mi smo, naš uspjeh je incident.
Bijela smo mrlja u tamnom okruženju.
Nismo sami, ima ih još, ali smo rijetki.
Lokalna zajednica dala je podršku našem
razvoju, ali su njene mogućnosti i ovlaštenja sistemski ograničene i svedene
na najmanju moguću mjeru. Viši nivoi vlasti postaju problem, a državno
ustrojstvo promoviše samo uske interese. Bojim se da je sistem tako ustrojen da
po inerciji stalno proizvodi opstrukcije i destrukcije! Ono što se nekome, nekoj grupi, nije
važno gdje, kada, zašto, kojoj, ni kakvoj, nešto ne sviđa, postoji mogućnost nekritičke,
pa i stihijske, bezrazložne, ali efikasne opstrukcije. Zapravo, ona nije besciljna. Promjene
treba spriječiti. Ne razumijemo ih, razmišljaju oni, ali znamo da nam nisu u našem interesu. Mali dio
društva, sloj samoproklamatora, zbog vlastite potrebe ili teledirigovano, potpuno nedefinisanih društvenih i vrijednosnih stavova, najčešće iz nekadašnje
srednje društvene klase, luta u traženju šanse i prilike da opstanu i da ponovo
nešto znače u društvu. Pri tome, radi dohvata društvene pozicije ili svog egzistencijalnog
pozicioniranja, prihvataju i krajnje nemoralne ponude, koje su im u suštini
strane, često nepoznate, ali su prihvatljive, jer su praktične. Jedino tako mogu opstati! Zamislite
pojedinca koji za godinu dana, ili, hajde neka bude nešto duži period,
promijeni pet političkih stranaka. Nije riječ o evoluciji vlastite misli, već o strahu za egzistenciju i uvijek se pokušava naći jača strana i jača društvena grupacija i njoj prikloniti. Stavovi i principi nisu važni. Sistem je omogućio da jača grupa vlada pojedincem i njoj se mora prikloniti želi li društvenu poziciju, a time i egzistenciju. Zamislite ekonomistu, naučnika i profesora,
koji u periodu od samo nekoliko godina zagovara pet strategija ili strateških ekonomskih i društvenih pravaca
razvoja društva. Ili zamislite inženjera, nekada vrsnog, koji se više ne bavi
poslom, već se sada bavi politikom, ne kao sporednom i društveno potrebnom
djelatnošću, postaje političar i on sada utvrđuje, kako on tvrdi, politike, strategije i pravce društvenog
razvoja u cjelini, a njegova oblast i djelatnost se raspala, nestala. Ili možete
zamisliti političara koji nikada nije sjeo i popričao ni sa vlastitim narodom,
a kamo li sa strancima, koji mu stalno, mada neuko i neinformisano, stalno pušu
za vrat, a hoće, taj naš političar, da
bude neko i nešto! Šta mu preostaje? Preosatlo mu je klimanje glavom, stalni nakloni,
kiseli namješteni osmijesi, samopotvrđivanje u svom ograničenom okruženju ili njegovo samopotrđivanje tamo gdje niko drugi neće, gdje je samopotvrđivanje potpuno nepotrebno ili gdje je očito da je i njegova destrukcija korisna za njega i
njegovu grupu. Svugdje se okušava u samoodržanju osim u samozapošljavanju!
Neskoromno je reći, ali mi smo se uistinu
borili za popravak sistema i praktično dokazivanje da su promjene moguće i da,
uprkos sistemu, ovdje, ipak, ima nade za bolji život. Oni koji ne vole analize,
ili ih ne smatraju bitnim, mogu preskakati ove suhoparne tekstove. Preporučujem
da, ipak, čitate neke tekstove gdje ima puno poveznica, jer su one ilustracija
događanja i naše brorbe za ustroj normalnog sistema i društva i dokaz su da se treba
upustiti u tu neravnopravnu borbu za stvaranje boljeg života na ovim prostorima. Tamo gdje su fotografije
ostalo ilustrovano je sjećanje na ljude i događaje i taj dio je interesantniji i
atraktivniji. Ali nema svugdje tragova i fotografija. Neke stvari i opstrukcija
napretka radile su se perfidno, ponekada i naivno, ali je sve to bilo istovremeno snažno,
moćno i, nažalost, društveno verifikovano, ako ničim drugim, onda barem pravnom i
društvenom šutnjom, užasavajućom paralizom pojedinaca i grupa i razarajućom paralizom
društva.
Mini hidroelektrana Jelići već je 2006. godine uveliko proizvodila struju, a mi smo od Javnog preduzeća Elektrodistribucija BiH
Podružnica Elektrodistribucija Zenica, dobijali pisma i upozorenja da neće moći
dugo tako. Nama i Paloču d.o.o., 15.02.2006, upućen je i dopis da
se mora investirati u ispunjavanje tehničkih zadatih uslova priključka elektrana
na mrežu. U pismu od 13.04.2006, stoji da je sa stanovišta struke
„...postojeće stanje neprihvatljivo i nesnošljivo“, a na sastanku o
problematici rada malih hidroelektrana, održanom u Zenici, 20.04.2006. godine,
kome su prisutvovali Enes Čemer, Ante Zeko, Joško Jenko, Ismet Mulalić, Zlatan
Gafić, Nada Burazerović, Emir Avdić, Šefko Pozderac, Hamed Avdić i Mustafa
Memija, kao predstavnici vlasnika mHE, te Vinko Bošnjak, tehnički direktor,
Fadil Agačević, Edib Krličbegović, Vedad Čolak, Nadir Redžić i Adnan Memić,
ispred Elektrodistribucije Zenica, na kome je Vinko Bošnjak tvrdio da je
postojeći način rada mHE na Vrbasu neodrživ, a da problem dalekovoda u Fojnici
treba riješiti sa Elektroprenosom BiH. Braneći sebe i naša uložena sredstva, pismom od 04.05.2006, kazali smo, između ostalog, da „pojedinci, zaposlenici u
Elektroprivredi BiH nisu spremni na zajednički rad“. Već 05.05.2006. godine
dobili smo pismo, upozorenje da, „...ukoliko do petka, 05.05.2006. godine do 12,00
sati, ne uskladite isporuku električne energije sa kvalitetom napona u
granicama propisaim Opštim uslovima za isporuku električne energije iz mHE
Sastavci i mHE Jelići, biti ćemo primorani da iste isključimo iz
elektroenergetskos sistema.“ Na sljedećem sastanku u Zenici od 08.06.2006.
godine, bilo je jasno da Elektrodistribucija, tehničko rukovodstvo, je
isključivo i traži ulaganja naznačena u šemi, a u pregovore su uključeni
i Ferbos d.o.o. iz Jajca, koje je trebalo graditi mHE Voljevac i Wind Neretva
d.o.o. iz Konjica, koje je počelu gradnju mHE Dubrava na Kozičkoj rijeci. Po Zapisniku ovom sastanku su prisustvovali: Ibrahim Kasumovć, Ante Zeko, Jasmin Zjajo
za Ferbos, Sead fejzagić i Dragan Bulajić za Wind Neretva, Bahtija sivro,
kantonalni elektroenergetski inspektor, a Vinko Bošnjak, tehnički direktor
Elektrodistribusije Zenica, Fadil Agačević, Mehrid Omerinović, Vedad Čolak,
Nadir redžić i Adnan Memić ispred Elektrodistribucije Zenica. Razmatran je
prijedlog tehničkog rješenja, ali za sve sadašnje i buduće mHE na tom području,
radi čega Besim Halilović, direktor Elektrodistribucije Zenica, traži
izjašnjenje o predloženim tehničkim rješenjima. U prilogu je dostavljen
prijedlog načina realizacije projekta polaganja visokonaponskog kabla 10/20 kV
za mHE Dubrava i spajanje na trafostanicu 110/20/10 kV Gornji Vakuf-Uskoplje,
koje je izradio Deling d.o.o. Tuzla i potpisao Omer delalić, direktor.
U ovom trenutku, prvi puta se u našim
životima i zajedničkim projektima, pojavljuje pokojni Ante Marković, posljedni
premijer Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a tada u ulozi
vlasnika i direktora Tehel d.o.o. iz
Sarajeva. Tehel je finansirao i ugovorio usluge projektovanja, inženjeringa
i konsaltinga za mHE Dubrava, za koju je koncesiju dobilo društvo Wind Neretva
iz Konjica. Ante Marković, odmah, 04.07.2006. godine, šalje
saglasnost na tehničko rješenje. Mi smo malo pričekali, ali smo dali
saglasnost 13.07.2006, a Sead Fejzagić, direktor Wind Neretva d.o.o. iz Konjica,
koncsionar mHE Dubrava, dostavlja saglasnost 09.08.2006. Ostali sastanci, od
10.08.2006 3608 i 17.10.2006, bili su priprema za realizaciju rješenja
koja su nametnuta od Elektrodistribicije Zenica.
To rješenje je, zapravo, izgradnja potpuno nove i neovisne mreže. Dužina trase je preko 22 kilometra i koja su iziskivala nova
ulaganja. Odakle sada nove pare? Tek smo se zadužili, a nismo još počeli ni vraćati staro zaduženje. Pa, zadužite se još, uzmite novi kredit od banke, zna
se! Nismo imali kuda, već smo se nanovo zadužili i sve uklopili u interes da
ostvarimo cilj i dobijemo koncesiju za mHE Ružnovac, za koju smo poslali
samoinicijativnu ponudu za dodjelu koncesije još 20.01.2005, a kokurs za
dodjelu raspisan je kasnije i o tome ću kasnije nešto više reći.
Prvi Protokol o obavljenim
dogovorima za ulazak u zajednički projekat Poboljšanja priključka za mHE na
području G.Vakuf-Uskoplje, Tehel d.o.o., vlasništvo Ante Markovića, Paloč d.o.o. i Rose-wood d.o.o.
potpisali su 06.09.2006. godine i kasnije ga dograđivali. Istina je: da nije
bilo incijative i finansijske podrške i finansijskih garancija Ante Markovića, koji je bio
direktno zainterosovan za puštanje u rad mHE Dubrava, a koji je bio, opet, u direktnim
kontaktima sa Delingom d.o.o. iz Tuzle, kasnijim izvođačem predviđenih radova,
niko ne zna kako i kada bi ovaj projekat poboljšanja, bolje reći izgradnje nove mreže, bio završen! Možda
nikada?! A, mi ne bi postigli to što smo postigli. Ante Mrković, vitalni starac, ponašao
se, radio i razmišljao je kao da će doživiti ugovoreni koncesioni period u narednih 30 godina, na koliko su
potpisani svi koncesioni ugovori za mHE na rijeci Vrbas.
Nas i Antu Markovića približili su poslovi, vremenom smo postali dobri prijatelji i usko sarađivali i sa Antinim poslovnim prijateljima i saradnicima. Na lošoj fotografiji lijevo, od 06.10.2009. godine, snimio sam opuštenog Antu Markovića i Dževada Haznadara, tokom jednog zajedničkog ručka. Dževad i Josip Pejaković, portparol u firmi Tehel, bili su sa Antom i u predratnom vremenu kada su sa njim stvarali Savez reformskih snaga, novu stranku za promjene, misleći da mogu nešto promijeniti. U povremenim druženjima Josip nas je nasmijavao do suza prepričavajući stvarne doživljaje sa stvarnim i dragim ljudima iz našeg okruženja. Iz poštovanja svi saradnici su Antu Markovića zvali Predsjedniče. I mi smo to činili. O svemu više na ovoj poveznici.
Istoga dana, 06.10.2009. godine, zajednička fotografija sa Antom Markovićem Predsjednikom, nakon jednog ručka, Enes Čemer i Ibrahim Beba Kasumović.
Ante Marković je bio neumorni radoholik. Primao nas je u svojoj kancelariji i rado učestalo ponavljao da nas prihvata kao važne partnere, koji u ovim projektima imamo zajedničke interese, odnosno da bez zajedničke izgradnje nove prenosne mreže ne možemo proizvoditi u centralama i da će ostati promašena investicija i mrtvi kapital ako se ne bude mogla proizvedena električna energija prenositi i prodavati. Bio je svjestan i svjedokom neshvatljivih društvenih i pojedinačnih opstrukcija, ali nas je uvijek poticao da radimo, jer je energija budućnost ove zemlje. Uvijek je rado govorio o Bosni i Hrecegovini i vjerovao u njenu budućnost i budućnost ovdašnjih ljudi. Uostalom, to je i njegova domovina kojoj se rado vraćao.
Ibrahim Beba Kasumović, Ante Marković Predsjednik, Enes Čemer i još jedan Ante, naš Ante Zeko, u prostorijama Tehela nakon jednog uspješnog razgovora, 19.10.2009. godine.
Posljednja, ali nama draga čestitka od Ante Markovića, za Bajram 2009. godine.
Ante Marković je bio veliki igrač, ali vrlo korektan, jer je doprinosio rješavanju nastalih problema oko priključaka, naše, i ostalih malih hidroelektrana. A i mi smo već bili ušli u teren velikih
igrača, koji su imali velike pare i velike planove, čija je namjera bila da ovladaju
potencijalno profitabilnim tržištem električne energije u cijelom regionu, pa i Bosni i Hercegovini. A mi, ovako mali mravi, htjeli smo da iskoristimo vlastito pozitivno iskustvo u gradnji prve mHE
Jelići, da gradimo nove kapacitete i povećavamo proizvodnju električne energije
i bolje se pozicioniramo i u ovoj djelatnosti. Tih dana, dok smo raspravljali o prenosnoj mreži i njenoj dogradnji, Kantonalno ministarstvo šumarstva,
poljoprivrede i vodoprivrede, Semin Ždralović, je bio ministar, 30.08.2006. godine, šalje
obavještenje da će u Dnevnom avazu biti objavljen Javni konkurs za dodjelu koncesije,
između ostalih, i za mHE Ružnovac, na rijeci Vrbas, i mHE Derala, na Deralskom potoku, desnoj pritoci
Vrbasa, u neposrednoj blizini naše prve mHE Jelići. Objavljen je 09.09.2006. godine. Dobili smo Garanciju UniCredit Zagrebačke banke dd Mostar, 28.09.2006, i učestvovali smo na tom konkursu. Ubrzo, 19.10.2006, Ministarstvo nas je obavijestilo da je otvaranje ponuda zakazano za 25.10.2006. u 10,00 sati. Obavijest da je Komisija za koncesije odlučila da nam dodijeli koncesije za mHE Ružnovac i mHE Derala, dobili smo nešto kasnije, 20.12. 2006. godine. Nakon dobijanja koncesija za dvije nove mini hidroelektrane dobili smo i nove razloge za još odlučnije pomaganje u rješavanju problema prenosne mreže za postojeće i buduće mini hidroelektrane u gornjem toku rijeke Vrbas.
Prvu ponudu za polaganje podzemne mreže, proširenje trafostanica i izgradnju rasklopne stanice dostavilo je, 25.09.2006, društvo Bičakčić d.o.o. za vijednost od preko 3 miliona KM! Za nas kreditno zadužene bila su to ogromna sredstva! Ante Marković, odnosno Tehel, kao nosilac investicija u korist mHE Dubrava, imao je interes da se to što prije završi i da mi učetsvujemo u finasiranju, radi čega smo se i pripremali i polovinom oktobra 2006. godine izradili vlastiti Investicioni program za izgradnju 20 kV kablovske mreže za priključenje mHE Jelići. Tehel je odlučio da investira i traži saglasnost ostalih zainteresovanih, radi čega je i zakazan sastanak 17.10.2006. u prostorijama Elektrodistribucije Zenica, kome su prisustvovali i Zapisnik potpisali: Ibrahim Kasumović, za Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Ante Zeko, za Paloč d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Jasmin Zjajo, za FerBos d.o.o. Jajce, Sead Fejzagić, za Wind-Neretva d.o.o. Konjic, Muhamed Ramić, za Deling d.o.o. Tuzla, Faruk Hasanbegović, za Tehel d.o.o. Sarajevo, Vinko Bošnjak, tehnički direktor Elektrodistribucije Zenica, Fadil Agačević, glavni inženjer za Srednjobosanski kanton i Nadir Redžić, vodeći inženjer operatora distribucije.
Prihvatili smo Prijedlog ugovora o zajedničkom finasiranju izgradnje mreže za priključenje malih HE i za Paloč d.o.o. i naše društvo, 20.10.2006, dostavili Izjašnjenje Tehelu d.o.o. Sarajevo. Ante Marković je vodio pregovore sa ponuđačem Delingom d.o.o., po konačnoj Ponudi i utvrdio cijenu koja je podrazumijevala izvođenje radova na 20 kV kablu mHE Dubrava - 20 kV rasklopnica Voljevac; rasklopna stanica 20 kV Voljevac; 20 kV kabal 20 kV rasklopnice Voljevac - trafo stanica 110/20/10 kV Gornji Vakuf-Uskoplje; proširenje trafo stanice 110/20/10 kV Uskoplje-Gornji Vakuf; izrada projektne dokumentacije. Sve skupa preko 3 miliona KM! Velike pare! Mi smo se obavezali da ćemo sa Paločem završiti izgradnju mreže od mHE Jelića do mHE Dubrava. Dana 19.10.2009. godine, kada je napravljena gornja fotografija sa Antom Markovićem, dugo smo razgovarali o jednoj stavci, za nas skupoj, a za Antu Markovića, kako on reče, mizernoj, i dogovorili o troškovima izrade projektne dokumentacije. Bilo je po Predsjednikovom!
Paloč, Rose-wood i Tehel Ante Markovića potpisali su Ugovor 10.11.2006. godine, a Aneksom br. 2 ovog Ugovora utvrdili su tačne iznose učešća u finansiranju izgradnje mreže. Osnov je bio instalisana snaga svake od mHE. Paloč je za mHE Sastavci, snage 750 kW, i mHE Duboki potok, snage 800 kW imao učešće od 26%, Rose-wood za mHE Jelići, snage od 1.277 kW, učestvovao sa 21%, a Tehel za mHE Dubrava, snage 3.147 kW, učestvovao je sa 53%. Ukupna instalirana snaga svih mHE iznosila je 5.974 kW. Za potreban iznos zadužili smo se i podigli novi kredit kod UniCredit Zagrebačke banke, banka traži izgrađenu mrežu kao hipoteku, što smo mi prihvatili.
Prvu ponudu za polaganje podzemne mreže, proširenje trafostanica i izgradnju rasklopne stanice dostavilo je, 25.09.2006, društvo Bičakčić d.o.o. za vijednost od preko 3 miliona KM! Za nas kreditno zadužene bila su to ogromna sredstva! Ante Marković, odnosno Tehel, kao nosilac investicija u korist mHE Dubrava, imao je interes da se to što prije završi i da mi učetsvujemo u finasiranju, radi čega smo se i pripremali i polovinom oktobra 2006. godine izradili vlastiti Investicioni program za izgradnju 20 kV kablovske mreže za priključenje mHE Jelići. Tehel je odlučio da investira i traži saglasnost ostalih zainteresovanih, radi čega je i zakazan sastanak 17.10.2006. u prostorijama Elektrodistribucije Zenica, kome su prisustvovali i Zapisnik potpisali: Ibrahim Kasumović, za Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Ante Zeko, za Paloč d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, Jasmin Zjajo, za FerBos d.o.o. Jajce, Sead Fejzagić, za Wind-Neretva d.o.o. Konjic, Muhamed Ramić, za Deling d.o.o. Tuzla, Faruk Hasanbegović, za Tehel d.o.o. Sarajevo, Vinko Bošnjak, tehnički direktor Elektrodistribucije Zenica, Fadil Agačević, glavni inženjer za Srednjobosanski kanton i Nadir Redžić, vodeći inženjer operatora distribucije.
Prihvatili smo Prijedlog ugovora o zajedničkom finasiranju izgradnje mreže za priključenje malih HE i za Paloč d.o.o. i naše društvo, 20.10.2006, dostavili Izjašnjenje Tehelu d.o.o. Sarajevo. Ante Marković je vodio pregovore sa ponuđačem Delingom d.o.o., po konačnoj Ponudi i utvrdio cijenu koja je podrazumijevala izvođenje radova na 20 kV kablu mHE Dubrava - 20 kV rasklopnica Voljevac; rasklopna stanica 20 kV Voljevac; 20 kV kabal 20 kV rasklopnice Voljevac - trafo stanica 110/20/10 kV Gornji Vakuf-Uskoplje; proširenje trafo stanice 110/20/10 kV Uskoplje-Gornji Vakuf; izrada projektne dokumentacije. Sve skupa preko 3 miliona KM! Velike pare! Mi smo se obavezali da ćemo sa Paločem završiti izgradnju mreže od mHE Jelića do mHE Dubrava. Dana 19.10.2009. godine, kada je napravljena gornja fotografija sa Antom Markovićem, dugo smo razgovarali o jednoj stavci, za nas skupoj, a za Antu Markovića, kako on reče, mizernoj, i dogovorili o troškovima izrade projektne dokumentacije. Bilo je po Predsjednikovom!
Paloč, Rose-wood i Tehel Ante Markovića potpisali su Ugovor 10.11.2006. godine, a Aneksom br. 2 ovog Ugovora utvrdili su tačne iznose učešća u finansiranju izgradnje mreže. Osnov je bio instalisana snaga svake od mHE. Paloč je za mHE Sastavci, snage 750 kW, i mHE Duboki potok, snage 800 kW imao učešće od 26%, Rose-wood za mHE Jelići, snage od 1.277 kW, učestvovao sa 21%, a Tehel za mHE Dubrava, snage 3.147 kW, učestvovao je sa 53%. Ukupna instalirana snaga svih mHE iznosila je 5.974 kW. Za potreban iznos zadužili smo se i podigli novi kredit kod UniCredit Zagrebačke banke, banka traži izgrađenu mrežu kao hipoteku, što smo mi prihvatili.
Preko šuma, brda i nepristupačnih jaruga, kanala i dolova trasirana je
mreža, jer se trasa nije mogla voditi ravnim i pristupačnim predjelima sa
nebrojeno mnogo privatnih parcela. U trenutku početka radova i ovaj zahvat izgledao je nemogućim, pa smo tokom gradnje bili sve više uvjereni da su pojedinci i u
Elektrodistribuciji bili uvjereni da se to nikada neće moći izgraditi, jer je
imovinsko-pravne probleme uvijek najteže rješavati. Opstrukcije i zastoje smo izbjegli, jer nismo išli starom trasom, već potpuno novom, težom, ali sigurnijom. Uspjeli smo! Svi smo bili zaslužni za uspjeh, jer smo uspješno izvršili svoj dio obaveza: mi, zajedno sa Namikom Karamustafićem, ovdašnjim iskusnim geometrom, u osmišljavanju i označavanju trase, opet mi, kao investitori, uz Antu Markovića, za
finansiranje, a Deling za uspješno i brzo izvođenje radova, jer je trasa, duga preko
22 km, izgrađena za samo 9 mjeseci. Upotrebna dozvola izdata je 16.8.2007. godine i glasila je na tri investitora: Tehel d.o.o., Paloč d.o.o. i Rose-wood d.o.o.
Naredna pojašnjenja minulih događaji i stanja
jasna su ilustracija stalnih pokušaja opstrukcije i pokušaja da se onemogući
priključak mHE čak i na novoizgrađenu elektroprenosnu mrežu, koja je građena našim
parama i sada je naše vlasništvo, što je prvi slučaj u Bosni i Hercegovini. Na
sastanku u Elektrodistribuciji Zenica, održanom 21.11.2007. godine, kome su
prisustvovali Faruk Hasanbegović, za Tehel d.o.o. Sarajevo, Sead Fejzagić, za
Wind-Neretva d.o.o. Konjic, Ante Zeko za Paloč d.o.o., Ibrahim Kasumović i Enes
Čemer za Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje, s jedne strane, dok su s druge
strane stola bili predstavnici Elektrodistribucije Zenica: Vinko Bošnjak, tehnički
direktor, te Fadil Agačević, Vedad Čolak, Nadir redžić i Adnan Memić,
inženjeri. Glavnu riječ, po običaju i položaju, vodio je Vinko Bošnjak, koji je
tvrdio da je ovo stanje sa privatnom mrežom neprihvatljivo i kategorički tražio, stoji u Zapisniku, „da se novoizgrađena mreža preda u stalna sredstva Elektroprivrede BiH“,
naravno bez ikakve naknade, što bi bila klasična otimačina privatnog vlasništva, što nije zabilježeno ni u vrijeme rigidne socijalističke nacionalizacije kada se plaćala, nikakva, ali kakva-takva, naknada za oduzetu imovinu! Podsjećam, za ovakav izričit stav nije podastrta nijedna odluka niti
stav nekog od tijela ili organa države ili JP Elektroprivreda BiH! Dobrodušno nam se nudi pomoć da banke ubijedimo da oslobode hipoteku na mrežu! Znojili smo se od muke
i jeda! Uložili smo tolika sredstva, a niko i ne pokušava da shvati i prihvati da smo izgradili mrežu, jer se to izričito tražilo i da je ona naše vlasništvo a
sada se od nas traži da je damo bez naknade! Drugo rješenje nam se ne nudi! Sjedili smo ucijenjeni i prepadnuti šta će biti sutra od naših firmi, kako ćemo vraćati
kredit i kako ćemo preživjeti! Ili će sve propasti ili ćemo državi, po nahođenju i ćeifu nekog pojedinaca, morati pokloniti izgrađenu mrežu u koju smo investirali sredstva iz
kredita. Ćutimo, stenjemo, izlazimo sa sastanka tužni, razočarani, ali odlučni
da se borimo sa pojedincima i njihovim neshvatljivim tumačenjem propisa, moramo zaštiti sebe
i svoju egzistenciju.
U rukama smo imali upotrebnu dozvolu za
legalno izgrađene objekte za proizvodnju električne energije i pod prisilom izgrađenu
prenosnu mrežu prema svim tehničkim zahtjevima JP Elektroprivreda BiH, za koju je
takođe izdata upotrebna dozvola. Valjda je negdje neko u strukturama shvatio da
će, iako nerado, ipak, morati dozvoliti priključak i korištenje mreže, jer će se nastale štete morati platiti kad-tad, a možda bi i neko mogao odgovarati, pa je, 07.02.2008, Faik Musić, vršilac dužnosti direktora Elektrodistribucije
Zenica uputio poziv za sastanak za 13.02.2008. godine. Zabilješke ukazuju da je rečeno da se na tačku priključenja može priključiti samo jedan proizvođač i da se dogovorimo ko će to biti!? JP Elektroprivreda BiH ne želi da ugovara sa svakim od proizvođača i ne želi da mjeri proizvodnju na tzv. pragu za svaki objekat, mada je to tehnički izvodivo! Dojam da je to nova opstrukcija priključenja bio je osnovan, jer su autori ove ideje o priključku samo jednog proizvođača bili ubijeđeni da se mi proizvođači nikada nećemo moći, i znati, dogovoriti o nizu elemenata i problema koji iz toga proističu, kao što je utvrđivanje i očitavanje količina proizvedene energije, gubici u mreži i njihovu raspodjelu, potrošnja reaktivne energije i njenu raspodjelu, održavanje mreže, iskakanje pojedinih centrala, zastoji u proizvodnji, kvarovi i opravke, obračun i naplata prihoda, povjerenje u međusobnim novčanim potraživanjima, jer svi prihodi idu na jedan račan, pošto se s jednim proizvođačem sve dogovara i ugovara!
Doskočili smo opstrukcijama, morali smo, jer drugog rješenja nije bilo! Zahvaljujući međusobnom povjerenju, a i potrebi, za pola sata ugodnog i prijateljskog poslovnog razgovora dogovorili smo se da nosilac ugovaranja i svih daljih pregovora, u ime Grupe mHE, sa JP Elektroprivreda BiH bude Rose-wood. Ugovorom o vlasništvu, priključku, korištenju i održavanju, potpisanim samo dan poslije sastanka, zainteresovani proizvođači električne energije definisali smo sve detalje i 22.02.2008. Rose-wood d.o.o., kao nosilac svih aktivnosti, dostavio je Zahtjev Elektrodistribuciji Zenica za priključenje novoizgrađenog, našeg, srednjenaponskog 20 kV podzemnog kablovskog voda Jelići-Voljevac-Gornji Vakuf-Uskoplje. Ugovor o privremenom priključenju Grupe distributivnih generatora potpisali smo 14.08.2008, a Ugovor o otkupu električne energije između Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH i Rose-wood d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje za otkup električne energije iz Grupe malih hidroelektrana, napokon, potpisan je 21.04.2008. godine. Potpisnici su bili potpuno novi ljudi, Amer Jerlagić, generalni direktor, i Besim Halilović, vršilac dužnosti izvršnog direktora za ekonomske poslove.
Pokušavali smo naći i druga rješenja i izlaz iz neugodne, kritične situacije, koja je prijetila da nam uništi sve postignuto, čak i firme, jer su krediti odavno bili dospjeli na naplatu i trebalo ih je vraćati. Srećom, postojala je osnovna proizvodnja iz koje se to još moglo, ali dokle će to biti tako? Šta da nismo imali tu proizvodnju? Zato smo pokušavali da u okviru sistema nađemo rješenje. Pošto je priključak naše mreže, na koju su priključene sve mHE, bio u trafostanici u dijelu grada koji se naziva Uskoplje, pa je tako nazvana i TS 110/20/10, a koja je bila u vlasništvu drugog preduzeća, Javog poduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne dd Mostar, smatrajući da je jedinstveno tržište u Federaciji BiH, mi smo, 29.01.2008, dostavili Inicijalni zahtjev za priključenje i ugovaranje isporuka sa JP Elektroprivreda HZ HB Mostar i priložili popis svih mHE. Vlado Marić, generalni direktor, nije nam odgovorio. Novi Zahtjev za priključak dostavili smo i 05.12.2008. godine i Matana Zarića, tadašnjeg direktora, obavijestili da će nas u svim razgovorima zastupati i biti naš koordinator Ante Zeko, na koji nismo dobili odgovor. U odgovoru na ponovni upit upućen iz Paloča d.o.o., od 23.04.2009, Mato-Matan Zarić, generalni direktor, vrlo brzo, 24.04.2009, odgovara da je za priključke nadležan FERK i da se trebamo obratiti na tu adresu. To smo i učinili i 13.05.2009. godine od FERK-a tražili da nam se omogući promjena distributera i da prodaju vršimo preko JP EP HZ HB dd Mostar. Uskoro, 02.06.2009. godine Đulizara Hadžimustafić, predsjednica FERK-a, potpisla je odgovor u kome se, nakon detaljnih pojašnjenja, da su "za izdavanje elektroenergetskih saglasnosti za priključenje na distributivnu mrežu na svom području djelovanja", i FERK je podvukao ovaj tekst, "ovlaštena javna preduzeća, ali na svom području djelovanja". To je značilo da je i FERK prihvatio političku i teritorijalnu činjenicu da postoje podijeljena područja djelovanja i da je tržište Federacije Bosne i Hercegovine podijeljeno na dva dijela - ovaj bošnjački i onaj hrvatski! Obrazlaženje uz nabrajanje brojnih važećih akata, koji regulišu ovu oblast, bilo je samo potvrda da je podjela tržišta električnom energijom legalizovana ozvaničenim dokumentima i propisima. Političke deklaracije podjele Federacije BiH i dalje podjele države Bosne i Hercegovine, pretočene su u stvarnost pravnih normi. Interesne podjele postaju sistem i norma, pa su zato pojedinci i mali subjekti postali potpuno nevažni!
Na sljedećem, desetom, zadnjem postu, nastavićemo priču o proizvodnji struje. Čućete još detalja koji zavrijeđuju vašu, ali i društvenu, pažnju.
Pokušavali smo naći i druga rješenja i izlaz iz neugodne, kritične situacije, koja je prijetila da nam uništi sve postignuto, čak i firme, jer su krediti odavno bili dospjeli na naplatu i trebalo ih je vraćati. Srećom, postojala je osnovna proizvodnja iz koje se to još moglo, ali dokle će to biti tako? Šta da nismo imali tu proizvodnju? Zato smo pokušavali da u okviru sistema nađemo rješenje. Pošto je priključak naše mreže, na koju su priključene sve mHE, bio u trafostanici u dijelu grada koji se naziva Uskoplje, pa je tako nazvana i TS 110/20/10, a koja je bila u vlasništvu drugog preduzeća, Javog poduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne dd Mostar, smatrajući da je jedinstveno tržište u Federaciji BiH, mi smo, 29.01.2008, dostavili Inicijalni zahtjev za priključenje i ugovaranje isporuka sa JP Elektroprivreda HZ HB Mostar i priložili popis svih mHE. Vlado Marić, generalni direktor, nije nam odgovorio. Novi Zahtjev za priključak dostavili smo i 05.12.2008. godine i Matana Zarića, tadašnjeg direktora, obavijestili da će nas u svim razgovorima zastupati i biti naš koordinator Ante Zeko, na koji nismo dobili odgovor. U odgovoru na ponovni upit upućen iz Paloča d.o.o., od 23.04.2009, Mato-Matan Zarić, generalni direktor, vrlo brzo, 24.04.2009, odgovara da je za priključke nadležan FERK i da se trebamo obratiti na tu adresu. To smo i učinili i 13.05.2009. godine od FERK-a tražili da nam se omogući promjena distributera i da prodaju vršimo preko JP EP HZ HB dd Mostar. Uskoro, 02.06.2009. godine Đulizara Hadžimustafić, predsjednica FERK-a, potpisla je odgovor u kome se, nakon detaljnih pojašnjenja, da su "za izdavanje elektroenergetskih saglasnosti za priključenje na distributivnu mrežu na svom području djelovanja", i FERK je podvukao ovaj tekst, "ovlaštena javna preduzeća, ali na svom području djelovanja". To je značilo da je i FERK prihvatio političku i teritorijalnu činjenicu da postoje podijeljena područja djelovanja i da je tržište Federacije Bosne i Hercegovine podijeljeno na dva dijela - ovaj bošnjački i onaj hrvatski! Obrazlaženje uz nabrajanje brojnih važećih akata, koji regulišu ovu oblast, bilo je samo potvrda da je podjela tržišta električnom energijom legalizovana ozvaničenim dokumentima i propisima. Političke deklaracije podjele Federacije BiH i dalje podjele države Bosne i Hercegovine, pretočene su u stvarnost pravnih normi. Interesne podjele postaju sistem i norma, pa su zato pojedinci i mali subjekti postali potpuno nevažni!
Na sljedećem, desetom, zadnjem postu, nastavićemo priču o proizvodnji struje. Čućete još detalja koji zavrijeđuju vašu, ali i društvenu, pažnju.
